SEPER GRAĐA ZA ŽIVOTOPIS Knjiga donosi govore blagopokojnog Kardinala na II. Vatikanskom saboru. Iz tih je govora vidljivo njegovo za¬ nimanje za potrebne reforme u Crkvi. Uz mnoge prijedloge tolikih koncil- skih otaca zagrebački nadbiskup Fra¬ njo Šeper daje svoje priloge kao plod vlastitih razmišljanja. Bio je uživljen u probleme kojima treba tražiti rje¬ šenja, ali ostaje slobodan u traženju; ne podliježe pritiscima koje su često umjetno stvarala sredstva javnog pri¬ općavanja. On za svoje prijedloge ima čvrsto uporište: vjeru Crkve. Vjera Crkve za njega je sigurno po¬ lazište u susret novim pitanjima. Isti¬ na ima neiscrpivu plodnost; u Istini treba tražiti prave odgovore. Kardinal Šeper stajao je čvrsto u logici Tradi¬ cije Crkve, a ta je Tradicija siguran putokaz kroz promjene vremena i i prilika. Sigurno položen u dubine nepromjenljive Božje Riječi crpio je razloge za konkretne odgovore na pi¬ tanja koja su posebno privlačila nje¬ govo zanimanje. QQQgM ,r r :^ ; V ,• 1 V * £ • ? * ujnOrfi fif .^i^> 3 v"J>j 3 w 5 S MwJ5vWwwv'Jv 35M0 , M*) | 3®^W MitJCW , tn f w w‘*Vv v>yv ijiJ. *•J! ' V- . .\. lyOw £VU li S0 Kl K»v tHKHSi ■ §H n Žtš’sjJ'fJ'Ž '-»2V4 1 N <*! ''"'^LKAA. V' W JVw > li W %r W t J \ KH r.v^i^ SEPER GRAĐA ZA ŽIVOTOPIS Izdaje NADBISKUPSKI DUHOVNI STOL Zagreb, Kaptol 31 Odgovara Mons. ĐURO PUKEC Zagreb, Kaptol 23 Za tisak priredili Mons. ĐURO PUKEC I Mons. VLADIMIR STANKOVIĆ Korektura VOJMIL ZIC Tisak RO »INFORMATOR«, OOUR TISKARA »ZAGREB Zagreb, Preradovieeva 21—23 GRAĐA ZA ŽIVOTOPIS 2 Interventi na II. vatikanskom koncilu Sermones in Concilio Vaticano Secundo Dokumenti Sv. kongregacije za nauk vjere 1968—1981 Documenta Sacrae Congregationis pro Doctrina Fidei 1968—1981 ZAGREB 1983. Predajemo javnosti drugu knjigu građe za životopis blago¬ pokojnog kardinala Franje Šepera. Izdavač je Nadbiskupski duhovni stol. Ovime zahvaljujem svima onima koji su knjigu pripremili za tisak. Knjiga donosi govore blagopokojnog Kardinala na II. Vati¬ kanskom saboru. Iz tih je govora vidljivo njegovo zanimanje za potrebne reforme u Crkvi. Uz mnoge prijedloge tolikih koncil- skih otaca zagrebački nadbiskup Franjo Šeper daje svoje pri¬ loge kao plod vlastitih razmišljanja. Bio je uživljen u probleme kojima treba tražiti rješenja, ali ostaje slobodan u traženju; ne podliježe pritiscima koje su često umjetno stvarala sredstva javnog priopćavanja. On za svoje prijedloge ima čvrsto upo¬ rište: vjeru Crkve. Vjera Crkve za njega je sigurno polazište u susret novim pitanjima. Istina ima neiscrpivu plodnost; u Istini treba tražiti prave odgovore. Kardinal Šeper stajao je čvrsto u logici Tradicije Crkve, a ta je Tradicija siguran puto¬ kaz kroz promjene vremena i prilika. Kardinalovi su interventi bili slušani s pažnjom. Pogledi su mu bili bistri; ocjene razborite; stavovi sigurni; obrazloženja uvjerljiva. Međutim, sudjelovanje zagrebačkog nadbiskupa Šepera ni¬ je izrečeno samo nastupima u saborskoj Auli nego je bilo još obilnije u radu Komisija koje su pripremale i pratile Sabor. Ta je suradnja postala tako uočljiva i korisna da je Sv. Otac Pavao VI. pozvao našeg nadbiskupa Šepera u kardinalski zbor i napokon mu povjerio vodstvo najvažnije Kongregacije, Sve¬ tog zbora za nauk vjere. Papa je dobro procijenio da mu na tom položaju treba suradnik jakih vjerničkih uvjerenja; sigu¬ ran tumač vjere Crkve; duboko teološki obrazovan da može prosuditi što je pravo a što krivo. 5 Na žalost, pod okrilje saborske reforme nastojale su se uvući sasvim krive nauke koje nisu štedjele gotovo nijedne istine Vjerovanja; još više se počelo stavljati u pitanje neke sigurne moralne principe. Sve to strujanje oživljenog modernizma pro¬ uzročilo je velike štete u životu Crkve, tako da je Papa Pavao VI., premda tako strpljiv i obazriv, morao s velikom tugom progovoriti i o »đavolskom dimu« u Crkvi. Sam mi je Kardinal znao govoriti kakve se sve krive tvrdnje slijevaju na njegov stol i kakvi sve zahtjevi. Nije onda čudno da su se i na drugoj ekstremnoj poziciji našli ljudi koji su za sve optužili sam Sabor. U Takvoj pomutnji trebalo je reći jasnu riječ. Trebalo je razlučiti što vjerujemo i što ne možemo vjerovati; trebalo je jasno osvijetliti načela katoličkog morala koji ne može biti podvrgnut zahtjevima grešne prakse svijeta. Stoga, osim saborskih govora, u ovoj su knjizi sabrani svi dokumenti koje je kao pročelnik Svete kongregacije za nauk vjere pripremao i u ime Pape potpisivao kardinal Franjo Šeper. To daje, također, posebnu vrijednost i korisnost ovoj knjizi. Na jednom mjestu sabrani i javnosti predani ti dokumenti osobite važnosti trajno zaslužuju posebnu pažnju, studij i pri¬ stanak. Crkva ne smije šutjeti pred zabludama; ne smije do¬ pustiti da sumnje izgrizaju pamet i savjest vjernika; mora po¬ kazati pravi put. Zato ju je Isus Krist ustanovio i u svijet poslao, u povijesti uprisutnio da u njegovo Ime, »bilo to zgodno ili nezgodno« (II. Tim 4, 2), objavljuje ljudima što im je vjero¬ vati i činiti. Dokumenti Svete kongregacije za nauk vjere, priopćeni u ovoj knjizi, pokazuju da crkveno učiteljstvo nije šutjelo. To je važno i za naše dane. Drago nam je da je sin hrvatskg naroda i naše Crkve tako vjerno i plodno služio općoj Crkvi. Ova je knjiga izraz i naše zahvalnosti za to služenje. Bilo s Božjim blagoslovom za dobro Crkve u Hrvata i ljudi dobre volje. U Zagrebu, na blagdan sv. Ivana Apastola, 27. proisnca 1983. 6 Uvodna riječ Uloga kardinala Franje Sepera — predstojnika Svete kongregacije za nauk vjere, koji je mi tu službu došao s nadbiskupske stolice u Zagrebu — od izuzetne je važnosti u životu naše domaće i sveopće Katoličke Crkve. Vrijeme koje nadolazi zacijelo će sve objektivnije procjenjivati što je on značio u vremenu koje je bilo i važno i burno s mnogo nepredvidivih izazova katoličanstvu u svijetu i na našem tlu. Već u prvim danima pripremanja Drugog vatikanskog koncila jav¬ nost je zamijetila njegove doprinose. Zatim su ga nastupi na samom Koncilu uvrstili među najviđenije koncilske oce. Razborit, miran i trijezan nastup prožet izgrađenom duhovnošću uz solidnu teološku spremu koja je izvirala i uvirala u neopozivu vjernost Crkve na čelu s Papom — to je ono po čemu je zapažen. Stoga su ga birali u razne pripremne koncilske komisije kao i komisije za vrijeme zasjedanja Koncila. Pravovjernošću, otvorenošću i bistrim pogledom unaprijed pridonosio je izgrađivanju koncilskog nauka i smjernica. Zacijelo je zbog toga i postao kardinalom a zatim i predstojnikom Svete kongregacije za nauk vjere. Službu predstojnika vršio je od g. 1968. do svoje smrti 1981. Ako je vrijeme pripremanja Koncila bilo izazovno i bremenito problemima, vrijeme održavanja Koncila nije bilo ništa lakše, a po- saborske godine obilježene su kulminacijom napetosti u traženju prak¬ tične provedbe zacrtanih putova. Hrvatski kardinal pokazao se dorastao svim tim prilikama, ne zaostajući za koncilskim očima i djelatnicima u uredima Svete Stolice koji dođoše iz zemalja s mnogo sretnijim pogodnostima za teološki i općecrkveni rast. Kad je došao na čelo najvažnije rimske kongregacije morao se trajno sučeljavati s pitanjima koja su se rađala u provođenju koncilskih odluka i koncilskoga duha. Među teološkim stručnjacima kao i među širokim slojevima vjernika te su promjene pobuđivale različita mišlje¬ nja i izazivale razna nastojanja. Sve je to moralo dolaziti pred vrhov¬ nog čuvara vjere i morala, pravovjerja i pravodjelja, pred čovjeka što ga je Petrov nasljednik postavio na čelo Kongregacije koja mu po¬ maže nositi odgovornost Petrove učiteljske službe. Kardinal Franjo 7 Seper nije se dao zbuniti niti je upadao u malodušnost. Svaki je slu¬ čaj ispitivao, proučavao u vezi s bogatim iskustvom Crkve, te je bez zalijetanja donosio rješenja, usmjerenja i sudove. Brižno je na¬ stojao nikoga ne povrijediti, ne nametati osobne stavove, ne ugroziti dostojanstvo čovjeka ni ikoje zajednice, a ipak jasno i razgovijetno izložiti stav Crkve. Kad je Seperov prethodnik u službi predstojnika te Kongregacije, glasoviti kardinal Ottaviani, napuštao to mjesto da službu preda na¬ šemu kardinalu, rekao je: »Divio sam se njegovim intervencijama na Koncila a nadasve na Sinodi. . . Na Sinodi njegov lik se izrazito izdignuo među ostalim sudionicima. Članovi Sinode su mu jedin¬ stvenom većinom povjerili vodstvo doktrinalne komisije. Svojom učenošću i iskustvom sasvim je naravno svratio na sebe pozornost.« U vrijeme kad je kardinal Franjo Seper bio imenovan predstojni¬ kom Svete kongregacije za nauk vjere, njegov teološki stručnjak, suradnik i savjetnik kroz sve te koncilske godine, prof. dr. Tomislav Sagi-Bunić napisao je ove riječi: »Uloga kardinala Sepera na Koncilu nipošto nije bila samo svrstavanje uz mišljenje koncilske većine, već zaista pozitivno obogaćenje koncilske problematike i inicijativno po¬ kretanje važnih pitanja suvremene Crkve.« Brojni stručnjaci što su pratili koncilska i pokoncilska zbivanja ostavili su u raznim časopi¬ sima i studijama značajna svjedočanstva o ulozi kardinala Franje Sepera u tim presudnim godinama crkvenoga života. Sam je Sveti Otac Ivan Pavao II. prigodom zadušnice za kardinala Sepera u bazilici sv. Petra u Rimu 2. veljače g. 1982. među ostalim rekao: »Njegova predanost Kristu Gospodinu i njegovoj istini koju je ljubio iznad svakog modnog hira razrasla se i u punoći iskazala u njegovu ispunjavanju teškog i osjetljivog zadatka predstojnika Svete kongregacije za nauk vjere. Taj mu je zadatak povjerio moj pret¬ hodnik Pavao VI. te je bio u tome dva puta iznova potvrđen — od Ivana Pavla I. i od mene. U izvanredno zamršenom razdoblju on je bio mudri i prosvjetljeni vođa toga Ureda koji je morao intervenirati u kriznim pitanjima vjere i morala.« Naša zagrebačka katedrala bila je svjedokom govora kardinala Paola Bertolija koji je kao osobni izaslanik Svetoga Oca predvodio koncelebraciju za pokoj duše svog preminulog prijatelja. Rekao je: »Franjo Seper bio je za života vazda čovjek dužnosti, čovjek mo¬ litve i čovjek Crkve. Čovjek dužnosti u svim prilikama u domovini i u središtu kršćan¬ stva. 8 Čovjek molitve u svim trenucima života, u tišini doma i sabranosti Crkve; u poslu i u vršenju vlasti, među vjernicima i u gradskoj vrevi.« Nasljednik kardinala Sepera na katedri zagrebačkih nadbiskupa , sadašnji nadbiskup kardinal Franjo Kuharić u istom je bogoslužju rekao: »Kao predstojnik Svetog zbora za nauk vjere on potpisuje nekoliko ključnih dokumenata da obrani temeljne istine vjere. Tako potpisuje Deklaraciju o Otajstvu Sina Božjega i o Otajstvu Utjelovljenja i Pre¬ svetoga Trojstva da zaštiti vjeru od nekih zabluda. Prevažan je nje¬ gov dokumenat koji on potpisuje u ime Pape: Deklaracija o Katoli¬ čkoj nauci o Crkvi. I opet protiv nekih suvremenih zabluda. Jedan od posljednjih dokumenata koji je on potpisao je Izjava Kongregacije o tajni čovjeka, o besmrtnosti duše, o posljednjim stvarima, o konač¬ nim istinama u kojima se zauvijek ostvaruje ili upropašćuje ljudska egzistencija i ljudsko biće. Potpisao je dokumenat o dostojanstvu ljud¬ ske osobe, da bi se spasilo i dostojanstvo ljudske seksualnosti kako bi čovjek sačuvao svoje puno ljudsko dostojanstvo i na tom području.« Tako su najbliži suradnici i poznavaoci životnog puta našeg Kardi¬ nala označili izuzetno mjesto što ga je on zauzeo u suvremenoj crkve- nosti. Ovim sveskom ispunjujemo obećanje dano prigodom izlaska iz tiska 1. sveska pod naslovom »Seper — građa za životopis«. U tom prvom svesku sabrani su dokumenti iz vremena njegova upravljanja zagre¬ bačkom nadbiskupijom, njegovi govori na velikim slavljima u Zagre¬ bu, Mariji Bistrici, Solinu, Ninu i Herceg-Novom, gdje je nastupao kao osobni izaslanik Svetog Oca. U tom je svesku i kratka biografija i niz dragocjenih fotografija iz svih razdoblja Seperova života. U ovom pak svesku donosimo najvažnije dokumente njegova djelova¬ nja kao oca II. vatikanskog koncila i kao predstojnika Svete kongre¬ gacije za nauk vjere. Ovdje otisnuti pismeni interventi koje je podnio na Koncilu , zabilježeni su u službenim koncilskim spisima. Dokumen¬ ti koje je potpisao kao predstojnik Kongregacije, također se nalaze u odgovarajućim službenim zbirkama. Da bi se tom građom mogli okoristiti i mnogi zainteresirani čitatelji i stručnjaci, sa studijskim namjerama, donosimo sve dokumente na njihovm izvornim jezicima i u hrvatskom prijevodu. Pozivanje na izvorni tekst bit će za studijski pristup to potrebniji što prijevodi nisu imali pretenzije stvarali od¬ govarajuću terminologiju ondje gdje ona na određenim teološkim i 11 kv enop ravnim područjima na našem jeziku još nije strogo def ini- 9 rana. Sto se tiče bilješki ispod teksta, smatrali smo da je najuputnije redovito ostavljati ih na izvornim jezicima. Gdje su te bilješke kratki navodi raznih dokumenata ili biblijskih tekstova, tim će se naznaka¬ ma lako poslužiti i hrvatski čitatelj. Gdje se pak u bilješkama nađoše veći citati koji su potrebni za razumijevanje dotičnog dokumenta, donosimo ih u prijevodu. (Originalne tekstove Svete kongregacije za nauk vjere prenosimo doslovno kako su bili objavljeni u Enchiridion Vaticanum br. 3 — 7). Ovo izdanje drugog dijela građe o životopisu Franje kard. Sepera izlazi iz tiska upravo povodom 30-godišnjice njegovog imenovanja (1954. godine) za službu zagrebačkog nadbiskupa koja je trajala do njeogvog imenovanja (1969. godine) za Prefekta svete Kongregacije za nauk vjere a prigodom druge obljetnice njegove blažene smrti. Ističem dužnu zahvalnost prof. dogmatike na Katoličkom bogoslov¬ nom fakultetu u Zagrebu dru Aldi Stariću za prijevod Kardinalovih intervenata na Koncilu te za uvodne riječi kojima je popratio te tekstove. Zahvaljujemo i uredniku Glasa Koncila Zivku Kustiću koji je zajedno sa s. Nives Kuhar preveo većinu dokumenata Svete kon¬ gregacije za nauk vjere koje je potpisao kardinal Seper, odnosno koji su izdani za vrijeme njegova upravljanja tom Kongregacijom, te ta¬ kođer svojim uvodnim tekstom istaknuo premalo poznata bogatstva što se kriju u tim dokumentima. Sestra Edith Budin Fahader je vri¬ jedna posebne zahvalnosti za strpljiv i stručan rad na indexu imena i pojmova. Srdačnu zahvalnost izričem i svim drugim suradnicima na prikupljanju građe, prepisivanju, lekturi, korekturi, opremi i tiska¬ nju ove knjige. Nadbiskupski duhovni stol zagrebački kao izdavač i ovog sveska ponovno je izrazio svoje poštivanje prema svom prijašnjem velikom Ordinariju te zahvaljujem svhn odgovornim članovima te Ustanove za razumijevanje i pomoć. Napokon, bez poticaja, suradnje, pomoći i savjeta koje mi je pružio mons. Vladimir Stanković, bilo bi skoro nemoguće izvesti ovaj pot¬ hvat. Stoga mu srdačno zahvaljujem također u ime sviju koji se već služe prvim sveskom i koji će se služiti ovim. Dao Bog da ovo djelo bude poticaj drugima da stručnijim radom i boljom erudicijom pridonesu otkrivanju, poticanju i rastu naše kršćanske i narodne svijesti u vrijednostima koje nam kroz stoljeća izvine iz vjernosti Evanđelju, Crkvi i Papi. U Zagrebu, 8. prosinca 1983. Đuro PUKEC 10 Uvodne napomene Slijedeće stranice »građe za životopis« kard. F. Sepera donose nje¬ gove govore i pismene intervente na Drugom vatikanskom saboru (1962 _ 1965), no tim govorima i pismenim interventima pridodani su i njegovi napisani »Prijedlozi i želje« (god. 1959) uoči sazivanja sa¬ moga Sabora, jer sve to zajedno ipak tvori jednu cjelinu. U sklopu toga treba imati na umu da je rad kard. Sepera u vezi Sabora bio mnogo širi i mnogovrsniji. Naime, on je bio član dviju pripravnih saborskih komisija — one za sakramente i centralne komisije (u vezi svega toga usp. osobito članke Seperova osobnog teologa na Saboru, prof. dr Tomislava SAGI-BUNlC-a: »Idejni profil novog pročelnika starog sv. Oficija kroz njegove nastupe na Koncilu« u Glasu koncila 7 (1968), br. 2 str. 4 — 6; »Kardinal Seper kao koncilski Otac« u Vjesni¬ ku Zagrebačke nadbiskupije — 1965, br. 5, str. 75 — 77). Na početku prvog zasjedanja Sabora (1962) Seper je izabran u najvažniju sabor¬ sku komisiju »De doctrina fidei et morum« (O nauku vjere i ćudo¬ ređa). tj. u tzv. Teološku komisiju; činjenica da je, prema saborskom Postupniku, od sabranih Otaca izabran među 16 članova te komisije, sigurno je znakovita i rječita i s obzirom na Seperov rad u priprav¬ nim komisijama. Prema njegovim vlastitim riječima (usp. Glas Koncila 6 (1967), br. 25 — 26, str. 5) Seper je idući na Sabor imao pet glavnih ideja za koje »se je želio boriti: živi jezik u liturgiji, koncelebracija, pričest pod obje prilike, izjava o Zidovima i đakonat«. Očito, njegova je orijen¬ tacija bila pastoralna, u čemu sasvim osobito mjesto zauzima liturgi¬ ja. Međutim, njegov interes, koji je bio u okvirima čvrstog stajanja ‘■‘■na pozicijama Božje objave, evanđelja i crkvene predaje« ali i ra¬ zumijevanja ‘■‘■znakova vremena« (usp. Okružnica »Pred odlazak na Koncil« u: Seper 1 (Zagreb 1982), str. 147), još se je više proširio sa¬ mim sudjelovanjem na Saboru kao i tematikom koja se je nametala 11 tijekom samog odvijanja Sabora. O tome svjedoče i njegovi saborski interventi: 1. Za vrijeme prvog zasjedanja Sabora (1962) Seper je govorio na generalnim zborovanjima ( lat.: »congregationes generales«) saborskih Otaca dva puta: u svom prvom govoru (24. X 1962) zalaže se za (šire) uvođenje narodnog jezika u liturgiju, a u svom drugom govoru (21. XI 1962) vrlo se kritički osvrće na mišljenje koje Predaju svodi samo na propovijedanje živom riječi a ne uzima u obzir i pisane oblike i načine prenošenja božanske Objave. Osim toga, na tom prvom zasje¬ danju Seper je dva puta dao i svoje pismene primjedbe (lat.: »anima- dversiones scripto exhibitae«): u prvim primjedbama zalaže se za Pri¬ čest pod obje prilike u nekim slučajevima i za koncelebraciju, a u dru¬ gima zalaze se za takvo poimanje Crkve koje će uključiti sve krštene vjernike i u njihovoj aktivnoj (otkupiteljskoj) funkciji pa se u cilju toga zalaze za širi izbor »slika« Crkve, biblijskih i otačkih, osobito za sliku majke da bi se izbjegao klerikalizam i da dođe do izražaja »maj¬ činska« uloga svih članova Crkve. Na ovom prvom zasjedanju Seper je jednim kratkim govorom (4. XII 1962) poželio da predsjedništvo Sa boi a u ime svih Otaca izrazi svoje poštovanje i suosjećanje tadaš¬ njem papi Ivanu XXIII, čije je zdravlje već bilo narušeno. 2. U toku drugog zasjedanja Sabora (1963) Seper je u saborskoj auli održao četiri govora: najprije se (3. X 1963) u vezi Sheme o Crkvi zalaže za cjelovitije poimanje Crkve osobito za »sliku« hrama, u ko- jem se prinosi euharistijska žrtva, a primjećuje da bi Sabor trebao više reći o odnosu Crkve i izraelskog naroda; u drugom govoru (9. X 1963) zdušno predlaže (ponovno) uvođenje đakonata kao trajne službe i u latinskoj Crkvi; u njegovu trećem govoru (22. X 1963) je riječ o krsnom jedinstvu laika i klerika, iz čega izlazi da su i laici subjekt spasenjskog djela Crkve a nije ni dogmatski točno ni pastoralno uput¬ no previše dijeliti područja djelovanja na »laička« i »klerička«; u svom četvrtom govoru u vezi ekumenizma (28. X 1963) Seper spomi¬ nje mnoge povijesne razloge odjeljivanja kršćana a inzistira da Sa- boi donese konkretne »preduvjete« odnosno da stvarno iznese što je bitno a što sporedno u traženju jedinstva među kršćanima (pitanje struktura uprave pojedinih kršćanskih zajednica, brak pravoslavnih i protestantskih službenika, latinizacija.. .). Za vrijeme tog drugog zasjedanja Seper je- dva puta podnio i svoje pismene primjedbe: u prvim pismenim primjedbama naglašava ontološko, psihološko i eti¬ čko materinstvo Blažene Djevice Marije kao prototipa i uzora maj- 12 činskog odnošenja Crkoe kao cjeline prema zaista svim ljudima; u svo¬ jim drugim primjedbama traži da u govoru o svetosti Crkve posebno mjesto zauzme govor o mučeništu kao osobitom i trajnom obliku sve¬ tosti kao i govor o djevičanstvu kao stalnoj karizmi koja ne mora biti u sklopu tzv. redovničkih zavjeta. 3. Na trećem zasjedanju (1964), još nadbiskup, Seper je tri puta go¬ vorio na generalnim zborovanjima saborskih Otaca: u prvom govoru (29. IX 1964) zalaže se za izričitu saborsku izjavu o Zidovima odnosno židovskom narodu, i to onom današnjem , da bi se konačno stalo na kraj antisemitizmu koji tobože ima svoje temelje u nekim kršćanskim vjerskim zasadama; u svom drugom govoru (9. X 1964) predlaže da Sabor sankcionira konkretna sredstva trajnog izgrađivanja svih krš¬ ćanskih laika za apostolat čemu je temelj krštenje a ne tek pripad¬ nost nekim laičkim apostolskim udruženjima pa u tom vidu ističe rad s odraslima u svakoj župi; trećim svojim govorom (9. XI 1964) Seper zahvaća u tzv. iseljeničko pitanje obraćajući pažnju osobito na ise¬ ljavanje i useljavanje zbog ekonomskih razloga u čemu naglašava pra¬ vo ljudske osobe na to i neopravdanost zatvaranja i tobožnje zaštite država i nacija pred pridošlicama. Ovaj posljednji govor bio je u vezi sheme o Crkvi u suvremenom svijetu a na kraju ovog trećeg zasjeda¬ nja Seper je izabran za člana posebne središnje potkomisije koja je dobila zadatak da temeljito preuredi baš tu spomenutu shemu. Osim ta tri usmena nastupa Seper je u toku tog trećeg zasjedanja u dva navrata podnio i svoje pismene primjedbe: prve njegove primjedbe odnose se na poglavlje sheme o Crkvi u kojem se govori o dovršenju svetosti u slavi a sa svojim drugim primjedbama opet se vraća na onda još uvijek spornu Konstituciju o Božanskoj Objavi i ističe vjeru kao prihvaćanje i prianjanje uz objavljene stvarnosti a ne samo kao pri¬ stanak uz istinu i vjeru, kao ulaženje u zajedništvo vjere da bi tek tako bilo moguće prenošenje Objave pri čemu, još jednom, naglašava oso¬ bito mjesto koje pripada sv. Pismu. 4. Na četvrtom zasjedanju Sabora (1965) nadbiskup F. Seper, u me¬ đuvremenu imenovan kardinalom, nije imao pismenih intervenata a govorio je dva puta: njegov prvi govor (17. IX 1965) bio je u sklopu saborskih rasprava o slobodi u vjerskim stvarima (religiozna sloboda) a zalagao se da se jasno postavi načelo da sloboda u vjerskim stvari¬ ma pripada ljudskoj osobi kao takvoj i nije dobro da se neke instance odnosno civilna vlast poima kao nešto što religioznim građanima doz¬ voljava i udjeljuje dotičnu slobodu nego je ta vlast obvezna rečenu 13 slobodu štititi i poštivati; drugi govor (24. IX 1965) odnosio se je na rasprave o Crkvi u suvremenom svijetu a Seper je otvoreno ukazao na krivnju za ateizam i onih kršćana koji svojim konzervatizmom i imobilizmom. pridonose da se ateizam češće shvaća kao neka naravna posljedica napretka u znanju i tehnici pa čak kao posljedica sve većeg humanizma, a to zapravo nameće pitanje o tome u kakvog Boga vje¬ ruju takvi kršćani jer Bog koga je objavio Isus Krist je sigurno zain¬ teresiran za pravdu i djelotvornu ljubav na ovoj zemlji. Nije ovdje mjesto za iscrpnu analizu o odjeku i doprinosu Sepero- vih zalaganja u odvijanju i rezultatima Drugog Vatikanskog Sabora (o tome se nešto kaže u gore navedenim člancima T. SAGI-BUNIČ-a). Sada kada su izdana »Acta« posljednjeg Sabora bit će svakako još očitije da je saborska djelatnost kard. F. Sepera vrlo važna i nezaobi¬ lazna građa za njegov životopis. Dr Aldo STARIC U ovom dijelu knjige, zbog važnosti varijanata i nijansi, bilješke ispod teksta u cjelini donosimo na izvornom jeziku i u hrvatskom prijevodu. 14 INTERVENTI NA II. VATIKANSKOM KONCILU SERMONES IN CONC1LIO VATICANO SECUNDO DOKUMENTI SV. KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE 1968-1981 DOCUMENTA SACRAE CONGREGATIONIS PRO DOCTRINA FIDEI 1968-1981 Suggestiones circa argumenta in i’uturo Concilio oecumenico tractanda Zagabriae, die 23 octobris 1959 Obtemperando quaesitis in aestimatissimis litteris huius Pont. Com- missionis die 18 iun a. c. sub N. I C/59-2573 datis (quae die 6 augusti huc pervenerunt), reverenter exhibeo quasdam suggestiones circa argumenta in futuro Concilio oecumenico tractanda. Primo quidem: sicuti in Conciliis oecumenicis hucusque habitis errores verae fidei adversantes tune temporis grassantes damnati sunt, ita et futurum Concilium damnare deberet errorem perniciosis- simum praesentis temporis qui utilmum fundamentum fidei evertere intendit, materialismum nempe atheum. Eminentissimus Cardinalis noster, qui suam mentem scripto patefacere non valet, mihi imposuit ut hoc suo quoque nomine propenerem. In re morali et sociali: 1) materialismus practicus qui, bonis spiritualibus posthabitis, tan- tum de prosperitate materiali et technica, sive individuali sive collec- tiva, sollicitus est, quique ex adverso doctrinis evangelicis opponitur; 2) clara principia theoretica et normae practicae quoad onanismum coniugalem cuius praxis per totum mundum late diffunditur, imo ab aliis confessionibus christianis nedum licita, sed et principiis evan¬ gelicis minime opposita deelaratur; 3) de bello, praesertim modernis armis technics ducendo, uti medio illicito et inepto ad quaestiones inter nationes solvendas; 4) de iustitia sociali, ut magis magisque clarescat Ecclesiam catho- licam de classibus »inferioribus« sollicitam esse. Quoad disciplinam et ius canonicum: 1) capitula canonicorum praesentis temporis condicionibus — cum beneficia sensu antiquo in pluribus nationibus desint — accom- modanda sunt et simili modo ac plura capitula recens in regionibus Americae constituta ordinanda; 16 Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper s članovima Pripravne koncilske komisije za sakramente u studenom 1960. Šeper je bio članom i Centralne komisije za pripravu Koncila: papa Ivan XXIII. predsjeda toj komisiji dne 20. lipnja 1962. Javna sjednica Koncila 21. studenoga 1964. kad je proglašen dokument o Crkvi »►Lumen gentium« Nadbiskup Šeper na trećem zasjedanju Koncila pred koncilskim očima nosi Evanđelje na svečano izlaganje Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper u koncilskoj auli Četvrto zasjedanje Koncila: koncilski oci kardinali Wyszynski, Slipyj, Šeper i drugi Četvrto zasjedanje Koncila 1965. godine: kardinal Šeper s prijateljem firentinskim kardinalom Floritom Svečani završetak Drugog vatikanskog koncila na Trgu sv. Petra 8. prosinca 1965. T I* v Treće zasjedanje Koncila 1964. godine: uz nadbiskupa Šepera pomoćni biskup iz New Yorka Fulton Sheen, nadbiskup Gabrijel Bukatko, Aleksandar Tokić i biskup Alfred Pichler Bwaas» ii| - Safimo! i! 1 s / 41/bf' liv | jr^^/.4\. št 4^|lf m mgm |u JK *B li J ^HrjM Četvrto zasjedanje Koncila u listopadu 1965. godine: kardinal Šeper s nadbiskupom Franom Franićem i redovnicima iz Taizee (lijevo) Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Šeper s budućim zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom Franjom Kuharićem na Trgu sv. Petra 23. rujna 1967. (lijevo) Za vrijeme drugog zasjedanja Koncila 27. studenoga 1963. papa Pavao VI. primio je u posebnu audijenciju sve biskupe iz Jugoslavije (lijevo) Kardinal Šeper je kao zagrebački nadbiskup u Rimu uvijek odsjedao u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima: s rektorom Kokšom, duhovnikom Merćepom i studentima zavoda u svibnju 1966. Hrvatsko narodno hodočašće u Rim u »Godini vjere*« u rujnu 1967. godine, kardinal Šeper je uz papu Pavla VI. koji govori brojnim hrvatskim hodočasnicima u dvorištu sv. Damaza u Vatikanu Kardinal Šeper predsjeda koncelebraciji hrvatskih biskupa u bazilici sv. Petra za vrijeme hodočašća u »Godini vjere« 23. rujna 1967. Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper predstavlja papi Pavlu VI. svog pomoćnog biskupa Franju Kuharica u rujnu 1967. godine . ‘Š Prijedlozi i želje za budući II vatikanski Sabor Zagreb , 23. listopada 1959. Pokoravajući se željama iz cijenjenog pisma ove Papinske Komi¬ sije od 18. lipnja o. g. pod br. IC/59-2573 (koje je amo stiglo 6. kolo¬ voza) smjerno iznosim neke sugestije o sadržajima o kojima treba raspravljati na budućem Ekumenskom Saboru. Prvo: kao što su na do sada održanim ekumenskim Saborima bile osuđene zablude protiv prave vjere koje su u to vrijeme bjesnile, tako bi i budući Sabor trebao osuditi najpogubniju zabludu sadašnjeg vremena, koja hoće izvrnuti posljednji temelj vjere, a ta je ateistički materijalizam. Naš uzoriti Kardinal, koji pismeno ne može izreći svoje mišljenje, naredio mi je da ovo predložim i u njegovo ime. U stvarima morala i društvenih odnosa: 1) praktični materijalizam koji se, zapostavljajući duhovna dobra, brine samo za materijalni i tehnički napredak, individualni i kolek¬ tivni, i koji se, s druge strane, suprostavlja evanđeoskom naučavanju; 2) jasna teoretska načela i praktične norme s obzirom na bračni onanizam, čije se prakticiranje nadaleko širi po čitavom svijetu, a druge ga kršćanske konfesije čak proglašavaju ne samo dozvoljenim nego i nipošto protivnim evanđeoskim načelima; 3) o ratu, osobito o onome koji bi se vodio modernim oružjem, kao o nedozvoljenom i neprikladnom sredstvu za rješavanje pitanja među nacijama; 4) socijalnoj pravdi, da sve više i više postane jasno da se Kato¬ lička Crkva brine o »nižim« klasama. S obzirom na disciplinu i kanonsko pravo: 1) kanonički kaptoli u uvjetima sadašnjeg vremena — kada u mno¬ gim nacijama više nema nadarbina u starom smislu — trebaju se prilagoditi i urediti slično onome kako je to nedavno učinjeno s više kaptola u Americi; 2 ŠEPER 17 2) lex abstinentiae et ieiunii minime abolenda, sed simplificanda, eo fere modo quo ex decretis S. Sedis post ultimum bellum datis dispensari permittitur. Notandum apud magnam partem fidelium verum conceptum ieiunii desiderari vel cum abstinentia confundi, ita ut in multis regionibus ieiunium proprie dictum intra saepta domo- rum religiosarum relegatum sit; 3) exemptio et privilegia religiosorum nostris temporibus restringi deberent. Auctoritas Episcoporum, qui sunt successores Apostolorum quosque Spiritus Sanctus posuit ad regendam Ecclesiam Dei, quoad religiosos in praxi fere ad nihilum reducitur. Quot sunt Episcopi qui sacerdotibus dioecesanis carent et a religiosis multas vocationes ha- bentibus difficile aliquod adiutorium in ordinaria cura pastorali obti- nent. Dum Codex de potestate Episcoporum dispensandi sacerdotes saeculares a Breviario recitando (vel commutandi in alias preces) om- nino silet, guardianus v. g. franciscanus bene novit se habere potes- tatem dispensandi fratres šibi subditos vel commutandi obligationem Breviarii in recitationem paucissimarum precum. Cur soli religiosi, qui quoad orationem plus praestare deberent ac sacerdotes saeculares, privilegium habere debeant recitandi Breviarium «mentaliter», ut quidam affirmant? Cur iuvenis sacerdos regularis, eo praecise quod sit regularis, maiorem deberet habere potestatem absolvendi et dis¬ pensandi, quam sacerdos dioecesanus provectae aetatis et in cura animarum magis expertus? Plures similes casus enumerari possent; 4) praescripta iuris de censuris et de absolutione a censuris nimis complicata sunt ideoque simplificanda. Pauci confessarii haec prae¬ scripta memoria tenere capaces sunt; 5) officium divinum a clericis in maioribus ordinibus constitutis ad normam can. 135 iuxta proprios libros liturgicos recitandum est. Praesenti tempore saepius accidit ut sacerdotes, sive dum exercitiis spiritualibus vacant sive ob spiritum liturgicum fovendum, cum reli- gosis vel monachis aliis libris liturgicis utentibus divinis officiis in choro assistunt. Nonne et hic deberet valere principium: officium pro officio? Cur deberet sacerdos qui cum monachis per longas horas officium divinum iuxta Breviarium monasticum decantabat, easdem horas iuxta Breviarium Romanum iterare? Dum supra allatas suggestiones reverenter praesento, ea qua par est observantia me profiteor t FRANCISCUS ŠEPER Archiepiscopus tit. Philippopolitanus, Coadiutor Zagrabiensis Acta et documenta Concilio Oecumenico Vaticano II apparandio, Series I ( ante- praeparatoria) (Vatikan 1969), str. 555—556 18 2) nipošto ne dokinuti zakon nemrsa i posta nego pojednostaviti gotovo na onaj način kako je dozvoljeno dispenzirati prema dekre¬ tima koje je dala sv. Stolica nakon posljednjeg rata. Treba napo¬ menuti da kod velikog broja vjernika nedostaje pravi pojam posta ili se brka s nemrsom tako da se u mnogim krajevima post u pravom smislu obdržava tek unutar zidova redovničkih kuća; 3) u naše bi se vrijeme trebale suziti egzempcija i povlastice re¬ dovnika. Autoritet biskupa, koji su nasljednici apostola i koje je Duh Sveti postavio da upravljaju Crkvom Božjom, u praksi se s obzirom na redovnike svodi gotovo ni na što. Koliko ima biskupa kojima nedostaje biskupijskih svećenika a u redovitom pastoralu teško do¬ bivaju neku pomoć od redovnika koji imaju mnogo zvanja. Dok ko¬ deks posve šuti o biskupovoj vlasti dispenziranja svjetovnih sveće¬ nika od recitiran ja časoslova (ili mijenjanja u druge molitve), dotle dobro zna, npr., franjevački gvardijan da on ima vlast dispenziranja njemu podložne braće ili mijenjanja časoslova u recitiranje vrlo malo molitava. Zašto samo redovnici, koji bi s obzirom na molitvu trebali pružiti više nego li svjetovni svećenici, trebaju imati povlasticu »men¬ talnog«, kako neki tvrde, recitiran ja časoslova? Zašto bi mladi re¬ dovnički svećenik, baš zato što je redovnički, trebao imati veću vlast odrješivanja i dispenziranja nego li biskupijski svećenik odmakle dobi i iskusniji u dušobrižništvu? Mogli bi se nabrojiti mnogi slični slučajevi; 4) previše su komplicirani propisi zakona o cenzurama i o odrje- šivanju od cenzura pa se trebaju pojednostaviti. Malo je ispovjed¬ nika koji su sposobni te propise držati na pameti; 5) prema normi kanona 135 viši klerici trebaju recitirati božanski oficij sukladno vlastitim liturgijskim knjigama. U današnje se vrije¬ me češće događa da svećenici, ili dok obavljaju duhovne vježbe ili zbog gajenja liturgijskog duha, u koru pribivaju božanskom oficiju s redovnicima ili monasima koji se služe drugim liturgijskim knji¬ gama. Zar i ovdje ne bi trebalo važiti načelo: oficij za oficij? Zašto bi svećenik, koji je s monasima duge sate pjevao božanski oficij pre¬ ma monaškom časoslovu, iste časove trebao ponavljati prema Rim¬ skom časoslovu? Dok smjerno iznosim gore navedene sugestije, izražavam dužno poštovanje. t FRANJO ŠEPER tit. nadbiskup Filipopolitanski, zagrebački koadjutor 19 De ampliore usu linguae popularis in Liturgia EXC. MUS P. D. FRANCISCUS SEPER Archiepiscopus Zagrabiensis Em.mi, exc.mi et rev.mi Patres , Schema propositum praestare videtur eo quod praebeat solidum fundamentum theologicum quo sacra Liturgia innititur. Nec minus momentum pastorale Liturgae in clara luče positum est. Sublineare vellem momentum primarium Liturgiae pro actione pastorali maxime elucere in experientia earum nationum, in quibus libertas Ecclesiae plus minusve coarctatur, et sunt multae (ni fallor , sumus saltem quinquaginta quinque milia milium). ] Ubi nec scholae catholicae adsunt, nec Actio catholica, nec prelum religiosum, nec in¬ stituta caritatis, solum adhuc altare remanet. Ideo omnes thesauri Ecclesiae in sacra Liturgia absconditi aperiri debent ut late pateant fidelibus eorumque vitam spiritualem alant. In hoc contextu mihi magni momenti videntur ea quae dicta sunt de ampliore usu linguae popularis in Liturgia (nn. 24 et 41). Prin- cipium quidem de lingua liturgica, quae fere in tota Ecclesia occi- dentali — fere in tota 2 — est latina, retinendum est, principium . 3 Est etenim aliquod, quamvis non unicum nec absolute necessarium, signum unitatis in fide. Praeterea '* usus exclusivus linguarum popu- larium in sacris ritibus viam aperitet individualismo sacerdotum, qui sine multis scrupulis saepe proprio marte textus mutarent. Attamen, hoc principio uti norma generali retento, omnino neces¬ sarium est hodiernis temporibus, ut amplior locus concedatur usui vulgati sermonis in Liturgia. Hodie etenim activa et communitaria participatio fidelium in Missa aliisque sacris urgetur; haec autem minime obtinetur, si fideles solummodo uti muti spectatores, versio- nes sacrorum textuum prae manibus habentes, sacras actiones «se- quuntur». Praeterea conscientia laicorum catholicorum quod iura e sacramento Baptismi emanantia semper magis evolvitur. 20 O narodnom jeziku u liturgiji GOVOR NA 6. GENERALNOM ZBOROVANJU NA UVOD I PRVO POGLAVLJE SHEME O SV. LITURGIJI (24. X 1962) Uzoriti, preuzvišeni i velečasni Oci, Izgleda da se predložena shema odlikuje time što pruža pouzdan teološki temelj na koji se oslanja sveta liturgija. A isto je tako jasno istaknuto pastoralno značenje liturgije. Želio bih podcrtati da se prvenstvena važnost liturgije za pasto¬ ralnu djelatnost najviše pokazuje u iskustvu onih naroda, gdje se više-manje suzuje sloboda Crkve, a takvih ima mnogo (ako se ne varam, ima nas bar 55 milijuna) 1 . Gdje ne postoje ni katoličke škole ni Katolička Akcija ni vjerski tisak ni karitativne ustanove, preo- staje samo još oltar. Stoga se trebaju otvoriti sva bogatstva Crkve skrivena u svetoj liturgiji da vjernicima budu dostupna i da hrane njihov duhovni život. U svezi s time izgleda mi od velike važnosti ono što je rečeno o široj upotrebi narodnog jezika u liturgiji (br. 24 i 41). Načelo o litur¬ gijskom jeziku, koji je gotovo u čitavoj zapadnoj Crkvi — gotovo u čitavoj 2 — latinski, treba svakako zadržati — načelo*. On je, naime, neki, iako ne jedini i bezuvjetno nužan, znak jedinstva u vjeri. Osim toga' 1 isključiva upotreba narodnih jezika u svetim obredima otvorila bi put individualizmu svećenika, koji bi bez mnogo skrupula često na svoju ruku mijenjali tekstove. No ipak, zadržavajući to načelo kao općenitu normu, svakako je nužno da se u sadašnjim vremenima dade šire mjesto upotrebi na¬ rodnog jezika u liturgiji. Naime, danas se podstiče aktivno i zajed- ničarsko sudjelovanje vjernika u Misi i u ostalim obredima; to se pak nikako ne može postići, ako vjernici samo »prate« svete čine kao nijemi gledatelji, imajući pri ruci prijevode svetih tekstova. Osim toga sve se više razvija svijest katoličkih laika o pravima koja pro- ističu iz sakramenta krsta. 21 Ideo haec mihi, uti mininum quid, quoad usum vulgati sermonis in Liturgia necessaria videntur: 1. Quotiescumque sacerdos pro populo celebrat (ergo non consi- deratur casus quo sacerdos privatim cum solo ministro celebrat), quotiescumque pro populo celebrat , 5 lectiones omnes — nam sunt verbum Dei ad fideles — dicendae sunt lingua vernacula, iuxta ver- sionem a competenti auctoritate ecclesiastica approbatam. Hoc in času, omittenda est lectio pericoparum in lingua latina, nam lectio bilinguis est onerosa, nec ullum sensum habet — nisi velimus aliquo formalismo indulgere — ut sacerdos, postquam verbum Dei populo proclamaverat, celeriter et mechanice pro se latine recitet. Idem dicendum est de prima oratione, de «oratione fidelium» et de postcommunione. Omnia alia a sacerdote latine dići possunt et debent . 6 2. Ubi impossibile vel valde difficile sit ut populus, in Missis in cantu, latine Ordinarium et Proprium cantet, permitti deberet usus linguae vernaculae, uti iam pluries a Sancta Sede concessum estJ Nonne plus valet ad pietatem populi fovendam ut totus populus sua lingua cantando actionem sacram comitetur, quam ut duo vel tres cantores, plus minusve correcte, latinum textum decantent? 3. Amplior locus linguae populari tribui deberet in ritibus Tridui sacri. 4. Item in administratione sacramentorum et sacramentalium, uti iam Sancta Sedes pro pluribus nationibus concessit. Alia habeo dicenda de rebus quae pertinent ad caput de sacro- sancto Missae sacrificio . 8 Dixi. Acta Synodalia Sacrosancti Concilii Oecumenici Vaticani II — Vol. I; Pars 1 (Vati¬ kan 1970), str. 435—436 In textu scripto tradito: 6 đeest. ®deest. 7 deest. ^eest. 2 deest. 8 deest. 3 deest. 4 deest. 22 Zato mi se, s obzirom na upotrebu narodnog jezika u liturgiji, kao minimum čini ovo: 1. Kadgod svećenik misi za narod (dakle, ne uzima se u obzir slu¬ čaj kada svećenik misi privatno samo s ministrantom), kadgod misi za narod 5 , sva čitanja — ta ona su Božja riječ vjernicima — trebaju se čitati na narodnom jeziku prema prijevodu odobrenom od nadle¬ žnog crkvenog autoriteta. U tom slučaju treba izostaviti čitanje peri- kopa na latinskom jeziku, jer je dvojezično čitanje dosadno i nema ni kakvog smisla — ako ne želimo podlijegati nekom formalizmu — da svećenik, pošto je proglasio Božju riječ narodu, čita latinski užur¬ bano i mehanički za sebe. Isto treba reći o prvoj molitvi, o »vjerničkoj molitvi« i o molitvi nakon pričesti. Sve ostalo svećenik može izgovarati latinski i mora 6 . 2. Gdje je nemoguće ili vrlo teško da narod u pjevanim misama pjeva latinski Ordinarij i Proprij, trebalo bi dozvoliti upotrebu na¬ rodnog jezika, kako je to sv. Stolica dozvolila već više puta 7 . Zar nije bolje za gajenje pobožnosti naroda da sav narod na svom jeziku pjevanjem prati sveti čin nego da dva ili tri pjevača, više-manje točno, pjevaju latinski tekst? 3. Trebalo bi dati više mjesta narodnom jeziku u obredima sv. Trodnevlja. 4. Isto i u podjeljivanju sakramenata i sakramentala, kako je to sv. Stolica već dopustila mnogim narodima. Imam reći nešto o onome što se odnosi na odlomak o svetoj misnoj žrtvi 8 . Rekoh. U predanom pisanom tekstu: Hoga nema. 4 toga nema. 5 toga nema. 8 toga nema. nema. 2 toga nema. s toga e toga nema. 7 toga nema. 23 I - Communio sub ultraque specie - II-Concelebratio in Ecclesia latina EXC. MUS P. D. FRANCISCUS SEPER Arćhiepiscopus Zagrabiensis Pauca verba dicere vellem de duobus punctis in cap. II schematis de sacra Liturgia contentis. Cum res sint in Liturgia latina aliquo- modo exorbitantes et a praxi plurisaeculari discrepantes, necesse vi- detur ut ipsum Concilium Oecumenicum de iis sese pronuntiet, serio et tranquillo modo perpensis argumentis quare pro illis militare vi- dentur. I — Communio sub utraque specie (n. 42). Uti patet, quaestio non est nec esse potest de quotidiana vel crebrč distributione s. Communionis sub utraque specie. Praecise ob praxin. crebrae et quotidianae Communionis praeferenda est omnino Com¬ munio sub specie panis tantum. Id quod proponitur est de Communione sub utraque in aliquibus specialibus occasionibus vel, uti in schemate dicitur «pro certis casi- bus a S. Sede bene determinatis». In schemate unus casus adducitur, i. e. in ordinatione sacerdotali,sed alii casus non excluduntur, cum dicatur talem Communionem concedi posse «tum clericis et religiosis, tum laicis». Id fieri posset v. g. in Missa pro sponsis, in solemni pro- fessione religiosorum, in prima Communione adulti neobaptizati, in concelebratione sacramentali (si introducatur). Rationes sunt hae: 1) ita melius videtur adimpleri praeceptum Domini: «Bibite ex hoc omnes» (Mt. 26, 27). De facto nunc solus sacerdos participat de calice, quamvis etiam omnes fideles Sanguinem quoque Christi sub specie panis accipiant; 2) magis appropinquamus non solum catholicis orientalibus, sed etiam christianis acatholicis; unum ex obstaculis vel differentiis pro unione e medio tollitur. Nec hodie iam timenda sunt mala ob quae, suo tempore, Ecclesia sese «utraquistis» opposuit; 24 Pričest pod obje prilike-Koncelebracija PISANE PRIMJEDBE NA 2. POGLAVLJE SHEME O SV. LITURGIJI Želio bih nešto malo reći o dvije točke iz 2. poglavlja sheme o sv. liturgiji. Budući da su stvari u latinskoj liturgiji na neki način pošle svojim putem te se razlikuju od višestoljetne prakse, izgleda potreb¬ nim da se o njima izjasni sam Ekumenski Sabor odvagujući ozbiljno i smireno argumente koji, čini se, za njih vojuju. I — Pričest pod obje prilike (br. 42) Jasno je da nije i ne može biti pitanje o svakodnevnom ili čestom dijeljenju sv. pričesti pod obje prilike. Baš zbog prakse česte i sva¬ kodnevne pričesti posve ima prednost pričest samo pod prilikom kruha. Ono što se predlaže je pričest pod obje prilike u nekim osobitim slučajevima ili, kako se kaže u shemi, »u nekim slučajevima koje sv. Stolica pomno odredi«. U shemi se navodi jedan slučaj, tj. sve¬ ćeničko ređenje, ali se ne isključuju drugi slučajevi, jer se kaže da se takva pričest može dozvoliti »kako klericima i redovnicima tako i laicima«. To bi moglo biti, npr., u misama za zaručnike, prigodom svečanih zavjetovanja redovnika, prigodom prve pričesti odraslog novokrštenika, u slučaju sakramentalne koncelebracije (ako se uve¬ de). Razlozi su ovi: 1) čini se da se tako bolje ispunjuje Gospodinova zapovijed: »Pijte iz nje svi« (Mt 26, 27). Sada stvarno samo svećenik ima udjela od čaše, iako i svi vjernici primaju također Kristovu Krv pod prilikama kruha; 2) više se približavamo ne samo istočnim katolicima nego i kršća¬ nima nekatolicima; odstranjuje se jedna od zapreka ili razlika za sjedinjenje. A danas se više ne treba bojati zala zbog kojih se je Crkva svojevremeno protivila »utrakvistima«; 25 3) tališ Communio in occasionibus solemnibus, in specie determi- nandis, multum conferet ad augendam devotionem fidelium erga Pre- tiosissimum Sanguinem Christi, quam devotionem Summus Pontifex Ioannes XXIII valde urget. II — Concelebratio in Ecclesia latina (nn. 44—46). In Ecclesia orientali concelebratio sacramentalis iugiter viget. Ad- sunt seriae rationes ut concelebratio etiam in Ecclesia latina intro- ducatur, vel denuo introducatur. Usus quotidianus celebrationis Missae, qui pro vita spirituali sacer- dotis magna emolumenta praebet, saepe, ubi multi sacerdotes simul adsunt, varias difficultates creat, ita ut sacerdotes hoc «mysterium tremendum» et angelicam potestatem superans, celeriter, diffuso, špiritu, aliquando sine ministro, «mechanice» peragere debeant. Hoc fit v. g. occasione conventuum eucharisticorum, exercitiorum spiri- tualium, peregrinationum atque in conventibus et collegiis ubi multi (aliquando usque centum) sacerdotes adsunt. Ut omnibus occasio de- tur celebrandi, aliquando collocari debet fere infinitus numerus alta- rium (e. g. in «Mondo migliore» in Rocca di Papa, et in cryptis mo- nasteriorum vel collegiorum), ubi eodem tempore 20—30 sacerdotes, unus iuxta alium, unus celerius, alter lentius celebrant. Vel plures sacerdotes a celebrando abstinere coacti sunt. Nonne decentius atque devotius esset, si v. g. 5—10 sacerdotes, unum altare circumstantes, simul celebrare possent? Praeter casus n. 44 adductos addendum propono: c) occasione sy- nodi dioecesanae (ut manifestetur coniunctio inter episcopum eiusque sacerdotes); d) in domibus religiosis et collegiis, ubi maior numerus sacerdotum adest, si ad decentem celebrationem singulorum aliter provideri non potest, iudicio Ordinarii vel Superioris. Acta Synodalia .. . r 1/2 (Vatikan 1970), str. 435—436 26 3) takva pričest u svečanim prigodama, koje se trebaju detaljno odrediti, mnogo pridonosi povećanju pobožnosti vjernika prema Pre¬ svetoj Kristovoj Krvi, koju pobožnost jako potiče Vrhovni Svećenik Ivan XXIII. II — Koncelebracija u latinskoj Crkvi (br. 44—46) U istočnoj Crkvi trajno živi sakramentalna koncelebracija. Po¬ stoje ozbiljni razlozi da se uvede ili ponovno uvede koncelebracija i u latinskoj Crkvi. Običaj svakidašnjeg slavljenja mise, koje je od velike koristi za duhovni život svećenika, tamo gdje zajedno žive mnogi svećenici često stvara različite poteškoće tako da svećenici to »strašno otajstvo«, koje nadilazi anđeosku vlast, moraju obaviti rastreseno, ponekad bez ministranata, »mehanički«. To se događa, npr., prigodom euharistij- skih kongresa, duhovnih vježbi, hodočašća te u samostanima i zavo¬ dima gdje stanuju mnogi (ponekad do stotinu) svećenici. Da bi se svakome dala prilika da misi, ponekad je potrebno postaviti gotovo bezbroj oltara (npr. u »Mondo migliore« u Rocca di Papa, i u krip¬ tama samostana ili zavoda), gdje u isto vrijeme misi 20—30 sveće¬ nika jedan pored drugoga, jedan brže drugi polaganije. U protivnom mnogi su svećenici prisiljeni odreći se mise. Zar ne bi bilo doličnije i pobožnije kad bi, npr., 5—10 svećenika mogli zajedno misiti za jednim oltarom? Osim slučajeva navedenih u br. 44 predlažem da se doda: c) pri¬ godom biskupijskih sinoda (da se pokaže povezanost između biskupa i njegovih svećenika); d) u redovničkim kućama i zavodima gdje po¬ stoji veći broj svećenika, ako se po sudu ordinarija ili poglavara drukčije ne može providjeti da pojedinci dolično mise. 27 Descriptio Traditionis EXC. MUS P. D. FRANCISCUS SEPER Archiepiscopus Zcigrabiensis Venerabiles Patres Conciliares, Quamquam laborem peritorum schema praesens componentium re- vereor, nihilominus propter Oecumenicae huius Synodi auctoritatem proferre debeo: Cap. I uti iacet non placet atque ex integro rescri- bendum est. Praecipua ratio in eo est quod descriptio Traditionis hic proposita nimis angusto conceptu praedicationis innititur: sumitur nempe in sensu praedicationis mere et exclusive oralis... 1 Schema procedit adeo ut quis concludere possit potestatem docendi a Christo apostolis eorumque successoribus trađitam, . . . 2 restrictam esse ad solos actus In textu scrtyto tradito: ^ufficit etiam superficialis lectio nn. 2—4, ut experiatur, quam intime in schemate coniuncti sunt conceptus traditionis cum conceptu praedicationis vivae vocis. Notio traditionis ibi excrescit ex praedi- catione et praedicatione complectitur. Nn. 2—4 sciunt duos solos modos annun- tiationis verbi Dei in Novo Foedere: 1. Praedicationem vivae vocis et 2. Scripta aliquorum e apostolis et apostolicis viriš, divino tamen afflante Špiritu con- scripta, i. e. speciali modo a Deo causata. Praedicatio est modus potissimus, manifeste relate ad Scripturam N. T. (n. 2). Ut pateat agi de praedicatione vivae vocis, adiungitur receptam esse auditu (ibi). Christus in vita sua (adiun- gendum: terrestri) viva voće arcana regni caelorum manifestabat, et idem praecepit apostolis. Hi praedicabant, solummodo nonnulli scripserunt, at hoc erat afflante Špiritu Sancto, et praeconium vivum inde non est imminutum (n. 3). Haec praedicatio vocatur ministerium verbi, quod incipitur a Christo et apostolis et servatur in Ecclesia. Episcopi doctrinam apostolorum semper prae¬ dicatione tradiđerunt (n. 3). Unde concluditur traditionem vere divinam esse illam, quae ab apostolis Ecclesiae quasi per manus tradita est, ut per praedi¬ cationem ecclesiasticam transmitteretur (ac si praesupponatur apostolos ita Ecclesiae mandavisse, ut certae veritates non scriberentur?). Unde genuina traditio hauriri potest ex solo vivo praeconio , non ex libris. Facile perspicitur, qua ratione in talem conceptum traditionis intrat fides fidelium (quae cor- respondet praedicationi vivae vocis). Non ita patet, quomodo in systema sic clausum intrat praxis Ecclesiae, quae tamen omnino in ambitum traditionis pertinet, quoniam secundum sensum Tridentini inter traditiones non nume- rantur solummodo veritates sed etiam facta et instituta. Secundum nostrum schema manifeste a Christo originem ducit sola praedicatio vivae vocis redupli- cative sumpta. Nulla scriptio agnoscitur ut possibilis, praeter Scripturas N. T. 28 O Predaji GOVOR NA 24. GENERALNOM ZBOROVANJU NA PRVO POGLAVLJE SHEME O IZVORIMA OBJAVE (21. X 1962) Časni saborski Oci , Iako poštujem rad stručnjaka koji su sastavili ovu shemu, ipak zbog autoriteta ovog Ekumenskog Sabora moram reći: s 1. pogla¬ vljem, kakvo je sada, ne slažem se i ono treba biti potpuno nanovo napisano. Glavni razlog za to je u tome što ovdje predloženi opis Predaje počiva na previše uskom shvaćanju propovijedanja: naime, propo¬ vijedanje se uzima samo i isključivo u smislu usmenog propovijeda¬ nja . . .* Shema postupa tako da bi netko mogao zaključiti da je vlast naučavanja, od Krista predana apostolima i njihovim nasljednici- U predanom pisanom tekstu: ^osta je i površno pročitati br. 2—4 pa da se vidi kako je u shemi poimanje predaje usko povezano s pojmom propo¬ vijedanja živom riječi. Tu shvaćanje predaje izrasta iz propovijedanja i^ obu¬ hvaćena je propovijedanjem. Br. 2—4 znaju samo za dva načina navještanja Božje riječi u Novom Savezu: 1. propovijedanje živom riječi i 2. zapisi nekih od apostola i apostolskih muževa, koji zapisi su ipak napisani božanskim nadahnućem Duha, tj. na osobiti su način prouzročeni od Boga. Propovijedanje je najglavniji način, očito s obzirom na Pismo NZ-a (br. 2). Jasno je da se radi o propovijedanju živom riječi, jer se dodaje da je prihvaćeno slušanjem (ondje!). U svom životu (treba dodati: zemaljskom) Krist je živom riječi objav¬ ljivao otajstva Kraljevstva nebeskog a isto je naredio apostolima. Oni su pro¬ povijedali a samo su poneki pisali, ali to je bilo nadahnućem Duha Svetoga i time nije umanjeno živo propovijedanje (br. 3). To se propovijedanje naziva posluživanje riječi, koje počinje od Krista i apostola i nastavlja se u Crkvi. Biskupi su uvijek propovijedanjem predavali apostolski nauk (br. 3). Otuda se zaključuje da je zaista božanska predaja ona koja je kao po rukama od apo¬ stola predana Crkvi, da bi se prenosila po crkvenom propovijedanju (kao da se pretpostavlja da su na taj način apostoli naredili Crkvi da se neke istine ne zapisuju?). Zbog toga se nepatvorena predaja može crpsti samo iz živog propovijedanja, a ne iz knjiga. Lako je uočljivo zbog čega u takav pojam pre¬ daje ulazi vjera vjernika (ona je odgovor na propovijedanje živom riječi). Ali nije tako jasno kako u tako zatvoreni sustav ulazi praksa Crkve, koja ipak svakako spada u područje predaje, budući da po sudu Tridenta među predaje se ne ubrajaju samo istine nego i činjenice i ustanove. Prema našoj shemi od Krista bjelodano vuče podrijetlo samo propovijedanje živom riječi uzeto u naglašenom smislu te riječi. Ne priznaje se kao moguće ni jedno pisanje osim 29 docendi viva voće, alios vero modos et media, quibus verbum Dei annuntiari etiam potest, praerogativa auctoritatis a Christo prove- niente carere . . . :3 Quapropter haec a nobis nude approbanda non sunt, ne incaute confusionibus disputationibusque superfluis, aut etiam erroribus, viam aperiamus .. /* Fundamento hoc nimis arcto fretum, schema pervenit ad assertio- nem: . . quae divina Traditio ratione sui continet, non ex libris, sed ex vivo in Ecclesia praeeonio, fide fidelium et Ecclesiae praxi hau- riuntur» . . . 5 Praetereamus nunc conceptum «Ecclesiae praxis», ceteroquin am- biguum et aequivocum, praecisiore determinatione indigentem. Con- sideremus, quaeso, illud: «non ex libris, sed ex vivo in Ecclesia prae- conio». Dicamus imprimis, nullam existere rationem veram, quae probaret mandatum mundi evangelizandi restrictum esse a Christo ad solam praedicationem vivae vocis . . . (J Apostoli revera viva voće verbum Dei praedicabant, sed quo iure inde concludamus, aeque essentiale esse illud «viva voce» ac illud « verbum Dei»? Cur limitati essent ad me- dium vivae vocis, aliis mediis veritatis communicandae exclusis? . . ? Praeterea apostoli inde ab initio in annuntiatione Evangelii adiu- mento habebant librum scriptum, nempe Scripturas Veteris Testa¬ menti, quibus venerationem ut verbo Dei exhibere debebant, dicente inspiratas, quae proinde speciali modo et ratione, praeter ordinarium rerum cursum, a Deo ipso exoriuntur. 2 (Matth. 28, 18—20). 3 Conclusio ista facile imponitur, cum schema tam nervose insistat in praedicatione vivae vocis, quae sola fundamentum praebet, ut doctrina, ea mediante tradita, characterem traditionis divinae habere possit (n. 4). Si schema docet Christum explicite voluisse et praecepisse praedicationem vivae vocis qua talem, et solam illam doctrinam quae tali modo ad nos pervenit habere characterem doctrinae a Christo provenientis, exceptis utique scriptis a Deo prorsus specialiter causatis quorum Deus ipse auctor est, quid mirum si concludamus alias omnes scrip- tiones praeter Scripturas canonicas currere extra viam a Christo explicite volitam et designatam? 4 Non est parvipendenda ista conclusio, quamvis a redactoribus schematis non advertatur. Non intendimus eos inculpare: dici- mus solummodo in schemate praemissas positas esse, quae facile ad conclusio- nem funestam ducerent. Redactores nimis systema creare cupiebant! 5 (n. 4). 6 Verbum keryssd, quod apud Mare . 16, 15 legitur, primarie quiđem exprimit praeconium sollemne orale. Verumtamen ne plus iusto serviamus litterae; praesertim cum locus parallelus apud s. Matthaeum afferat verba sub isto respeetu magis generica: matheteusate et didaskontes: discipulos facite, docentes; Mt. 28, 18—20. 7 Schema utique non dicit alia media esse exclusa aut prohibita, at ex schemate sequi videtur mandatum Christi referri ad solam praedicationem vivae vocis, quod vero practice dicit, alia media, excepta Scriptura a Deo ipso inspirata, ut vehiculum verbi Dei inservire non posse. 8 Mai. 5,17—18; «Nolite putare quoniam veni sol vere legem aut prophetas; non veni solvere sed adimplere. Amen quippe dico vobis, donec transeat 30 ma . . . * 2 sužena samo na čine učenja živom riječi a da drugi načini i sredstva, kojima se također može navijestiti Boja riječ, nemaju odliku autoriteta koji dolazi od Krista . . . 3 Zato to ne smijemo jed¬ nostavno odobriti da ne bismo neoprezno otvorili put suvišnim zbr¬ kama i raspravama ili čak zabludama . . Upirući se na tu previše usku osnovu shema dolazi do tvrdnje: ». . . što božanska Predaja po sebi sadrži, crpi se ne iz knjiga nego iz živog propovijedanja u Crkvi, iz vjere vjernika i iz prakse Cr¬ kve« . . . 5 Prijeđimo za sada preko pojma »praksa Crkve« koji je, uostalom, nejasan i dvoznačan i koji se treba točnije odrediti. Promotrimo, molim, ono: »ne iz knjiga nego iz živog propovijedanja u Crkvi«. Recimo ponajprije da ne postoji ni jedan pravi razlog koji bi do¬ kazao da je zadaća evangeliziranja svijeta od Krista svedena samo na propovijedanje živom riječi . . . G Apostoli su doista živom riječi navještali Božju riječ, ali kojim pravom otuda zaključujemo da je jednako bitno ono »živom riječi« i ono »Božju riječ«? Zašto bi bili ograničeni na sredstvo žive riječi isključujući druga sredstva priop¬ ćavanja istine? .. ? Osim toga apostoli su već od početka u navještanju Evanđelja imali kao pomoć pisanu knjigu, naime knjige Starog Zavjeta, kojima su morali odavati poštovanje kao Božjoj riječi, jer Gospodin kaže: »Nisam došao dokinuti nego ispuniti« . . . 8 Zato ne uči ispravno onaj nadahnutih knjiga NZ-a koje zbog toga posebnim načinom i postupkom potje¬ ču od samoga Boga, mimo redovitog tijeka stvari. 2 (Mt 28, 18—20). 3 Takav se zaključak nameće, budući da shema tako nervozno inzistira na pro¬ povijedanju živom riječi, koje jedino pruža temelj da nauk po njemu predan može imati obilježje božanske predaje (br. 4). Ako shema uči da je Krist izri¬ čito htio i naredio propovijedanje živom riječi kao takvo, i da samo onaj nauk koji je na taj način do nas dospio ima obilježje nauka koji potječe od Krista, izuzevši dakako spise od Boga sasvim osobito prouzrokovane čiji je autor sam Bog, koje čudo ako zaključimo da sva ostala zapisivanja, osim kanonskih knjiga, idu izvan puta koji je Krist izričito htio i zacrtao? 4 Ne treba omalovažavati ovo zaključivanje, iako ga redaktori sheme ne uočavaju. Ne¬ mamo namjere njih okrivljavati; samo kažemo da su u shemi postavljene pret¬ postavke koje bi lako dovele do pogubnog zaključka. Redaktori su previše težili da stvore sustav! 5 tako da predstoj¬ nici i vjernici predanu vjeru sasvim složno drže, vrše i ispovijedaju«. 20 Ovu izjavu za zaštitu vjere u otajstva Utjelovljenja i Presvetoga Trojstva od nekih novih zabluda Vrhovni svećenik Pavao, bož. provid- nošću Papa VI, u audijenciji danoj potpisanomu predstojniku Svete kongregacije za nauk vjere, dne 21. veljače god. 1972, odobrio je, potvrdio i naredio da se objelodani. Dano u Rimu, u sjedištu Sv. kongregacije za nauk vjere, dne 21. veljače, na svetkovinu sv. Petra Damjana, god. 1972. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik PAUL PHILIPPE, naslovni nadbiskup Heracleopolisa, tajnik m De fragmentis hostiarum CUM DE FRAGMENTIS quae post sacram Communionem reman- serint, aliqua dubia ad Sedem Apostolicam delata fuerint, haec Sacra Congregatio, consultis Sacris Congregationibus de Disciplina Sacra- mentorum et pro Cultu Divino, respondendum censuit: Post sacram Communionem, non solum hostiae quae remanserint et particulae hostiarum quae ab eis exciderint, speciem panis retinen- tes, reverenter conservandae aut consumendae sunt, pro reverentia quae debetur Eucharisticae praesentiae Christi, verum etiam quoad alia hostiarum fragmenta observentur praescripta de purificandis pa- tena et calice, prout habetur in Institutione generali Missalis romani , nn. 120, 138, 237-239, in Ordine Missae cum populo, n. 138 et sine populo. n. 31. Hostiae vero quae non statim consumuntur, a ministro competente deferantur ad locum sanctissimae Eucharistiae conser¬ vandae destinatum ( Cf . Institutio generalis Missalis romani , n. 276). SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Declaratio Cum de frag¬ mentis de particulis et fragmentis Hostiarum reverenter conservandis vel su- mendis, Prot. n. 89/71. 2 maii 1972: Notitiae 8 (1972), 227. 196 Mrvice hostija Svetoj stolici upućene su sumnje u vezi s mrvicama koje ostaju poslije svete Pričesti, pa ova Sveta kongregacija smatra da mora od¬ govoriti kad se dogovorila sa Svetim kongregacijama za disciplinu sakramenata i za Službu Božju: Poslije svete Pričesti ne samo da ostale hostije i djelići hostija koji su se otkinuli i koji imaju vanjski izgled kruha moraju biti spremljeni ili se moraju pojesti s poštovanjem koje dugujemo Kristovoj euhari- stijskoj prisutnosti, nego se i za mrvice hostija moraju poštivati pro¬ pisi o čišćenju patene i hostije koji se nalaze u br. 120, 138 i 237—239 »Općeg prikaza Rimskog misala«, u broju 138 liturgije mise (Ordo Missae) s asistencijom i u broju 31 liturgije mise bez asistencije. Što se tiče hostija koje se ne potroše odmah, ovlašteni službenik mora ih odnijeti na mjesto određeno za čuvanje presvete Euharistije (cf. »Opći prikaz Rimskog misala«, br. 276). Circa absolutionem sacramentalem generali modo impertiendam SACRAMENTUM PAENITENTIAE Christus Dominus instituit, ut fideles peccatores veniam offensionis Deo illatae ab Eius miseri- cordia obtinerent et simul reconciliarentur cum Ecclesia. * 1 Quod qui- dem fecit, cum apostolis eorumque legitimis successoribus potestatem remittendi et retinendi peccata contulit. 2 S. Tridentina Synodus sollemniter docuit, ad integram et perfectam peccatorum remissionem tres actus in paenitente requiri tamquam partes sacramenti, videlicet contritionem, confessionem et satisfac- tionem; necnon absolutionem sacerdotis esse actum iudicialem iure- que divino necessarium esse confiteri sacerdoti omnia et singula pec¬ cata lethalia et circumstantias quae peccatorum speciem mutant, quo- rum memoria post diligentem conscientiae discussionem habeatur." Plures autem locorum Ordinarii, solliciti ex una parte de difficul- tate suorum fidelium accedendi ad confessionem individualem ob exi- stentem sacerdotum penuriam in aliquibus locis, ex altera vero, de quibusdam erroneis theoriis circa doctrinam sacramenti paenitentiae atque de invalescente propensione et praxi indebita absolutionem sacramentalem impertiendi una simul pluribus generice tantum con- fessis, Sanctam Sedem exorarunt ut, pro vera natura sacramenti pa¬ enitentiae, condiciones necessarias ad rectum usum huius sacramenti in memoriam populi christiani revocaret utque normas quasdam in praesentibus rerum adiunctis emanaret. SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Normae pastorales Sacra- mentum paenitentiae circa absolutionem sacramentalem generali modo imper¬ tiendam, 16 iunii 1972: AAS 64 (1972), 510—514; Notitiae 8 (1972), 312—317. 1 Cf. LG 11: EV 1, 314. 198 O zajedničkom sakramentalnom odrješenju Sakrament pokore (ispovijed) ustanovio je Krist Gospodin, da bi vjernici koji sagriješe od Božjega milosrđa dobili oproštenje za uvre¬ du nanesu Bogu, i da bi se, isto tako, pomirili s Crkvom. 1 To je učinio onda kad je apostolima i njihovim zakonitim nasljednicima dao vlast opraštanja i zadržavanja grijeha 2 . Tridentinski sabor je svečano izjavio da se za potpuno i savršeno oproštenje grijeha od pokornika traže tri čina kao bitni dijelovi sa¬ kramenta, i to pokajanje, priznanje grijeha i zadovoljština (pokora); da je odrješenje od svećenika sudski čin, te da je, po božanskom pra¬ vu, potrebito pred svećenikom priznati (ispovijediti) sve i pojedine teške (smrtne) grijehe, kao i okolnosti koje vrstu grijeha mijenjaju, a čovjek ih se sjeti iza pomnjivog ispita savijesti. 3 Imajući, s jedne strane, u vidu teškoće svojih vjernika da se ispo¬ vijedaju pojedinačno zbog sve manjeg broja svećenika-ispovjednika, posebno u nekim mjestima, a, s druge strane, zabrinuti zbog pogre¬ šnih teorija u pitanju nauka o sakramentu pokore, te o sve većoj težnji i neosnovanoj praksi podjeljivanja sakrament alnog odrješenja većim grupama koje su se samo općenito ispovijedale, mnogi su se mjesni ordinariji obratili Svetoj Stolici i zamolili da bi kršćanskom puku još jednom pred oči stavila, prema pravoj naravi sakramenta pokore, nužne uvjete za pravu uporabu toga sakramenta, te donijele i neke norme u sadašnjim uvjetima. 2 Cf. lo 20, 22 s. 3 Cf. Sess. XIV, Canones de sacramento paenitentiae 4, 6—9: MS 1704, 1706— —1709. 199 Haec S. Congregatio, huiusmodi quaestionibus cedulo consideratis, habita ratione Instructionis S. Paenitentiariae Apostolicae diei 25 Martii 1944, haec declarat: I. Firmiter tenenda et fideliter in praxi applicanda manet doctrina S. Concilii Tridentini. Reprobanda igitur est recens hic illicque exorta consuetudo, qua satisfacere praesumitur praecepto peccata mortalia sacramentaliter confitendi ad obtinendam absolutionem per solam confessionem generaliter vel, ut aiunt, communitarie celebratam. Praeter praeceptum divinum, in Concilio Tridentino declaratum, ad hoc urget maximum animarum bonum, quod saeculorum experientia, ex individuali confessione recte facta et administrata, provenit. Indi- vidualis et integra confessio atque absolutio manent unicus modus ordinarius, quo fideles se cum Deo et Ecclesia reconciliant, nisi im- possibilitas physica vel moralis ab huiusmodi confessione excuset. II. Fieri enim potest, ob particularia rerum adiuncta quandoque occurrentia, ut absolutionem pluribus paenitentibus, sine praevia in¬ dividuali confessione, generali modo impertire liceat vel etiam opor- teat. Quod contigere potest imprimis, quando imminet mortis periculum et tempus non suppetit sacerdoti vel sacerdotibus, etsi adsint, ad audiendas singulorum paenitentium confessiones. Quo in času quivis sacerdos facultatem habet absolutionem generali modo pluribus im- pertiendi, praemissa, si tempus suppetat, exhortatione brevissima, ut actum contritionis quisque elicere curet. III. Praeter casus in quibus agitur de mortis periculo, licet sacra¬ mentaliter absolvere una simul plures fideles generice tantum con- fessos, sed apte ad paenitentiam revocatos, si adsit gravis necessitas, nimirum quando, attento paenitentium numero, confessariorum copia praesto non est ad rite audiendas singulorum confessiones intra con- gruum tempus, ita ut paenitentes — absqe sua culpa — gratia sacra- mentali, vel sacra Communione diu carere cogantur. Quod evenire potest, praesertim in terris missionum, sed in aliis etiam locis, necnon apud coetus personarum, in quibus illa necessitas constat. Hoc vero non licet, cum confessarii praesto esse possunt; ratione solius magni concursus paenitentium, qualis verbi gratia potest haberi in magna aliqua festivitate aut peregrinatione. 4 4 Cf. Prop. 29, ex damnatis ab Innocentio XI die 2 martii 1679 DS 2159. 200 Ta Sveta kongregacija je brižno razmotrila ta pitanja, uzela u obzir i Instrukciju Sv. Apostolske Penitencijarije od 25. ožujka 1944., pa izjavljuje ovo: I. Nauk Sv. Tridentinskog sabora treba čvrsto držati i u praksi ga vjerno primjenjivati. Stoga treba odbaciti novi običaj koji se je tu i tamo uveo, a po kom bi se zapovijedi ispovijedanja teških (smrtnih) grijeha i, dosljedno, odrješenju od istih moglo zadovoljiti samo opće¬ nitom ispovijedi, ili, kako oni to kažu, ispovijedi slavljenom u komu- nitarnom (općenitom, zajedničkom) obliku. Osim božanske zapovijedi, kako je to izjavljeno na Tridentinskom saboru, to traži i najveće do¬ bro za duše koje proizlazi iz pojedinačne ispovijedi, koja je dobro obavljena i podijeljena, što, uostalom, potvrđuje i višestoljetno isku¬ stvo. Pojedinačna i potpuna ispovijed i odrješenje ostaju i dalje je¬ dini redoviti način za izmirenje vjernika s Bogom i Crkvom, osim da (nekoga) od takve ispovijedi ispričava fizička ili moralna nemo¬ gućnost. II. Naime, može biti dopušteno, čak i nužno podjeljivanje odrješe- nja skupini pokornika (vjernika) u općenitom obliku, a bez prethodne pojedinačne ispovijedi, poradi posebnih okolnosti koje ponekada nastupe. To se može, prije svega, dogoditi onda kad prijeti smrtna opasnost , a svećenik ili svećenici, iako su tu, nemaju dovoljno vremena saslu¬ šati pojedinačne ispovijedi pokornika. U tom slučaju svaki svećenik ima vlast podjeljivanja odrješenja u općenitom obliku većoj skupini, kratkim poticajem — ako vrijeme dopušta — da svaki od njih nastoji pobuditi čin skrušenja. III. Osim slučajeva u kojima se radi o smrtnoj opasnosti, dopušteno je podijeliti sakramentalno odrješenje zajednički skupini vjernika ko¬ ji su se samo općenito ispovi jedili, a prije na skrušen je bili potaknuti, i onda kad nastane velika potreba, tj. kad je broj pokornika toliki a svećenika nema dovoljno da bi u određenom vremenu mogli saslušati kako treba pojedinačne ispovijedi. Pokornici bi, bez svoje krivnje, tada bili primorani dulje vrijeme ostati bez sakramentalne milosti ili svete Pričesti. To se može dogoditi najviše u misijskim zemljama, ali i na drugim mjestima, kao i tamo gdje se osobe okupljaju, pa se ukaže takva potreba. Ali, to nije dopušteno, ako na raspolaganju mogu biti svećenici, makar se radilo o velikom broju pokornika, kao što je, na primjer, prigodom neke velike svetkovine ili hodočašća/ 1 201 IV. Ordinarii locorum necnon, quantum ad eos attinet, sacerdotes, onerata conscientia cavere tenentur, ne confessariorum numerus exi- guus fiat eo quod nonnulli sacerdotes neglegant hoc insigne ministe- rium, 5 dum temporalibus negotiis implicantur, vel aliis ministeriis non adeo necessariis incumbunt, praesertim si ea a diaconis vel laicis ido- neis praestari possunt. V. Iudicium ferre an adsint condiciones, de quibus supra, 6 ac pro- inde decernere quando liceat absolutionem sacramentalem generali modo conferre, reservatur Ordinario loci, collatis consiliis cum aliis membris Conferentiae Episcopalis. Praeter casus ab Ordinario loci statutos, si qua alia gravis necessi- tas exsurgat sacramentalem absolutionem una pluribus impertiendi, sacerdos praevie recurrere tenetur, quoties possibile sit, ad loci Ordi- narium, ut absolutionem ličite impertiat; secus, de huiusmodi ne- cessitate ac de data absolutione eundem Ordinarium quam primum certiorem faciat. VI. Ad fideles quod attinet, ut frui possint sacramentali absolutione una simul pluribus data, requiritur omnino, ut sint apte dispositi, seu ut unumquemque paeniteat admissorum suorum, isque a peccatis ab- stinere proponat, scandala et damna forte illata reparare statuat et simul proponat singillatim confiteri debito tempore peccata gravia, quae in praesens ita confiteri nequeat. De his dispositionibus atque condicionibus, ad valorem sacramenti requisitis, fideles a sacerdotibus diligenter moneantur. VII. Ii, quibus communi absolutione gravia peccata remittuntur, ad confessionem auricularem accedant, antequam novam huiusmodi ab¬ solutionem sint recepturi, nisi iusta causa impediantur. Omnino autem tenentur, nisi obstet moralis impossibilitas, accedere ad confessarium infra annum. Viget enim etiam pro ipsis praeceptum, quo omnis chri- stifidelis tenetur cuncta peccata sua, utique gravia, quae singillatim adhuc confessus non fuerit, sacerdoti solus confiteri saltem semel in anno. 7 Vili. Sacerdotes doceant fideles prohibitum esse ne illi, quos consci¬ entia peccati mortalis gravat, habita copia confessarii, de industria 5 Cf. PO 5, 13: EV I, 1252, 1288; CD 30: EV I, 657 6 N. III: EV IV, 1658. 202 IV. Mjesni ordinariji, te — ukoliko je do njih — i sami svećenici, dužni su u savjesti se pobrinuti da broj svećeenika ne bi bio nedostatan poradi toga što bi neki svećenici zanemarili tu uzvišenu službu 0 , a bavili se svjetovnim poslovima ili se posvetili drugim službama koje nisu tako nužne, naročito ako ih mogu obavljati đakoni ili vješti laici. V. Prosuđivanje postoje li uvjeti o kojima je maloprije bilo govora, 6 te, prema tome, odluka kada je dopušteno podijeliti sakra- mentalno odrješenje u općenitom obliku, pridržana je mjesnom Ordi¬ nariju, pošto se posavjetuje s drugim članovima biskupske konfe¬ rencije. Ako bi se, osim slučajeva koje je odredio mjesni Ordinarij, ukaza¬ la neka druga velika potreba podjeljivanja sakramentalnog odrje- šenja zajedno skupini pokornika, svećenik je, kad mu je moguće, dužan zatražiti dozvolu mjesnog Ordinarija, da bi odrješenje mogao valjano podijeliti; inače, neka što prije obavijesti istoga Ordinarija o takvoj nuždi i o podijeljenom odrješenju. VI. Što se tiče vjernika, od njih se za korištenje sakramentalnog odrješenja podijeljenog zajednički zahtjeva da svakako budu priklad¬ no raspoloženi, to jest da se svaki pokaje za počinjene grijehe, odluči čuvati se grijeha, pristane popraviti sablazni i štete što ih je možda nanio, odredi da će i pojedinačno ispovijediti grijehe teške (smrtne), što mu je toga časa nemoguće. Neka svećenici brižljivo nastoje poučiti vjernike o tim raspoloženjima i uvjetima, koji su nužni za valjanost sakramenta. VII. Oni kojima se opraštaju teški grijesi zajedničkim odrješenjem, neka pristupe k aurikularnoj ispovijedi prije nego će primiti novu takvu ispovijed, osim ako ih spriječi opravdani razlog. K ispovjedni¬ ku su dužni pristupiti svakako kroz godinu dana, ako ih u tome ne spriječi moralna nemogućnost. I za njih vrijedi zapovijed po kojoj je svaki kršćanin dužan svećeniku jednom godišnje ispovijediti sve svoje grijehe, razumije se teške, a još ih nije pojedinačno ispovijedio. 7 VIII. Svećenici moraju poučiti vjernike kako je nedopušteno da oni čija je savjest opterećena teškim grijehom, iako postoji dovoljan broj 7 Cf. Conc. Lat. IV, c. 21, cum Conc. Triđ., Doctrina de Sacramento Paeniten- tiae, c. 5 De confessione et can. 7-8: DS 812; 1679-1683 et 1707-1708; cf. etiam Prop. 11 damnata a S. C. S. Officii in Decr. 24 Sept. 1665: DS 2031. 203 aut ex neglegentia declinent satisfacere obligationi confessionis indi- vidualis, occasionem expectantes qua absolutio simul pluribus đetur . 8 9 IX. Ut autem fideles obligationi peragendi individualem confessio- nem facile satisfacere possint, curetur ut confessarii in templis praesto sint, diebus et horis in fidelium commodum statutis. In locis autem dissitis et remotis, quo sacerdos raro intra annum acceđere potest, res ita disponantur ut sacerdos, quatenus fieri potest, singulis vicibus audiat sacramentales confessiones alicuius coetus paenitentium, dum aliis paenitentibus, si adsint condiciones de quibus supra, J sacramentalem absolutionem generali modo impertit; ita ta- men ut omnes fideles, si possibile sit, semel saltem in anno confessio- nem individualem perficere valeant. X. Fideles enixe edoceantur celebrationes liturgicas et communes ritus paenitentiales perutiles esse ad praeparationem magis fructuo- sae confessionis peccatorum et ad vitae emendationem. Caveatur au¬ tem, ne huiusmodi celebrationes vel ritus cum sacramentali confessi- one et absolutione confundantur. Si intra huiusmodi celebrationes paenitentes individualem con- fessionem perfecerint, unusquisque a confessario, quem adit, singu- lariter absolutionem accipiat. In času autem asbolutionis sacramen- talis una simul pluribus dandae, haec impertiatur semper iuxta pe- culiarem ritum a Sacra Congregatione pro Cultu Divino statutum 10 Cuius ritus celebratio sit omnino distincta a Missae celebratione. XI. Qui actu est scandalo fidelibus, potest quidem, si est sincere paenitens et scandalum removere serio proponat, sacramentalem ab¬ solutionem una cum aliis accipere; ad S. Communionem tamen ne accedat, nisi postquam scandalum removerit iuxta confessarii iudi- cium, ad quem prius personaliter recurrat. Quoad absolutionem a reservatis censuris, serventur normae iuris vigentis, tempus recursus computando a proxima individuali con- fessione. XII. Ad confessionem frequentem seu « devotionis » quod attinet, sacerdotes ne audeant ab ea dissuadere fideles. E contra, uberes eius 8 Cf Instructio S. Paenit. Apost. diei 25 martii 1944 9 Cf. n. III. 10 Attamen, usque ad novi huius ritus promulgationem, ipsa absolutionis sa- cramentalis verba, nunc praescripta, adhibenda sunt, quae, ut patet, plu- 204 svećenika-ispovjednika, namjerno ili zbog nemarnosti odgađaju udo¬ voljiti dužnosti pojedinačne ispovijedi, čekajući priliku kad će se podijeliti zajedničko odrješenje . 8 IX. Da bi vjernici mogli udovoljiti dužnosti obavljanja pojedinačne ispovijedi, neka se providi da ispovjednici budu vjernicima na raspo¬ laganje u crkvama u dane i sate kad je to vjernicima najzgodnije. A u mjestima koja su nepristupačna i udaljena, pa tu svećenik rijetko kroz godinu može doći, neka se uredi tako da svećenik, koliko to bude moguće, svaki put sakramentalno sasluša ispovijedi neke skupine pokornika, a ostalim pokornicima podijeli u općenitom obli¬ ku sakrament alno odrješenje, ako postoje uvjeti o kojima smo već govorili , 9 ali tako, da, koliko je moguće, svi vjernici mogu obaviti pojedinačnu ispovijed bar jednom godišnje. X. Vjernike treba brižno poučiti da su liturgijska slavlja i zajed¬ nički pokornički obredi veoma korisni kao priprava za što plodonosni¬ ju ispovijed grijeha i za popravak života. Ipak, treba pripaziti da se takva slavlja i obredi ne bi pogrešno zamjenjivali sa sakramentalnom ispovijedi i odrješenjem. Ako za vrijeme takvog slavlja pokornici obave pojedinačnu ispo¬ vijed, neka svećenik komu pristupe svakomu od njih dade odrješenje. A u slučaju da se daje zajedničko sakramentalno odrješenje, neka se ono uvijek daje posebnim obredom koje je odredila Sv. kongregacija za bogoštovlje . 10 Slavljenje ovoga obreda neka bude sasvim različito od slavljenja mise. XI. Doduše, zajedničko sakramentalno odrješenje može s drugima primiti i onaj koji je u takvom položaju da je na sablazan vjernicima, samo ako se iskreno kaje i odluči sablazan ukloniti; neka ipak ne pristupi k svetoj Pričesti sve dotle dok sablazan ne ukloni, o čemu će donijeti sud ispovjednik kojemu će prije osobno pristupiti. Što se tiče odrješenja od pridržanih cenzura, nek se poštivaju norme prava koje je na snazi, a vrijeme za utok računa se od posljed¬ nje pojedinačne ispovijedi. XII. Što se tiče česte ispovijedi, ili »ispovijedi iz pobožnosti«, neka se svećenici ne usude vjernike od nje odvraćati. Pače, neka prepo- (Ali, sve dotle dok se ne proglasi novi obred, treba upotrebljavati iste riječi sakramentalnog odrješenja koje su sada propisane, naravno pre¬ tvorivši ih u množinu.) 205 fructus pro vita christiana commendent 11 seque ad eam excipiendam semper paratos ostendant, quotiescumque id a fidelibus rationabiliter petitur. Omnino vitandum est, ne confessio individualis ad sola pecca- ta gravia reservetur; hoc enim fidelis privaret optimo fructu con- fessionis, ac famae noceret eorum, qui singulariter ad sacramentum accedunt. XIII. Absolutiones sacramentales modo generali impertitae, nisi su- pradictae normae servantur, tamquam abusus graves habendae sunt. Quod pastores omnes sedulo arceant, conscii moralis oneris šibi ini- uncti erga bonum animarum ac dignitatem sacramenti paenitentiae tuendam. Has normas Summus Pontifex Paulus Pp. VI, in audientia infra- scripto Cardinali Sacrae Congregationis pro Doctrina Fidei Praefecto die 16 Iunii 1972 concessa, speciali modo adprobavit ac promulgari statimque valere iussit. Romae, ex aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei , die 16 Iunii 1972. FHANCISCUS card. ŠEPER, Praefectus PAULUS PHILIPPE, a Secretis 11 Cf Litt. enc. My stici corporis: A AS 35 (1943), 235. 206 ručuju njezine bogate plodove za kršćanski život 11 i neka budu sprem¬ ni takve ispovijedi saslušati uvijek kada to od njih vjernici opravdano zatraže. Svakako treba izbjegavati i to da se sakramentalna pojedi¬ načna ispovijed ne bi pridržavala samo za teške grijehe, jer bi to vjernike lišilo najizvrsnijeg ploda ispovijedi, a štetilo bi i dobrom glasu onih koji pojedinačno pristupaju na sakramenat ispovijedi. XIII. Sakramentalna odrješenja u općenitom obliku treba smatrati teškim zloporabama, ako se ne drži maloprije navedenih normi. Neka stoga svi pastiri to brižno izbjegavaju, svjesni moralne obveze kojom su se obvezali prema dobru duša i zaštiti dostojanstva sakramenta pokore. U audijenciji koju je Vrhovni Svećenik Papa Pavao VI. 16. lipnja 1972. godine udijelio nižepotpisanom kardinalu prefektu Sv. kongre¬ gacije za nauk vjere, ove norme je na poseban način potvrdio i zapo- vijedio da se objelodane. U Rimu , u zgradi Sv. kongregacije za nauk vjere , dne 16. lipnja 1972. FRANJO kard. ŠEPER, prefekt PAUL PHILIPPE, tajnik 207 De indissolubilitate matrimonii Excellentissime Domine, HAEC SACRA CONGREGATIO cuius munus est doctrinam de fide et moribus in universo catholico orbe tutari, vigilanti cura observat diffusionem novarum opinionum, quae doctrinam de indissolubilitate matrimonii a Magisterio Ecclesiae constanter propositam vel negant vel in dubium voćare satagunt. Huiusmodi opiniones non tantum scripto in libris et ephemeridibus catholicis propagantur sed etiam in Seminaria scholasque catholicas necnon in ipsam praxim nonnullorum tribunalium ecclesiasticorum in hac vel in illa Dioecesi sese insinuare incipiunt. Tales insuper opiniones simul cum aliis rationibus doctrinalibus vel pastorialibus hic inde tamquam argumentum sumuntur ad abusus iustificandos contra vigentem disciplinam circa admissionem ad Sa- cramenta eorum qui in unione irregulari vivunt. Proinde hoc Sacrum Dicasterium in Congregatione Plenaria anno 1972 habita rem examini subiecit ex cuius mandato, a Summo Ponti- fice adprobato, Excellentiam Tuam enixe hortatur ad diligentem vigi- lantiam, ut ii omnes quibus munus docendi religionem in scholis cuiusvis građus aut in institutis vel munus officialis in tribunali eccle- siastico concreditur, fideles doctrinae Ecclesiae de indissolubilitate matrimonii permaneant eamque in praxim apud tribunalia ecclesias- tica deducant. Admissionem ad Sacramenta quod attinet velint item Ordinarii loci ex una parte observantiam urgere vigentis Ecclesiae disciplinae; ex alia parte autem curare ut animarum pastores peculiari sollicitudine prosequantur eos etiam qui in unione irregulari vivunt adhibendo in solutione talium casuum, praeter alia recta media, probatam Ecclesiae praxim in foro interno. 208 Nerazrješivost braka Preuzvišeni gospodine! Ova Sveta kongregacija, kojoj je dužnost štititi nauk vjere i mora¬ la u svemu katoličkom svijetu, budnom pozornošću ispituje širenje novih mišljenja koja bi htjela zanijekati ili dovesti u sumnju nauk o nerazrješivosti braka što ga crkveno učiteljstvo neprestano izlaže. Takva se mišljenja šire ne samo knjigama i časopisima, nego po¬ činju kružiti također u sjemeništima, u katoličkim školama i, također, u samoj praksi nekih crkvenih sudova u ovoj ili onoj biskupiji. Dapače, ta se mišljenja, zajedno s drugim doktrinalnim ili pasto¬ ralnim razlozima ponegdje uzimaju kao dokaz za opravdanje zlopora¬ ba protiv sadašnje discipline glede pripuštanja sakramentima onih koji žive u neurednoj vezi. Stoga je ovaj sveti ured na svom plenarnom sastanku 1972. ispitao taj problem te po ovlaštenju potvrđenom od Vrhovnog svećenika po¬ tiče biskupe da pozorno bdiju kako bi svi oni kojima se povjerava vjerska pouka u školama bilo kojega stupnja ili u zavodima, ili im se povjerava služba u crkvenim sudovima, bili vjerni crkvenom nauku o nerazrješivosti braka i provodili ga u praksi crkvenih sudova. Ukoliko je pak riječ o pripuštanju sakramentima, neka mjesni biskupi s jedne strane potiču na obdržavanje sadašnje crkvene disci¬ pline, s druge strane neka se brinu da dušobrižnici imadnu posebnu skrb za one koji žive u neurednoj vezi, primjenjujući u rješavanju takvih slučajeva, uz ostala opravdana sredstva, potvrđenu crkvenu praksu in foro interno. 14 SEPER 209 Haec Tecum communicans orani qua par est reverentia permaneo Tibi addictissimus Romae, 11 aprilis 1973. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER OP, a Secretis SACRA CONCrREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Epistola Haec Sacra Con- gregatio omnibus episcopis de indissolubilitate matrimonii, Prot. N. 1284/66; 139/69, 11 aprilis 1973; AfkKR 142 (1973), 84—85. 210 - Priopćujući ti ovo sa svim dužnim poštovanjem, izražavam ti svoju odanost. Rim , 11. travnja 1973. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JfiROME HAMER, OP, tajnik SVETA KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Haec Sacra Congregatio, svim biskupima o nerazrješivosti braka, prot. n. 1284/66; 139/69, 11. travnja 1973; Afk KR 142 (1973), 84—85. 211 De sepultura ecclesiaslica COMPLURES CONFERENTIAE episcopales et multi loci Ordinarii ab hac Sacra Congregatione petierunt, ut mitigetur hodierna praxis sepulturae ecclesiasticae eorum fidelium, qui in hora mortis in con- ditione matrimoniali irregulari inveniuntur. Opiniones et consilia quae nobis hac in re pervenerunt, diligenti studio ab hoc Sacro Dicastero prosecuta, Congressui plenario Congre- gationis anni 1972 pro examine subiecta sunt. Quo in Congressu Patres decreverunt, Summo Pontifice adproban- te, faciliorem esse reddendam celebrationem sepulturae ecclesiasticae pro iis fidelibus catholicis quibus ad normam can. 1240 prohibita fuit. Huic canoni quatenus opus est derogando, quam primum nova nor¬ ma promulgabitur, qua non prohibebitur celebratio exsequiarum reli- giosarum iis fidelibus, qui, quamvis ante mortem manifesta in con- dicione peccati inveniantur, adhaesionem Ecclesiae servaverunt sig- numque quoddam poenitentiae dederunt dummodo absit publicum scandalum aliorum fidelium. Fidelium autem communitatisque ecclesiasticae scandalum eadem proportione attenuari vel vitari poterit, qua pastores modo conveni- enti exsequiarum christianarum sensum illustrabunt, quem perplu- res in recursu ad Dei misericordiam et in testimonio fidei communi- tatis in resurrectionem mortuorum et vitam venturi saeculi depre- hendunt. Praesentibus litteris rogo Excellentiam Tuam, ut cum Ordinariis "istius Conferentiae Episcopalis communicare faveas, quod brevi tem- pore publici iuris fiet textus novi decreti de sepultura ecclesiastica cum effectu immediato ab ipsa die eius notificationis. 212 O sahrani pokojnika Ne mali broj biskupskih konferencija i mnogi mjesni ordinariji zamolili su ovu Svetu kongregaciju da bi se ublažila dosadašnja praksa crkvenoga pokopa onih vjernika koji se u času smrti nalaze u stanju nesređenog braka. Mišljenja i savjete koji su nam o tom pitanju prispjeli, ova je Sveta kongregacija pomno proučila i predložila da se o njoj raspravi na plenarnom zasjedanju Kongregacije za godinu 1972. Na tom su zasjedanju oci, uz odobravanje Svetog Oca, odlučili da se olakša praksa crkvenoga sprovoda za one vjernike katolike kojima je, prema odredbi kan. 1240 C. I. C., bio zabranjen. Neka se ovom kanonu, ukoliko ga treba djelomično dokinuti, doda što prije nova odredba, kojom se ne zabranjuje vjerski obred sprovo¬ da onim vjernicima, koji su, makar se pred smrt nalazili u očitom stanju grijeha, sačuvali pripadnost Crkvi i dali neki znak pokajanja, ako to nije za javnu sablazan ostalih vjernika. Sablazan vjernika i crkvenih zajednica može se umanjiti i izbjeći u onoj mjeri u kojoj dušobrižnici na prikladan način objasne smisao kršćanskog pokopa, koji mnogi nalaze pozivajući se na Božje milo¬ srđe, i u svjedočenju vjere zajednice glede uskrsnuća mrtvih i života budućega vijeka. Ovim pismom molimo Vašu Preuzvišenost da se nastojite povezati s ordinarijima svoje Biskupske konferencije, kako bi se čim* prije objelodanio tekst ovog dekreta o crkvenom pokopu, s obvezom pri¬ mjene od dana objavljivanja. Haec Tecum communicans omni qua par est reverentia permaneo Tibi addictissimus Romae, 29 maii 1973. FRANCISCUS card. ŠEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER OP, a Secretis SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Litterae circulares Cora- plures conferentiae ad praesides conferentiarum episcopalium de sepultura ec- clesiastica eorum fidelium qui in conditione matrimoniali irregulari inveniun- tur, Prot. n. 1284/66, 29 maii 1973: Bollettino delVarchidiocesi di Bologna 1973, p. 407. 214 Priopćujući Vam ovo ostajem sa svim dužnim štovanjem Vaš odani Rim, 29. svibnja 1973. FRANJO kard. ŠEPER, prefekt Fr. JEROME HAMER, OP, tajnik 215 De Ecclesia MYSTERIUM ECCLESIAE, a Concilio Vaticano II nova luče illu- stratum, iterum iterumque considerationi subiectum est in pluribus theologorum editis scriptis. Ex quibus haud pauca profecto iuvarunt ad illud mysterium magis intellegendum; sed quaedam sermone am- biguo aut etiam erroneo doctrinam catholicam obscuraverunt, ac nonnunquam eo usque processerunt, ut etiam in rebus fundamenta- libus fidei catholicae repugnarent. Cum igitur opus fuit, non defuerunt plurium nationum Episcopi qui, pro suo officio «depositum fidei purum et integrum servandi» suoque munere «Evangelium indesinenter annuntiandi», 1 declaratio- nibus inter se affinibus, christifideles suae curae commissos a peri- culo errandi defenderet. Ac praeterea, secundus Synodi Episcoporum Generalis Coetus, de sacerdotio ministeriali tractans, aliqua doctrinae capita haud levis ponderis, ad constitutionem Ecclesiae quod attinet, exposuit. Sacra pariter Congregatio pro Doctrina Fidei, cuius officium est «doctrinam de fide et moribus in universo orbe catholico tutari», 2 nonnullas veritates ad mysterium Ecclesiae pertinentes et hodie ne- gatas aut in periculum adductas, vestigia in primiš sequens utriusque Concilii Vaticani, colligere atque declarare intendit. 1. De unica Christi Ecclesia Unica est Ecclesia, «quam Salvator noster, post resurrectionem suam Petro pascendam tradidit (cf. Io 21, 17), eique ac ceteris Apo- stolis diffundendam et regendam commisit (cf. Mt 18, 18ss.) et in per- SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Declaratio Mysterium Ecclesiae circa catholicam doctrinam de Ecclesia contra nonnullos errores ho- diernos tuendam, 24 iunii 1973: A AS 65 (1973), 396—408. 216 O Crkvi Otajstvo Crkve, koje je novim svjetlom osvijetlio Drugi vatikanski koncil, ponovno postaje predmetom promatranja u mnogim objelo¬ danjenim spisima teologa. Mnogo je od toga, zasigurno, pripomoglo za dublje razumijevanje otajstva; ali su neke stvari dvosmislenim, pa čak i pogrešnim, govorom zamračile katoličko učenje, a gdjekad se došlo dotle da su se i u temeljnim stvarima pojavila suprotstavlja¬ nja katoličkoj vjeri. Kad je, dakle, bilo potrebno, biskupi mnogih nacija nisu propuštali da, u skladu sa svojom dužnošću »čuvati čist i neokrnjen polog vjere« i sa svojom zadaćom »neprekidno navješćivati Evanđelje«, 1 svojoj brizi povjerene kršćanske vjernike brane od opasnosti zablude pomoću međusobno srodnih izjava. Osim toga, drugi opći izbor Sinode bisku¬ pa, koji je razrađivao ministerijalno svećeništvo, izložio je neke dok¬ trinarne točke koje nisu nipošto nevažne s obzirom na ustrojstvo Crkve. Jednako tako Sveta kongregacija za nauk vjere, kojoj je dužnost »u svemu katoličkom svijetu štititi nauk o vjeri i ćudoređu«, 2 želi sabrati i obznaniti slijedeći prvenstveno stope jednog i drugog Vati¬ kanskog koncila, neke istine koje se odnose na otajstvo Crkve, a koje se danas niječu ili dovode u opasnost. 1. Jedinost Kristove crkve Jedna je jedincata Crkva, »koju je naš Spasitelj poslije uskrsnuća predao Petru da je pase (usp. Iv 21,17), povjerio je njemu i ostalim apostolima da je šire i njome ravnaju (usp. Mt 18,18 slj), te je zastalno 1 Paulus VI, Adhort. apost. Quinque iam anni: AAS 63 (1971), 99; EV III, 2876. 2 Paulus VI, Const. apost. Hegimini ecclesiae universae: AAS 59 (1967), 897; EV I'I, 1569 217 petuum ut columnam et firmamentum veritatis erexit (cf. 1 Tim 3, 15)»; atque haec Christi Ecclesia, «in hoc mundo ut societas consti- tuta et ordinata, subsistit in Ecclesia catholica, a Successore Petri et Episcopis in eius communione gubernata*. 3 4 Haec Concilii Vaticani II declaratio illustratur eusdem Concilii verbis, secundum quae «per solam . . . catholicam Christi Ecclesiam, quae generale auxilium sa- lutis est, omnis salutarium mediorum plenitudo attingi potest»/‘ atque eadem catholica Ecclesia «omni a Deo revelata veritate et omnibus mediis gratiae ditata est», 5 quibus Christus suam communitatem messianicam pollere voluit. Quod non impedit, quominus eadem Ecclesia, in hac sua terrena peregrinatione, «in proprio sinu pecca- tores complectens, sancta simul et semper purificanda» sit, 6 et quo- minus «extra eius compaginem», nominatim in Ecclesiis vel commu- nitatibus ecclesialibus, quae imperfecta communione cum Ecclesia catholica coniunguntur, ^elementa plura sanctificationis et veritatis inveniantur, quae ut dona Ecclesiae Christi propria, ad unitatem catholicam impellunt^. 7 Quae cum ita sint, «necessarium est catholicos cum gaudio agnos- cere et aestimare bona vere christiana, a communi patrimonio pro- manantia, quae apud fratres a nobis seiunctos inveniuntur», 8 atque studiosos esse redintegrandae unitatis inter universos christianos, communi conatu purificationis atque renovationis, 0 ut voluntas Chris¬ ti adimpleatur et christianorum divisio desinat officere Evangelio per orbem proclamando. 10 Confiteri tamen iidem catholici debent se divinae misericordiae dono ad illam Ecclesiam pertinere, quam Chri¬ stus condidit et quae a successoribus Petri ceterorumque Apostolo- rum dirigitur, penes quos integra ac viva perstat primigenia commu- nitatis apostolicae institutio atque doctrina, perenne eiusdem Ecclesiae veritatis et sanctitatis patrimonium. 11 Quare christifidelibus šibi fin- gere non licet Ecclesiam Christi nihil aliud esse quam summam quam- dam — divisam quidem, sed adhuc aliqualiter unam — Ecclesiarum et communitatum ecclesialium; ac minime iis liberum est tenere Chris¬ ti Ecclesiam hodie iam nullibi vere subsistere, ita ut nonnisi finiš existimanda sit, quem omnes Ecclesiae et communitates quaerere debeant. 3 LG 8: Constitutiones Decreta Declarationes, editio Secretariae Generalis, Typis Polyglottis Vaticanis, 1966, p. 104 s.; EV I, 305. 4 UR 3: Const. Decr. Decl., p. 250; EV I, 507. 5 UR 4: Const. Decr. Decl., p. 252; EV I, 513. 6 LG 8: Const. Decr. Decl , p. 106; EV I, 306. 218 podigao kao stup i potporu istine (usp. 1 Tim 3,15)«; a ta Kristova Crkva, »uspostavljena na ovom svijetu i uređena kao društvo, opstoji u katoličkoj Crkvi, kojom upravljaju Petrov nasljednik i biskupi koji su s njime u zajedništvu.« 3 Tu izjavu Drugog vatikanskog koncila osvjet¬ ljavaju riječi istoga Koncila prema kojima »se sva punina spaso¬ nosnih sredstava može doseći samo ... po katoličkoj Crkvi Kristovoj, koja je sveopća pomoć za spasenje«/ 1 te je ta katolička Crkva »obdare¬ na svakom od Boga objavljenom istinom i svim sredstvima milosti«, 3 za koje je Krist htio da ih ima njegova mesijanska zajednica. A to ne priječi da ta Crkva, na ovom svome zemaljskom proputovanju, »bu¬ dući da u svome krilu obuhvaća grešnike«, ne bude »ujedno sveta i uvijek potrebna očišćavanja«, 0 te da se »izvan njezina sklopa«, po¬ imence u Crkvama ili crkvenim zajednicama koje su s katoličkom Crkvom povezane nesavršenim zajedništvom, ne bi »nalazilo više elemenata svetosti i istine, koji — kao darovi koji su vlastiti Kristovoj Crkvi — nagone prema katoličkom jedinstvu«.' Kad je tome tako, »potrebno je da katolici s radošću priznavaju i cijene istinska kršćanska dobra, koja se, imajući podrijetlo u zajed¬ ničkoj baštini, nalaze kod od nas odijeljene braće«/ te da budu žauzeti za ponovnu uspostavu jedinstva među svim kršćanima, zajedničkim nastojanjem oko očišćavanja i obnove/ kako bi se ispunila Kristova volja i kako bi podijeljenost među kršćanima prestala nanositi štetu propovijedanju Evanđelja po svijetu. 10 Ipak, katolici moraju ispovije¬ dati da oni po daru božanskog milosrđa pripadaju onoj Crkvi koju je Krist utemeljio i kojom ravnaju nasljednici Petra i ostalih Apostola, kod kojih ostaje cjelovita i živa prvobitna uredba apostolske zajednice i nauka, vjekovita baština istine i svetosti te iste Crkve. 11 Zato kršćani ne smiju sebi zamišljati kao da Kristova Crkva nije ništa drugo nego nekakav zbroj — razdijeljen doduše, ali još na neki način jedan — Crkava i crkvenih zajednica; i nipošto im nije slobodno držati da Kristova Crkva danas već nigdje istinski ne postoji, tako da bi je trebalo smatrati samo ciljem što ga moraju tražiti sve Crkve i zajednice. 7 LG 8: Const. Decr. Decl., p. 105; EV I, 305. 8 UR 4: Const. Decr. Decl., p. 253; EV I, 515. 9 Cl. Uft 6—8: Const. Decr. Decl., pp. 255—258; EV I, 520—528. 10 Cf. UR 1: Const. Decr. Decl., p. 243; EV I, 494. 11 Cf. Paulus VI, Litt. enc. Ecclesiam suam: AAS 56 (1964), 629; EV II, 182. 219 2. De infallibilitale Ecclesiae universae «Quae Deus ad salutem cunctarum gentium revelaverat, eadem benignissime disposuit ut in aevum integre permanerent««. 12 Qua- propter Ecclesiae commisit thesaurum verbi Dei, in quo servando, scrutando atque vitae applicando Pastores et plebs sancta conspirant. 13 Ipse igitur omnimode infallibilis Deus Populum suum novum, qui est Ecclesia, dignatus est participata quadam infallibilitate donare, quae intra limites continetur rerum fidei et morum, quaeque valet cum universus ille populus aliquod caput đoctrinae, ad eas res perti- nens, indubitanter tenet; quae demum iugiter pendet e sapienti pro- videntia et unctione gratiae Sancti Spiritus, qui Ecclesiam usque ad gloriosum Domini eius adventum, in omnem inducit veritatem.^ 1 De hac Populi Dei infallibilitate Concilium Vaticanum II declarat: «Uni- versitas fidelium, qui unctionem habent a Sancto (cf. 1 Io 2, 20 et 27), in credendo falli nequit. atque hane suam peculiarem proprietatem mediante supernaturali sensu fidei totius populi manifestat, cum ”ab Episcopis usque ad extremos laicos fideles” (S. Augustinus, De Prcied. Sanct. 14, 27) universalem suum consensum de rebus fidei et morum exhibet». 15 Sanctus autem Spiritus Populum Dei illuminat et auxilio suo iuvat, prout est corpus Christi hierarchica communione unitum. Quod Con¬ cilium Vaticanum II indicat addendo verbis suis modo allatis: «Illo enim sensu fidei, qui a Špiritu veritatis excitatur et sustentatur, Po¬ pulus Dei sub duetu Sacri Magisterii cui fideliter obsequens, iam non verbum hominum, sed vere accipit verbum Dei (cf. 1 Thess 2, 13), ”semel traditae sanetis fidei” (lud 3) indefeetibiliter adhaeret, reeto iudicio in eam profundius penetrat eamque in vita plenius applicat». 16 Profecto christifideles, muneris prophetici Christi suo modo parti- cipesj' multifarie ad id operam conferunt, ut intellegentia fidei in Ecclesia inerementum capiat. «Crescit enim — ita ait Concilium Va¬ ticanum II — tam rerum quam verborum traditorum perceptio, tum ex contemplatione et studio credentium, qui ea conferunt in corde suo (cf. Lc 2, 19 et 51), tum ex intima rerum spiritualium quam ex- periuntur intelligentia, tum ex praeconio eorum qui cum episeopatus 12 DV 7: Const. Decr. Decl., p. 423; EV I, 88. 13 Cf. DV 10: Const. Decr . Decl., p. 451; EV I, 886. 14 Cf. DV 8: Const. Decr. Decl., p. 430; EV I, 334. 220 2. Nezabludivost sveukupne Crkve »Bog je predobrostivo uredio da ono isto, što je objavio za spasenje svih naroda, ostane dovijeka neiskvareno«. 12 Zato je Crkvi povjerio blago riječi Božje; u njegovu čuvanju, istraživanju, primjenjivanju na život složno sudjeluju pastiri i sveti puk. 12 Sam dakle Bog, koji ni u čemu ne može zabluditi, udostojao se svoj novi Narod, to jest Crkvu, obdariti nekom udioništvenom nezabludi- vošću, koja je sužena na pitanja vjere i ćudoređa, i koja je na snazi kad cjelokupan taj narod nedvojbeno drži neko poglavlje učenja koje spada među spomenute stvari. Ta nezabludivost stalno ovisi o mudroj providnosti i pomazanju milosti Duha Svetoga, koji Crkvu uvodi u svu istinu sveudilj do slavnog pojavka njezina Gospodina. r ‘ O toj nezabludivosti Naroda Božjega Drugi vatikanski koncil izjavljuje: »Cjelokupnost vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. 1 Iv 2,20 i 27), ne može se u vjerovanju prevariti, i tu svoju posebnu vlastitost očituje preko nadnaravnog osjećaja vjere (sensus fidei) sve¬ ga naroda, kad ’od biskupa sve do posljednjih vjernika laika’ (Sv. Augustin, De Praed. Sanct. 14,27) iskazuje sveopće svoje suglasje o stvarima vjere i ćudoređa. 15 A Duh Sveti rasvjetljuje Božji narod i svojom ga pomoću podupire ukoliko je tijelo Kristovo ujedinjeno hijerarhijskim zajedništvom. Drugi vatikanski koncil to naznačuje kad netom navedenim riječima dodaje: »Tim naime osjećajem vjere, što ga pobuđuje i podržava Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetog Učiteljstva, uz koje vjerno pristajući prima ne više riječ ljudi nego doista riječ Božju (usp. 1 Sol 2,13), nepokolebljivo prianja uz »vjeru koja je jednom predana sveti¬ ma« (Jud 3), ispravnim sudom dublje u nju prodire te je potpunije u životu primjenjuje«. 16 Nedvojbeno, kršćanski vjernici, koji su na svoj način dionici Kri¬ stove proročke službe 17 na mnogo načina surađuju u tome da razumi¬ jevanje vjere u Crkvi poraste. »Raste naime — tako govori Drugi vatikanski sabor — zapažanje kako predanih stvari tako i riječi: na temelju razmatranja i proučavanja onih koji vjeruju i o tom u svom srcu razmišljaju (usp. Lk 2,19 i 51); zatim, na temelju u srcu doživljena razumijevanja duhovnih stvari; a i na temelju navješćivanja onih 15 LG 12: Const. Decr. Decl., p. 113 s.; EV I, 316. 16 LG 12: Const. Decr. Decl., p. 114; EV I, 316. 17 Cf. LG 35: Const. Decr. Decl., p. 157; EV I, 374. 221 successione charisma veritatis certum acceperunt>. 18 Ac Summus Pon- tifex Paulus VI animadvertit Ecclesiae Pastores suum «testimonium» proferre «positum et infixum in sancta Traditione sacrisque Bibliis atque totius Populi Dei vita alitum». 19 Sed ad solos hos Pastores, Petri ceterorumque Apostolorum succes- sores, ex divina institutione pertinet authentice, id est auctoritate Christi diversis modis participata, docere fideles; quibus satis habere non licet eos audire velut doctrinae catholicae peritos, sed qui iis no- mine Christi docentibus obsequi debent adhaesione congrua mensu- rae auctoritatis, qua pollent et qua uti intendunt. 20 Ideo Concilium Vaticanum II, vestigia Concilii Vaticani I persequens, docuit Christum in Petro instituisse «perpetuum ac visibile unitatis fidei et communio- nis principium et fundamentum»; 21 ac Summus Pontifex Paulus VI asseruit: ^Magisterium Episcoporum credentibus signum est ac via qua verbum Dei recipiant atque agnoscant». 22 Quantumvis igitur Sa- crum Magisterium ex contemplatione, vita et investigatione fidelium fructus percipiat, eius munus non reducitur ad sanciendum eorum iam expressum consensum; quin potius, in verbo Dei scripto vel tra- dito interpretando et explicando, illum consensum etiam praevenire et requirere potest. 23 Ipse demum Populus Dei, ne, in uno corpore Domini sui, unius fidei communionem deperdat (cf. Eph 4, 4 et 5), interventu et auxilio Magisterii tum maxime indiget, cum in eius sinu circa doctrinam credendam aut tenendam dissensiones oriuntur et manant. 3. De infallibilitate Magisterii Ecclesiae Iesus Christus autem Magisterium Pastorum, quibus munus com- misit docendi Evangelium universo Populo suo totique familiae hu- manae, congruo infallibilitatis charismate circa res fidei et morum instructum esse voluit. Quod, cum non procedat ex novis revelatio- nibus, quibus Successor Petri Collegiumque Episcoporum fruantur, 24 ipsos non eximit a cura perscrutandi, aptis mediis adhibitis, divinae 18 DV 8: Const. Decr. Decl., p. 430; EV I, 883. 19 Paulus VI, Adhort. apost. Quinque iam anni: A AS 63 (1971), 99; EV III. 2873. 20 Cf. LG 25: Const. Decr. Decl., p. 138 s.; EV I, 344—347. 21 LG 18: Const. Decr . Decl., p. 124 s.; EV I, 329; cf. Conc. Vat. I, Const. dogm. Pastor aeternus, Prologus: COED n 812; DS 3051. 22 Paulus VI, Adhort. apost. Quinque iam anni: AAS 63 (1971), 100; EV 2878. koji su s nasljedstvom biskupstva primili i pouzdan milosni dar isti¬ ne«. 18 A Papa Pavao VI. upozorava da pastiri Crkve iznose svoje »svjedočanstvo, koje stoji i ukorijenjeno je u svetoj Tradiciji i u Sve¬ tom pismu, te koje se hrani životom svega Božjega naroda«. 111 No na same te pastire, nasljednike Petra i ostalih apostola, po božanskom ustanovljenju spada da vjernike uče autentično, to jest autoritetom Kristovim, na različite načine participiranim; vjernici se ne smiju zadovoljiti time da ih saslušaju kao stručnjake za katoličko učenje, nego moraju uz njih, kad uče u ime Kristovo, pristajati pria¬ njanjem kakvo odgovara mjeri autoriteta koji posjeduju i kojim ima¬ ju nakanu nastupiti. 20 Stoga je Drugi vatikanski koncil, prosljeđujući stope Prvog vatikanskog koncila, učio da je Krist u Petru ustanovio »trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva vjere i zajedništva«, 21 a Papa Pavao VI. ustvrdio je: »Biskupsko je učiteljstvo onima koji vjeruju znak i put kojim će riječ Božju primati i prepoznavati«. 22 Koliko god, dakle, sveto Učiteljstvo prima plodove iz razmatranja, života i istra¬ živanja vjernika, njegova se uloga ne svodi na to da sankcionira nji¬ hovo već izraženo suglasje; dapače radije, tumačeći i razlažući riječ Božju pisanu ili predanu, može to suglasje preticati i tražiti. 23 Sam Božji narod, napokon, da ne bi u jednom tijelu svoga Gospodina izgu¬ bio zajedništvo jedne vjere (usp. Ef 4,4 i 5), treba zahvat i pomoć Učiteljstva najvećima tada kad u njegovu krilu nastanu i preotimaju mah razdori o nauku koji treba vjerovati ili držati. 3. Nezabludivost učiteljstva Crkve A Isus Krist je htio da Učiteljstvo pastira, kojima je povjerio zadaću da sav njegov narod i svu ljudsku obitelj poučavaju o Evanđelju, bude obdareno odgovarajućom karizmom nezabludivosti u vezi s pitanjima vjere i ćudoređa. Budući da to ne proizlazi iz novih objava, koje bi uživali nasljednik Petrov i kolegij biskupa, 24 ne izuzima ih od brige da, primjenjujući prikladna sredstva, istražuju blago božanske objave u 23 Cf. Conc. Vat. I, Const. dogm. Pastor aeternus , cap. 4: COED ] 815 s.; DS 3069, 3074. Cf. etiam Decr. S. Congr. S. Off. L amentabili, n. 6: ASS 40 (1907), 471; DS 3406. 24 Conc. Vat. I, Const. dogm. Pastor aeternus , cap. 4: COED 816; DS 3070. Cf. LG 25: Const. Decr. Decl ., p. 141; EV I, 347; et DV 4: Const . Decr. Decl, p. 426; EV I, 875. 223 revelationis thesaurum in Sacris Litteris, quibus veritas incorrupte docetur, quam Deus salutis nostrae causa conscribi voluit, 25 atque ih viva, quae est ab Apostolis, Traditione. 26 In munere autem suo adimplendo, Ecclesiae Pastores assistentia Spiritus Sancti gaudent, quae apicem suum attingit, quando Populum Dei tali modo erudiunt, ut, ex promissionibus Christi in Petro ceterisque Apostolis datis, doc- trinam necessario immunem ab errore tradant. Quod quidem evenit, cum Episcopi per orbem dispersi, sed in com- munione cum Successore Petri docentes, in unam sententiam tam- quam definitive tenendam conveniunt. 27 Quod manifestius etiam ha- betur, et quando Episcopi actu collegiali — sicut in Conciliis Oecu- menicis — una cum visibili eorum Capite, doctrinam tenendam defi- niunt, 28 et quando Romanus Pontifex «ex cathedra loquitur, id est, cum omnium christianorum Pastoris et Doctoris munere fungens, pro suprema sua apostolica auctoritate doctrinam de fide vel moribus ab universa Ecclesia tenendam definit«-. 29 Secundum autem catholicam doctrinam, infallibilitas Magisterii Ec¬ clesiae non solum ad fidei depositum se extendit, sed etiam ad ea, sine quibus hoc depositum rite nequit custodiri et exponi. 30 Exstensio vero illius infallibilitatis ad ipsum fidei depositum, est veritas quam Eccle¬ sia inde ab initiis pro comperto habuit in promissionibus Christi esse revelatam. Qua nixum veritate, Concilium Vaticanum I materiam fidei catholicae definivit: «Fide divina et catholica ea omnia credenda sunt, quae in verbo Dei scripto vel tradito continentur et ab Ecclesia sive sollemni iudicio, sive ordinario et universali magisterio tamquam divinitus revelata credenda proponuntur». 31 Ea ergo fidei catholicae obiecta — quae dogmatum nomine nuncupantur — necessario sunt et quovis tempore fuerunt incommutabilis norma, sicut pro fide, ita etiam pro scientia theologica. 4. De dono infallibilitatis Ecclesiae non extenuando Ex iis quae dicta sunt de extensione et condicionibus infallibilitatis Populi Dei ac Magisterii Ecclesiae, consequitur nequaquam christifi- delibus fas esse agnoscere in Ecclesia fundamentalem tantum, ut qui- 25 Cf. DV 11: Const. Decr. DecL, p. 434; EV I, 890. 26 Cf. DV 9 s.: Const . Decr. Decl., pp. 430—432; EV I, 835—888. 27 Cf. LG 25: Const. Decr. Decl., p. 139; EV I, 345. 28 Cf. LG 25 et 22: Const. Decr. Decl., pp. 139 et 133; EV I, 345 et 337. 224 Svetim pismima, u kojima se nepokvarljivo uči istina koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana, 25 i u živoj Predaji koja po¬ tječe od apostola. 26 A u ispunjavanju svoje dužnosti pastiri Crkve uži¬ vaju prisutnost Duha Svetoga, koja dosiže svoj vrhunac kad oni Božji narod poučavaju na takav način da, na temelju Kristovih obećanja koja su dana u Petru i u ostalim apostolima, predavaju nauku nužno slobodnu od zablude. To se zbiva kad se biskupi raspršeni po svijetu, ali naučavajući u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, podudaraju u jednoj tvrdnji kao o takvoj koju treba definitivno držati. 27 A to se zbiva još jasnije, bilo kad biskupi kolegijalnim činom — kao na ekumenskim koncilima — zajedno sa svojom vidljivom glavom definiraju nauk koji treba držati, 28 bilo kad Rimski prvosvećenik »govori ex cathedra, to jest, kad obavljajući službu Pastira i Učitelja svih kršćana, u ime svoga vrhov¬ nog apostolskog autoriteta definira nauk o vjeri i ćudoređu kao takav koji treba da drži sveukupna Crkva«. 20 A po katoličkom učenju, nezabludivost Učiteljstva Crkve ne prote¬ že se samo na polog vjere nego i ono bez čega se taj polog ne može ispravno čuvati ni izlagati. 30 A protezanje te nezabludivosti na sam po¬ log vjere jest istina za koju je Crkva sve tamo od početaka pouzdano držala da je objavljena u Kristovim obećanjima. Oslanjajući se na tu istinu. Prvi je vatikanski koncil definirao predmet katoličke vjere: »Božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što je sa¬ držano u riječi Božjoj, pisanoj ili predanoj, i što Crkva, bilo svečanim pravorijekom, bilo redovitim i sveopćim naučavanjem, predlaže na vjerovanje kao od Boga objavljeno«. 31 Ti, dakle, predmeti katoličke vjere — koji se nazivaju imenom dogmi — nužno jesu, i u svako su vrijeme bili, nepromjenljiva norma, kako za vjeru, tako i za teološku znanost. 4. Dar nezabludivosti Crkve ne smije se umanjivati Na temelju toga što je rečeno o opsegu i uvjetima nezabludivosti Božjeg naroda i Učiteljstva Crkve, slijedi da kršćanskim vjernicima nikako nije dopušteno priznavati u Crkvi samo temeljno — kako 29 Conc. Vat. I, Const. dogm. Pastor aeternus. cap. 4: COED 3 816; DS 3074. Cf. LG 25: Const. Decr. Decl, pp. 139—141; EV I, 344—347. 30 Cf. LG 25: Const. Decr. Decl., p. 139; EV I, 346. 31 Conc. Vat. I, Const. dogm. Dei Filius, cap. 3: COED :i 807; DS 3011. Cf. CIC, can. 1323, § 1 et 1325, § 2. 15 ŠEPER 225 dam contendunt, in vero permanentiam, quae componi possit cum erroribus passim diffusis in sententiis, quas Ecclesiae Magisterium definitive tenendas docet, aut in Populi Dei indubitanti consensu de rebus fidei et morum. Verum quidem est fide salutari homines sese convertere ad Deum, 32 qui in lesu Christo Filio suo se revelat; sed perperam quis inde infe- rat Ecclesiae dogmata, quae alia mysteria exprimunt, parvi fieri aut etiam negari posse. Quinimmo conversio ad Deum, quam fide prae- stare debemus, oboeditio quaedam est (cf. Rom 16, 26), quae aptetur oportet naturae Revelationis divinae eiusque exigentiis. Haec autem Revelatio in toto ordine salutis enarrat, et christianorum moribus applicandum docet, mysterium Dei, qui Filium suum misit in mun- dum (cf. 1 Io 4, 14); ac praeterea ipsa postulat, ut, plenum intellectus et voluntatis obsequium Deo revelanti praestantes, 33 bono nuntio salu¬ tis assentiamur prout a Pastoribus Ecclesiae infallibiliter docetur. Christifideles igitur per fidem sese convertunt, sicut oportet, ad Deum in Christo sese revelantem, cum adhaerent ipsi in tota fidei catholicae doctrina. Exsistit profecto ordo ac veluti hierarchia dogmatum Ecclesiae, cum diversus sit eorum nexus cum fundamento fidei. 34 Haec autem hierar¬ chia significat quaedam ex dogmatibus inniti aliis tamquam principa- lioribus iisdemque illuminari. Omnia autem dogmata, quippe quae revelata sint, eadem fide divina credenda sunt. 35 5. De notione infallibilitatis Ecclesiae non corrumpenda Transmissio Revelationis divinae ab Ecclesia in difficultates varii generis incurrit. Hae autem oriuntur ex eo, quod arcana Dei mysteria «suapte natura intellectum humanum sic excedunt, ut etiam revela- tione tradita et fide suscepta, ipsius tamen fidei velamine contecta et quasi caligine obvoluta maneant«-; 36 atque etiam ex historica expri- mendae Revelationis condicione. Ad hane historicam condicionem quod attinet, initio observandum est sensum, quem enuntiationes fidei continent, partim pendere e 32 Cf. Conc. Trid. Sess. 6, Decr. de Iustificatione, cap. 6: COED ] 672; DS 1526; cf. etiam DV 5: EV 877. 33 Cf. Conc. Vat. I, Const. de fide catholica Dei Filius, cap. 3: COED'' 807; DS 3008; cf. etiam DV 5: Const. Decr. Decl., p. 426; EV I, 877. 34 Cf. UR 11: Const . Decr. Decl, p. 260; EV T, 536. 226 neki tvrde — ostajanje u istini, a koje bi se moglo spojiti sa zabluda¬ ma koje bi ovdje ondje bile povezane s tvrdnjama što ih Učiteljstvo Crkve uči kao takve koje treba definitivno držati, ili bi se nalazile u nedvojbenom suglasju Božjeg naroda o pitanjima vjere i ćudoređa. Istina je, doduše, da se spasonosnom vjerom ljudi obraćaju k Bogu 32 koji u Isusu Kristu, Sinu svomu, sebe objavljuje; ali bi naopako netko odatle izvodio da crkvene dogme, koje izražavaju druga otaj¬ stva, mogu biti omalovažavane ili nijekane. Dapače, obraćanje k Bogu, koje moramo vjerom iskazivati, jest neko pokoravanje (usp. Rim 16,26), koje se mora prilagoditi naravi božanske Objave i njezi¬ nim zahtjevima. A ta Objava u cijelom redu spasenja iskazuje i uči kako se mora primjenjivati na ćudoredni život kršćana otajstvo Boga koji je poslao svoga Sina na svijet (usp. 1 Iv 4,14); osim toga, ona traži da, iskazujući puno počitanje uma i volje Bogu objavitelju, 33 pri¬ stajemo uz dobru vijest spasenja kako je nezabludivo naučavaju Pa¬ stiri Crkve. Kršćanski se vjernici, dakle, po vjeri obraćaju kako treba k Bogu koji se u Kristu objavljuje kad prianjaju uz nj u cjelovitu učenju katoličke vjere. Zacijelo, postoji neki kao red i neka hijerarhija dogmi Crkve, budu¬ ći da je različita njihova povezanost s temeljem vjere. 34 No ta hijerarhi¬ ja znači da se neke dogme oslanjaju na druge kao na glavni je i da ih te druge osvjetljuju. Ali sve dogme, dakako zato što su objavljene, moraju se vjerovati istom božanskom vjerom. 35 5. Pojam nezabludivosti Crkve ne smije se kvariti Prenošenje božanske Objave po Crkvi zapada u raznovrsne teškoće. A one nastaju odatle što skrovita Božja otajstva »po samoj svojoj naravi tako nadmašuju ljudski um, da i nakon što su objavom preda¬ na i vjerom prihvaćena, ipak ostaju i dalje prekrivena koprenom sa¬ me vjere i nekako kao maglom zastrta-«; 36 a također iz povijesnih uvjeta izražavanja Objave. Sto se tiče tih povijesnih uvjeta, na početku treba primijetiti da smisao što ga sadrže vjerske izjave, djelomično zavisi od izražajne 35 Reflexions et suggestions concernant le dialogue oecumenique, IV, 4 b, in Secretariat pour VUnite des Chretiens: Service d'information, n. 12 (dec. 1970, IV) p. 7 s. [Reflections and Suggestions Concerning Ecumenical Dia¬ logue, IV, 4 b, in The Secretariat jor Promoting Christian Unity: Informa¬ tion Service, n. 12 (Dec. 1970, IV), p. 8]: EV III, 2722. 36 Conc. Vat. I, Const. dogm. Dei Filius, cap. 4: COED 3 808; DS 3016. 227 linguae adhibitae vi significandi certo quodam tempore certisque re- rum adiunctis. Praeterea, nonnumquam contingit, ut veritas aliqua dogmatica primum modo incompleto, non falso tamen, exprimatur, ac postea, in ampliore contextu fidei aut homanarum cognitionum considerata, plenius et perfectius significetur. Deinđe, Ecclesia novis suis enuntiationibus, ea quae in Sacra Scriptura aut in praeteritis Traditionis expressionibus iam aliquomodo continentur, confirmare aut dilucidare intendit, sed simul de certis quaestionibus solvendis erroribusve removendis cogitare solet; quarum omnium rerum ratio habenda est, ut illae enuntiationes recte explanentur. Denique, etsi veritates, quas Ecclesia suis formulis dogmaticis reapse docere inten¬ dit, a mutabilibus alicuius temporis cogitationibus distinguuntur et sine iis exprimi possunt, nihilominus interdum fieri potest, ut illae veritates etiam a Sacro Magisterio proferantur verbis, quae huiusmo- di cogitationum vestigia secumferant. His consideratis, dicendum est formulas dogmaticas Magisterii Ec- clesiae veritatem revelatam ab initio apte communicasse et, manentes easdem, eam in perpetuum communicaturas esse recte interpretanti- bus ipsas. 37 Exinde tamen non consequitur singulas earum pari ratio- ne ad id efficiendum aptas fuisse aut aptas mansuras esse. Qua de causa theologi accurate circumscribere satagunt intentionem docendi, quam diversae illae formulae reapse continent, atque hac opera sua vivo Magisterio Ecclesiae, cui subduntur, conspicuum praestant auxi- lium. Eadem insuper de causa fieri solet, ut antiquae formulae dog- maticae et aliae iis veluti proximae, in consueto Ecclesiae usu, vivae ac frugiferae permaneant, ita tamen ut iis opportune novae exposi- tiones enuntiationesque adiungantur, quae congenitum illarum sen- sum custodiant et illustrent. Porro aliquando etiam factum est, ut in consueto illo Ecclesiae usu, quaedam ex illis formulis cederent no¬ vis dicendi modis qui, a Sacro Magisterio propositi vel approbati, eun- dem sensum clarius pleniusve exhibebant. Ipse autem sensus formularum dogmaticarum semper verus ac se- cum constans in Ecclesia manet, etiam cum magis dilucidatur et ple¬ nius intellegitur. Christifideles ergo se avertant oportet ab opinione secundum quam: primum quidem formulae dogmaticae (aut quae- dam earum genera) non possint significare determinate veritatem, sed tantum eius commutabiles approximationes, ipsam quodammodo 37 Ci. Plus IX, Breve Eximiam tuarn: ASS 8 (1874-75), 447; DS 2831; Paulus VI, Litt. enc. Mysterium fidei: A AS 57 (1965), 757 s.; EV II, 413 s.; et 228 snage upotrijebljenog jezika u neko određeno vrijeme i u određenim životnim uvjetima. Osim toga, katkad se dogodi da se neka dogmatska istina najprije izrazi na nepotpun, ali ne lažan način, a poslije, pro- motrena u širem kontekstu vjere ili ljudskih spoznaja, bude označena potpunije i savršenije. Zatim, Crkva svojim novim izjavama ima na¬ kanu potvrđivati ili osvijetliti ono što je već nekako sadržano u Sve¬ tom pismu ili u prijašnjim izražajima Tradicije, ali ujedno obično misli riješiti neka određena pitanja ili zabaciti zablude; o svemu tome treba voditi brigu, da bi se one izjave ispravno objasnile. Napokon, iako se istine koje Crkva svojim dogmatskim izjavama zaista ima nakanu učiti, razlikuju od promjenljivih mišljenja nekog vremenskog razdoblja te mogu biti izražene bez njih, ipak se ponekad može dogo¬ diti da i sveto Učiteljstvo iznese te istine pomoću riječi koje nose sa sobom tragove takvih mišljenja. Imajući to u vidu, treba reći da su dogmatske formule crkvenog Učiteljstva od početka prikladno priopćivale objavljenu istinu i da će, ostajući iste, uvijek priopćivati onima koji ih budu ispravno tuma¬ čili. 1 ' Odatle ipak ne slijedi da je svaka pojedina od njih bila za taj učinak jednako prikladna ili da će ostati prikladna. Zbog tog razloga teolozi nastoje točno omeđiti ono što se pomoću tih različitih formula doista htjelo naučavati, te oni tim svojim radom pružaju značajnu pomoć živom Učiteljstvu Crkve, kojemu su podložni. Zbog istih se razloga, povrh toga, obično događa da drevne dogmatske formule, i druge koje su im na neki način blizu, u svakodnevnoj uporabi Crkve ostaju žive i plodonosne, ali ipak tako da im se na zgodan način pridodaju nova objašnjenja i izričaji koji čuvaju i osvjetljuju njihov izvorni smisao. Nadalje, ponekad se također događalo da su u svako¬ dnevnoj uporabi Crkve neki elementi iz onih formula ustupali mjesto novim načinima govora, koji, predloženi ili odobreni od svetog Učitelj¬ stva, jasnije i potpunije iskazuju isti smisao. Sam smisao dogmatskih formula ostaje uvijek istinit i sebi doslje¬ dan u Crkvi, i onda kad se jače osvijetli i potpunije shvati. Kršćanski vjernici treba, dakle, da se odvraćaju od mnijenja prema kojemu, prvo, dogmatske formule (ili neke vrste tih formula) ne bi mogle na određen način označavati istinu, nego samo promjenljiva približava¬ nja k njoj koja je na neki način izobličuju ili preinačuju; zatim, te L’Oriente cristiano nella luče di immortali Concili: in Insegnamenti di Paolo VI, vol. 5, Tip. poligl. vatic., p. 412 s. 229 deformantes seu alterantes; deinde eaedem formulae veritatem in- determinate tantum significent iugiter quaerendam per supradictas approximationes. Qui talem opinionem amplectantur, relativismum dogmaticum non effugiunt et infallibilitatis Ecclesiae conceptum cor- rumpunt, qui ad veritatem determinate docendam et tenendam re- fertur. Dissidet certe huismodi opinio a declarationibus Concilii Vaticani I, quod, etsi conscium progressus Ecclesiae in cognoscenda veritate revelata , 38 nihilominus docuit: «Sacrorum . . . dogmatum is sensus per- petuo est retinendus quem semel declaravit sancta mater Ecclesia, nec umquam ab eo sensu, altioris intelligentiae specie et nomine, re- cedendum »; 39 et quod sententiam damnavit iuxta quam fieri posset «ut dogmatibus ab Ecclesia propositis aliquando secundum progressum scientiae sensus tribuendus sit alius ab eo quem intellexit et intellegit Ecclesia ». 40 Dubium non est quin, iuxta illos Concilii textus, sensus dogmatum, quem Ecclesia declarat, determinatus et irreformabilis sit. Discrepat quoque praefata opinio ab iis quae, cum inauguraret Con- cilium Vaticanum II, Summus Pontifex Ioannes XXIII de doctrina christiana enuntiavit: «Oportet ut haec doctrina certa et immutabilis, cui fidele obsequium est praestandum, ea ratione pervestigetur et exponatur, quam tempora postulant nostra. Est enim aliud depositum fidei, seu veritates quae doctrina veneranda continentur, aliud modus quo eadem enuntiantur, eodem tamen sensu eademque sententia ^/' 1 Cum Successor Petri hic loquatur de doctrina christiana certa et im- mutabili, de deposito fidei quod idem sit ac veritates in hac doctrina contentae. de his veritatibus denique eodem sensu servandis, liquet eum agnoscere sensum dogmatum nobis dignoscibilem, verum et im- mutabilem. Novitas autem quam ipse, pro temporum nostrorum ne- cessitate, commendat, pertinet tantum ad modos pervestigandi, expo- nendi et enuntiandi illam doctrinam cum eius permanenti sensu. Haud dissimili modo Summus Pontifex Paulus VI Ecclesiae Pastores exhor- tans declaravit: «Nunc autem acriter anniti debemus ut doctrina fidei plenitudinem suae significationis suique ponderis servet, licet ea ra¬ tione enuntietur, quae mentes et corda hominum, quibus traditur, contingat »/ 12 3S Cf. Conc. Vat. I, Const. Dei Filius, cap. 4: COED A 809; DS 3020. 33 Ibid. 40 Ibid., can. 3: COED A 811; DS 3043. 230 iste formule samo na neodređen način označuju istinu koju treba neprestano tražiti pomoću maloprije spomenutih približavanja. Oni koji prihvaćaju takvo mnijenje, nisu izbjegli dogmatskom relativizmu te iskrivljuju pojam nezabludivosti Crkve, koja se odnosi na točno naučavanje i držanje istine. Otvoreno se razilazi takvo mnijenje s izjavama Prvog vatikanskog koncila, koji je, unatoč tome što je bio svjestan napredovanja Crkve u spoznavanju objavljene istine , 38 ipak uočio: »Uvijek treba zadržati onaj smisao svetih dogmi koji je jednom proglasila sveta majka Crkva, i nikad se ne smije od toga smisla odstupiti, pod izlikom i u ime višeg shvaćanja «, 39 i koji je osudio mišljenje prema kojemu bi se moglo dogo¬ diti »da bi dogmama što ih je Crkva predložila nekad morao biti, prema napretku znanosti, pridavan drugi smisao od onoga koji je razumijevala i koji razumijeva Crkva «.' 10 Ne može biti sumnje da je po tim koncilskim tekstovima smisao dogmi, koji Crkva proglašuje, odre¬ đen i neizmjenljiv. Razilazi se spomenuto mnijenje i s onim što je, kod otvaranja Drugog vatikanskog koncila, papa Ivan XXIII. izjavio o kršćanskom učenju: »Potrebno je da se ovo sigurno i nepromjenljivo učenje, ko¬ jemu treba iskazivati vjerno počitanje, istražuje i razlaže onako kako zahtijevaju naša vremena. Drugo je naime polog vjere, odnosno isti¬ ne koje su sadržane u časnom učenju, a drugo je način kako se te istine izražavaju, ipak u istom smislu i u istom značenju «/' 1 Budući da Petrov nasljednik ovdje govori o sigui’nom i nepromjenljivom kršćan¬ skom učenju, o pologu vjere koji je isto s istinama sadržanima u tom učenju, napokon o čuvanju tih istina u istom smislu, jasno je da priznaje nama spoznatljiv, istinit i nepromjenljiv smisao dogmi. A novost koju on, u odnosu prema potrebama naših vremena, prepo¬ ručuje, spada samo na načine istraživanja, izlaganja i izražavanja toga učenja, s njegovim stalno istim smislom. Nije drukčije izjavio papa Pavao VI. u svome poticaju Pastirima Crkve: »A sad moramo odlučno nastojati da nauk vjere zadržava puninu svoga značenja i svoje važnosti, makar se izražava na način koji će zahvaćati duh i srce ljudi kojima se prenosi «/' 2 41 ioannes XXIII, Alloc. in Concilii Vaticani inauguratione: AAS 54 (1962), 792; EV I, 55*. Cf. GS 62: Const. Decr. Decl., p. 780; EV I, 1527. 42 Paulus VI, Adhort. apost. Quinque iam anni: AAS 63 (1971), 100 s.; EV III, 2880. 231 6. De Ecclesia cum sacerdotio Christi consociata Christus Dominus, novi et aeterni foederis Pontifex, populum quem suo sanguine acquisivit, cum perfecto suo sacerdotio (cf. Hebr 7, 20—22 et 26—28; 10, 14 et 21) consociare et configurare voluit. Do- navit ergo Ecclesiam suam participatione sacerdotii sui, nempe sacer¬ dotio communi fidelium et sacerdotio ministeriali seu hierarchico, quae, etsi non tantum gradu sed essentia differunt, mutuo tamen in Ecclesiae communione orđinantur. 43 Commune fidelium sacerdotium. quod iure etiam regale appellatur (cf. 1 Pt 2, 9; Apoc 1, 6; 5. 9 s.), quia per ipsum christifideles, ut mem- bra populi messianici, cum Rege suo caelesti coniunguntur, confertur sacramento baptismi. Hoc sacramento fideles «in Ecclesia incorporati, ad cultum religionis christianae . . . deputantur», per signum inamis- sibile, characterem appellatum, et ipsi «in filios Dei regenerati, fidem quam a Deo per Ecclesiam acceperunt, coram hominibus profiteri te- nentur». 44 Qui igitur baptismo sunt renati, «vi regalis sui sacerdotii, in oblationem Eucharistiae concurrunt, illudque in sacramentis susci- piendis, in oratione et gratiarum actione, testimonio vitae sanctae, abnegatione et actuosa caritate exercent». 45 Praeterea Christus, Ecclesiae, sui mystici corporis Caput, ministros sui sacerdotii, qui personam eius in Ecclesia gererent, 46 constituit Apostolos suos et, per eos, successores eorum Episcopos, qui suscep- tum hoc sanctum ministerium, subordinato gradu, Presbyteris quo- que legitime tradiderunt. 47 Sic in Ecclesia orta est apostolica sacer¬ dotii ministerialis successio ad gloriam Dei et in servitium Populi eius totiusque familiae humanae ad Deum convertendae. Hoc sacerdotio Episcopi et Presbyteri ^quodam modo in sinu Populi Dei segregantur, non tamen ut separentur, sive ab eo, sive a quovis homine, sed ut totaliter consecrentur operi ad quod Dominus eos assumit», 48 operi nempe sanctificandi, docendi et regendi cuius exer- citium hierachica communione pressius determinatur. 49 In hoc multi- 43 Cf. LG 10: Const . Decr. Decl., p. 110; EV I, 312. 44 LG 11: Const. Decr. Decl, p. 111; EV I, 313. 45 LG 10: Const. Decr. Decl., p. 111; EV I, 312. 46 Cf. Pius XI, Litt. enc. Ad catholici sacerdotii: AAS 28 (1936), 10; DS 3755. Cf. LG 10: Const. Decr. Decl, p. 1105; EV I, 311 s.; et PO 2: Const. Decr. Decl., p. 622; s.; EV I, 1245. 232 6. Crkva povezana s Kristovim svećeništvom Krist Gospodin, Svećenik novog i vječnog saveza, ushtio je narod što ga je svojom krvlju stekao, svezati i suoblikovati sa svojim savr¬ šenim svećeništvom (usp. Hebr 7,20—22 i 26—28; — 10,14 i 21). Obda¬ rio je dakle svoju Crkvu dioništvom svoga svećeništva, zajedničkim naime svećeništvom vjernika i ministerijalnim ili hijerarhijskim sve¬ ćeništvom, koja su svećeništva, iako se razlikuju u biti, a ne samo stupnjem, ipak u zajedništvu Crkve uzajamno jedno prema drugomu upravljena. 43 Zajedničko svećeništvo vjernika, koje se s pravom naziva također kraljevskim (usp. 1 Petr 2,9; Otkr 1, 6;— 5,9, slj.), budući da se vjer¬ nici po njemu, kao članovi mesijanskog naroda, povezuju s nebeskim Kraljem, podjeljuje se sakramentom krštenja. Po tom sakramentu vjernici »uključeni u Crkvu, određuju se za bogoslužje kršćanske re¬ ligije«, po neizgubivom znaku, koji se naziva biljeg (karakter), te su oni, »preporođeni za sinove Božje, dužni pred ljudima ispovijedati vjeru koju su od Boga po Crkvi primili«. 44 Oni dakle koji su po krstu rođeni, »snagom svoga kraljevskog svećeništva, sudjeluju u prinoše¬ nju Euharistije, vrše ga u primanju sakramenata, u molitvi i davanju hvale, svjedočanstvom svetog života, samozatajom i djelotvornom ljubavlju«. 45 Osim toga je Krist, Glava Crkve, svoga otajstvenog tijela, usposta¬ vio Apostole kao službenike svoga svećeništva, koji će u Crkvi njega samoga predstavljati, 40 a po njima biskupe, kao njihove nasljednike, koji su tu primljenu svetu službu, u podređenom stupnju, zakonito predali također prezbiterima. 47 Tako je u Crkvi nastalo apostolsko nasljedstvo ministeri jalnog svećeništva, na slavu Božju i na službu Božjeg naroda te za obraćenje sve čovječanske obitelji k Bogu. Po tom se svećeništvu biskupi i prezbiteri »na neki način odabiru unutar Božjeg naroda, ali ne da se odijele bilo od niega bilo od ikojeg čovjeka, nego da se sasvim posvete djelu za koje ih Gospodin uzima«, 4S naime djelu posvećivanja, naučavan ja i upravljanja, kojega se izvrša¬ vanje pobliže određuje hijerarhijskim zajedništvom. 49 U tom mnogo- 47 Cf. LG 28. Const. Decr. Decl., n. 145; EV I, 354. 48 PO 3: Const. Decr. Decl., p. 625; EV I, 1249. 49 Cf. LG 24, 27 s.: Const. Decr. Decl., pp. 137, 143—149; EV l, 342, 351—358. 233 formi opere indolem principii et fundamenti habet non intermissa praedicatio Evangelii, 50 indolem vero culminis et fontis totius vitae christianae, sacrificium eucharisticum, 51 quod sacerdotes, personam Christi Capitis gerentes, ipsius et membrorum eius corporis mystici nomine, 52 in Špiritu Sancto offerunt Deo Patri; quodque sacra cena integratur, qua christifideles, unum Christi corpus participantes, unum corpus omnes efficiuntur (cf. 1 Cor 10, 16 s.). Ecclesia magis magisque scrutata est indolem sacerdotii ministeria- lis, quod, ab aetate apostolica stabili modo sacro ritu collatum, in con- spectu est (cf. 1 Tim 4, 14; 2 Tim 1, 6). Assistente igitur Špiritu Sanc¬ to, ipsa clarius in dies perspexit Deum ei significare voluisse hunc ritum non tantum conferre sacerdotibus augmentum gratiae ad eccle- siastica munia sancte obeunda, sed etiam inamissibilem Christi obsig- nationem, seu characterem, quo ad sua munera deputarentur, idonea potestate ditati, e suprema Christi potestate derivata. Permanens autem existentia huius characteris, cuius naturam theologi aliter at- que aliter explicant, a Concilio Florentino tradita est 53 et a Concilio Tridentino in duobus decretis confirmata. 54 Recens vero Concilium Vaticanum II non semel eam memoravit, 55 et secundus Generalis Coe- tus Synodi Episcoporum iure notavit ad doctrinam fidei pertinere existentiam characteris sacerdotalis per totam vitam permanentis. 56 Haec stabilis characteris sacerdotalis existentia a fidelibus agnoscenda est atque ad ipsam attendere oportet, ut recte iudicentur de natura sacerdotalis ministerii et de congruis eius exercitii modis. Sacrae autem Traditioni et pluribus Magisterii documentis inhae- rens, Concilium Vaticanum II de potestate, quae sacerdotii ministe- rialis est propria, haec docuit: «Si quilibet credentes baptizare potest, sacerdotis tamen est aedificationem Corporis sacrificio eucharistico perficere»; 57 atque: «Idem vero Dominus, inter fideles, ut in unum coalescerent corpus in quo »omnia membra non eundem actum ha- bent” (Rom 12, 4), quosdam instituit ministros qui, in societate fide- lium. sacra Ordinis potestate pollerent Sacrificium offerendi et pec- 50 PO 4: Const. Decr. Decl. , p. 627; EV I, 1250. 51 Cf. LG 11: Const . Decr. Decl. , p. 111 s.; EV I, 313. Cf. etiam Conc. Trid., Sess. 22. Doctrina de Missae Sacrificio , cap. 1 et 2: COED 3 732—734; DS 1739—1743. 52 Cf. Paulus VI, Sollemnis Professio fidei, n. 24: A AS 60 (1968), 442; EV III, 560. 53 Conc. Flor., Bulla unionis Armenorum Exsultate Deo: COED' 516; DS 1313. 234 strukom djelu značaj počela i temelja ima neprekidno propovijedanje Evanđelja, 50 a značaj vrhunca i vrela svega kršćanskog života euhari- stijska žrtva, 51 koju svećenici, predstavljajući osobu Krista Glave, u ime njegovo i u ime članova njegova otajstvenog tijela, 52 u Duhu Sve¬ tome prikazuju Bogu Ocu; a koja se upotpunjuje svetom večerom, po kojoj vjernici, uzimajući dioništvo u jednom tijelu Kristovu, svi postaju jedno tijelo (usp. 1 Kor 10, 16 slj.). Crkva je sve većma i većma istraživala značaj ministerijalnog sveće- ništva, za koje se vidi da se od apostolskog vremena na stalan način po¬ djeljivalo svetim obredom (usp. 1 Tim 4, 14; 2 Tim 1, 6). Uz prisutnost Duha Svetoga, ona je iz dana u dan sve jasnije uviđala da joj je Bog htio označiti da taj obred ne podjeljuje svećenicima samo povećanje milosti za sveto obavljanje crkvenih dužnosti, nego također neizgubivo označenje od Krista, to jest biljeg po kojemu će biti određeni za svoje zadaće, proviđeni prikladnom vlašću, koja proizlazi od vrhovne vlasti Kristove. Trajno postojanje toga biljega, čiju narav teolozi na različite načine tumače, izneseno je od Firentinskog koncila, 53 a potvr¬ đeno od Tridentskog koncila u dva dekreta. 5 '' Nedavni je Drugi vatikan¬ ski koncil ne jedanput to postojanje biljega spomenuo, 55 a drugo je Opće zasjedanje Sinode biskupa s pravom upozorilo da postojanje svećeničkog biljega, koji traje za cio život, spada na vjersko učenje. 50 To stalno postojanje svećeničkog biljega moraju vjernici priznavati; ono se mora imati u vidu kako bi se moglo ispravno suditi o naravi svećeničke službe i o prikladnim načinima njezina vršenja. Držeći se svete Tradicije i mnogih dokumenata Učiteljstva, Drugi je vatikanski koncil ovo učio o vlasti koja je svojstvena ministerijal- nom svećeništvu: »Iako svatko može krstiti one koji primaju vjeru, ipak svećeniku pripada da gradnju Tijela dovrši euharistijskom žrtvom; 0 ' i opet: »Isti je Gospodin neke od vjernika — da bi srasli u jedno tijelo u kojem ’svi udovi nemaju iste službe’ (Rim 12, 4) — po¬ stavio da budu službenici, koji će, u zajednici vjernika, posjedovati svetu vlast Reda — prikazivanja Žrtve i otpuštanja grijeha«. 58 Jednako 54 Conc. Trid., Decr. de Sacramentis, can. 9 et Decr. de Sacramento ordinis, cap. 4 et can. 4: COED 3 685, 742, 744; DS 1609, 1767, 1774. 55 Cf. LG 21: Const. Decr. Decl., 130; EV I, 334 s. 56 Cf. Synodus Episcoporum, 1971, Documenta: I. De sacerdotio ministeriali, pars prima, n. 5; AAS 63 (1971), 907; EV IV, 1169. 57 LG 17: Const. Decr. Decl., p. 123; EV I, 327. 23 5 cata remittendi». 58 Haud dissimili modo secundus Generalis Coetus Synođi Episcoporum iure asseruit solum sacerdotem valere personam Christi agere ad praesidendum sacrificali convivio idque perficien- dum, in quo Populus Dei oblationi Christi consociatur. 59 Praetermissis nunc quaestionibus de singulorum sacramentorum ministris, e Sacrae Traditionis et Sacri Magisterii testificatione constat christifideles qui, ordinatione sacerdotali non suscepta, proprio ausu munus šibi sumant eucharistiam conficiendi, id non solum prorsus illicite, sed etiam inva¬ lide tentare. Huiusmodi autem abusus, sicubi irrepserint, a Pastoribus Ecclesiae reprimendos esse patet. * * * Praesens Declaratio neque spectavit neque spectare debebat, ut investigatione de fundamentis nostrae fidei comprobaret divinam Re- velationem commissam esse Ecclesiae, per quam deinceps incorrupte in mundo servaretur. Sed hoc dogma, a quo fides catholica exorđium sumit, in memoriam revocatum est una cum aliis veritatibus ad mys- terium Ecclesiae pertinentibus, ut in hodierna mentium perturbatio- ne clare appareat quaenam sit fides doctrinaque christifidelibus am- plectenda. Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei gaudet quod magno studio theologi mysterium Ecclesiae magis magisque explorant. Agnoscit quoque eos in opera sua pluries incidere in quaestiones, quae tantum inquisitionibus sese mutuo complentibus variisque tentaminibus et coniecturis dilucidari possint. Attamen iusta theologorum libertas contineri semper debet verbo Dei, prout in Ecclesia fideliter servatum et expositum est et a vivo Magisterio Pastorum, imprimisque Pastoris universi Populi Dei, docetur et explicatur. 60 Eadem Sacra Congregatio praesentem Declarationem concredit di- ligenti curae Sacrorum Antistitum eorumque omnium, qui officium quadam ratione participant tutandi patrimonium veritatis, a Christo 58 PO 2: Const . Decr. Decl., p. 621 s.: EV I, 1245. Cf. etiam: 1) Innocentius III, Epistola Eius exemplo cum Professione fidei Walđensibus imposita: PL 215, 1510; DS 794; 2) Conc. Lat. IV, Const. 1: De Fide catholica: COED { 230 et DS 802, locus citatus de sacramento altaris legendus est cum contextu sequenti de sacramento baptismi; 3) Conc. Flor., Bulla unionis Armenorum Exsultate Deo: COED' 516 et DS 1321, locus citatus de ministro Eucharistiae conferendus est cum locis vicinis de mi¬ nistris aliorum sacramentorum; 4) Conc. Triđ., Sess. 23, Decr. de Sacra- 236 je drugo Opće zasjedanje Sinode biskupa s pravom ustvrdilo da samo svećenik može predstavljati Kristovu osobu u tome da predsjeda žrtve¬ noj gozbi i da dovršava tu gozbu, u kojoj se Božji narod pridružuje Kristovu prinošenju. 5 ** Mimoilazeći sada pitanje o djeliteljima pojedinih sakramenata, iz svjedočanstva svete Tradicije i svetog Učiteljstva ja¬ sno slijedi da bi kršćanski vjernici koji bi, ne primivši svećeničkog zaređenja, samovlasno sebi uzeli službu da gotove Euharistiju, poku¬ šavali to ne samo sasvim nedopušteno nego i nevaljano. A jasno je da takve zloupotrebe, ako bi se negdje uvukle, moraju biti potisnute od crkvenih pastira. * * * Ova Izjava nije imala namjeru, niti je morala imati namjeru, da istraživanjem o temeljima naše vjere dokaže da je božanska Objava povjerena Crkvi, da bi je ona onda dalje neoštećenu u svijetu čuvala. Ali je ta dogma, od koje počinje katolička vjera, dozvana u pamet, zajedno s drugim istinama koje spadaju na otajstvo Crkve, kako bi kršćanskim vjernicima u današnjoj duhovnoj pometnji bila jasna vje¬ ra i učenje koje treba prihvaćati. Sveta se kongregacija za nauk vjere raduje što teolozi velikim ma¬ rom sve više i više istražuju otajstvo Crkve. Priznaje također da oni u svome radu više puta nailaze na pitanja koja se mogu rasvijetliti sa¬ mo istraživanjima koja se uzajamno upotpunjavaju, te različiim poku¬ šajima i naslućivanjima. Pa ipak, opravdana sloboda teologa uvijek mora biti sužavana riječju Božjom, kako se ona vjerno čuva i izlaže u Crkvi, te kako je naučava i tumači živo Učiteljstvo pastira, u prvom redu Pastira sveukupnog Božjega naroda. 60 Sveta kongregajica za nauk vjere povjerava ovu Izjavu pažljivoj bri¬ zi biskupa i svih onih koji na neki način imaju dioništvo u dužnosti osi¬ guravanja baštine istine, koja je od Krista i Apostola povjerena Crkvi. mento ordinis, cap. 4: COED :i 742 s.; DS 17G7, 4469; 5) Pius XII, Liti. enc. Mediator Dei: AAS 39 (1947), 552—556; DS 3849—3852. 59 Synodus Episcoporum 1971, Documenta: I. Da Sacerdotio ministeriali, pars prima, n. 4; AAS 63 (1971), 906; EV IV, 1166. 60 Cf. Synodus Episcoporum 1967, Relatio Ratione habita Commissionis Syno- dalis constitutae ad examen ulterius peragendum circa opiniones pericu- losas et atheismum, II, 4: De theologorutn opeva et TesponsabHitate: Typis polyglottis vaticanis, 1967, p. 11; L’Osservatore Romano, 30—31 oct. 1967, p. 3; EV II, 1722. 237 et Apostolis commissum Ecclesiae. Ipsa tandem suam Declarationem fidenter dirigit ad christifideles ac speciatim, propter grave munus quo in Ecclesia funguntur, ad sacerdotes et ad theologos, ut omnes in fide sint unanimes et cum Ecclesia sincere sentiant. Declarationem hane circa catholicam doctrinam de Ecclesia contra nonnullos errores hodiernos tuendam Summus Pontifex Paulus div. Prov. Pp. VI, in Auđientia concessa infrascripto Praefecto Sacrae Con- gregationis pro Doctrina Fidei, die 11 mensis maii a. 1973, ratam ha- buit, confirmavit atque evulgari iussit. Datum Romae, ex aedibus S. Congr. pro Doctrina Fidei, die XXIV mensis iunii , in fešto Sancti Ioannis Baptistae, a. D. MCMLXXIII. FRANCISCUS card. ŠEPER, Praefectus HIERONYMUS HAMER, Archiepiscopus tit. Loriensis, a Secretis 238 Ona napokon s povjerenjem upravlja svoju Izjavu vjernicima, a po¬ sebice, zbog teške dužnosti koju u Crkvi obavljaju, svećenicima i teo¬ lozima, da svi budu jednodušni u vjeri i da iskreno osjećaju s Crkvom. Ovu je Izjavu o zaštiti katoličkog učenja o Crkvi protiv nekih da¬ našnjih zabluda Vrhovnih svećenika Papa Pavao VI., u audijenciji u koju je 11. svibnja 1973. primio potpisanog Prefekta Sv. kongre¬ gacije za nauk vjere, odobrio, potvrdio i zapovjedio da se objelodani. Dano u Rimu, iz zgrade Sv. kongregacije za nauk vjere, dne 24. lipnja, na blagdan Sv. Ivana Krstitelja, godine Gospodnje 1972. FRANJO kardinal ŠEPER, pročelnik JEROME HAMER, nasl. nadbiskup Lorijski, tajnik De sepultura ecclesiastica PATRES SACRAE CONGREGATIONIS pro Doctrina Fidei in Ple- nariis Comitiis dierum 14—15 novembris 1972 de sepultura ecclesias¬ tica decreverunt: ne prohibeantur exsequiae peccatoribus manifestis, si ante mortem aliqua signa dederint poenitentiae et absit publicum aliorum fidelium scandalum. Sanctissimus Dominus Noster Paulus Pp. VI in Audientia die 17 novembris 1972 infrascripto Praefecto impertita praedictam Patrum decisionem, abrogando quatenus opus est can. 1240 par. 1 et contrariis quibuslibet non obstantibus, ratam habuit, approbavit et publicari iussit. Romae, die 20 Septembris 1973 . FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus HIERONYMUS HAMER, Archiepiscopus tit. Loriensis, a Secretis SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Decretum Patres Sacrae Congregationis de sepultura ecclesiastica, 20 septembris 1973: A AS 65 (1973), 500. 240 O crkvenom sprovodu Oci Svete kongregacije za nauk vjere na plenarnoj skupštini dana 14. i 15. studenog 1972. glede crkvenog sprovoda odlučiše da se obredi ne uskraćuju javnim grešnicima ako su prije smrti dali neki znak kajanja i ako nema javne sablazni drugih vjernika. Sveti otac Pavao VI. je u audijenciji što ju je udijelio potpisanom predstojniku 17. studenoga 1972. tu odluku otaca prihvatio, potvrdio i naložio da se objavi. Opozivajući što treba u kanonu 1240. § 1, i unatoč ikoje suprotne odredbe. Rim , 20. rujna 1973 . FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik JEROME HAMER, naslovni nadbiskup Lorija, tajnik Već je 29. svibnja 1973. Kongregacija za nauk vjere uputila predsjednicima biskupskih konferencija pismo o »crkvenom sprovodu kršćana u nesređenim bračnim prilikama« (usp. EV IV, 2508). 16 ŠEPER 241 De solutione matrimonii in favorem fidei (privilegium petriiium) i. INSTRUCTIO UT NOTUM EST, haec S. Congregatio quaestionem de solutione matrimonii in favorem Fidei diutius tractavit atque studuit. Nunc demum, re diligenter investigata, SS.mus D. N. Paulus Papa VI dignatus est approbare has novas normas quibus enuntiantur con- diciones pro concessione solutionis matrimonii in favorem Fidei sive pars oratrix baptizetur aut convertatur sive non. I. Ut solutio valide concedatur tres sine quibus non requiruntur condiciones: a) carentia baptismatis in alterutro coniuge perdurante toto vitae coniugalis tempore; b) non usus matrimonii post baptismum forte susceptum a parte quae baptizata non erat; c) ut persona non baptizata extra ecclesiam catholicam libertatem facultatemque parti catholicae relinquat profitendi propriam religionem atque catholice baptizandi educandique filios: quae condicio, cautionis forma, in tuto ponenda est. II. Requiritur praeterea: § 1. Ut nulla detur possibilitas restaurandi vitam coniugalem, ma- nente dissidio radicali et insanabili. § 2. Ut a concessione gratiae absit publici scandali periculum, vel gravis admirationis. SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, I. Instructio Ut notum est pro solutione matrimonii in favorem fidei, Prot. N. 2717/68, 6 decembris 1973: Archiv fiir katholiches Kirchenrecht 142 (1973), 474—475. — II. Normae pro- cedurales Processum concessioni pro conficiendo processu đissolutionis vinculi matrimonialis in favorem fidei: 6 decembris 1973: Archiv fiir katholiches Kirch¬ enrecht 142 (1973), 476—479. Malo mjeseci prije nego što su »sub secreto« izdani ovaj naputak i novi pro¬ vedbeni propisi, stručnjak za crkveno pravo isusovac Peter Huizing je pisao: »Godine 1924. za vrijeme Pija XI. bilježe se tri slučaja razrješenja dotad nepoznata. Riječ je o brakovima nekatolika od kojih jedan bijaše kršten a drugi ne. Ti su brakovi završili razvodom a poslije je jedna od stranki htjela postati katoličkom i vjenčati se s katoličkom osobom. Papa je udijelio razrje¬ šenje. Deset godina poslije toga Sveti Oficij razaslao je biskupima tajne na¬ putke s ’propisima' za razrješivanje brakova u korist vjere snagom najviše papinske vlasti«. 242 Razrješenje braka u korist vjere I. NAPUTAK Kao što je poznato, ova se Kongregacija dugo bavila i proučavala problem razrješenja braka u korist vjere (in favorem fidei). Sada je napokon, nakon marljiva istraživanja toga problema, Papa Pavao VI. odlučio potvrditi ove nove propise kojima se proglašuju uvjeti za udjeljivanje razrješenja braka u korist vjere, bilo da se stranka moliteljica krsti ili obrati ili ne. I. Da bi se razrješenje valjano udijelilo, tri su uvjeta apsolutno po¬ trebna: a) da je jedan od supružnika nekršten za sve vrijeme brač¬ noga života; b) da se nakon možebitnog krštenja te nekrštene stranke nisu služili brakom; c) da osoba koja nije krštena ili je krštena izvan katoličke Crkve pusti katoličkoj strani slobodu i mogućnost ispovije¬ dati vlastitu vjeru i također krstiti i katolički odgajati djecu: taj uvjet zbog opreznosti mora biti zajamčen. II. Osim toga se zahtijeva: § 1. Da nema nikakve mogućnosti za obnovu bračnoga života, bu¬ dući da traje korjenito i neizlječivo neslaganje. § 2. Da iz udjeljivanja razrješenja ne proizlazi opasnost javne sa¬ blazni ili teška čuđenja. .Jedan katolički muž, kad je dobio oprost, crkveno se vjenčao s nekrštenom ženom. Nakon njihova razvoda i ona je postala katolikinjom i htjela je vjenčati se s jednim katolikom. Zakon crkvenog prava utvrđuje da pavlovska povla¬ stica nije primjenjiva na brak između katoličke i nekrštene osobe sklopljen s potrebnim oprostom (can. 1220, § 2). Unatoč tome Pio XII. je 1937. tu ženidbu razrješio. Prvotno je razrješenje »in favorem fidei« podjeljivano u korist nekatoličkog razvedenog supružnika koji je namjeravao pokatoličiti se i vjenčati s kato¬ ličkom osobom. Za vrijeme Pija XII., Ivana XXIII. i Pavla VI. redovito su davani oprosti in favorem fidei katolicima koji su se željeli vjenčati razvedenim nekatoličkim osobama a koje se nisu pokatoličile. Uvjet je bio da u onom prvom nekatoličkom braku bar jedno od supružnika nije bilo kršteno. Godine 1970. ta je praksa iznenada prekinuta. Čini se da Kongregacija za nauk vjere nije tu praksu smatrala dovoljno teološki utemeljenom« (Peter Huzing, Diritto ca- nonico e matrimonio falito, in »Coneilium«, 7/1973, 1162 s.). 243 § 3. Ut pars oratrix causa culpabilis non extiterit naufragii matri- monii legitimi, et pars catholica, quacum contrahendum vel convali- dandum sit novum coniugium, separationem coniugum ex propria culpa ipsa non provocaverit. § 4. Ut altera pars prioris coniugii interpelletur, si potis sit, neque rationabiliter sese opponat. § 5. Ut prolem ex priore coniugio forte susceptam religiose insti- tuendam, pars quae petit dissolutionem, curet. § 6. Ut aeque, secundum leges iustitae, coniugi relicto et proli forte susceptae, provideatur. § 7. Ut pars catholica cum qua novum matrimonium ineundum sit, iuxta baptismatis promissiones vivat et novae familiae consulat. § 8. Ut cum agitur de catechumeno, quocum contrahendum sit, certitudo moralis habeatur de baptismate proxime recipiendo, si expectari (quod suadendum est) ipse baptismus non poterit. III. Solutio facilius conceditur ubi serio de valore ipsius matrimonii ex alio capite dubitatur. IV. Solvi quoque potest matrimonium inter partem catholicam et partem non baptizatam cum dispensatione ab impedimento disparita- tis cultus initum, dummodo verificentur condiciones statutae in nn. II et III,* et constet partem catholicam, ob peculiaria regionis adiuncta, praesertim ob exiguum in regione numerum catholicorum, vitare non potuisse matrimonium atque in eodem vitam catholicae religioni congruam ducere non potuisse. Praeterea necesse est ut haec S. Con- gregatio edoceatur de publicitate celebrati matrimonii. V. Solutio matrimonii legitimi initi cum dispensatione ab impedi¬ mento disparitatis cultus non conceditur parti catholicae petenti, ad ineundas novas nuptias cum non baptizato qui non se convertit. VI. Non conceditur solutio a matrimonio legitimo quod contractum vel convalidatum sit post obtentam dissolutionem a priore legitimo matrimonio. Ut hae condiciones rite adimpleantur « novae normae procedura- les » confectae sunt, iuxta quas omnes futuri processus instruendi sunt. Quas normas praesenti instructioni adnectimus. Quibus novis normis statutis, priores normae quae ad horum pro- cessuum instructionem latae fuerant, penitus abrogantur. Romae, 6 decembris 1973 . FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus HIERONYMUS HAMER, a Secretis * Čini se da mjesto »II et III« treba čitati »I et II«. 244 § 3. Da stranka moliteljica nije bila krivac brodoloma zakonitoga braka, a katolička stranka s kojom treba sklopiti ili utvrditi novi brak nije svojom krivnjom izazvala rastavu supružnika. § 4. Da druga stranka iz prethodnog braka bude upitana, ako je moguće, te da se razložno ne protivi. § 5. Da se stranka koja traži razrješenje ozbiljno brine za vjerski odgoj možebitne djece iz prvoga braka. § 6. Da se jednako, po zakonima pravednosti, brine za ostavljenog supružnika i možebitnu djecu. § 7. Da katolička strana s kojom bi trebalo sklopiti novi brak živi prema krsnim obećanjima i da preuzme skrb za novu obitelj. § 8. Da, ako se radi o katekumenu s kojim bi trebalo sklopiti novi brak, postoji moralna sigurnost da će se on uskoro krstiti, ako se već ne može čekati do krštenja (što je, međutim, preporučljivo). HI. Razrješenje će se lakše udijeliti kad zbog drugih razloga po¬ stoje utemeljene sumnje glede valjanosti samoga braka. IV. Može biti razriješen također brak između katoličke i nekrštene stranke koji je sklopljen s oprostom od zapreke različite vjere, dokle- god se ispunjavaju uvjeti utvrđeni u točkama II. i III.* i dok stoji da katolička stranka zbog posebnih okolnosti toga braka, nadasve zbog malog broja katolika ondje, ne mogaše izbjeći brak niti se u njemu katolički ponašati. Osim toga, potrebno je da se ova Kongre¬ gacija izvijesti glede odjeka sklapanja toga braka. V. Razrješenje zakonitog braka sklopljenog s oprostom od zapreke različite vjere neće se udijeliti katoličkoj stranci koja bi to tražila za prijelaz u novi brak s nekrštenim koji se ne bi obratio. VI. Neće se udijeliti razrješenje zakonitog braka koji bi bio sklop¬ ljen ili utvrđen nakon dobivanja razrješenja prethodnog zakonitog braka. Da bi se ovi uvjeti pravično primjenjivali, izrađeni su »novi pro¬ vedbeni propisi«, prema kojima treba voditi sve buduće postupke. Te propise dodajemo ovom naputku. Stupanjem na snagu tih novih propisa, prethodni propisi koji su bili izdani za vođenje takvih postupaka potpuno se opozivaju. Rim, 6. prosinca 1973. FRANJO kard. SEPER, predstojnik JfiROME HAMER, tajnik 245 II. NORMAE PROCEDURALES Art. 1 PROCESSUM, CONCESSIONI gratiae dissolutionis matrimonii legitimi permittendum, conficit loci Ordinarius competens iuxta praescriptum Litt. Ap. Causas matrimoniales, IV, § 1, vel per se, vel per alium ecclesiasticum virum ab eo delegatum. De facta delegatione aut commissione constare debet in actis ad S. Sedem transmittendis. Art. 2 Deducta non simpliciter asseri sed et probari đebent. iuxta Turiš Canonici praescripta sive documentis sive testium fide dignorum depositionibus. Art. 3 Documenta tum originalia tum in authentico exemplari exhibita ab ipso Ordinario vel Iudice delegato recognosci debent. Art. 4 § 1. In interrogationibus praeparandis, quae partibus et testibus proponi debent, etiam opera Defensoris Vinculi vel alterius ad hoc munus explendum in singulis casibus delegati adhiberi debet; et de hac delegatione in actis mentio facienda est. § 2. Testes antequam interrogentur iurare debent de veritate di- cenda. § 3. Ordinarius vel eius Delegatus interrogationes iam paratas proponat, aliasque adiungat, quas ad res melius cognoscendas oppor- tunas iudicet, vel ipsa responsa iam data suggerant. Cum partes vel testes de alienis factis deponunt, Iudex interroget etiam de causa seu de origine scientiae. § 4. Iudex enixe curare debet ut interrogationes ac datae respon- siones accurate a Notario conscribantur et subscribantur a teste. Art. 5 § 1. Si testis aliquis acatholicus coram sacerdote catholico se sistere ac deponere renuat, poterit acceptari documentum continens deposi- tionem super hac re coram publico notario, vel persona fide digna, a teste peractam; quod expressis verbis in actis adnotanđum est. 246 II. PROVEDBENI PROPISI Član 1. Postupak za razrješenje zakonitog braka dobivanjem oprosta po¬ kreće mjesni ordinarij, koji je za to nadležan, prema propisima apo¬ stolskog pisma Causas matrimoniales IV, § 1, osobno ili preko drugog crkovnjaka kojega on ovlasti. O tom ovlaštenju, odnosno povjereni¬ štvu, mora biti utvrđeno u spisima što se šalju Svetoj Stolici. Član 2. Navedene činjenice ne smiju biti samo ustvrđene nego i dokazane u skladu s propisima crkvenoga prava, bilo dokumentima bilo vjero¬ dostojnim svjedocima. Član 3. Predloženi dokumenti, bilo da su originalni bilo autentične kopije moraju biit provjereni od samog ordinarija ili od delegiranog suca. Član 4. § 1. U pripremanju pitanja koja treba postaviti strankama i svje¬ docima treba uspostaviti suradnju s braniteljem (ženidbenog) veza ili drugom osobom koja je u pojedinim slučajevima delegirana za obavljanje te službe, a i ta delegacija mora biti zabilježena u spisima. § 2. Svjedoci prije nego se pozovu na ispitivanje moraju se zakleti da će govoriti istinu. § 3. Ordinarij ili njegov delegat postavlja pitanja koja su već pri¬ premljena a dodaje i druga koja bi držao korisnima za bolje upozna¬ vanje predmeta ili koja bi se nametala iz datih odgovora. Kad stranke ili svjedoci izlažu o djelima drugih, sudac će ih pitati također kako su i od koga to saznali. § 4. Sudac se mora pobrinuti da pitanja i odgovore zapiše bilježnik i da ih svjedoci potpišu. Član 5. § 1. Ako bi nekatolički svjedok odbio pojaviti se i svjedočiti pred katoličkim svećenikom, može se prihvatiti dokument koji bi sadrža¬ vao izlaganje o tom predmetu koje bi svjedok dao u prisutnosti jav¬ nog bilježnika ili koje druge vjerodostojne osobe; no, to mora biti izričito spomenuto u spisima. 247 § 2. Iudex ordinarius vel delegatus ad decernendum num huic do- cumento fides sit adhibenda, testes iuratos inducat, praesertim catho- licos, qui testem acatholicum bene noverint, ac de eius veracitate testimonium ferre velint et valeant. § 3. Etiam ipse Iudex suum exprimat votum circa fidem huic do- cumento praestandam. Art. 6 § 1. Carentia baptismi in alterutro coniuge ita demonstranda est ut omne prudens dubium amoveatur. § 2. Ipse coniux, qui se non baptizatum dicit, sub iuramento, si fieri potest, interrogetur. § 3. Insuper excutiantur testes et praesertim coniugis parentes et. consanguinei, aliique, speciatim qui tempore infantiae ei adstiterunt et totum eius vitae cursum noverunt. § 4. Testes interroganđi sunt non unice de ipsa baptismi carentia sed etiam de circumstantiis, ex quibus credibile et probabile appareat baptismum non fuisse collatum. § 5. Cuandum ut consulantur quoque libri baptizatorum in locis ubi pars, quae dicitur non baptizata, infantili aetate vixisset; praeser¬ tim in ecclesiis quas ipsa frequentaverit ad acquirendam religiosam institutionem, vel in qua matrimonium celebraverit. Art. 7 § 1. Si quo tempore gratia solutionis petitur, coniux qui non bapti- zatus extabat, ad baptismum iam admissus fuerit, processus saltem summarius institui debet, cum interventu Defensoris Vinculi, de non usu matrimonii post baptismum sic susceptum. § 2. Ipse coniux sub iuramento interrogetur num post separationem a coniuge aliquam et qualem cum ipso habuerit relationem, et prae¬ sertim an post baptismum cum comparte contactus matrimoniales habuerit. § 3. Sed et altera pars circa matrimonii non consummationem sub iuramento, si fieri possit, erit interroganda. § 4. Testes praeterea, praesertim inter consanguineos et amicos inducendi sunt et audiendi, pariter iurati, non tantum circa ea, quae post partium separationem et praesertim post baptismum evenerunt, sed etiam circa coniugum probitatem et veracitatem, seu circa fidem, quam eorum depositiones mereantur. 248 § 2. Sudac redoviti ili delegirani, kad treba odlučiti treba li povje¬ rovati tom dokumentu, neka pozove zaklete svjedoke, osobito kato¬ ličke, koji su dobro poznavali nekatoličkog svjedoka i koji su spremni i sposobni svjedočiti o njegovoj iskrenosti. § 3. Neka i sam sudac izrazi svoje mišljenje treba li povjerovati tom dokumentu. Član 6. § 1. Nekrštenost jednoga od supružnika mora biti utvrđena tako da se otkloni svaka razborita sumnja. § 2. Sam supružnik koji se predstavlja kao nekršteni treba o tome, ako je moguće, biti pitan pod zakletvom. § 3. Osim toga, neka se saslušaju svjedoci i osobito roditelji i srod¬ nici supružnika, i drugi, posebno oni koji su u vrijeme njegova dje¬ tinjstva s njime živjeli te upoznaše cijeli tijek njegova života. § 4. Svjedoke treba ispitati ne samo o pomanjkanju krštenja nego također o okolnostima iz kojih je vjerodostojno i vjerojatno da kršte¬ nja nije bilo. § 5. Treba se pobrinuti također za uvid u matice krštenih u mje¬ stima u kojima je stranka što se predstavlja kao nekrštena provela godine djetinjstva; osobito u crkvama gdje je ona pohađala vjeronauk ili u crkvi gdje je proslavljeno vjenčanje. Član 7. § 1. Ako je u vrijeme kad se traži oprost razrješenja supružnik koji ne bijaše kršten već primio krštenje, mora se povesti bar sažeti postupak, s interventom branitelja veza, glede nesluženja brakom na¬ kon tako primljenog krštenja. § 2. Od samog supružnika traži se izjava pod zakletvom da li je nakon odvajanja imao odnose s bračnim drugom i kakvi su to odnosi bili, osobito da li je nakon krštenja imao s njime bračne odnose. § 3. Ali i drugu stranku treba, ukoliko je moguće, pod zakletvom pitati o neizvršavanju braka. § 4. Osim toga, svjedoci treba da budu izabrani naročito među srodnicima i prijateljima i treba ih saslušati, također pod zakletvom, ne samo o događajima nakon rastave bračnih drugova, osobito nakon krštenja, nego također glede poštenja i iskrenosti bračnih drugova, odnosno glede vjerodostojnosti njihovih priopćenja. 249 Art. 8 Orator, si conversus et baptizatus fuerit, interrogetur de tempore et animo, quo ad baptismum suscipiendum vel ad conversionem in- ductus fuerit. Art. 9 § 1. In eodem času, Iudex parochum, aliosque sacerdotes, qui in doctrina fidei tradenda ac in conversione paranda ei praesto fuerint, interroget de rationibus, quibus orator inductus fuerit ad baptismum suscipiendum. § 2. Preces ad S. Congregationem pro Doctrina Fidei Ordinarius nunquam dirigat, nisi quaevis rationabilis suspicio de conversionis sinceritate amota fuerit. Art. 10 § 1. Iudex Ordinarius vel Delegatus interroget oratorem testeque de causa separationis vel divortii, an scilicet ab oratore posita fuerit vel non. § 2. Iudex adducat in actis exemplar authenticum divortii. Art. 11 Iudex vel Ordinarius referat an ex matrimonio vel ex concubinatu orator prolem susceperit et quomodo eiusdem religiosae educationi provi derit, aut providere intendat. Art. 12 Iudex vel Ordinarius pariter referat quomodo orator coniugi relicto et proli, forte susceptae, aeque, secundum leges iustitiae consuluerit vel consulere in animo habeat. Art. 13 Ordinarius vel Iudex Delegatus informationes colligat circa coniu- gem acatholicum, ex quibus deduci valeat an restauratio vitae coniu- galis sperari possit; nec referre omittat an pars acatholica post di- vortium novas nuptias attentaverit. Art. 14 Ordinarius expressis verbis referat an ex gratia forte concedenda aliquod scandali, admirationis vel calumniosae interpretationis peri- 250 Član 8. Molitelj ako se je obratio i bio kršten, neka se ispita o vremenu i raspoloženju što ga je dovelo do primanja krštenja ili do obraćenja. Član 9. § 1. U takvu slučaju neka sudac ispita župnika i druge svećenike koji mu pomažu u predavanju vjeronauka i pripremanju obraćenja, o razlozima koji su molitelja naveli da primi krštenje. § 2. Neka ordinarij ne dostavlja predmet Kongregaciji za nauk vjere dok ne bude otklonjena svaka razložna sumnja o iskrenosti obraćenja. Član 10. § 1. Sudac redoviti ili delegirani neka ispita molitelja i članove o razlozima rastave ili razvoda, da li je to, naime, sam molitelj pro¬ uzrokovao ili ne. § 2. Sudac neka priklopi spisima autentični primjerak dokumenta o razvodu. Član 11. Sudac ili ordinarij utvrđuje je li molitelj iz braka ili suložništva imao djece te kako se pobrinuo ili se namjerava pobrinuti za njihov vjerski odgoj. Član 12. Sudac ili ordinarij također izvješćuje kako se molitelj pobrinuo ili se namjerava pobrinuti, prema zakonima pravednosti, za napuštenog bračnog druga i za djecu koju je možda imao. Član 13. Ordinarij ili delegirani sudac nek sakupi izvješća o nekatoličkom supružniku, iz kojih bi se moglo zaključivati ima li nade za ponovnu uspostavu bračnog života; i neka ne propusti izvijestiti ako bi ne- katolička strana nakon razvoda bila pokušala sklopiti novi brak. Član 14. Neka ordinarij izričito izvijesti treba li se zbog oprosta koji će se možda podijeliti bojati sablazni, čuđenja ili klevetničkih tumačenja, 251 culum timendum sit, apud tum catholicos tum acatholicos, quasi Ec- clesia divortiorum usui sua praxi faveat; expositis etiam circumstan- tiis, quae periculum in času probabile reddant vel excludant. Art. 15 Causas, quae gratiae concessionem suadeant in singulis casibus ex- primat Ordinarius, simul semper addendo an orator novum matrimo- nium quovis modo iam attentaverit vel in concubinatu vivat. Idem Ordinarius de adimpletis pro concessione gratiae condicionibus ada- mussim referat et, si cautiones, de quibus in n. I, sub litt. c)* datae sint; harum authenticum documentum remittat. Art. 16 Ordinarius preces ad S. Congregationem pro Doctrina Fidei, omnia acta et informationes, tribus exemplaribus, remittat, de quibus omni- bus respondere tenetur. * « ut persona non baptizata vel baptizata extra ecclesiam catholicam liber- tatem facultatemque parti calholicae relinquat profitendi propriam religio- nem atque catholice baptizandi educandique filios: quae condicio, eautionis forma, in tuto ponenda est». 252 bilo među katolicima bilo među nekatolicima, kao da bi Crkva svo¬ jom praksom pogodovala razvodima; nek se također iznesu okolnosti koje bi u određenom slučaju opasnost činile vjerojatnijom ili bi je uklanjale. Član 15. Ordinarij neka u svakom pojedinom slučaju iznese razloge koji idu u prilog podjeljivanju oprosta, dodajući istodobno pojašnjenje nije li molitelj već na bilo koji način pokušao sklopiti novi brak ili živi u suložništvu. Neka ordinarij osim toga potanko izvijesti jesu li ispu¬ njeni uvjeti za udjeljivanje oprosta i jesu li dana jamstva o kojima govori Ic (prethodnog naputka); i neka o tome izda autentičan do¬ kument. Član 16. Ordinarij neka pošalje Kongregaciji za nauk vjere pitanja, sve spi¬ se i izvješća, u tri primjerka; za što je sve on odgovoran. 253 II. DECLARATIO «INSTAURATIO LITURGICA, iuxta Constitutionem Concilii Va- ticani II effecta, mutationes quasdem induxit etiam in formulis quae ad ipsam rituum sacramentalium essentiam pertinent. Nova haec verba, sicut et cetera, ad linguas vemaculas ita vertere oportuit ut sensus originarius secundum proprium linguarum ingenium exprime- retur. Exinde ortae sunt nonnullae difficultates quae in lucem nunc prodeunt cum illae versiones a Conferentiis Episcoporum ad adpro- bationem Apostolicae Sedis mittuntur. Quibus in adiunctis Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei iterum admonet necesse esse ut trans- latio formularum essentialium in ritibus Sacramentorum fideliter red- dat sensum originarium textus typici latini; illudque recolendo notum f acit: Proposita versione formulae sacramentalis in linguam vernaculam rite examinata, Sedes Apostolica cum censet sensum ab Ecclesia in- tentum per eam apte significari eandem adprobat et confirmat sta- tuens pariter sensum eiusdem secundum mentem Ecclesiae per ori- ginalem textum latinum expressum intelligendum esse ». SS.mus D.nus Noster Paulus Pp. VI in Audientia diei 25 Ianuarii 1974 E.mo Card. Praefecto impertita adprobavit. FRANCISCUS card. ŠEPER, Praefectus HIERONYMUS HAMER, O. P., a Secretis II. IZJAVA Liturgijska obnova provođena prema uredbi II. vatikanskog kon¬ cila uvela je neke promjene također u obrasce koji spadaju na samu bit sakramentskih obreda. Ti novi izrazi, kao i drugi, morali su biti prevedeni na suvremene jezike tako da prenesu izvorni smisao u skladu s vlastitostima različitih jezika. Otud potekoše neke teškoće koje se pokazuju sada kad ti prijevodi bivaju od biskupskih konfe¬ rencija predloženi Svetoj Stolici da ih ona potvrdi. Kad je tome tako, Sveta kongregacija za nauk vjere ponovno podsjeća kako prijevodi bitnih obrazaca sakramentskih obreda moraju vjerno prenositi izvorni smisao tipskog latinskog teksta. Držeći to na umu proglašuje: Apostolska Stolica, kad propisno ispita predloženi prijevod sakra- mentskog obrasca na narodni jezik, utvrdi li da on točno izrazuje smisao koji je Crkva željela izraziti, prihvaća ga i potvrđuje upozo¬ ravajući također da smisao toga obrasca mora biti shvaćen prema mi¬ sli Crkve kako je ta misao izražena latinskim tekstom. Sveti Otac Pavao VI. potvrdio je ovu izjavu u audijenciji udijelje- noj uzoritom kardinalu predstojniku 25. siječnja 1974. FRANJO kard. SEPER, predstojnik JEROME HAMER, OP, tajnik 255 De catholicis qui nomen dant associationibus massonicis Eminentissime Domine, COMPLURES EPISCOPI ab hac Sacra Congregatione quaesiverunt de pondere et interpretatione Canonis 2335 C.I.C. qui sub poena ex- communicationis vetat catholicis nomen dare associationibus massoni¬ cis aliisve eiusdem generis. Decursu longioris examinis huius quaestionis Sancta Sedes Confe- rentias Episcopales quarum res particulari modo interest pluries con- suluit, ut istarum associationum naturam et navitatem hodiernam necnon Episcoporum mentem melius cognosceret. Magna tamen divergentia responsionum quae rationem reddit di- versarum situationum in unaquaque natione non sinit S. Sedem mu- tare legislationem generalem hucusque vigentem quae igitur in vigore manet usquedum nova lex canonica a competenti Pontificia Com- missione Codici iuris canonici recognoscendo publici iuris fiat. In considerandis autem casibus particularibus prae oculis tenendum est legem poenalem strictae subesse interpretationi. Proinde tuto do- ceri et applicari potest opinio eorum auctorum qui tenent praedictum canonem 2335 respicere eos tantum catholicos qui nomen dant asso¬ ciationibus quae revera contra Ecclesiam machinantur. Manet tamen in quocumque času prohibitio pro clericis, religiosis necnon membris Institutorum saecularium nomen dandi quibuscum- que associationibus massonicis. Quae dum tecum communico, sensus profundae aestimationis meae Tibi pando atque remaneo Tibi addictissimus in Domino. Romae , 18 Iulii 1974. FRANCISCUS card. 5EPER, Praefectus N. HAMER, a Secretis 256 O katolicima koji bi pripadali slobodnozidarskim društvima Uzoriti gospodine, Mnogi biskupi postaviše ovoj Svetoj kongregaciji pitanje glede va¬ ženja i tumačenja kanona 2335. C. I. C. koji pod prijetnjom kazne izopćenja zabranjuje katolicima upis u slobodnozidarska društva i druga njima slična. Sveta je Stolica tijekom dugog ispitivanja toga pitanja više puta tražila mišljenje biskupskih konferencija koje su zainteresirane za taj predmet kako bi bolje shvatile narav i djelatnost tih društava i što biskupi o tome misle. Silna različitost odgovora koja pokazuje koliko su različite prilike u pojedinim državama ne dopušta Svetoj Stolici promijeniti opće zakonodavstvo koje je još uvijek na snazi, i koje će, dapače, vrijediti sve dok novi crkveni zakonik stupi na snagu proglasom nadležne pa¬ pinske komisije za reviziju crkvenog zakonika. Razmatrajući pak pojedinačne slučajeve, treba držati na pameti da kazneni zakon treba tumačiti u uskom smislu. Stoga može se sigurno naučavati i primjenjivati mišljenje onih autora koji drže da se spo¬ menuti kanon 2335. odnosi samo na one katolike koji se upisuju u društva koja doista djeluju protiv Crkve. No u svakom slučaju ostaje na snazi zabrana upisa u slobodno¬ zidarska društva za članove svećeničkog staleža, za redovnike i za članove svjetovnih instituta. Dok ti to javljam, potvrđujem ti svoje štovanje i ostajem tvoj u Gospodinu. Rim, 18. srpnja 1974. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik J. HAMER, tajnik 17 SEPER 257 De abortu procurato I. Prooemium 1. QUAESTIO DE ABORTU procurato deque lege quae abortus li- bertatem forte concedat, fere ubique acrium disceptationum argu- mentum evasit. Quae disceptationes minoris gravitatis profecto essent, si de vitae humanae causa non ageretur, quae primordiale bonum est, necessario tuendum ac promovendum. Id cuique patet, quamquam multi rationes quaerere conantur, ut, contra manifestam rei verita- tem, etiam abortus huic causae inservire possit. Ac mirum non videri non potest, quod dum ex una parte gliscere cernimus apertam recla- mationem adversus poenam capitis et quodlibet belli genus, ex altera vero parte animadvertimus magis magisque abortus libertatem vindi- cari, sive absolutam sive certis limitibus circumscriptam, qui quiđem laxiores isque fiunt. Ecclesia autem, utpote quae plane sit conscia ad muneris sui partes pertinere hominis defensionem contra ea omnia, quae illum destruere vel dehonestare possint, hane quaestionem silen- tio praeterire nequit: cum Dei Filius homo factus sit, iam nemo est, qui, ob communem naturam humanam, frater eius non sit, nec vocetur ut christianus fiat, ad salutem ab ipso accipiendam. 2. Apud plures Nationes, publicae auctoritates quae renituntur li- bertati abortus lege sanciendae, vehementibus sollicitationibus pre- muntur, ut ad hoc faciendum inducantur: id dicitur nullius violare conscientiam, cum suam cuique sequenđi sententiam libertas relin- quatur, atque impediatur ne quis propriam aliis imponat. «Pluralis- mus ethicus» vindicatur, quasi hic e «pluralismo ideologico» suapte natura consequatur. At de rebus agitur, quae inter se magnopere differunt, quia actiones citius quam merae opiniones alios attingunt SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Declaratio Quaestio de abortu de abortu procurato, 18 novembris 1874: A AS 66 (1974), 730—747. 258 O namjernom pobačaju I. Uvod 1. Pitanje namjernog pobačaja i zakona koji dopušta slobodu po¬ bačaja postalo je gotovo posvuda predmetom oštrih rasprava. Te ras¬ prave ne bi bile tako važne da se ne radi o ljudskom životu kao o dobru prvoga reda koje se nužno mora braniti i unapređivati. Svima nam je poznato koliko se mnogi trude da dokažu protiv očite istine kako i pobačaj može poslužiti ovome dobru. Vrlo je čudna činjenica da na jednoj strani vidimo kako su žestoki glasovi protiv smrtne kazne i rata svake vrste, a s druge strane opažamo sve jače zahtjeve za slobodu pobačaja bilo opću, bilo strogo ograničenu, a i te granice bivaju sve labavije. Crkva je potpuno svjesna da u njenu službu spa¬ da obrana čovjeka protiv svega što ga može uništiti ili obeščastiti te ne može šutke zaobići ovo pitanje; budući da je Sin Božji postao čovjekom, ne može nitko, jer ima zajedničku ljudsku narav, a da ne bude njegov brat i pozvan da bude kršćanin da primi spasenje od njega. 2. U mnogim se državama javne vlasti opiru ozakonjenju slobode pobačaja, no izložene su žestokim pritiscima da donesu takav zakon. Govori se da to ne vrijeđa ničiju savjest, jer je svakome ostavljena sloboda da postupa po svome mišljenju, ali da nema pravo nametnuti svoje mišljenje drugima. Zastupa se »etički pluralizam« kao da on po svojoj naravi slijedi iz »ideološkog pluralizma«. No radi se o pita¬ njima koja se međusobno silno razlikuju, jer čini su ovdje mnogo važniji nego samo mišljenje za one kojih se tiče i jer nitko nikada 259 in iis, quae ad ipsos pertinent, et quia numquam alicui fas est ad opinandi libertatem appellare, ut aliena iura laedat, maxime autem ius ad vitam. 3. Plures laici christiani homines, medici praesertim, atque etiam patrum matrumque familias consociationes, viri in re politica versati vel gravibus officiis fungentes, adversus huius opinionis motum con- sulto excitatum fortiter obstiterunt. Potissimum autem plures Con- ferentiae Episcopales, nec non Episcopi nomine proprio, opportunum đuxerunt de traditia Ecclesiae doctrina sine ulla ambiguitate fideles commonere. 1 Haec documenta, quorum mira est concordia, praeclara in luče collocant observantiam, quae secundum naturam humanam et doctrinam christianam, humanae vitae debetur. Nihilominus fieri contigit, ut eorum plura, hic illic, non sine quadam reticentia recipe- rentur ac vel etiam prorsus recusarentur. 4. Pro munere šibi concredito promovendi atque tutandi fidem et mores in Ecclesia universali, 2 S. Congregatio pro Doctrina Fidei sta- tuit in omnium christifidelium mentem praecipua huis doctrinae ca- pita revocare. Hoc modo ipsa, dum Ecclesiae unitatem in luče ponit, Apostolicae Sedis auctoritate confirmabit, quae hac in re feliciter Episcopi iam sunt aggressi. Ac fore confidit, ut universi fideles, non iis exceptis qui his controversiis novisque opinionibus perturbati sunt, plane intellegant hic non agi de opnione aliis opinionibus opponenda, sed de ipsis tradenda constanti doctrina supremi Magisterii, quod regulam morum, fidei lumine collustratam, exponit 3 Patet igitur hac Declaratione graviter onerari fidelium conscientias. 4 Faxit Deus, ut per eam universi quoque homines illuminentur, quotquot sincero cor- de «veritatem facere» student (cf. Io 3.21). II. Doctrina fidei exponitur 5. «Des mortem non fecit, nec laetatur in perditione vivorum* (Sap 1, 15). Verum quidem est Deum animantia creavisse, quae certo tem- poris spatio vivunt, et mortem abesse non posse a mundo viventium corporeorum. Illud autem quod est in primiš propositum, vita est; 1 Plura hac de re Episcoporum documenta inveniuntur in G. Caprile, Non uccidere. II magistero della chiesa sull’aborto, Pars II, pp. 47—300. Ro- mae 1973. 2 Regimini ecclesiae universae, III, 1, 29: EV II, 1569, Cf. ibid., 31: « Ad eam spectant quaestiones omnes, quae fidei morumque doctrinam attingunt, vel cum ipsa fide connectuntur »: A AS 59 (1967), 897; EV II, 1571. 260 nema pravo pozivati se na slobodu mišljenja da povrijedi tuđe pravo, a pogotovo ne pravo na život. 3. Mnogi kršćani-laici, posebno liječnici, te udruženja roditelja, po¬ litički stručnjaci i oni koji obavljaju važne službe snažno su se oprli ovome promišljeno izazvanom javnom mišljenju. A ponajprije su mnoge biskupske konferencije i biskupi u svoje ime smatrali kori¬ snim jasno upozoriti vjernike na stalnu nauku Crkve. 1 Ti se doku¬ menti divno slažu među sobom te potpuno jasno izlažu kako treba poštivati ljudski život polazeći od ljudske naravi i kršćanske nauke. Ipak se događa da tu i tamo prešutno prihvaćaju te dokumente ili ih potpuno odbijaju. 4. Po službi koja joj je povjerena da navješćuje i čuva vjeru i mo¬ ral u cijeloj Crkvi, 2 Sveta kongregacija za nauk vjere odlučila je dozvati u pamet svim vjernicima glavna poglavlja ove nauke. Jasno izlažući jedinstvo Crkve ona će na taj način potvrditi autoritetom Svete Stolice ono što su biskupi već zgodno izrazili. I nada se da će svi vjernici, pa i oni koji su zbunjeni ovim neslaganjima i novim mišljenjima, jasno uvidjeti da se ovdje ne radi o jednom mišljenju koje se suprotstavlja drugim mišljenjima, nego o stalnoj nauci vrhov¬ nog Učiteljstva koja im se predaje, jer Učiteljstvo izlaže moralno pra¬ vilo u svjetlu vjere. 3 Jasno je dakle da ova Izjava teško obvezuje vjernike u savjesti. 4 Dao Bog da ona prosvijetli i sve ljude koji iskre¬ na srca nastoje »činiti istinu« (usp. Iv 3, 21). II. Prikaz nauke vjere 5. »Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih« (Mudr 1, 13). Bog je naime stvorio živa bića koja žive neko vrijeme, a smrt je nužna u svijetu živih bića koja imaju tijelo. No u božanskoj odluci život je na prvom mjestu: sve je u ovome vidljivom svijetu stvoreno radi 3 LG 12: AAS 57 (1965), 16—17; EV I, 316 s. Haec Declaratio non de cunctis agit quaestionibus, ad abortum pertinentibus; theoloogorum est eas sedulo expendere de lisque disputare. Nonnulla enim tantum memorat fundamen- talia principia, quibus theologi tamquam lumine et regula uti debent, et quorum ope omnes christiani certitudinem suam confirmant de praecipuis doctrinae catholicae capitibus. 261 omnia in hoc aspectabili universo sunt facta propter hominiem, qui imago Dei est et rerum creatarum fastigium (Gen 1,26-28). In huma- narum rerum ordine, »inviđia diaboli mors introivit in orbem terra- rum» (Sap 2,4). Mors per peccatum invecta, peccato haerere pergit, cuius signum et simul consectarium exstat; eadem tamen praevalere nequaquam poterit. Etenim Christus Dominus, resurrectionis veri- tatem confirmans, in Evangelio proclamat Deum non esse Deum mortuorum, sed viventium (Mt 22, 32); ac mortem, sicut peccatum, per resurrectionem in Christo devictum iri (cf. 1 Cor 15, 20—27). Hine intellegitur humanam vitam, hisce etiam in terris, pretiosam esse. Quae vita a Creatore inspirata est, eademque ab ipso resumitur (cf. Gen 2, 7; Sap 15, 11). Vita humana permanet sub Dei proteetione: sanguis hominis clamat ad ipsum (cf. Gen 4, 10), qui requiret ut eius ratio reddatur: «ad imaginem quippe Dei factus est homo» (Gen 9, 5—6). «Non occides» (Ex 20, 13): hoc est mandatum Dei. Vita dono quidem datur, sed simul officia coniuncta habet: non solum, enim, accipitur ut «talentum» (cf. Mt 25, 14—30), sed opus est inde lucrum colligatur. Ad quos fruetus ferendos, multiplicia munera in hoc mun- do homini offeruntur, a quibus ipse se subducere non potest; idque christianus homo altius intellegit, quippe qui probe sciat šibi vitam aeternam pendere ex iis, quae ipse, Dei gratia adiutus, in terrestri hac vita peregerit. 6. Ecclesiae Traditio semper docuit humanam vitam tutandam esse, eique esse favendum tam in initio, quam in variis eius processus tem- poribus. 4 5 Ecclesia inde a primaeva aetate, cum Graecorum Romano- rumque moribus adversaretur, instanter asseveravit christianorum mores hac in re ab illis longe distare. In opere, cui Didache est index, id clare enuntiatur: «Non interficies fetum in abortione neque inte- rimes infantem natum». c Athenagoras seduio annotat a christianis pro homicidis eas feminas haberi, quae medicamentis utuntur ad fetum eiciendum; ipse damnat interfectrices puerorum, etiamsi hi adhuc 4 LG 25: A AS 57 (1965), 29—31; EV I, 344—347. 5 Sacri auctores haud instituunt dispulationes philosophicas de fetus anima- tione, sed ad vitae periodum se referunt, nativitati praeviam, cui Deus prospicit: Deus creat et format hominem, eum veluti manu sua eftingens. De huiusmodi argumento primum sermo fieri videtur in Ier 1, 5, de eoque mentio in plurimis aliis invenitur Scripturarum locis. Cf. Is 49, 15, 46, 3; lob 10, 8—>12; Ps 22, 10; 71, 6; 139, 13. In Evangelio S. Lucae (1, 44) legimus: « ut facta est vox salutationis tuae in auribus meis, exsultavit in gauđio infans in utero meo ». 5 Sveti pisci ne zameću filozofske rasprave o animaciji ploda nego govore o razdoblju života koje prethodi rođenju za koje se Bog brine: Bog stvara 262 čovjeka koji je slika Božja i vrhunac svega stvorenoga (Post 1, 26—28). U ljudskom životu »đavolovom je zavišću došla smrt u svijet« (Mudr 2, 24). A smrt koja je ušla po grijehu ostaje njegova pratilica, njegov znak i posljedica. Ipak ona nikako neće moći nadvladati. Jer Krist Gospodin, potvrđujući istinu uskrsnuća, objavljuje u Evanđelju da Bog nije Bog mrtvih nego živih (Mt 22, 32). Smrt i grijeh bit će po¬ bijeđeni uskrsnućem u Kristu (usp. 1 Kor 15, 20—27). Iz toga je vid¬ ljivo da je ljudski život dragocjen i na ovoj zemlji. Život koji je Stvo¬ ritelj udahnuo, on ga i oduzima (usp. Post 2, 7; Mudr 15, 11). Ljudski život opstoji pod Božjom zaštitom, a krv čovjekova viče k Bogu (usp. Post 4, 10), koji traži da mu se položi račun »jer je čovjek stvoren na sliku Božju« (Post 9, 5—6). Zapovijed je Božja »ne ubij« (Izl 20, 13). Život nam je doduše predan kao dar, ali njime su povezane i dužno¬ sti: ne primamo ga samo kao »talent« (usp. Mt 25, 14—30), nego je potrebno da steknemo dobitak iz njega. Da donese plod, čovjeku se nude mnogovrsne dužnosti u ovome svijetu od kojih se ne može oslo¬ boditi. To čovjek kršćanin dublje shvaća, jer dobro zna da njegov vječni život ovisi o tome kako bi uz pomoć Božju živio u ovomu ze¬ maljskom životu. 6. Crkvena predaja uvijek je naučavala da se ljudski život mora štititi i unapređivati i u začetku i u različitim dobima njegova razvit¬ ka. i * * * 5 Crkva je već od najranijeg vremena, kad je došla u sukob s grč¬ kim i rimskim običajima, ustrajno tvrdila da se kršćanski moral u ovomu silno razilazi od njihovoga. To je jasno izraženo u spisu koji se zove Didache: »Ne ubij začetak u pobačaju niti uništavaj rođeno dijete«. 6 7 Atenagora ustrajno naglašava da kršćani smatraju ubojica¬ ma one žene koje uzimaju lijekove da izbace začetak. On ih osuđuje kao ubojice djece iako su ona još u majčinoj utrobi, pa makar da te i oblikuje čovjeka, kao da ga izrađuje rukom. Ćini se da o ovome najprije govore Jer 1, 5, a spominje se i na mnogim drugim mjestima u Sv. pismu. Usp. Iz 49, 15; 46, 3; Job 10, 8—12; Ps 22, 10; 71, 6; 139, 13; U Evanđelju Lk 1, 44 čitamo: »Kad je odjeknuo glas tvoga pozdrava u mojim ušima, zaigralo je od radosti dijete u mojoj utrobi«. 6 Didache Apostolorum, V, 2: ed. Funk, Patres Apostolici, I, 17; Epistola Bamabae, XIX, 5, cadem exprimit (Funk, op. mem.. I, 91—93). 7 Athenagoras, Legatio pro christianis, 35: PG 6, 970; SC 3, pp. 166, 167. Cf. etiam Ep. ad Diognetum, V, 6 (Funk, op. mem., I, 399; SChr 63) quae de christianis dicit: «liberos procreant, sed non abiciunt fetus ». 263 vivant in sinu matris, ubi iam «Deo curae esse» existimantur. 7 Tertulli- anus fortasse de hac re non semper consona scribit: nihilominus hoc essentiale principium clare ponit: ^Homicidii festinatio est prohibere libere nasci, nec refert, natam quis eripiat animam an nascentem dis- turbet. Homo est et qui est futurus^. 8 7. Saeculorum decursu, Sancti Ecclesiae Patris eiusque Pastores ac Doctores eandem doctrinam tradiđerunt, neque tamen diversae sententiae de puncto temporis, quo spiritualis anima in corpus infun- datur, ulam umquam fecerunt dubitationem de abortus illiceitate. Verum quidem est Media Aetate, qua communiter existimabatur ani¬ mam spiritualem nonnisi post primas hebdomadas in fetu praesentem adesse, diversam aestimationem de tali peccato deque poenarum gra- vitate esse factam; scilicet probatos quoque auctores pro hoc priore vitae tempore, in solvendis casibus, benigniores quasdam sententias retinuisse, quas tamen pro insequentibus gravidatis temporibus res- puebant. Nihilominus ab iis numquam tune negatum est abortum, etiam primiš iis diebus, obiective grave esse peccatum. Ac reapse in talem condemnationem omnes convenerunt. E tot, quae extant, docu- mentis satis esto nonnulla commemorare. Primum Concilium Mogun- tinum, anno DCCCXLVII celebratum, poenas resumit a superioribus Conciliis illatas contra abortum, ac decernit severissimam poeniten- tiam imponendam esse mulieribus quae «partus suos necant vel quae agunt secum, ut utero conceptus excutiant». 9 In Decreto Gratiani haec Summi Pontificis Stephani V verba referuntur: «Conceptum in utero qui per avorsum deleverit homicida est». 10 S. Thomas, Doctor com- munis Ecclesiae, docet abortum grave peccatum esse, legi naturae contrarium. 11 Renatarum Litteraru aetate, Xystus V abortum quam maxima severitate condemnat. 12 Sacculo post, Innocentus XI respuit quorunđam propositiones canonistarum, laxismo faventium, qui a 8 Tertullianus, Apologeticum IX, 8: PL 1 , 314—320; CCh I, p. 103 1. 31—36. 9 Can. 21: Mansi, 14, col. 909. Cf. Cone. Eliberitanum, can. 63 (Mansi, 2, col. 16) et Ancyranum, can. 21 ( ibid ., 519). Cf. etiam Gregorii III decretum de paenitentia iis imponenda qui tale crimen admisissept (Mansi, 12, p. 292, can. 17). 10 Decretum Gratiani, Concordia discordantium canonum, C. 2, can. 20. q. 5. Medii Aevi aetate vero ad Augustini auctoritatem appellabatur, qui in opere De nuptiis et concupiscentiis, c. 15 ita scribit: « Aliquando eo usque pervenit haec libidinosa erudelitas, vel libido erudelis, ut etiam sterilitatis venena procuret; et si nihil valuerit conceptus fetus aliquo modo intra viscera exs- tinguat ac fundat, volendo suam prolem prius interire quam vivere; aut si in utero iam vivebat, occidi antequam nasci » (PL 44, 423—424; CSEL 42, p. 230; cf. Decretum Gratiani, C. 32, q. 2, c. 7). 264 žene i »Bogu služe«. 7 Tertulijan nije o ovome uvijek jasno pisao, ali ipak postavlja ovo bitno načelo: »Hiti prema ubojstvu onaj tko spre¬ čava slobodno rođenje, te nema razlike u tome ubija li već rođeno ili razara nerođeno. I to je već čovjek, kao i onaj koji će kasnije biti. To je već svaki plod u začetku«. 8 7. Tijekom stoljeća sveti su crkveni Oci, Pastiri i Naučitelji preda¬ vali istu nauku, pa ni razlika u mišljenjima u trenutku kad se duša ulijeva u tijelo nikada nije dovodila u sumnju nedopuštenost poba¬ čaja. Istina je da su u srednjem vijeku općenito mislili da se duša u začetku javlja tek poslije prvih tjedana i razlikovali su se u ocjeni ovoga grijeha i u težini kazni. I ugledni autori zadržavali su blaža mišljenja u rješavanju slučajeva za ovo prvo doba života, a odbaci¬ vali su ih za kasnije vrijeme trudnoće. Ipak oni ni tada nisu nauča¬ vali da pobačaj nije objektivno težak grijeh, i u prvim danima trud¬ noće, nego su bili jednodušni u njegovoj osudi. Od brojnih dokume¬ nata bit će dovoljno spomenuti samo neke. Prvi sabor u Mainzu, odr¬ žan 487. godine, nabraja kazne koje su donijeli raniji sabori protiv pobačaja te određuje najstrožu pokoru za žene koje »ubijaju svoj porod ili tako čine da začetak izbace iz utrobe«. 0 U Gracijanovu de¬ kretu donose se ove riječi Vrhovnog Svećenika Stjepana V.: »Tko pobačajem uništi zametak u utrobi, ubojica je«. 10 Sveti Toma, crkveni Doctor communis, naučava da je pobačaj teški grijeh, protivan na¬ ravnom zakonu. * 11 U doba renesanse Ksisto V. osuđuje pobačaj naj¬ većom strogošću. 12 Stoljeće poslije toga Inocentije XI. odbija neke izjave kanonista sklonih laksizmu koji su pokušali opravdati pobačaj učinjen prije roka u kojem su neki smatrali da se ulijeva spiritualna duša u novo živo biće. 13 Posljednji rimski biskupi u naše vrijeme vrlo su točno naučavali istu nauku: Pijo XI. jasno je odgovorio na teže prigovore . M Pijo XII. izričito odbacuje direktni pobačaj, tj. onakav 10 Decretum Gratiani, Concordantia discordantium canonum, C. 2, can. 20, q. 5. A u srednjem vijeku pozivali su se na Augustinov autoritet koji u djelu De nuptiis et concupiscentivs, c. 15 piše ovako: »Katkada ova strastve¬ na okrutnost ili okrutna strast dolazi dotle da traži otrove za neplodnost; ako to nije pomagalo, onda začetak ploda na neki način u utrobi guši i istje¬ ruje, želeći da porod prije pogine nego što živi; a ako je u utrobi živ, da ga ubije prije nego se rodi« (PL, 44, 423—424: CSEL, 42, str. 230; usp. Decretum Gratiani, C, 32, q. 2, c. 7. 11 In IV Sententiarum, distinct. 31, textus expositio. 12 Constitutio Effraenatam, a. 1588: Bullarium Roman., V, 1, pp. 25—27: Pori¬ češ Iuris Canonici, I, n. 165, pp. 308—311. 265 culpa excusare conabantur abortum ante illud tempus procuratum, quo a quibusđam censebatur animam spiritualem in novum viventem in- funđi. 13 Nostris temporibus postremi Romani Pontifices eandem doc- trinam quam accuratissime declaraverunt: Pius XI gravioribus obiec- tationibus expresse respondit; 14 Pius XII clare reiecit abortum direc- tum, eum scilicet qui finiš vel medii ad finem rationem habet; 15 Ioannes XXIII magisterium SS. Patrum revocat, cum statuit indolem sacram hominis vitae, quippe «quae inde a suo exordio, Creatoris acti- onem Dei postulet». 16 Recens Concilium Oecumenicum Vaticanum II, cui Paulus VI praefuit, severissime abortum damnavit: «Vita . .. inde a conceptione, maxima cura tuenda est; abortus necnon infanticidium nefanda sunt crimina». 17 Idem Paulus VI, qui saepius de hoc argu- mento sermonem habuit, asseverare non dubitavit huiusmodi Eccle- siae doctrinam «neque esse mutatam, neque posse umquam mutari». 18 III. Adiunguntar argumenta rationis lumine comparata 8. Observantia humanae vitae debita non christianis tantummodo praecipitur; eam enim ratio quoquoe per se ipsa exigit, si quidem in- quirat quid persona humana sit et quid esse debeat. Rationali natura cum constet, homo subiectum personale est, quod in seipsum cogitati- onem intendere, atque de actibus suis et ideo de sua ipsius sorte de- cernere valet: ipse liber est. Quapropter est sui dominus, vel potius, cum se perficiat in tempore, ei subsidia praesto sunt, unde tališ fieri possit; in hoc proprium ipsius munus positum est: anima eius, a Deo immediate creata, spiritualis est, ac proinde immortalis. Item ad De- um ipse patet, ac nonnisi in eo plenam sui ipsius perfectionem inve- niet. Is autem vitam degit cum suis similibus societate coniunctus, et quasi innutritur per mutuum personale commercium cum ipsis, in per- necessario sociali convictu. Respectu habito ad societatem atque ad alios homines, cuilibet humanae personae ius est sui possidendi, nec¬ non possidendi suam vitam suaque diversa bona; idque stricta iusti- tia omnibus erga ipsum imponitur. 13 DS 2134 (1183). Cf. Pius IX, Const. Apostolicae Sedis: Acta Pii IX, V. pp. 55-72; ASS 5 (1869), 287-312; Fontes Iuris Canonici, III, n. 552. pp. 24-31. 14 Litt. enc. Časti connubil: A AS 22 (1930), 562-565; DS 3719-3721 (2242-2244). 15 Kod Pija XII. ima više sigurnih, definiranih izjava koje bi mogle biti te¬ melj za cjelovitu raspravu. Navodimo samo jednu koju je dao Udruženju talijanskih liječnika sv. Luke 12. studenoga 1944: »Dokle god čovjek nije kriv, njegov je život nepovrediv, stoga je nedopušten svaki čin koji ide za tim da ga uništi, bilo da se to uništenje namjerava kao cilj ili samo kao 266 koji je samome sebi cilj ili je sredstvo za postizanje svrhe. 15 Ivan XXIII. navodi nauku svetih Otaca kad govori o nepovredivom dosto¬ janstvu ljudskog života, jer taj život »od svoga početka zahtijeva stvaralački čin Boga Stvoritelja«. 10 Nedavno je II. vatikanski opći sabor, na kojem je predsjedavao Pavao VI., najoštrije osudio pobačaj: -►Život se . . . od začeća mora zaštićivati najvećom brigom; pobačaj i ubijanje djece gadni su zločini«. 17 Pavao VI. često je govorio o tome i naglašavao da se crkvena nauka o tome »nije promijenila niti se ikada može promijeniti«. 18 III. Razumski dokazi 8. Obveza čuvanja ljudskog života nije samo kršćanska zapovijed; i razum je zahtijeva kad istražuje što je ljudska osoba i što mora biti. Čovjek je osobni subjekt jer ima razumsku narav, te je sposoban o sebi misliti i zaključivati o svojim činima i o svojoj sudbini: slobodan je. Zato je svoj gospodar, ili točnije, budući da se usavršava u vre¬ menu, raspolaže sredstvima koja mu omogućuju da bude takav. U ovoj osobitosti nalazi se njegova zadaća: duša mu je neposredno stvo¬ rena od Boga, duhovna je i prema tome besmrtna. Zato je i sam otvo¬ ren prema Bogu i samo će u njemu naći svoje potpuno savršenstvo. Svoj život provodi sa sebi sličnima povezan s njima u društvu i raste s njima po međusobnom odnosu u vrlo potrebnom društvenom životu. S obzirom na društvo i na druge ljude svaki čovjek ima pravo da po¬ sjeduje samoga sebe, svoj život i različita svoja dobra. Po strogoj pravdi ovo se nameće svima u odnosu prema čovjeku pojedincu. sredstvo prema cilju, bilo da se radi o potpuno razvijenom, tj. onome koji je došao do svoga završetka« ( Discorsi e Radiomessaqi, VI, str. 191). 16 Litt. enc. Mater et magistra: AAS 53 (1961). 447. 17 GS 51: AAS 58 (1966), 1072; EV I, 1483; cf. GS 27: ibid. 1047; EV I, 1405. 18 Alloc. Salutiamo con paterna effusione, 9 dec. 1972: AAS 64 (1972), 76-79. Inter huius indeclinabilis doctrinae documenta est praecipuo loco habenda S. Officii declaratio, qua abortus directus damnatur (Denz. 1890): AAS 17 <1884), 555-56; 22 (1888-90), 748; DS 3258, 3298, 3336-3338, 3358. 267 9. Attamen temporali vita, quae in hoc mundo ducitur, non omnia continentur, quae ad personam pertinent, quippe cui proprius sit altior vitae gradus, qui nequit fine terminari. Corporalis vita bonum quoddam fundamentale existimanda est, quod hisce in terris tam- quam ceterorum omnium condicio habetur. At praestantiora bona exs- tant, quorum causa licebit, immo etiam necessarium esse poterit, eiusdem vitae iacturam facere. In personarum societate, commune bonum est finiš, cui singulae personae servire debent cuique sua pri- vata commoda subicient. Bonum tamen personae humanae finiš ulti- mus haud est; sub hoc respectu, societatis prorsus est inservire per¬ sonae, cum haec nonnisi in Deo destinatam šibi supremam metam consequi possit. Eadem nonnisi Deo ultime subicitur; iđeoque num- quam fas erit hominem pro mero instrumento haberi, quo quis libere uti possit ad celsiorem finem adipiscendum. 10. Circa mutua iura et officia personae atque societatis, ad mora- lem disciplinam spectat conscientias illuminare, ad ius vero definire atque ordinare quae sint officia praestanda. Iamvero, complura qui- dem iura sunt, quae humana societas tribuere per se nequit, utpote quae ei praecedant, quae tamen et tutari et efficacia reddere debet: huiusmodi sunt, maxima ex parte, ea quae hodie «iura hominis» appellantur, quaeque nostra haec aetas se plane declaravisse gloriatur. 11. Primum personae humanae est ius vivendi. Ei alia quidem sunt bona, quorum nonnulla sane pretiosiora sunt, at ius ad vitam fundamentum est atque condicio ceterorum, ac proinde magis quam cetera protegendum est. Ad sociatatem vel publicam auctoritatem, quaecumque est eius forma, nullo modo spectat illud ius aliis reser- vare, aliis autem auferre; quodlibet huius generis discrimen, tum no- mine stirpis vel sexus, tum nomine coloris corporis vel religionis fac- tum, semper iniquum est. Illud enim est ius non ex gratia aliena pro- fluens, sed cuilibet gratiae antecedens, ac postulat proinde, ut agno- scatur; si denegatur, stricta iustitia violatur. 12. Si ratio discriminis innititur diversis vitae hominis aetatibus, non minus excusatione caret ac aliae quaelibet rationes. Ius ad vitam integre pertinet ad senem vel maxime debilitatum; ab eo qui insana- bili aegritudine afficitur, non amittitur; legitimum est non minus puero recens nato, quam homini maturitatem habenti. Revera quae- vis vita humana observanda est ex eo ipso tempore, quo generationis processus incipit. Simul atque ovum fecundatum est, iam inchoata est vita, quae neque patris neque matris est, verum novi viventis hu- 268 9. Pa ipak ne nalazi se u vremenitom životu, koji se provodi u ovo¬ me svijetu, sve ono što pripada osobi, jer je njoj vlastit viši stupanj života koji nema kraja. Tjelesni život mora se smatrati nekim temelj¬ nim dobrom koje je ovdje na zemlji uvjet sviju drugih dobara. Ali ima i uzvišenijih dobara radi kojih će biti dopušteno, štoviše i nužno, žrtvovati i sam život. U društvu osoba opće dobro je svrha kojoj po¬ jedine osobe moraju služiti i podvrgnuti joj svoje pojedinačne koristi. Ovo dobro ipak nije konačna svrha ljudske osobe; pod tim vidikom društvo upravo mora služiti osobi, jer ona samo u Bogu može postići krajnji cilj koji joj je određen. Na kraju krajeva samo je Bogu podlo- žena. Stoga nikada neće biti pravilno držati čovjeka samo sredstvom koje bi netko mogao upotrebljavati za neku uzvišeniju svrhu. 10. Na moralnu nauku spada prosvjetljivati savjesti o uzajamnim pravima i dužnostima osobe i društva, a na pravo spada ograničiti i urediti službe koje treba izvršavati. A ima više prava koja ljudsko društvo ne može po sebi dati, jer dolaze prije društva, ali ih mora širiti i učiniti djelotvornima. To su većinom ona prava koja se danas nazivaju »-pravima čovjeka«, a naše doba se hvali da ih je jasno proglasilo. 11. Prvo što ljudska osoba ima jest pravo na život. Ona ima i druga dobra, od kojih su neka i dragocjenija, no pravo na život temelj je i uvjet sviju drugih, pa se zato mora i više štititi nego ostala. Na dru¬ štvo ili javnu vlast, kakav god oblik imali, nikako ne spada da nekima ovo pravo dopuste, a nekima oduzmu. Svaka vrsta razlike, bilo to po narodnosti ili poslu, po boji kože ili vjeri, uvijek je neopravdana. Jer pravo na život ne proizlazi iz tuđe milosti, nego prethodi svačijoj dobroj volji te zahtijeva da bude priznato. Nijekanjem ovoga prava povređuje se stroga pravda. 12. Ako se razlog za razliku oslanja na različite dobi ljudskog živo¬ ta, on ni tada nema opravdanja kao ni bilo koji drugi razlozi. Nepo¬ vredivo pravo na život pripada i najslabijem starcu. Ne gube ga i ne¬ izlječivi bolesnici. Zakonito je djetetu koje se nedavno rodilo kao i zrelom čovjeku. Svaki ljudski život mora se poštivati od onoga časa u kojem je započeo proces nastajanja. Čim je jaje oplođeno, već je započeo život koji nije ni očev ni materin, nego pripada novom ljud- 269 mani, qui propter se ipsum crescit. Is numquam humanus fiet, nisi iam tune tališ fuit. 13. Scientia genetica recentioris temporis praeelare confirmat has res, quae manifesto semper patuerunt, quaeque minime tangunt dis- putationes de certo animationis tempore. 19 Ipsa videlicet demonstra- vit iam a primo momento adesse fixam strueturam seu programma geneticum huius viventis: hominem nempe, et quidem hunc hominem individuum, omnibus suis notis propriis praefinitisque iam ornatum. Ab ipsa fecundatione iniit mirificus cursus cuiusdam vitae humanae, cuius singulae potentes facultates tempus poscunt, ut recte ordinen- tur atque ad agendum praeparentur. Hoc saltem dići potest, scientiam aetatis nostrae, etiam perfectissimam, nullum efficax adiumentum suppeditare abortus fautoribus. Ceterum non pertinet ad scientias bi- ologicas decretoriam sentiam ferre de quaestionibus proprie phiolo- sophicis et moralibus, cuiusmodi est quaestio de momento quo con- stituitur persona humana, vel de abortus legitimitate. Ex ratione vero morali hoc constat: etiamsi forte dubitetur sitne fruetus conceptionis iam persona humana, obiective iam grave peccatum est se committere in periculum homicidii faciendi. «Homo est et qui est futurus». 20 IV. Respondetur nonnullis obiectationibus 14. Lex igitur divina atque ipsa naturalis ratio excludunt quodli- bet ius direete interficiendi hominem innocentem. Verumtamen si causae, quibus abortus defenditur, semper essent manifesto pravae vel futtiles, haec quaestio non tam vehementer agitaretur: quae con- tra inde gravissima fit, quod aliquibus in casibus, immo fortasse bene multis, abortus recusatio in discrimen adducit alia magni momenti bona, quae homines tutari solent quaeque nonnumquam etiam videri possunt aliis antecedere. Non agnoscere non possumus gravissimas has difficultates: exempli gratia, valetudo matris in periculum adduci potest, et quidem in ipsum vitae discrimen; drave onus esse potest, quod secum affert alius in familia infans, praesertim si iustis de ca- 19 Ova Izjava namjerno izostavlja pitanje u kojem času se ulijeva spiritualna duša. Kako ovdje predaja nije jednodušna, pojedini autori razilaze se među sobom. Jedni misle da se ovo događa u prvom času začeća, a drugi drže da to ne biva prije nego što klica dođe na svoje mjesto. Svakako nije za¬ daća znanosti da rješava ta pitanja, jer postojanje besmrtne duše ne spada u njeno područje. Kadi se o filozofskom pitanju o kojem ova moralna tvrd¬ nja nikako ne ovisi, i to iz dva razloga: 1. ako se uzme da se duša kasnije 270 skom biću koje raste radi sebe samoga. Ono nikada neće postati ljud¬ sko ako već tada nije bilo. 13. Novija genetska znanost sjajno potvrđuje sve ovo što je oduvi¬ jek bilo jasno, i što nimalo ne zalazi u rasprave o času animacije. 19 Ta znanost pokazala je da već od prvog časa postoji čvrsti nacrt ili genetski program ovoga živog bića, to jest da postoji čovjek i to kao individuum, već urešen svima svojim i unaprijed određenim ozna¬ kama. Časom oplodnje započinje čudesan tok svakoga ljudskog života, a za pojedine njegove sposobnosti potrebno je vrijeme da se pravilno urede i priprave za djelovanje. Može se bar reći to da i najsavršenija suvremena znanost ne daje nikakvu djelotvornu podršku pobornicima pobačaja. Uostalom, biološke znanosti nemaju zadaću da donose obve¬ zatna mišljenja u posve filozofskim i moralnim pitanjima, kakva god bila rasprava o času kad nastaje ludska osoba ili o dopuštenosti poba¬ čaja. Moralni razlog jasno kaže: premda se možda sumnja je li plod začeća već ljudska osoba, objektivno je već teški grijeh prepustiti se opasnosti da se izvrši ubojstvo čovjeka. »I to je već čovjek kao i onaj koji će kasnije biti«. 20 IV. O nekim prigovorima 14. Dakle, Božji zakon i sam naravni razum isključuju bilo koje pravo na izravno ubojstvo nedužnoga čovjeka. Ipak, kad bi razlozi kojima se pobačaj brani uvijek bili očigledno opaki i nevaljali, ne bi se o ovomu pitanju tako žestoko raspravljalo. Naprotiv, ono je vrlo važno otuda što u nekima, pa možda i počesto, osuda pobačaja dovodi u opasnost druga važna dobra koja ljudi zaštićuju i koja se katkada mogu činiti da su važnija od drugih. Ne možemo a da ne priznamo te vrlo velike teškoće: na primjer, zdravlje majke može se dovesti u opa¬ snost, pa i u životnu; dijete može sa sobom donijeti u obitelj velik teret, posebno ako se opravdano drži da će biti nenormalno ili ostati invalid zbog neke mane; može tištiti i neki drugi teret, kao pitanje ulijeva, ipak je u zametku početak ljudskog života (to naučava biološka znanost), a taj život pripravlja i zahtijeva dušu kojom se usavršava narav primljena od roditelja; 2. ako se uzme da je samo vjerojatno ulijevanje duše koje smo spomenuli (protivno se nikada neće dokazati), onda oduzeti joj život znači isto što i izložiti se opasnosti ubojstva čovjeka, ne samo ono¬ ga koji će tek biti, nego koji već ima dušu. 20 Tertull.: cf. not. 8. 271 usis existimatur ille futurus esse abnormis vel mansurus vitio aliquo invalidus; premere potest etiam certum quođdam pondus, quod obti- nent in aliquibus regionibus quaestiones honoris et dedecoris, vel deminutio capitis et dignitatis, et ita porro. At prorsus est declaran- dum ex his rationibus nullam umquam obiective tribuere posse ius decernendi de alterius hominis vita, etiam in eius exordio; ad futu- ram autem infelicitatem infantis quod attinet, nemo, ne eius quidem pater aut mater, possunt se in eius substituere locum nec si in primo germinis seu embryonis statu versetur, ut ipsius nomine mortem praeponant vitae. Ille ipse infans cum ad maturam aetatem pervene- rit, numquam ius habebit mortem šibi consciscendi; donec igitur sui iuris non est, tanto minus parentes eligere valent pro eo mortem. Ete- nim vita bonum est nimis fundamentale, quam ut aequiperari et com- parari possit cum incommodis etiam maximis. 21 15. Quantum motus ad feminas emancipandas eo praecipue spectat, ut ab omni inquo discrimine eas expediat, tantum quidem plene pro- batur. 22 Hac autem in re multum profecto restat agendum in variis humani cultus provinciis. Attamen natura mutari nequit, nec femina, sicut ne vir quidem ipse, subduci possunt ab officiis, quae natura ab iis poscit. Ceterum, omnis libertas publice agnita semper tamquam finibus circumscribitur certis aliorum iuribus. 16. Idem dicendum est de vindicatione sexualis libertatis. Si intelle- gitur sub hac dictione acquisitus paulatim dominatus rationis verique amoris in appetitus naturae, cum tamen ipsa delectatio non sper- natur sed in suo convenienti loco retineatur — et in hoc dominatu posita est sola vera libertas —, nihil ei obići potest; tališ enim liber¬ tas a iustitia violanda semper cavebit. Verum, si quis contra putat virum et feminam «liberos» esse, quasi iis liceat voluptate sexuali frui usque ad satietatem, nulla habita ratione vel legis vel necessa- riae ordinationis vitae sexualis ad eius fecunditatis fructus, 23 tune eiusmodi cogitandi modus nihil christiani in se habet; immo ipso homine indignus est. Quidquid est, nullum tribuitur inde ius de alte¬ rius vita decernendi, licet sit embryonalis, vel eam exstinguendi, causa adducta alicuius gravaminis. 21 Ioannes Card, Villot, Secretarius Status, haec scripsit de vita protegenda ad Iul. Card. Dopfner, die 10 Oct. a. 1973: «(Die Kirche) kann jedoch zur Behebung soleher Notsituationen weder empfangnisverhutenđe Mittel noch erst recht nicht die Abtreibung als sittlich erlaubt erkennen» (L’Osserva- tore Romano, ed. germ. 26-10-73, p. 3). 22 Litt. enc. Paceru in terris: A AS 55 (1963), 267 sq ; EV II, 1 ss.; GS 29: A AS 58 (1966), 1049; EV I, 1410; Paulus VI, Alloc. Salutiamo: AAS 64 (1972), 779. 212 časti i sramote u nekim krajevima ili smanjenje građanskih prava i časti i slično. Ali upravo moramo reći da ti razlozi objektivno nikada ne mogu dati pravo odlučivanja o životu drugoga čovjeka, pa ni u njegovu začetku. A što se tiče buduće nesreće djeteta, nitko se ne može staviti na njegovo mjesto, pa ni otac ni majka, niti u njegovo ime pretpostaviti smrt životu kad se nalazi u prvom stanju klice ili začetka. A kad to dijete dođe u zrelu dob, nikada neće imati pravo da si zada smrt. Dok dakle nije svoj gospodar, tim manje roditelji imaju pravo odabrati smrt za njega. Jer život je tako temeljno dobro da se ne može izjednačiti ili usporediti ni s najvećim teškoćama. 21 15. Ako pokret za oslobođenje žena ima glavnu svrhu da ih oslo¬ bodi od svake nepravedne razlike, utoliko je potpuno hvalevrijedan. 22 U ovom pitanju ostaje još mnogo posla na raznim područjima ljud¬ skog djelovanja. Ipak, ne može se promijeniti narav, pa žena, kao uostalom ni muškarac, ne može izbjeći onim dužnostima koje narav od njih zahtijeva. Uostalom, svaka javno priznata sloboda uvijek je ograničena utvrđenim pravima drugih. 16. Isto moramo reći o zahtjevima za seksualnu slobodu., Ako se pod ovim izrazom razumijeva postepeno stečena vlast razuma i prave ljubavi nad naravnom težnjom, a ipak se ne prezire sama naslada nego se održava na mjestu koje joj pripada — i jedino u ovoj vlasti nalazi se prava sloboda — onda se takvoj slobodi ne može prigovoriti. Takva sloboda uvijek će se čuvati da ne povrijedi pravdu. Ali ako netko, naprotiv, smatra da su muškarac i žena tako »slobodni« da bi im bilo dopušteno iskorištavati spolni užitak do zasićenosti, a da se nikako ne obaziru na zakon ili na nužnu usmjerenost spolnog života prema njegovoj plodnosti, onda takav način mišljenja nema u sebi ništa kršćanskoga, pa je, štoviše, nedostojan i samoga čovjeka. Bilo kako bilo, iz toga ne izlazi nikakvo pravo odlučivanja o životu dru¬ goga, makar bio i u začetku, niti o uništavanju toga života navodeći razloge neke teškoće. 23 GS 48 (AAS 58, 1966, p. 1068; EV I, 1471): «Indole autem sua naturali, ipsum institutum matrimonii amorque coniugalis ad procreationem et edu- cationem prolis ordinantur, iisque veluti suo fastigio coronantur». Item GS 50 (ibid. p. 1070; EV I, 1478): «Matrimonium et amor coniugalis indole sua ad prolem procreandam et educandam ordinantur«. 18 SEPER 273 17. Progredientes scientiae tribuunt rei technicae peritis, immo latiorem usque tribuent facultatem interventuum exquisitorum, quo- rum consectaria gravissima esse possunt in bonam malamve partem. Haec sunt per se admirabilia ingenii humani inventa. At technica ars iudicium doctrinae moralis fugere non potest, quoniam suapte natura eo spectat, ut homini deserviat, ac propterea eadem fines, quibus homo destinatur, servare debet. Sicut nemini licet vires ato- micas adhibere ad quemlibet sine discrimine finem, ita nemo legitime potest vitam humanam in quamlibet partem flectere vel usurpare; omnis artis technicae usus nonnisi in hominis ministerium fieri po¬ test, ut scilicet melius explicentur naturales eius potentiae, ut morbi praecaveantur vel depellantur, ut hominis progressio plenius fovea- tur. Etsi constat perfectiorem technicam artem reddere usque faci- liorem abortum primo graviditatis tempore, nihilominus morale de eo iudicium nequaquam inde mutatur. 18. Plane novimus quam gravis sit quibusdam familiis ac Natio- nibus quaestio de temperando natorum numero: hane ob causam no- vissimum Oecumenicum Concilium et deinde Litterae Encyclicae Humanae vitae, die XXV mensis Iulii anno MCMLXVIII editae, de «paternitate responsabili» dixerunt. 24 Quemadmodum ergo docuerunt Constitutio Conciliaris Gaudium et spes, et Litterae Encyclicae Po- pulorum progressio aliaque documenta pontificia, rursus nunc firmi- ter asseverare est propositum, numquam ac nullam ob causam abor¬ tum adhiberi posse neque a familia, neque ab auctoritate politica tamquam instrumentum legitimum ad numerum natorum temperan- dum. 25 Iniuria enim et offensa, quae principiis moralibus infertur, semper bono communi importat gravius damnum, quam ullum pror- sus incommodum oeconomici vel demographici generis. V. Vita moralis et lex civilis 19. Disputatio de abortus honestate fere ubique coniunctas habet disceptationes ad iuris provinciam speetantes. Nulla sane Natio est, in qua non prohibeatur et puniatur homicidium; in pluribus prae- terea eadem illa prohibitio et poenae complectuntur peculiarem ca- 24 GS 50 et 51: A AS 58 (1966), 1070—1073; EV I, 1478—1484. Paulus VI, Litt. enc. Humanae vitae , n. 10: A AS 60 (1968), 487; EV III, 596. Responsabilis paternitas in quaestione de natorum numero ordinando usum tantummodo subsidiorum licitorum supponit (cf. Humanae vitae , n. 14: ibid., p. 490; EV III, 600). 274 17. Napredak prirodnih znanosti daje stručnjacima i davat će sve više sposobnost za istraživalačke zahvate kojih posljedice mogu doni¬ jeti mnogo dobra ili zla. To su po sebi zadivljujući pronalasci ljud¬ skoga uma. No, tehničko umijeće ne može umaknuti sudu moralne znanosti, jer narav po sebi teži prema službi čovjeku i stoga mora i sama biti u službi one svrhe za koju je čovjek određen. Kao što niko¬ mu nije dopušteno upotrebljavati atomsku snagu za bilo kakav cilj, tako nitko zakonito ne može iskrivljivati ljudski život za bilo što. Sva primjena tehnike mora biti u službi čovjeka da se bolje razviju nje¬ gove naravne moći, da se spriječe i liječe bolesti i da se ljudski na¬ predak punije ostvari. Iako tehničko savršenstvo lakše omogućuje pobačaj u početku trudnoće, ipak se moralni sud o pobačaju time ništa ne mijenja. 18. Dobro znamo kako je u nekim obiteljima i državama teško pita¬ nje o smanjenju priraštaja rođenih: zato su i nedavni Opći sabor i Enciklika »Humanae vitae« od 25. srpnja 1968. govorili o »odgovor¬ nom očinstvu«. 24 Kao što su, dakle, naučavale Saborska konstitucija Gaudium et Spes i Enciklika Populorum progressio, te drugi papinski dokumenti, tako i sada odlučno tvrdimo da se pobačaj ne smije nikada ni iz bilo kojega razloga primjenjivati, niti u obitelji, niti ga javna vlast može uvesti kao zakonito sredstvo za smanjenje broja poroda. 25 Nepravda i povreda nanesena moralnim principima uvijek donosi op¬ ćem dobru veću štetu nego ekonomskom i demografskom. V. Moralni život i građanski zakon 19. Rasprava o dopuštenosti pobačaja gotovo je posvuda povezana s raspravama pravne naravi. Nema ni jedne države u kojoj se ne za¬ branjuje i ne kažnjava ubojstvo čovjeka, a u mnogima osim toga obu¬ hvaćene su zabrana i kazne za posebni slučaj namjernog pobačaja. 25 GS 87: A AS 58 (1966), 1110—1111; EV I, 1627. Cf. Paulus VI, Litt. enc. Po¬ pulorum progressio, n. 1: AAS 59 (1967), 272; EV II, 1076; Alloc. Ad Unita - rum Nationum Consociationem: A AS 57 (1965), 883; EV I, 391; Ioannes XXIII, Litt. enc. Mater et magistra: AAS 53 (1961), 445—448. 275 sum abortus procurati. Nostris vero diebus latus opinionis pubiicae motus exposcit, ut huiusmodi prohibitio mitigetur. Iam animadver- titur valde diffusa animorum propensio eo spectans, ut quaecumque leges coercentes quam maxime restringantur, praesertim quoties pri- vatam vitam pervadere videntur. Suscipitur etiam argumentatio ex «pluralismo»: si cives multi, ac peculiari modo Catholicae Ecclesiae filii, abortum damnant, alii contra multi eum probant, saltem uti minus malum; cur ergo hi cogi debent, ut opinionem sequantur quam non accipiunt, et nominatim in Natione ubi maiorem constituunt par- tem? Ex altera autem parte, ubi leges quae abortum vetant adhuc vigent, difficulter applicantur: nam crimen ipsum crebrius et multo frequentius factum est, quam ut semper puniatur, ac proinde pubii¬ cae auctoritates prudentius esse existimant in eis flagitiis conivere. At si lex quae non applicatur ac tamen conservatur, fieri non potest quin detrimentum aliquando afferat ipsi auctoritati ceterarum legum. Atquae illud etiam addendum est abortum clandestinum ipsas femi- nas, quae ad eum confugiant, maioribus obicere periculis non tan- tum earum futurae fecunditatis, verum saepe ipsius vitae. Etiamsi ipsi abortum tamquam malum considerare pergant, nonne legum latores decernere possunt, ut eius damna minuantur? 20. Hae rationes, et aliae etiam quae hine illinc afferuntur, non valent ad libertatem abortus lege decernendam. Negari quidem non potest legem civilem non posse omnem provinciam morum continere neque omnia punire mala; nemo hoc ab ea poscit. Saepe tolerare debet i a quod tandem aliquando minus malum est, ut maius vitetur. Cavere tamen necesse est id quod accidere possit, si leges mutentur: multi, enim, licentiam agendi putant, eam quae, fortasse, nihil aliud est nisi puniendi recusatio. In hoc autem abortus času, ipsa recusatio puniendi significare saltem videtur legis latorem non amplius existi- mare abortum crimen aliquod esse contra vitam humanam, eum ho- micidium semper graviter punire pergat. Verum etiam est legem ipsam non debere inter varias opiniones decernere, neque aliam plus praecipere quam aliam. Nihilominus vita infantis praeferenda est omni opinioni; neque appellari potest libertas cogitandi, ut eidem vita auferatur. 21. Munus legis non est tantummodo denotare et describere id quod iam agitur, sed adiuvare ut id melius agatur. Utcumque res sese ha- bet, officium Civitatis est tutari uniuscuiusque iura ac debiliores pro- tegere. Qua de causa oportebit eam multa errata corrigere. Non ne- 276 A u našim danima široko opće mišljenje zahtijeva da se ova zabrana ublaži. Već je i jako prošireno nastojanje koje ide za tim da se zakoni što više stegnu, posebno kad se čini da se odnose na privatni život. Navodi se i dokaz iz »pluralizma«: ako mnogi građani, a posebno si¬ novi katoličke Crkve, osuđuju pobačaj, na drugoj ga strani mnogi do¬ puštaju, bar kao manje zlo; zašto dakle ovi moraju biti prisiljeni slije¬ diti mišljenje koje ne prihvaćaju, a posebno u državi gdje ih je ve¬ ćina? Osim toga gdje su još na snazi zakoni koji zabranjuju pobačaj, teško se primjenjuju: jer sam zločin otima maha i češće se čini nego što bi se kažnjavao, pa zato javne vlasti smatraju da je razboritije pro¬ gledati kroz prste ovomu zlu. A ako se ipak zadržava na snazi zakon koji se ne primjenjuje, on katkada nužno nanosi štetu i samom auto¬ ritetu ostalih zakona. Treba još dodati da tajni pobačaj izlaže i same žene koje njemu pribjegavaju većim opasnostima, ne samo za njihovu buduću plodnost nego često i za njihov život. Iako i ovi ne prestaju tvrditi da je pobačaj zlo, zar ne bi zakonodavci mogli odrediti tako da se umanje štete od njega? 20. Ovi razlozi i drugi koji se tu i tamo iznose, ne vrijede da se ozakoni sloboda pobačaja. Priznajemo da građanski zakon ne može obuhvatiti cijelo moralno područje niti kazniti sve zločine, a to nitko od njega nfne traži. Cesto mora podnositi ono što je katkada manje zlo da se izbjegne veće. Ipak se mora čuvati onoga što bi se moglo dogoditi kad se zakon mijenja: mnogi naime smatraju da je dopu¬ šteno raditi ono što je samo propušteno da ne bude kažnjeno. A u slučaju pobačaja i samo odbijanje kažnjavanja čini se da bar znači da zakonodavac više ne smatra pobačaj nekim zločinom protiv ljud¬ skog života dok i dalje oštro kažnjava ubojstvo čovjeka. Istina je i to da zakon ne smije odlučivati između različitih mišljenja, niti jedno uvažavati više nego drugo. Ipak, život djeteta mora se pretpostaviti svakom mišljenju. Ne može se pozivati na slobodu mišljenja da se dje¬ tetu oduzme život. 21. Dužnost zakona nije samo zabilježiti i opisati ono što se radi, nego i pomoći da se bolje radi. Kako god bilo, dužnost je države štititi pravu sviju i braniti slabije. Zato će biti potrebno da ispravi mnoge pogreške. Nije nužno da zakon kažnjava sve zlo, ali ne 277 cesse est lex omnia puniat, sed non potest adversari legi illi altissi- mae et sanctissimae omnium legum humanarum, videlicet legi natu¬ rali, in ipso homine ab eius Conditore inscriptae tamquam normae, quam ratio recludit beneque exprimere contendit, et quam iugiter opus est melius intellegere, sed cui semper malum est contradicere. Lex humana nonnumquam omittere potest poenam, at reddere non valet honestum et probum id quod ius naturale transgreditur, quia haec ipsa contradictio per se sufficit, ut aliqua lex iam cesset lex esse. 22. Quidquid leges civiles hac in re statuunt, exploratissimum esse debet hominem numquam parere posse legi intrinsece inhonestae; et hoc accidit, si lex feratur quae principium liceitatis abortus reci- piat. Is praeterea non potest esse particeps alicuius motus publicae opinionis, qui eiusmodi legi faveat, neque potest latiš suffragiis susti- nere. Ne poterit quidem suas conferre partes ad talem applicandam legem. Exempli gratia, patiendum non est, ut medici et nosocomi in necessitatem adducantur proxime cooperandi in abortu faciendo, ac proinde alteram utram eligendi partem, legem scilicet Dei aut vitae professionis condicionem. 23. Ex contrario, legis humanae est societatis renovationem pro- movere ac tales vitae inducere condiciones in omnibus civium ordi- nibus — iis in primiš qui minus prospera fortuna utuntur — ut sem¬ per et ubique omnis infans, in hunc mundum enatus, modo homini- bus digno suscipiatur. Subsidia familiis et matribus non nuptis, auxi- lia infantibus destinata, leges pro infantibus naturalibus atque insti- tutum adoptionis sapienter ordinatum: hae omnes rationes solidae et frugiferae provehendae sunt, ut pro abortu praesto sit semper altera optio et electio tam vere possibilis, quam honorabilis. VI. Conclusio 24. Haud semper facile est in divina lege observanda sequi cons- cientiam, quippe quae incommoda imponat et onera, quorum mini- me est parvipendenda gravitas, heroicamque requirat quandoque vir- tutem, ut huiusmodi moralibus postulationibus pareatur. Attamen necessarium est plane declarare constantem huiusmodi verae rectae- que conscientiae fidelitatem viam esse ad verum humanae personae profeetum, ac praeterea eos omnes, ad quos res pertineat, cohortari ut tot hominibus et mulieribus leviora reddant onera, tot succurrant familiis et pueris, qui in difficillimis ac paene perđitis vitae condicio- nibus versantur. 278 može biti protivan onomu najvišemu i najsvjetijem od sviju ljudskih zakona, tj. naravnom zakonu, koji je sam Stvoritelj upisao u čovjeka kao normu koju razum u sebi nosi i nastoji je dobro izra¬ ziti, koju neprestano treba sve bolje shvaćati, a uvijek je zlo protiviti joj se. Ljudski zakon može katkada ispustiti kaznu, ali ne može pro¬ glasiti poštenim i valjanim ono što prekršuje zakon, jer je već samo ovo protuslovlje dovoljno da neki zakon prestane biti zakonom. 22. Što god civilni zakoni u ovome odrede, sasvim je sigurno da se čovjek nikada ne može pokoriti iznutra nepoštenom zakonu. A ovo se događa kad se donosi zakon koji prihvaća dopuštenost pobačaja. Čo¬ vjek osim toga ne može sudjelovati u javnom mišljenju koje je pri¬ staša takvog zakona niti ga može podupirati svojim glasom. Neće moći ni sudjelovati kod primjene takvoga zakona. Na primjer, ne smije se dopustiti da liječnici i bolničari budu prisiljeni na bliže sudjelovanje u izvršenju pobačaja, nego upravo da izaberu drugu mogućnost, tj. Božji zakon ili prijedlog izjave u korist života. 23. Naprotiv, ljudski zakon treba promicati obnovu društva i pri¬ pravljati takve uvjete života u svim redovima građana, posebno među onima koji su siromašniji, da se uvijek i posvuda prihvati svako dije¬ te koje se rodi na ovaj svijet, na način dostojan ljudi. Treba nastojati oko pomoći obiteljima i neudanim majkama, određivati pomoć za dje¬ cu, mudro urediti zakone za izvanbračnu djecu i ustanovu za posvo- jenje. Treba unapređivati sve ove vrijedne i plodonosne zamisli i ostvarivati ih da umjesto pobačaja bude uvijek pri ruci drugi zaista mogući i časni izbor. VI. Zaključak 24. Nije uvijek lako slijediti savjest u nasljedovanju Božjeg za¬ kona, jer to nameće teškoće i terete koji su vrlo ozbiljni, te katkada zahtijeva herojsku snagu u izvršavanju ovakvih moralnih zahtjeva. Potrebno je ipak jasno reći da je trajna vjernost ovakvoj istinskoj i ispravnoj savjesti život za istinski napredak ljudske osobe, a osim toga i potaknuti sve kojih se tiče da olakšaju terete tolikim ljudima i ženama, da pomognu obiteljima i djeci koja žive u vrlo teškim i go¬ tovo nemogućim uvjetima. 279 25. Nequit sane apud christianos homines de quavis re existimatio terrenis huius vitae limitibus contineri, cum ipsi probe sciant in prae- senti hac vita alteram šibi parari, cuius tantum est momentum, ut ad eius normam omnia ponderari debeant. 26 Secundum hane nor- mam nulla est hac in terrestri vita infelicitas, quae absoluta habenda sit, ne acerbissimus quidem dolor, qui gignitur e necessitate filium mentis vel coropris vitio affectum alendi. Hic agitur de mutata illa rerum aestimatione, quam Christus Dominus nuntiavit: «Beati qui lugent, quoniam ipsi consolabuntur^ (Mt 5, 5). Ab Evangelio igitur recedit, qui e dolorum aerumnarumque privatione felicitatem hoc in mundo metiri velit. 26. Hoc tamen haud significat fas esse nihil omnino hos dolores et aerumnas curare. Ex contrario, quivis cordatus homo, ac profeeto quivis christianus promptus esse debet ad hisce malis remedia pro viribus adhibenda. Id nempe requirit praeceptum caritatis, cuius cura ad iustitiam stabiliendam primum pertineat oportet. Numquam sane est abortus probandus, at in primiš eiusdem removendae sunt cau- sae. Haec omnia quandam, ut dicitur, politicam actionem requirunt, ac peculiaris provincia haec erit, quae ad leges speetabit. At simul boni mores fovendi sunt, atque actuosa opera danda est ut familiis, matribus et filiis quovis modo subveniatur. Magnas quidem progres- siones in humanae vitae bonum medicinalis scientia iam consecuta est; et ampliores etiam licet exspectare, secundum proprium međico- rum munus, quorum est vitam sustentare et fovere quam maxime, nequaquam autem eam extinguere. Optandum pariter est, ut per idonea instituta aut, iis deficientibus, per christianae magnanimitatis et caritatis ardorem omnes assistendi formae magis in dies promo- veantur. 27. Moribus tutandis efficax opera dari nequit, nisi etiam in doc- trinae campo contendatur. Permittendum enim non est, ut illa cogi- tandi ratio vel potius etiam ille animi affectus, quo fecunditas malum putatur, diffundatur, neque ei obsistalur. Verum quidem est non omnes civilis cultus formas familiis, numerosa prole fecundis, pari modo favere, hasque maioribus angustiis praepediri, ubi quaestuosae industriae vel urbanae vitae ratio invalescunt. Quo factum est, ut 26 Jean kard. Villot, državni tajnik, ovako je pisao Kongresu katoličkih liječ¬ nika iz sviju naroda koji je završio u Barceloni 26. svibnja 1974.: »Što se tiče ljudskog života, on nije sigurno jednoznačan, nego se može reći da je to snop života. Ne mogu se umanjiti, a da se teško ne osakate, područja nje- 280 25. Ne može se među kršćanima poštivanje ljudskog zemaljskog života ničim ograničiti, jer oni dobro znaju da im se u sadašnjem životu pripravlja budući, a taj je toliko vrijedan da se prema njemu mora sve drugo mjeriti. 26 Po tom mjerilu nema u ovom zemaljskom životu nesreće koja bi bila beskrajna, a to nije ni ona pregorka bol koja nastaje kad se mora hraniti dijete koje ima tjelesnu ili duševnu manu. Ovdje se radi o onoj promjeni u shvaćanjima koju je objavio Krist Gospodin: »Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti« (Mt 5, 5). Udaljuje se od Evanđelja onaj tko želi mjeriti sreću u ovom svijetu bez boli i patnji. 26. Ali ovo ne znači da se uopće ne treba brinuti da se ove boli i patnje liječe. Naprotiv, svaki pametan čovjek, a posebno svaki kršća¬ nin, mora biti spreman liječiti ova zla, koliko je u njegovoj moći. Jer to zahtijeva zapovijed ljubavi kojom se ponajprije treba učvršćivati pravednost. Pobačaj se nikada ne smije dopustiti, ali najprije treba ukloniti njegove uzroke. Sve to iziskuje, kako še kaže, neku političku akciju, a posebno područje bit će ono koje se odnosi na zakone. Ujed¬ no treba njegovati dobre običaje i djelotvorno se brinuti za svaku pomoć majkama i djeci. Za dobro ljudskog života medicinska je zna¬ nost već dostigla velike napretke, a možemo očekivati još i veće, pre¬ ma vlastitoj zadaći liječnika da uzdržavaju i unapređuju život što je više moguće, a nikako da ga uništavaju. Nadajmo se isto tako da će prikladne ustanove, a ako ih nema, onda kršćanska velikodušnost i žar ljubavi izdana u dan sve više unapređivati sve oblike pomoći. 27. Ne može se djelotvorno štititi moralni život ako se ne trudi i na znanstvenom polju. Ne smije se naime dopustiti da se širi mišlje¬ nje ili radije onaj osjećaj koji drži da je plodnost zlo i da mu se ne usprotivi. A istina je da nisu svi oblici civilizacije jednako skloni obiteljima s brojnim porodom koje su sputane većim brigama i osku¬ dicama ondje gdje je razvijena industrija i gradski način života. Zato je Crkva više puta u novije vrijeme govorila o »odgovornom očinstvu« gova bića koja su u svojoj uskoj povezanosti i suradnji usmjerena jedna prema drugima: tjelesno područje, osjećajno područje, misaono područje... Bo¬ žanski život primljen po milosti može se u čovjeku razviti po darovima Duha Svetoga« {Osservatore Romano, 29. svibnja 1974.). 281 Ecclesia iterum iterumque recentioribus hisce temporibus egerit de «paternitate responsabili», tamquam de verae prudentiae exercitio, humanae et christianae. Quae prudentia autem germana esse nequit, nisi magnanimitatem compleetatur; praeterea stabiliter coniunctam habere debet conscientiam magni illius muneris cooperandi cum Crea- tore in vita tradenda, quae et novis membris humanam consortionem ditat et novos filios largitur Ecclesiae. Praecipua cura ac sollicitudo Ecclesiae Christi est, ut vita protegatur eique faveatur. Sine dubio ipsa in primiš ad eam vitam spectat, quam Christus in terris attulit: «Veni ut vitam habeant et abundantius habeant» (Io 10, 10). Omnia vero vitae genera a Deo proveniunt, et ad homines quod attinet, cor- poralis vita habenda est necessarium initium. In terrestri hac vita peccatum invexit, multiplicavit et graviora usque ređdidit dolorem et mortem; Iesus autem haec onera in se assumens, ea transmutavit; credentibus in eum dolores atque ipsa mors resurrectionis instru¬ menta fiunt. Quare S. Paulus asserere iure potuit: «Existimo enim quođ non sunt condignae passiones huius temporis ad futuram glo- riam, quae revelabitur in nobis» (Rom 8, 18). Ac volentibus compa- rationem instituere, cum eo addere licebit: «Quod in praesenti est momentaneum et leve tribulationis nostrae supra modum in sublimi- tate aeternum gloriae pondus operatur in nobis» (2 Cor 4, 17). Declarationem hane de abortu procurato Summus Pontifex Paulus div. Prov. PP. VI, in Audientia concessa infrascripto Secretario Sa- erae Congregationis pro Doctrina Fidei, die XXVIII mensis Iunii a. MCMLXXIV, ratam habuit, confirmavit atque evulgari iussit. Datum Romae, ex aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei, die XVIII mensis Novembris, in Dedicatione Basilicarum SS. Petri et Pauli Apostolorum, anno MCMLXXIV. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus HIERONYMUS HAMER, Archiepiscopus tit. Lorensis, a Secretis 282 kao o vježbi u istinskoj ljudskoj i kršćanskoj razboritosti. A ova raz¬ boritost ne može biti prava ako nije velikodušna. Osim toga mora biti povezana sa sviješću velike one zadaće suradnje sa Stvoriteljem u prenošenju života, a ta suradnja obogaćuje novim članovima i ljud¬ sko društvo i obdariva Crkvu novim članovima. Glavna briga i nasto¬ janje Kristove Crkve jest da se život zaštićuje i unapređuje. Jasno je da Crkva ponajprije gleda onaj život koji je Krist donio na zemlju: »Došao sam da imaju život i da ga imaju u izobilju« (Iv 10, 10). Sve vrste života dolaze od Boga, a što se tiče čovjeka, tjelesni njegov život nužni je početak. U zemaljski ovaj život ušao je grijeh, te umnožio i otežao patnju i smrt. Isus je uzeo sve terete na sebe i preobrazio ih; onima koji u njega vjeruju patnja i sama smrt sredstva su na putu prema uskrsnuću. Zato je s pravom mogao tvrditi sveti Pavao: »Sma¬ tram zaista da patnje ovoga vremena nisu dostojne buduće slave koja će se objaviti u nama« (Rim 8, 18). A onima koji žele usporedbu, da¬ jemo s njime: »Ono što je sada čašo vito i lako u našoj nevolji, to ostvaruje u nama prekomjerni teret vječne slave u uzvišenosti« (2 Kor 4, 17). Ovu izjavu o namjernom pobačaju Vrhovni Svećenik Pavao VI. Božjom providnošću Papa odobrio je, potvrdio i naredio da se objavi u audijenciji koju je dao dolje potpisanom tajniku Svete kongregacije za nauk vjere, 28. lipnja 1974. Dano u Rimu , u sjedištu Svete kongregacije za nauk vjere , 18. studenoga , na spomendan posvećenja Bazilike sv. Petra i Pavla , godine 1974. FRANJO kard. ŠEPER, prefekt JEROME HAMER, tajnik 283 De duobus operibus pro£. Ioannis Kiing SACRA CONGREGATIO pro Doctrina Fidei, munus suum doctri- nam fidei et morum in universa Ecclesia promovendi ac tutandi adimplens, examini subiecit duo opera Professoris Ioannis Kiing, Die Kirche et Unfehlbar? Eine Anfrage, quae in pluribus linguis pu¬ blici iuris facta sunt. Duabus distinctis litteris diebus 6 maii 1971 et 12 iulii 1971 datis, Congregatio Auctori notas fecit difficultates quas in opinionibus eius invenit ipsumque rogavit ut scripto ostenderet quomodo hae opiniones doctrinae catholicae non contradicant. Litteris iie 4 iulii 1973 datis Congregatio Professori Kiing ulteriorem obtulit possibilitatem mentem suam explicandi mediante colloquio. Litteris suis diei 4 septembris 1974 Prof. Kiing tandem hane possibilitatem praetermisit. Responsis autem suis non probavit opiniones quasđam de Ecclesia doctrinae catholicae non contradicere sed eas, etiam post- quam Declaratio Mysterium ecclesiae apparuerat, retinere pergebat. Quapropter, ne dubium remaneat de doctrina quam Ecclesia Catho- lica tenet neve fides christifidelium quacumque modo obnubiletur, haec Sacra Congregatio doctrinam Magisterii Ecclesiae in Declara- tione Mysterium ecclesiae explicatam in mentem revocans, deelarat: In supradictis duobus operibus Prof. Ioannis Kiing continentur nonnullae opiniones quae, diverso gradu, doctrinae Ecclesiae Catho¬ licae, ab omnibus fidelibus tenendae, opponuntur. Sequentia solum- modo, utpote maioris momenti, notantur abstrahendo nunc a iudicio de quibusdam aliis opinionibus quas Prof. Kiing defendit. Opinio quae ipsum dogma fidei de infallibilitate in Ecclesia saltem in dubium ponit vel reducit ad quandam fundamentalem Ecclesiae indefeetibilitatem in veritate, cum possibilitate errandi in sententiis SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Declaratio Sacra Congre¬ gatio de duobus operibus professoris Ioannis Kiing, 15 februarii 1975: A AS 67 (1975), 203—204. 284 O dvjema knjigama prof. Hansa Kunga Sveta kongregacija za nauk vjere, ispunjavajući svoju dužnost da promiče i štiti nauk vjere i morala u cijeloj Crkvi, podvrgnula je ispi¬ tivanju dva djela prof. Hansa Kunga, Die Kirche i Unfehlbar? Eine Anfrage (»Crkva« i »Nezabludiva? Jedno pitanje«), a ta su djela objavljena na više jezika. U dva posebna pisma od 6. svibnja 1971. i 12. srpnja 1971. Kongregacija je piscu priopćila teškoće što ih je pronašla u njegovim mišljenjima i zamolila ga da pismeno obrazloži da ta mišljenja nisu u suprotnosti s katoličkim naučavanjem. Pismom od 4. srpnja 1973. Kongregacija je profesoru Ktingu pružila daljnju mogućnost da svoje mišljenje obrazloži u jednom razgovoru. Napokon je profesor Kung svojim pismom od 4. rujna 1974. tu mogućnost pro¬ pustio. Svojim naime odgovorima nije dokazao da neka mišljenja o Crkvi nisu u suprotnosti s katoličkom naukom, nego ih, i nakon objav¬ ljivanja Deklaracije »Mysterium Ecclesiae«, podržava. Zato da ne bi ostala sumnja s obzirom na nauku što je drži ka¬ tolička Crkva i da se kršćanska vjera ne bi na bilo kakav način za¬ maglila, ova Sv. kongregacija, dozivajući u pamet naučavanje učitelj- stva Crkve, izloženo u Deklaraciji »Mysterium Ecclesiae«, izjavljuje: U spomenuta dva djela prof. Hansa Kiinga nalaze se neka mišljenja koja se u različitim stupnjevima suprotstavljaju nauci Crkve katoli¬ čke, što je svi vjernici moraju držati. Navodi se samo slijedeće, jer je od većeg značenja, suzdržavajući se od suda o nekim drugim mišlje¬ njima što ih brani prof. Hans Kung. Mišljenje koje dovodi bar u sumnju dogmu vjere o nezabludivosti u Crkvi ili ga svodi na neku temeljnu nezastranjivost u istini, s mo¬ gućnošću zablude u odlukama što ih naučava Učiteljstvo Crkve da ih 285 quas Ecclesiae Magisterium definitive tenendas docet, contradicit doc- trinae a Concilio Vaticano I definitae et a Concilio Vaticano II con- firmatae. Alius error qui doctrinam Prof. Kiing graviter afficit, respicit eius opinionem de Magisterio Ecclesiae. Etenim ipse non adhibet genui- num conceptum Magisterii authentici secundum quem Episcopi in Ecclesia sunt «doctores authentici seu auctoritate Christi praeđiti, qui populo šibi commisso fidem credendam et moribus applicandam prae- dicant«; 1 nam ^munus authentice interpretandi verbum Dei scriptum vel traditum soli vivo Ecclesiae Magisterio concreditum est». 2 Opinio item quae a Prof. Kiing iam in libro Die Kirche suggeritur et secundum quam Eucharistia saltem in casibus necessitatis valide confici potest a baptizatis ordine sacerdotii carentibus componi ne- quit cum doctrina Conciliorum Lateranensis IV et Vaticani II. Attamen, non obstante gravitate harum opinionum, cum ipse lit- teris die 4 sept. 1974 datis minime excludat se posse post congruum profundioris studii tempus opiniones proprias in harmoniam cum doctrina Magisterii authentici Ecclesiae adducere, haec Sacra Con- gregatio, de mandato Summi Pontificis Pauli VI, pro nunc Professo- rem Ioannem Kiing monet ne tales opiniones docere pergat eique in memoriam revocat auctoritatem ecclesiasticam ipsi concredidisse li- centiam docendi s. theologiam in špiritu doctrinae Ecclesiae non autem opiniones quae hane doctrinam evertunt vel in dubium vocant. Episcopi autem in Germania et in aliis locis ubi peculiaris necessi- tas id requirat, praesertim ubi supra dictae opiniones in facultatibus theologicis, in seminariis alliisque catholicae vel sacerdotalis institu- tionis domibus sustinentur, rogantur ut fideles de doctrina Ecclesiae, de Declaratione Mysterium ecclesiae necnon de praesenti hac decla- ratione apto modo edocendos curent. Sacerdotes, evangelii praecones, catholicae doctrinae magistri et ca- techistae ex munere suo tenentur Ecclesiae doctrinam de hisce quaes- tionibus fideliter profiteri et aliis exponere. Theologi in fine iterum rogantur ut mysterium Ecclesiae ceteraque fidei mysteria in oboeditione fidei et ad veram Ecclesiae aedificatio- nem perserutentur et illustrent. 1 LG 25: EV I, 344. 2 DV 10: EV I, 887. 286 kao konačne treba držati, protivi se učenju I. vatikanskog koncila, što ga je potvrdio i II. vatikanski koncil. Druga zabluda, koja teško pogađa naučavanje prof. Kiinga, odnosi se na njegovo mišljenje o Učiteljstvu Crkve. On naime ne upotreblja¬ va pravi pojam autentičnog Učiteljstva, prema kojem su biskupi u Crkvi »autentični učitelji ili obdareni ugledom Kristovim koji na¬ rodu, koji im je povjeren, propovijedaju vjeru koju treba vjerovati i primjenjivati je na moral« 1 ; jer »služba autentičnoga tumačenja riječi Božje napisane ili predane povjerena je samo živom Učiteljstvu Crkve« 2 . Isto tako mišljenje što ga prof. Kiing već u knjizi »Die Kirche« iznosi, prema kojem, bar u slučajevima potrebe, euharistiju mogu valjano proizvesti kršteni, koji nemaju svećeničkoga reda, ne može se složiti s naučavanjem IV. lateranskog i II. vatikanskog koncila. Ipak, bez obzira na težinu ovih mišljenja, jer on pismom od 4. ruj¬ na 1974. ne isključuje da bi nakon prikladna vremena za dublje pro¬ učavanje mogao svoja mišljenja uskladiti s naučavanjem autentičnog Učiteljstva Crkve, ova Sveta kongregacija po nalogu Vrhovnoga Sve¬ ćenika Pavla VI. za sada profesora Hansa Kiinga opominje da ne na¬ stavi s naučavanjem takvih mišljenja i doziva mu u pamet da mu je crkvena vlast povjerila dopuštenje za naučavanje sv. bogoslovlja u duhu crkvene nauke, a ne mišljenja koja tu nauku izobličuju ili je dovode u sumnju. Umoljavaju se biskupi u Njemačkoj i u drugim mjestima gdje to zahtijeva posebna potreba, naročito, gdje se maloprije spomenuta miš¬ ljenja podržavaju na bogoslovnim fakultetima, u sjemeništima i u drugim kućama katoličkog ili svećeničkog obrazovanja, da se pobrinu kako bi se vjernici na prikladan način obavijestili o nauci Crkve, o Deklaraciji »Mysterium Ecclesiae« i o ovoj Deklaraciji. Svećenici, propovjednici evanđelja, učitelji katoličke nauke i ka¬ tehete po svojoj su službi dužni nauku Crkve o ovim pitanjima vjer¬ no ispovijedati i drugima tumačiti. Na kraju se ponovno umoljavaju teolozi da otajstvo Crkve i ostala otajstva vjere u poslušnosti vjeri i na istinsko saziđivanje Crkve istražuju i osvjetljuju. 287 Hane deelarationem, qua actio Sacrae Congregationis pro Doctrina Fidei in hac re pro nunc obsolvitur, Paulus Pp. VI, in audientia in- frascripto Praefecto eiusdem Congregationis die 14 mensis februarii 1975 concessa, adprobavit et publici iuris fieri iussit. Datum Romae, ex aedibus S. Congr. pro Doctrina Fidei , die 15 mensis Februarii a. D. MCMLXXV. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER, Archiepiscopus tit. Lorensis, a Secretis 288 _ Ovu je Deklaraciju, kojom Sv. kongregacija za nauk vjere u ovom pitanju za sada dovršava svoj posao, Papa Pavao VI. u audijenciji, što ju je priredio potpisanom prefektu spomenute Kongregacije 14. ve¬ ljače 1975, odobrio i naredio da se objavi. Dano u Rimu , iz sjedišta Sv. kongregacije za nauk vjere , 15. ve¬ ljače godine Gospodnje 1975. FRANJO kard. ŠEPER, prefekt Fr. Jćrome HAMER, OP. tajnik 19 SEPER 289 De sterilizatione in nosocomiis catholicis HAEC SACRA CONGREGATIO diligenter consideravit tum pro¬ blema sterilizationis therapeuticae praeventivae in seipso, tum opi- niones ad solutionem eiusdem a diversis indicatas, tum conflictus re- lativos ad cooperationem sollicitatam pro tali sterilizatione in noso¬ comiis catholicis. Quaestionibus autem šibi propositis hac ratione res- pondendum censuit: 1. QUAECUMQUE STERILIZATIO quae ex seipsa, seu ex natura et conditione propria, immediate hoc solummodo efficit ut facultas generativa incapax reddatur ad consequendam procreationem, haben- da est pro sterilizatione directa, prout haec intelligitur in declaratio- nibus Magisterii Pontificii, speciatim Pii XII. * 1 Absolute, ergo, inter- dicta manet iuxta doctrinam Ecclesiae, non obstante quacumque recta intentione subiectiva agentium consulendi curae vel praeventioni mali sive physici sive psychici, quođ ex praegnatione praevidetur vel ti- metur eventurum. Et quidem graviore ratione interdicitur sterilizatio ipsius facultatis, quam sterilizatio singulorum actuum, cum illa sta- tum sterilitatis in personam inducat, fere semper irreversibilem. Ne- que invocari potest ullum mandatum publicae auctoritatis, quae ex titulo necessarii boni communis velit imponere sterilizationem direc- tam, quippe quae laederet dignitatem et inviolabilitatem personae humanae. 2 Pariter invocari non potest in času principium totalitatis, quo iustificantur interventus in organa propter maius bonum perso¬ nae; sterilitas enim in se intenta non dirigitur ad personae bonum integrale recte intentum «rerum bonorumque ordine servato», 3 si qui- dem eius bono ethico, quod est supremum, nocet, cum ex proposito privet essentiali elemente praevisam libereque eleetam activitatem sexualem. Hine articulus 20 Codicis ethicae medicalis a Conferentia SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Responsa ad quaesita Conferentiae Episcopalis Americae Septentrionalis Quaecumque sterilizatio cir- ca sterilizationem in nosocomiis catholicis, 13 martii 1975: A AS 68 (1976), 738— —740. 1 Cf. praesertim binas Allocutiones ad Unionem catholicam inter obstetrices 290 O steriliziranju u katoličkim bolnicama Ova Sveta kongregacija marljivo je razmatrala ne samo program preventivne terapeutske sterilizacije same u sebi nego također mišlje¬ nja što ih predložiše razne osobe u smjeru određenog rješenja, a ta¬ kođer sukobe u vezi sa zahtjevima za suradnju u takvim zahvatima sterilizacije u katoličkim bolnicama. Kongregacija je odlučila na ta pitanja ovako odgovoriti: 1. Svaka sterilizacija koja sama po sebi, to jest po vlastitoj naravi i uvjetima, ima kao jedini neposredni učinak plodnu sposobnost one¬ mogućiti za rađanje, mora se smatrati izravnom sterilizacijom u smi¬ slu kako se taj izraz shvaća u izjavama papinskoga učiteljstva, naročito Pija XII. 1 Stoga, bez obzira na osobnu dobru namjeru, oni čiji su zahva¬ ti nadahnuti liječenjem ili predusretanjem koje tjelesne ili duševne bolesti koja se predviđa ili pred kojom se strepi kao posljedicom trud¬ noće, takva sterilizacija ostaje po crkvenoj nauci apsolutno zabranje¬ na. Doista, sterilizacija plodne moći zabranjena je iz još težeg razloga nego što je zabranjeno obesplođenje pojedinih bračnih čina; ona naime u osobi proizvodi stanje besplodnosti gotovo uvijek nepopravljivo. Ne može se pozivati ni na kakvu odredbu javne vlasti koja bi htjela izrav¬ nu sterilizaciju nametati kao da je ona potrebna općem dobru, jer takva sterilizacija napada dostojanstvo i nepovredivost ljudske osobe. 2 Ne može se također u ovom slučaju pozivati na načelo totaliteta po kojemu bi bili opravdani zahvati na organima radi većeg dobra oso¬ be; sterilnost, naime, sama po sebi nije usmjerena cjelovitom dobru osobe u pravom smislu, »u obdržavanju ispravnoga reda u stvarima i dobrima«, 3 budući da je suprotna moralnom dobru osobe, a to je dobro više, lišavajući je u predviđenoj i slobodno izabranoj seksualnoj djelatnosti određene bitne sastojnice. Stoga član 20. etičkosanitarnog et. ad Societatem internationalem hematologiae: AAS 43 (1951), 843—844; 50 (1958), 734—737; Paulus VI, Enc. Humanae vitae, n. 14: ibiđ., 60 (1968), 490— —491; EV III, 600. 2 Cf. Pius XI, Enc. Časti connubii: AAS 22 (1930), 565. 3 Paulus VI, Enc. Humanae vitae: AAS 60 (1968), 487; EV III, 596. 291 a. 1971 promulgati reddit fideliter doctrinam tenendam. eiusque ob- servantia urgeri debet. 2. Congregatio, dum confirmat traditionalem hane Ecclesiae doctri¬ nam, non ignorat factum dissensus ex parte plurium theologorum adversus eam existens. Negat, tamen, significationem doctrinalem huic facto, ut tali, attribui posse ad constituendum «locum theologi- cum» quem invocare valeant fideles ut, derelieto Magisterio authen- tico, adhaereant sententiis privatorum theologorum ab eo dissentien- tibus. 4 3. Ad gestionem nosocomiorum catholicorum quođ attinet: a) Quaevis eorum cooperatio institutionaliter adprobata vel admissa ad actiones ex seipsis (hoc est, ex natura et conditione ipsarum) in finem contraceptivum ordinatas, nimirum, ut impediantur effectus connaturales actuum sexualium a subiecto sterilizato deliberate ad- missorum, est absolute interdicta. Nam officialis approbatio sterili- zationis direetae, et a fortiori eiusdem secundum statuta nosocomii regulatio et executio, est res in ordine obiectivo indole sua seu intrin- sece mala, ad quam hospitale catholicum nulla ratione potest coope- rari. Quaevis cooperatio sic praestita omnino dedeceret missionem huiusmodi institutionibus concreditam, essetque contraria necessariae proelamationi et defensioni ordinis moralis. b) Traditionalis doctrina de cooperatione materiali, cum opportunis distinetionibus inter cooperationem necessariam et liberam. proximam et remotam, in vigore manet, prudentissime applicanda, si casus ferat. c) In applicatione principii de materiali cooperatione, ubi casus fe¬ rat, omnino scandalum et periculum cuiusvis confusionis mentium caveatur per opportunam explicationem realitatis. Haec Sacra Congregatio sperat criteria in his litteris commemorata expectationi istius Episcopatus satisfactura esse, ut incertitudinibus fidelium sublatis, muneri suo pastorali facilius respondere possit. Romae, ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei, die 13 mensis Martii 1975. FHANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER, O. P. Archiep. tit. Lorien., a Secretis 4 Cf. LG 25: AAS 57 (1965), 29^30; EV I, 344; Pius XII, AIloc, ad PP. Cardi- nales: ibid., 46 (1954), 672; Enc. Humani generis: ibid., 42 (1950), 568; Paulus VI, AIloc. ad Conventium de theologia Concil. Vat. II: ibid., 58 (1966), 889- 292 kodeksa što ga je konferencija proglasila 1971. vjerno poštuje nauku koje se treba pridržavati i obdržavanje koje treba zahtijevati. 2. Kongregacija, potvrđujući ovu tradicionalnu nauku Crkve, ne zatvara oči pred činjenicom da se razni teolozi s njome ne slažu. Kon¬ gregacija ipak niječe da bi se toj činjenici moglo pripisati doktrinalno značenje, kao da bi ona predstavljala »teološko mjesto« na koje bi se vjernici mogli pozivati napuštajući autentičnu nauku Crkve a pria¬ njajući uz mišljenja privatnih teologa koji se s tom naukom ne sla¬ žu«/* 3. Postupak u katoličkim bolnicama: a) Svaka njihova suradnja koja bi uključivala službeno prihva¬ ćanje ili slaganje sa zahvatima koji su sami u sebi (tj. po svojoj naravi i uvjetima) usmjereni kontracepciji, tj. sprečavanju priro¬ đenih učinaka seksualnih čina što ih sterilizirana osoba svojevoljno vrši, apsolutno je zabranjena. Službena potvrda izravne sterilizacije i s još težeg razloga, njezino reguliranje i izvršenje prema bolničkim propisima, je nešto zlo u objektivnom redu stvari, tj. po svojoj unu¬ trašnjoj naravi. Ni zbog kojeg razloga katolička bolnica ne može u tome pružiti svoju suradnju. Svaka tako pružena suradnja bila bi u cjelini nespojiva s poslanjem što je povjereno takvoj ustanovi i bila bi suprotna nužnom proglašavanju i obrani moralnoga reda. b) I dalje vrijedi i treba biti primjenjivana s krajnjom razboritošću, kad slučaj to zahtijeva, tradicionalna nauka o materijalnoj suradnji s prikladnim razlikovanjem između suradnje nužne i slobodne, bliže i dalje. c) Kad se primjenjuje načelo materijalne suradnje, gdje slučaj to zahtijeva, treba posebno paziti da se izbjegne sablazan i opasnost bilo kakve idejne pomutnje; neka se stoga pruži prikladno tumačenje onoga što je doista učinjeno. Ova Sveta kongregacija se nada da mjerila potvrđena u ovom pismu odgovaraju očekivanjima episkopata, kako bi, isključivši ne¬ sigurnost među vjernicima — biskupi mogli lakše ispunjavati svoje pastirske dužnosti. U Rimu, u Kongregaciji za nauk vjere, 13. ožujka 1975. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JAROME HAMER, naslovni nadbiskup lorijski, tajnik —896 (praesertim 890—894); Alloc. ad Sodales Congregationis Ss.mi Re- demptoris: ibid ., 59 (1967), 960—963 (praesertim 962). 293 De Ecclesiae pastorom vigilantia circa libros ECCLESIAE PASTORUM, quibus cura commissa est Evangelium ubique terrarum annuntiandi, 1 est veritates fidei servare, exponere, diffundere ac tueri necnon morum integritatem fovere et tutari. Pro- fecto «quae Deus ad salutem cunctarum gentium revelaverat, eadem benignissime disposuit ut in aevum integra permanerent omnibusque generationibus transmitterentur. Ideo mandatum dedit Apostolis ut Evangelium, quod promissum ante per Prophetas Ipse adimplevit et proprio ore promulgavit, tanquam fontem omnis et salutaris veritatis et morum disciplinae omnibus praedicarent, eis dona divina commu- nicantes». 2 Munus itaque authentice interpretandi verbum Dei scrip- tum vel traditum soli vivo Ecclesiae Magisterio concreditum est. 3 Illud exercent Episcopi, Apostolorum successores, singulari vero ra- tione exercet successor Petri, utpote unitatis tum Episcoporum tum fidelium multitudinis perpetuum ac visibile fundamentum/ 1 Ipsi etiam christifideles, pro suo quisque munere, peculiari quidem ratione scientiarum sacrarum cultores, officio tenentur cum Ecclesiae pasto- ribus cooperandi ad fidei veritates integre servandas et tradendas moresque sartos tectos habendos. Ut vero veritatum fidei morumque integritatem servent ac tuean- tur, officium et ius est Ecclesiae pastoribus invigilandi ne christifi- delium fides aut mores per scripta detrimentum patiantur; ideoque etiam exigendi ut quae fidem moresque respiciant scripta edenda, suae praeviae approbationi subiiciantur; necnon reprobandi libros vel scripta quae rectam fidem aut bonos mores impetunt. Hoc munus competit Episcopis, tum singulis tum in Conciliis particularibus Epis- SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Decretum Ecclesiae pa- storum de Ecclesiae pastorum vigilantia circa libros, 19 martii 1975: A AS 67 (1975), 281—284. 294 O budnosti crkvenih pastira nad knjigama Dužnost je crkvenih pastira, kojima je povjerena briga o navije- štanju Evanđelja po cijelom svijetu, čuvati, izlagati, širiti i braniti istine vjere, te poticati, promicati i braniti neporočnost morala 1 . Zaista, »Bog je predobrostivo uredio da ono isto što je objavio za spasenje svih naroda, ostane dovijeka neiskvareno i da se prenosi svim naraštajima. Stoga je (. . .) dao nalog apostolima da Evanđelje, koje je — unaprijed obećano po prorocima — On sam ispunio i svojim ustima proglasio — propovijedaju svima kao vrelo svekolike i spasonosne istine i reda života uvodeći ih u zajedništvo božanskih darova« 2 . Prema tome, dužnost autentično tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu. 3 Vrše je biskupi, nasljednici apo¬ stola, na poseban način Petrov nasljednik, kao vječni i vidljivi temelj jedinstva, kako biskupa tako i mnoštva vjernika 4 . I sami su vjer¬ nici, svatko prema svojoj zadaći, na poseban način oni koji se bave svetim znanostima, dužni surađivati s crkvenim pastirima kako bi se istine vjere cjelovite sačuvale i prenosile i zaštitio moral. Da bi sačuvali i obranili cjelovitost istina vjere i morala, crkveni pastiri imaju dužnost i pravo bdjeti da spisi ne bi nanijeli štetu vjeri ili moralu vjernika; prema tome i zahtjevati da se podnesu na njihovo prethodno odobrenje spisi koji se kane objelodaniti a odnose se na vjeru i moral; isto tako i ne odobriti knjige ili spise koji napadaju ispravnu vjeru ili dobar moral. Ta dužnost pripada biskupima kako pojedinačno tako i okupljenima na partikularnim saborima ili biskup- 1 Cf. LG 23: EV I, 340. 2 DV 7: EV I, 880. 3 DV 10: EV I, 887. 4 LG 23: EV I, 338. 295 coporumve Conferentiis adunatis quoad christifideles suae curae commissos, atque supremae Ecclesiae auctoritati quoađ universum Dei populum. Ad libros aliaque scripta edenda quod attinet, haec Sacra Congre- gatio, postquam plures Ordinarios locorum ubi activitas editorialis maioris est momenti consultaverit, in Plenario Coetu sequentes nor- mas statuit. Art. 1 1. Nisi aliud statuatur, loci Ordinarius, cuius approbatio ad libros edendos iuxta normas quae sequuntur est petenda, est loci Ordinarius proprius auctoris aut Ordinarius loci in quo libri publici iuris fiant, ita tamen ut, si eorundem quis approbationem denegaverit, non liceat auctori eandem ab alio petere, nisi eundem de denegata ab alio appro- batione certiorem faciat. 2. Quae his normis statuuntur de libris praescripta, quibuslibet scriptis divulgationi publicae destinatis applicanda sunt, nisi aliud constet. Art. 2 1. Libri Sacrarum Scripturarum edi non possunt nisi qui aut ab Apostolica Sede aut a loci Ordinario approbati sunt; itemque eorum- dem versiones in linguam vernaculam ut edi possint, requiritur ab eadem auctoritate sint approbatae atque insimul necessariis et suffi- cientibus explicationibus sint instructae. 2. Versiones Sacrarum Scripturarum convenientibus explicationibus instructae, communi etiam cum fratribus seiunctis opera, parare at- que edere possunt christifideles catholici, de consensu loci Ordinarii.’’ Art. 3 1. Libri liturgici itemque eorum versiones in linguam vernaculam eorumve partes ne edantur nisi de mandato Episcoporum Conferen- tiae atque sub eiusdem vigilantia, praevia confirmatione Apostolicae Sedis. 2. Ut iterum edantur libri liturgici qui a Sede Apostolica probati sunt necnon eorum versiones in linguam vernaculam ad normam par. 1 factae et approbatae, eorumve partes, constare debet de concor- dantia cum editione approbata ex attestatione Ordinarii loci in quo publici iuris fiunt. 5 Cf. DV 22, 25: EV I, 905, 909 s. 296 V skim konferencijama u odnosu prema njihovoj brizi povjerene vjer¬ nike, a vrhovnoj crkvenoj vlasti u odnosu prema čitavom Božjem narodu. Ova Sveta kongregacija je, konzultiravši mnoge mjesne ordinarije na čijim je područjima izdavačka djelatnost od većeg značenja, na plenarnoj kongregaciji donijela ove norme koje se odnose na izdava¬ nje knjiga i drugih spisa. Član 1. 1. Ako se drukčije ne odredi, mjesni Ordinarij od kojega treba tražiti odobrenje za izdavanje knjiga prema ovim normama, je mjesni Ordinarij autora ili Ordinarij mjesta u komu se knjige objavljuju, ali tako da, ako je jedan od njih odbio podijeliti odobrenje, autor ne može tražiti odobrenje od drugoga ako mu ne priopći da je onaj drugi odbio dati odobrenje. 2. Propisi koji se ovdje donose za knjige, imaju se primijeniti na sve spise (pisane stvari) koje su namijenjene za javno širenje, ako se ne dokaže drukčije. I Član 2. 1. Knjige Svetog pisma ne mogu se izdavati ako nisu odobrene ili od Apostolske Stolice ili od mjesnog Ordinarija; isto tako, da bi se mogle izdavati u prijevodu na narodnom jeziku, traži se da budu odobrene od iste vlasti i proviđene nužnim i dostatnim tumačenjima. 2. Katolički vjernici mogu, uz pristanak mjesnog Ordinarija, pri¬ pravljati i izdavati prijevode Svetog pisma, proviđenim odgovaraju¬ ćim tumačenjima, i u suradnji s odijeljenom braćom. 5 Član 3. 1. Liturgijske knjige, kao i njihovi prijevodi na narodni jezik i njihovi dijelovi, neka se ne izdaju osim po punomoći biskupske konferencije i pod njezinim nadzorom, te uz prethodno odobrenje Apostolske Stolice. 2. Za ponovno izdavanje liturgijskih knjiga koje su odobrene od Apostolske Stolice, kao i njihovih prijevoda na narodni jezik koji su pripremljeni i odobreni prema odredbi 1. paragrafa, te njihovih dije¬ lova, treba da bude uočljivo njihovo slaganje s odobrenim izdanjem na temelju potvrde Ordinarija mjesta u komu se objavljuju. 297 3. Libri quoque preces ad orationem privatam proponentes ne edantur nisi de licentia loci Ordinarii. Art. 4 1. Catechismi necnon alia scripta ad institutionem catecheticam pertinentia eorumve versiones, ut edantur, approbatione egent loci Ordinarii, aut Conferentiae Episcopalis sive nationalis sive regionalis. 2. Nisi cum approbatione competentis Auctoritatis ecclesiasticae editi sint, in scholis, sive elementariis sive mediis sive superioribus, uti textus quibus institutio nititur adhiberi non possunt libri qui ad quaestiones spectant ad Sacram Scripturam, ad Sacram Theologiam, Ius canonicum, Historiam ecclesiasticam, et ad religiosas aut morales disciplinas pertinentes. 3. Commendatur ut libri materias de quibus in par. 2 tractantes, licet non adhibeantur ut textus in institutione tradenda itemque scripta in quibus aliquid habetur quod religionis aut morum hone- statis peculiariter intersit, approbationi subiiciantur loci Ordinarii. 4. In ecclesiis oratoriisve exponi, vendi aut dari non possunt libri vel alia scripta de quaestionibus religionis aut morum tractantes, nisi cum approbatione competentis Auctoritatis ecclesiasticae editi sint. Art. 5 1. Attentis eorum munere peculiarique responsabilitate enixe com¬ mendatur clericis saecularibus ne libros edant quaestiones religionis aut morum spectantes sine licentia proprii Ordinarii; sodalibus Insti- tutorum perfectionis nonnisi de licentia Superioris maioris, salvis eorum Constitutionibus, quae obligationem imponant. 2. In diariis, foliis aut libellis periodicis qui religionem catholicam aut bonos mores manifesto impetere solent, ne quidpiam scribant chri- stifideles, nisi iusta et rationabili de causa; clerici autem et Institu- torum perfectionis sodales, tantummodo approbante loci Ordinario. Art. 6 1. Integro remanente iure uniuscuiusque Ordinarii committendi, pro sua prudentia, iudicium de libris personis quibus fidem facit, in sin- gulis regionibus ecclesiasticis ab Episcoporum Conferentia confici po- test elenchus censorum, scientia, recta doctrina et prudentia prae- stantium, qui Curiis episcopalibus praesto sint, aut constitui commis- sio censorum, quam loci Ordinarii consulere possint. 298 3. Neka se ni knjige koje sadrže privatne molitve ne izdaju bez odobrenja mjesnog Ordinarija. Član 4. 1. Za izdavanje katekizama i drugih spisa koje se odnose na kate¬ hetsku pouku, kao i njihovih prijevoda, traži se odobrenje mjesnog Ordinarija, ili bilo nacionalne bilo pokrajinske Biskupske konferencije. 2. Bilo u osnovnim, bilo u srednjim, bilo u višim školama kao tekstovi na kojima se temelji pouka ne mogu se upotrijebiti knjige koje obrađuju pitanja iz Svetog pisma, iz svete teologije, kanonskog prava, crkvene povijesti, te vjerskih i moralnih znanosti — ako nisu izdane s odobrenjem nadležne crkvene vlasti. 3. Preporučuje se da se mjesnom Ordinariju podnesu na odobrenje knjige koje govore o predmetima o kojima je riječ u 2. paragrafu, ma¬ kar se i ne upotrebljavale kao tekstovi u izvođenju pouke, a isto tako i spisi koji sadrže nešto što se na poseban način odnosi na vjeru ili čestitost ćudoređa. 4. Knjige ili drugi spisi koji govore o pitanjima vjere ili morala, ako nisu izdani s odobrenjem nadležne crkvene vlasti, ne mogu se izlagati, prodavati, ili davati u crkvama ili oratorijima. član 5. 1. Imajući u vidu njihovu službu i posebnu odgovornost, živo se preporučuje da svjetovne kleričke osobe ne izdaju knjige o pitanjima vjere ili morala bez odobrenja vlastitog Ordinarija; a članovi ustano¬ va savršenosti bez dozvole višeg poglavara, pri čemu ostaju na snazi njihove konstitucije koje nalažu obavezu. 2. Vjernici ne smiju pisati u dnevnicima, listovima ili časopisima koji običavaju očito napadati katoličku vjeru ili ispravan moral, osim u slučaju pravednog i opravdanog razloga; a klerici i članovi savrše¬ nosti samo uz odobrenje mjesnog Ordinarija. Član 6. 1. Ostavljajući netaknuto pravo da svaki Ordinarij prema svojoj razboritosti povjeri sud o knjigama osobama u koje ima povjerenja, u pojedinim crkvenim pokrajinama Biskupska konferencija može sa¬ činiti spisak cenzora koji se odlikuju učenošću, ispravnošću nauke i razboritošću, koji će biti na uslugu biskupskim kurijama, ili stvoriti komisiju cenzora, koju će mjesni Ordinariji moći konzultirati. 299 2. Censor, in suo obeundo officio, omni personarum acceptione se- posita, prae oculis tantummodo habeat Ecclesiae de fide et moribus doctrinam, uti a Magisterio ecclesiastico proponitur. 3. Censor sententiam suam scripto dare debet; quae si faverit, Ordinarius pro suo prudenti iudicio licentiam concedat ut editio fiat cum sua approbatione, expresso suo nomine necnon tempore ac loco concessae approbationis; quod si approbationem non concedat, ratio- nes denegationis cum operis scriptore Ordinarius communicet. Has normas, in Plenario Coetu Sacrae Congregationis pro Doctrina Fidei propositas, Summus Pontifex Paulus VI, in Audientia die 7 Martii 1975 infrascripto Praefecto impertita, approbavit et publici iuris fieri iussit, derogans simul Codicis Iuris Canonici praescriptis quae eisdem normis sint contraria. Romae, die 19 Martii 197 5. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER, Archiepiscopus tit. Lorien., a Secretis 300 2. U obavljanju svoje dužnosti cenzor treba da odbaci svaki obzir prema osobama i ima pred očima samo nauk Crkve o vjeri i ćudore¬ đu, onako kako ga izlaže crkveno Ućiteljstvo. 3. Cenzor mora dati svoje mišljenje pismeno; ako je ono povoljno, Ordinarij prema svomu razboritom sudu neka dopusti da izdanje bude s njegovim odobrenjem, navevši izričito svoje ime i mjesto i vrijeme davanja odobrenja; ako ne daje odobrenja, neka piscu djela priopći Ordinarij razloge odbijanja odobrenja. Ove norme, predložene na plenarnoj kongregaciji Svete kongrega¬ cije za nauk vjere, odobrio je i zapovijedio da se objave Vrhovni Svećenik PAVAO VI. u audijenciji što ju je 7. ožujka 1975. udijelio nižepotpisanom Prefektu, te ujedno dokinuo propise Crkvenog zako¬ nika koji su protivni ovim normama. U Rimu , 19. ožujka 1975. FRANJO kard. ŠEFER, prefekt Fr. JEROME HAMER, OP, tajnik 301 Foi chretienne et demonologie LES FORMES MULTIPLES de la superstition, l’apprehension obses- sionnelle de Satan et des demons, les divers types de culte ou d’atta- chement que 1’on a pour eux ont toujours ete reprouves par l’Eglise. 1 II serait done injuste de pretendre que le christianisme, oublieux de la Seigneurie universelle du Christ, ait jamais fait de Satan l’objet privilegie de sa predication, ehangeant en message d’epouvante la Bonne Nouvelle du Seigneur ressuscite. «Nous n’avons certainement pas plaisir a vous entretenir du diable, deelarait autrefois saint Jean Chrysostome aux chretiens d’Antioche, mais la doctrine dont ii me fournit l’occasion vous est de la plus grande utilite» 2 Effectivement, ce serait une erreur malheureuse de faire comme si, l’histoire etant consideree comme revolue, la Redemption avait obtenu tous ses effets sans qu’il soit eneore necessaire de mener le combat dont parlent le Nouveau Testament et les maitres de la vie spirituelle. SACREE CONGREGATION POUR LA DOCTRINE DE LA FOI, Document Les formes multiples de la superstition sur le theme «Foi chretienne et dćmo- nologie», 26 juin 1975: OR ed hebd. en langue frangaise, le 4 juillet 1975; DC n. 1681, 1975, pp. 708—718. Versione italiana OR 26 giugno 1975, pp. 6—7. L’esistenza del demonio e uno dei soggetti di contestazione diffusi nel nostro tempo. Anche la congregazione per la dottrina della fede ha ritenuto utile far preparare un documento da un esperto (rimasto anonimo) allo seopo di riaffer- mare la dottrina del magistero. II documento e cosi presentato: «La S. congre- gation pour la Doctrine de la foi a eharge un expert de prćparer l’štude sui- vante, qu’elle recommande vivement comme base sure pour rćaffirmer la doc¬ trine du Magist&re sur le theme: ”Foi chretienne et demonologie , ’». Questa istruzione non e stata pubblicata su AAS data la sua particolare indole. 1 La fermete de l’Eglise a Tćgard de la superstition s’explique dćjži par la severite de la Loi mosai‘que, quand bien meme celle-ci n’ćtait pas formel- lement motivće par les attaches de cette superstition avec les dćmons. Čest ainsi que Exode 22, 17 condamnait a mort la sorciere sans explication. Levi- tique 19, 26 et 31 interdisait la magie, l’astrologie, la necromancie et la divi- nation; Levitique 20, 27 y ajoutait l’evocation des esprits. Deutšronome 18, 10 ršsumait, en proscrivant devins, astrologues, magiciens, sorciers, enehan- teurs, švocateurs de speetres et d’esprits, consulteurs des morts. En Europe, le haut Moyen Age conserva un grand nombre de superstitions pai'ennes, 302 Kršćanska vjera i učenje o zlodusima Crkva je tijekom stoljeća uvijek osuđivala različite oblike prazno¬ vjerja, pretjerano bavljenje Sotonom i zlodusima te različite oblike štovanja ili bolesnog prianjanja uz te duhove. 1 Bilo bi stoga nepra¬ vedno tvrditi da je kršćanstvo zaboravivši sveopće gospodarstvo Kri¬ stovo od Sotone načinilo povlašteni predmet svoga propovijedanja pretvarajući Radosnu vijest uskrsloga Gospodina u poruku zastraši¬ vanja. U svoje je vrijeme Sv. Ivan Krizostom govorio antiohijskim kršćanima: »Doista nam nije ugodno zabavljati vas s đavolom, ali će pouka za koju mi on daje povoda, biti za vas vrlo korisna.« 2 I zaista bi bila nesretna zabluda ponašati se kao da je povijest već razrješena te kao da je otkupljenje postiglo sve svoje učinke te ne bi više trebalo zauzimati se u borbi o kojoj govori Novi zavjet i učitelji duhovnoga života. comme en temoignent les sermons de saint Cesaire d’Arles et de saint Eloi, le De correctione rusticorum de Martin de Braga, les index contemporains des superstitions (cf. PL 89, 810—818) et les pćnitentiels. Le premier Concile de Tolčde (DS 205), puis celui de Braga (DS 459) condamnerent l’astrologie. De meme la lettre du Pape saint Lčon le Grand a Turibius d’Astorga (DS 483). La Rčgle IXe du Concile de Trente interdit les ouvrages de chiroman- cie, de necromancie, etc. (DS 1859). La magie et la sorcellerie motiverent & elles seules un grand nombre de bulles pontificales (Innocent VIII, Lćon X, Adrien VI, Gregoire XV, Urbain VIII) et bien des decisions de Synodes regionaux. Sur le magnetisme et le spiritisme, on retiendra surtout la lettre du Saint-Office du 4 aout 1856 (DS 2823—2825). Ovaj dokumenat Svete kongregacije za nauk vjere nosi datum 26. lipnja 1975, a po početnim riječima francuskog izvornika zove se »Les formes multi- ples de la superstition«. Opstanak demona, zloduha u naše je vrijeme predmet česte konstatacije. Kon¬ gregacija za nauk vjere smatrala je potrebnim da jedan njezin stručnjak (koji ostaje anoniman) pripremi dokument kojemu je cilj potvrditi stalni nauk uči¬ telj stva o tom pitanju. Taj je dokument ubrojen među one što se zovu upute. Zbog svog osebujnog žanra nije objavljen u Acta Apostolicac Sedis nego u dru¬ gim publikacijama. 2 De diabolo tentatore, homil. II, 1: PG 49, 257—258. 303 UN MALAISE ACTUEL Cette meprise pourrait bien etre la notre aujourčThui. De plusieurs cotes, en effet, on se demande s’il n’y aurait pas lieu de reviser sur ce point notre doctrine, a commencer par l’Ecriture. Certains croient impossible toute prise de position, observant que les Livres saints ne permettraient pas de se prononcer ni pour ni contre l’existence de Satan et des demons: comme si la question pouvait demeurer en sus- pens. Mais plus souvent, cette existence est franchement mise en doute. Certains critiques, estimant pouvoir distinguer la position pro- pre de Jesus, pretendent qu’aucune de ses paroles ne garantirait la realite du monde demoniaque. L’affirmation de son existence refle- terait plutot, la ou elle se rencontre, les idees d’ecrits juifs; ou elle releverait de traditions neotestamentaires, mais non du Christ. N’ap- partenant pas au message evangelique Central, elle ne lierait plus notre foi actuelle: libre a nous de l’abandonner. D’autres esprits, a la fois plus objectifs et plus radicaux, acceptent avec leur sens obvie les assertions de l’Ecriture sur les demons; mais ils ajoutent aussitot que dans le monde d’aujourd’hui elles seraient inacceptables meme pour les chretiens. Eux aussi done les ecartent. Pour certains enfin, l’idee de Satan, quelle qu’en soit Torigine, aurait perdu son impor- tance. En s’attardant eneore a la justifier notre enseignement perd- rait tout credit: ii ferait ombrage au discours sur Dieu, qui merite seul notre interet. Pour les uns et pour les autres, finalement, les noms de Satan et du diable ne seraient que des personnifications mythiques ou fonctionnelles, n’ayant d’autre sens que de souligner en traits dramatiques Temprise du mal et du peche sur l’humanite. Pur langage, qu'il appartiendrait a notre epoque de decrypter. Quitte a trouver une autre maniere d’incu^uer aux chretiens le devoir de lutter contre toutes les formes du mal dans le monde. Pareils propos, repetes a grands frais d’erudition et diffuses par des revues et certains dictionnaires theologiques, ne peuvent man- quer de troubler les esprits. Les fideles, habitues a prendre au serieux les avertissements du Christ et des ecrits apostoliques, ont le senti¬ ment que pareils discours entendent ici faire Topinion. Et ceux d’en- tre eux qui sont informes des Sciences bibliques et religieuses se de- mandent jusqu’ou conduira le processus de demythisation ainsi enga- ge au nom d’une certaine hermeneutique. Devant pareils postulats et pour repondre a leur demarehe, c’est au Nouveau Testament, pour faire bref, qu’il faut d’abord nous ar- reter pour invoquer son temoignage et son autorite. 304 SUVREMENO ZLO U tu se zabludu i danas može upasti. Sa mnogih se strana doista čuje pitanje ne bi li trebalo preispitati katoličko učenje o tom pred¬ metu, počevši od Svetoga pisma. Neki drže da nije ni mougće imati o tome određeno mišljenje primjećujući da svete knjige ne dopuštaju izjasniti se ni za ni protiv opstanka sotone i njegovih zloduha — kao da bi to pitanje moglo ostati neriješeno. No, najčešće se taj opsta¬ nak otvoreno dovodi u sumnju. Neki kritičari, držeći da su kadri ustanoviti što je Isus mislio, tvrde da ni jedna njegova riječ ne bi jamčila stvarnost svijeta zlih duhova, nego bi tvrdnje o njihovu opstanku, gdje se pojavljuju, zapravo odražavale ideje židovskih spi¬ sa, ili bi ovisile o novozavjetnim predanjima a ne o Kristu. Stoga takve tvrdnje ne bi bile dio središnje evanđeoske poruke, ne bi danas više obavezivale našu vjeru; bili bismo slobodni odbaciti ih. Drugi pak, objektivni a u isto vrijeme korjenitiji, prihvaćaju svetopisma- ske tvrdnje o zlodusima u njihovu doslovnom značenju, ali odmah dodaju da u današnjem svijetu one ne bi bile prihvatljive niti za kršćane. I ti ih dakle isključuju. Ima i takvih za koje ideja o Sotoni, kakvo god bilo njezino podrijetlo, ne bi više bila važna. Ako bismo je doista nesuvremeno branili, naše bi naviještanje bilo nevjerodostojno, zasjenilo bi govor o Bogu koji jedino zavređuje naše zanimanje. Za jedne i za druge, napokon, imena Sotone i đavla bile bi tek mitske i funkcionalne personifikacije kojih bi značenje bilo jedino u tome da dramatski istaknu utjecaj zla i grijeha u čovječanstvu. Radilo bi se, dakle, samo o načinu izražavanja, o rječniku što bi ga naše vrijeme trebalo odgonetnuti da bi pronašlo drugi način kako bi kršćanima posvjestilo dužnost boriti se protiv svih sila zla u svijetu. Takva mišljenja ponavljana razmetljivošću stručnjaka te širena u časopisima i nekim teološkim rječnicima, moraju zbuniti duhove. Vjer¬ nici koji su naviknuli ozbiljno shvaćati upozorenja Kristova i apostol¬ skih spisa, stječu dojam da takvo govorenje želi stvoriti javno mnije¬ nje. Oni pak koji bolje poznaju biblijske i religijske znanosti pitaju se dokle će dovesti taj proces demitizacije pokrenut u ime određene hermeneutike. Našavši se pred takvim tvrdnjama i želeći odgovoriti tim zahtjevi¬ ma, ostaje nam, da ne duljimo, zaustaviti se na Novom zavjetu, po¬ zvati se na njegovo svjedočenje i na njegov autoritet. 20 šeper 305 LE NOUVEAU TESTAMENT ET SON CONTEXTE Avant de rappeler avec quelle independance d’esprit se comporta toujours Jesus a l’egard des opinions de son temps, ii importe de relever que ses contemporains n’avaient pas tous au sujet des anges et des demons la croyance commune que certains semblent aujourđ’- -’hui leur preter et dont ii leur aurait ete lui-meme redevable. Une remarque du livre des Actes, eclairant une altercation survenue entre les membres du Sanheđrin a propos d’une declaration de saint Paul, nous apprend en effet que, a la difference des Pharisiens, les Saddu- ceens n’admettaient «ni resurrection, ni ange, ni esprit«, c’est-a-dire, comme Tentendent de bons interpretes, ne croyaient pas plus aux anges et aux demons qu’a la resurrection . 3 Ainsi, au sujet de Satan et des demons, comme a propos des anges, l’opinion contemporaine semble bien avoir ete partagee entre deux conceptions điametrale- ment opposees. Comment done pretendre que Jesus, en exercant et en donnant le pouvoir de chasser les demons, et qu’a sa suite les ecrivains du Nouveau Testament n’ont fait qu’ađopter ici, sans le moindre esprit critique, les idees et les pratiques de leur temps? Certes, le Christ, et a plus forte raison les apotres, appartenant a leur epoque, en partageaient la culture. Jesus, toutefois, en raison de sa nature divine et de la revelation qu’il venait communiquer, depassait son milieu et son temps: ii echappait a leur pression. La lecture de son sermon sur la montagne suffit du reste a convaincre de sa liberte d’esprit autant que de son respect pour la tradition / 1 Č’est pourquoi quanđ ii eut a reveler le sens de sa redemption ii dut tenir compte evidemment des Pharisiens qui croyaient comme lui au monde futur, a l’ame, aux esprits et a la resurrection, mais aussi des Sadduceens, affranchis de ces croyances. Aussi a l’heure ou les premiers l’accuserent de chasser les demons avec la complicite de leur prince, ii aurait pu leur echapper en se rangeant au postulat saddu- ceen. Mais, ce faisant, ii aurait menti a sa mission autant qu’a son etre. II lui fallait done, sans renier ia croyance aux esprits et a la 3 Ac 23, 8. Dans le contexte des croyances juives aux anges et aux esprits du mal, rien n’oblige k restreindre le sens du mot «esprit», employ^ sans dćtermination, k signifier seulement les esprits des morts: ii s’applique aussi aux esprits du mal, c’est-a-dire aux demons. Telle est du rest Topinion de deux auteurs juifs (G. F. Moore, Judaism in the First Centuries oj the Chri - stiam Era , vol. I, 1927, p. 68; M. Simon, Les Sectes juives au temps de Jćsus, Pariš 1960, p. 25) et d’un protestant (R. Meyer, T. W. N. T., VII, p. 54). 306 NOVI ZAVJET I NJEGOVA SREDINA Prije no što istaknemo kolikom se je nezavisnošću duha Isus redo¬ vito odnosio prema mišljenjima svoga vremena, važno je uočiti da njegovi suvremenici nisu, što se tiče anđela i zloduha, svi imali isto vjerovanje kakvo im neki naši suvremenici pripisuju i o kome bi sam Isus bio ovisan. Bilješka kojom knjiga Djela apostolska popraćuje raspru što ju je među članovima židovskog Velikog vijeća izazvala jedna izjava svetog Pavla, daje nam, naprotiv, znati da za razliku od farizeja, saduceji nisu priznavali »ni uskrsnuća, ni anđela ni duha«, što znači prema shvaćanju dobrih tumača toga teksta, da nisu vjero¬ vali u uskrsnuće, te stoga ni u anđele ni u zloduhe . 3 Tako se, s obzi¬ rom na Sotonu, na zloduhe i na anđele, mišljenje onih suvremenika pokazuje podijeljeno u dva suprotna shvaćanja. Kako se dakle može pretpostaviti da bi Isus vršeći i predajući drugima moć istjerivanja zloduha, te pisci Novoga zavjeta koji su išli njegovim tragom, napro¬ sto prihvaćali bez imalo kritičnosti misli i postupke svoga vremena? Doista su Krist, a još vi§e apostoli, pripadali svome vremenu i bili sudionicima one kulture. No Krist je ipak zbog svoje božanske naravi, zbog Objave koju bijaše došao priopćiti nadilazio svoju okolinu i svoje vrijeme, izmicao njihovu pritisku. Uostalom, dovoljno je pročitati Govor na gori da bismo se uvjerili o slobodi njegova duha i o njegovu poštivanju predaje . 4 Stoga je on, hoteći otkriti značenje svoga otku¬ pljenja morao očito računati s farizejima koji su poput njega vjero¬ vali u budući svijet, u dušu, u duhove i u uskrsnuće; ali je morao računati i sa saducejima koji nisu prihvaćali ta vjerovanja. Kad su ga farizeji optuživali da tjera zloduhe uz pomoć njihova poglavice, mogao im je izmaknuti svrstavši se sa saducejima; ali bi time zanije¬ kao samoga sebe i svoje poslanje. On je, dakle, morao, ne zanijekavši vjerovanje u duhove i u uskrsnuće — što mu je bilo zajedničko s farizejima — razići se s njima a oprijeti se ništa manje i saducejima. Današnja dakle pretpostavka da bi Isusov govor o Sotoni samo izra¬ žavao mišljenje koje bi on posudio od svoje okoline a koje ne bi bilo 4 En dćclarant: «Ne croyez pas que je sois venu renverser la Loi ou les Prophčtes: je ne suis pas venu renverser mais complćter» (Mt 5, 17), Jćsus exprima sans ambages son respect du passe: les versets suivants (19—20) confirment cette impression. Mais sa reprobation de l’acte de sćparation (Mt 5, 31), de la loi du talion (Mt 5, 38), etc., marquent l’independance totale plus que le desir d’assumer le passe et de le complćter. U en est de meme a plus forte raison de sa reprobation pour l’attachement scrupuleux des rPharisiens aux traditions des anciens (Mc 7, 1—22). 307 resurrection — qui lui etait commune avec les Pharisiens — se deso- lidariser de ceux-ci non moins que s’opposer aux Sadduceens. Pre- tendre done aujourd’hui que le discours de Jesus sur Satan ne serait que doctrine d’emprunt sans importance pour la foi universelle pa- rait ainsi, de prime abord, une opinion peu informee sur l’epoque et sur la personnalite du Maitre. Si Jesus a tenu ce langage, si surtout 'ii le traduisit en acte par son ministere, c’est qu , il exprimait une doctrine necessaire — au moins pour une part — a la notion et a la realite du salut qu’il apportait. LE TEMOIGNAGE PROPRE DE JESUS Aussi bien les principales guerisons de possedes furent accomplies par le Christ a des heures qui se presentent comme decisives dans les recits de son ministere. Ses exorcismes posaient et orientaient le pro¬ bleme de sa mission et de sa personne: les reactions qu’ils susciterent le prouvent assez . 5 Sans mettre jamais Satan au centre de son Evan- gile, Jesus n’en parla pourtant qu’a des instants apparemment cruciaux et par des deelarations d’importance. C’est d’abord en acceptant d’etre tente par le diable au desert qu’il commenga son ministere public: le recit de Mare, en raison meme de sa sobriete, est aussi decisif que ceux de Matthieu et de Luc . 6 C’est eneore contre cet adversaire qu’il mit en garde dans son Sermon sur la montagne et dans la priore qu’il enseigna aux seins, le Notre Pere, comme l’admettent aujourd’hui un bon nombre de commentateurs , 7 appuyes par l’accord de plusieurs liturgies . 8 Dans ses paraboles, ii attribua a Satan les obstaeles ren- contres par sa predication , 9 ainsi que la presence de l’ivraie dans le ehamp du pere de famille . 10 A Simon-Pierre, ii annonga que «la puissance des enfers«- chercherait a prevaloir contre l’Eglise , 11 que 5 Mt 8, 28—34; 12, 22—45. Tout en admettant des variations dans le sens que chacun des Synoptiques accorde aux exorcismes, ii faut reconnaTtre que leur accord est largement concordant. 6 Mc 1, 12—13. 7 Mt 5, 37; 6, 13 (cf. Jean Carmignac, Recherches sur le «Notre Pčre», Pariš 1969, p. 305—319). Telle est du reste Tinterprćtation generale des Pčres grecs et de plusieurs occidentaux (Tertullien, saint Ambroise, Cassien); mais saint Augustin et le Libera nos de notre messe latine orientčrent vers une interpretation impersonnelle. 8 E. Renaudot, Liturgiarum orientalium collectio, t. II, (ad locum Missae); H. Denzinger, Ritus Orientalium, 1961 2 , t. II, p. 436. Telle est aussi appa- 308 važno za sveopću vjeru, pokazuje se na prvi pogled kao mnijenje slabo upoznato s vremenom i osobom Učiteljevom. Ako je Isus upo¬ trebljavao taj način izražavanja, ako ga je nadasve provodio u praksu svoga služenja, bilo je to zbog toga što je ono izražavalo određeno učenje koje je — bar djelomično — nužno za poimanje i za stvarnost spasenja što ga je on donio. OSOBNO ISUSOVO SVJEDOČENJE I glavna ozdravljenja opsjednutih Krist je izvršio u trenucima koji se pokazuju odlučnima u izricanju njegova služenja. Njegova istje¬ rivanja zloduha postavljahu i usmjeravahu pitanje njegova poslanja i njegove osobe, što dovoljno dokazuje reakcije što su ih izazvala . 5 Ne postavljajući nikad Sotonu u središte svog naviještanja, Isus je o njemu ipak govorio samo u očito prijelomnim trenucima i zajedno sa značajnim izjavama. Upravo je započeo svoje javno djelovanje prihvativši da bude napastovan od đavla u pustinji. Izvješće Markovo, upravo zbog svoje trijeznosti, odlučno je kao i Matejevo i Lukino . 6 Protiv toga neprijatelja Isus je upozorio na oprez u svom Govoru na gori i u molitvi koju je svoje učio moliti, u Očenašu, kako to drže mnogi egzegeti , 7 oslanjajući se na svjedočanstva nekih liturgija . 8 U prispodobama Isus je Sotoni pripisao zapreka na koje je nailazilo njegovo propovijedanje , 9 kao u slučaju korova na njivi domaćino- voj . 10 Šimunu Petru navijestio je da će »sile paklene« nastojati nad¬ vladati Crkvu , 11 da će ga Sotona rešetati kao i druge apostole . 12 Izla¬ zeći iz dvorane Posljednje večere, Isus je izjavio da dolazi »poglavica remment l’interpretation suivie par S. S. le Pape Paul VI dans son allocu- tion «Pađre nostro ..., liberaci dal male!» faite au cours de l’audience ge¬ nerale du 15 novembre 1972, car elle y parle du Mal comme principe vivant et personnel (l’Osservatore Romano du 16 novembre 1972). 9 Mt 13, 19. 10 Mt 13, 39. 11 Mt 16, 19, ainsi compris par P. Jouon, M.-J. Lagrange, A. Mćdebielle, D. Buzy, M. Meinertz, W. Trilling, J. Jeremias, etc. On ne comprend done pas comment tel contemporain neglige Matthieu 16, 19 pour ne s’arreter qu’a 16, 23! 30 9 Satan le passerait lui-meme au crible ainsi que les apotres . 12 Au mo¬ ment de quitter le cenacle le Christ declara que la venue du «prince de ce monde» etait imminente . 13 A Gethsemani, quand la troupe mit sur lui les mains pour l’arreter, ii affirma qu’etait arrivee l’heure de «la puissance des tenebres »: 14 ii savait deja neanmoins et ii avait cer- tifie au cenacle qu’«etait desormais condamne le prince de ce mon¬ den . 15 Ces faits et ces declarations — bien places, repetes et concor- dants — ne sont pas le resultat du hasard. II n’est pas possible de les traiter en donnees fabuleuses a demythiser. Sinon, ii faudrait ad- mettre qu’a ces heures critiques la conscience de Jesus, dont les recits attestent la lucidite et la maitrise de soi devant ses juges, etait la proie de phantasmes illusoires et que sa parole etait depourvue de toute fermete: ce qui contredirait a l’impression des premiers audi- teurs et des lecteurs actuels des Evangiles. Ainsi la conclusion s’impo- se. Satan, que Jesus avait affronte par ses exorcismes, rencontre au desert et dans sa passion, ne peut pas etre le simple produit de la faculte humaine de fabulation et de projection, ni le vestige aberrant d’un langage culturel primitif. LES ECRITS PAULINIENS II est vrai que saint Paul, resumant a grands traits dans l’epitre aux Romains la situation de l’humanite devant le Christ, personnifie le peche et la mort dont ii montre la redoutable puissance. Mais ce n’est la dans sa doctrine qu’un moment, qui n’est pas l’effet d’un jeu litteraire, mais de sa conscience aigue de l’importance de la croix de Jesus et de la necessite de l’option de foi qu’il exige. Paul n’identifie point d’ailleurs le peche a Satan. Dans le peche, en effet, ii voit d’abord ce qu’il est essentiellement, un acte personnel des hommes, ainsi que l’etat de culpabilite et d’aveuglement ou Satan cherche effectivement a les jeter et a les maintenir . 1(1 Ainsi distingue-t-il bien l’un et l’autre, Satan et le peche. Le meme apotre qui, devant «\a loi du peche qu’il ressent en ses membres» confesse d’abord son im- puissance sans la grace , 17 est le meme qui, plein de decision, invite a resister a Satan , 18 a ne pas lui donner prise 19 et a l’ecraser sous 12 Lc 22, 31. 13 Jn 14, 30. 14 Lc 22, 53; cf. Lc 22, 3, suggere, comme on le reconnait du reste, que l’Evan- geliste entend d’une maniere personnelle cette «puissance des tenebres». 15 Jn 16, 11. 310 ovoga svijeta «. 13 U Getsemaniju kad vojnici staviše na nj ruke da ga uhite, ustvrdio je da bijaše došlo vrijeme »vlasti tame «. 14 Unatoč tome, on je znao i u večeralištu izjavio da je »knez ovoga svijeta već osuđen «. 15 Te činjenice i te izjave — dobro smještene, ponavljane i usklađene — nisu slučajne te nije moguće smatrati ih sastojcima pričanja koje bi trebalo demitizirati. Inače bi trebalo pretpostaviti da je u onim kritičnim trenucima Kristova svijest koja se pred suci¬ ma pokazala tako bistra i samosvojna, postala plijenom iluzornih fantazija, te da je njegova riječ bila lišena svake čvrstoće. To bi pak protuslovilo dojmu prvih slušatelja i današnjih čitatelja Evanđelja. Nameće se stoga zaključak: Sotona, komu se Isus suprotstavio u svo¬ jim istjerivanjima zlih duhova, s kojima se suočio u pustinji i u muci, ne može biti puki proizvod ljudske sposobnosti da ideje zaodjene u priče i da ih uosobi, niti zabludni ostatak rječnika primitivnih kul¬ tura. PAVLOVSKI SPISI Istina je da sv. Pavao, sažimajući u glavnim crtama u poslanici Rimljanima stanje kršćanstva prije Krista, uosobljuje grijeh i smrt pokazujući njihovu opasnu moć. Ali to je u sklopu njegova učenja samo jedan moment koji nije tek plod književne igre, nego njegove izoštrene svijesti o važnosti križa Isusova i potrebi opredjeljenja za vjeru koju on zahtijeva. S druge pak strane, Pavao ne poistovjećuje grijeh sa Sotonom. U grijehu on doista prije svega vidi ono što je za grijeh bitno, da je to osobni ljudski čin i također stanje grešnosti i zasljepljenosti u koje Sotona ljude doista želi uvaliti i u njem ih zadržati . 16 Tako Pavao dobro razlikuje Sotonu od grijeha. Apostol koji suočen sa »zakonom grijeha u svojim udovima« prije svega pri¬ znaje kako je bez milosti nemoćan, 1 ' isti je onaj koji sasvim odlučno potiče da se opiremo Sotoni , 18 da se ne damo on njega nadvladati, da mu ne damo prilike 19 i da ga pogazimo . 20 Jer za Pavla je Sotona 16 Ep 2, 1—2; 2 Th 2, 11; 2 Co 4, 4. 17 Ga 5, 17; Rm 7, 23—24. 18 Ep 6, 11—16. 19 Ep 4, 27; 1 Co 7, 5. 311 nos pieds . 20 Car Satan est pour lui une grandeur personnelle, «le lieu de ce monde », 21 un adversaire attentif, aussi distinct de nous que du peche qu’il suggere. Comme dans l’Evangile, l’apotre le voit a l’oeuvre dans rhistoire du monđe, en ce qu’il appelle «le mystere de l’iniqui- te »; 22 dans l’incređulite qui refuse de connaitre le Seigneur Jesus , 23 voire meme dans l’abberration idolatrique , 2 ' 4 dans la seduction qui menace la fidelite de l’Eglise au Christ son Epoux , 25 enfin dans l’ega- rement eschatologique qui conduit au culte de l’homme mis a la place de Dieu . 28 Assurement, ii mene au peche, mais ii se distingue du mal qu’il fait commettre. L’APOCALYPSE ET L EVANGILE DE SAINT JEAN Quant a rApocalypse, elle est evidemment surtout la fresque gran- diose ou resplendit la force du Christ ressuscite dans les temoins de son Evangile: elle proclame le triomphe de l’Agneau immole. On se meprendrait pourtant du tout au tout sur la nature de cette victoire si l’on n’y voyait pas le terme d’un long combat ou interviennent, a travers les puissances humaines qui s’opposent au Seigneur Jesus, Satan et ses anges, dinstigues les uns des autres autant que de leurs agents historiques. C’est en effet l’Apocalypse qui, revelant l’enigme des noms et des symboles divers de Satan dans TEcriture, le demas- que definitivement dans son identite . 27 Son action y recouvre les siecles de Thistoire humaine devant Dieu. II n’est done pas surprenant que dans l’Evangile de saint Jean Jesus parle du diable et qu*il le qualifie de <^prince de ce monde ». 28 Assure¬ ment son action sur l’homme est interieure. Neanmoins, ii est impos- sible de ne voir dans sa figure qu’une personnification du peche et de la tentation. Jesus peut sans doute reconnaitre que pecher c’est etre «esclave »: 29 ii n’identifie pourtant pas a Satan lui-meme ni cette ser- vitude ni le peche qui s’y manifeste. Sur les pecheurs, le diable n’exerce qu’une influence morale, mesuree du reste a l’accueil que 20 21 22 23 24 Rm 16, 20. 2 Co 4, 4. 2 Th 2, 7. 2 Co 4, 4, evoque par S. S. Paul VI dans l’allocution deja citće. 1 Co 10, 19—20; Rm 1, 21—22. Telle est effectivement Pinterpretation suivie par Lumen gentium, n. 16: «At saepius homines, a Maligno decepti, evanu- 312 osobno biće, »bog ovoga svijeta «, 21 lukavi protivnik, različit od nas kao i od grijeha na koji potiče. Kao što je to prikazano u evanđeljima, apostol ga vidi na djelu u povijesti svijeta, u onome što naziva »mi¬ sterij zla «: 22 u nevjeri koja odbija priznati Gospodina Isusa 23 i tako¬ đer u zabludi krivoboštva, 2 '* u zavođenju koje ugrožava vjernost Crkve Kristu, njezinu zaručniku , 25 u eshatološkoj pomutnji koja vodi što¬ vanju čovjeka namjesto Boga . 26 Sotona, bez sumnje, navodi na grijeh, ali se razlikuje od zla na koje potiče. OTKRIVENJE I EVANĐELJE PO IVANU Otkrivanje je prije svega veličanstvena freska na kojoj sila Krista uskrsloga odsijeva u svjedocima njegova evanđelja. To je proglas pobjednog slavlja žrtvovanja Janjeta. Ipak bismo se sasvim prevarili s obzirom na narav te pobjede ako u njoj ne bismo vidjeli završetak duge borbe u koju se upleću, preko ljudskih sila koje se opiru Gospo¬ dinu Isusu, Sotona i njegovi anđeli, jedni od drugih različiti kao i nji¬ hovi povijesni predstavnici. Upravo je Knjiga Otkrivenja ta koja razrješujući zagonetku različitih Sotoninih imena i znakova u Sveto¬ me pismu potpuno razobiičuje njegov identitet . 27 Njegova se djelat¬ nost događa pred očima Božjim kroz sva stoljeća ljudske povijesti. Nije stoga čudno što u Ivanovu Evanđelju Isus govori o đavlu označujući ga »knezom ovoga svijeta «. 28 Doista, njegovo djelovanje na čovjeka je unutrašnje; ali u njegovu liku nije moguće vidjeti samo uosobljenje grijeha ili napasti. Isus otvoreno priznaje da griješiti znači biti »rob« 29 , ali time ne kaže da bi Sotona bio niti ropstvo niti grijeh koji se u njemu očituje. Đavao vrši na grešnike samo moralni utjecaj utoliko ukoliko svaki napose prihvaća njegovo nadahnuće : 30 oni slo¬ bodno ispunjaju njegove »želje « 31 i čine »njegova djela «. 32 Samo u erunt in cogitationibus suis et commutaverunt veritatem Dei in mendacium, servientes creaturae magis quam Creatori». 25 2 Co 11, 3. 26 2 Th 2, 3—4, 9—11. 27 Ap 12, 9. 28 Jn 12, 31; 14, 30; 16, 11. 29 Jn 8, 34. 313 chacun consent a son inspiration: 30 c’est librement qu’ils executent ses <«desirs» 31 et font «son oeuvre». 32 En ce sens et dans cette mesure seulement ii est <4eur pere». 33 Car entre Satan et la conscience per- sonnelle demeure toujours la distance spirituelle qui separe son »men- songe» de racquiescement que nous pouvons lui donner ou lui refu- ser, 3 ' 1 de meme qu’entre le Christ et nous existe toujours l’intervalle que met «la verite» qu’il revele et propose, et que nous avons a accueillir par la foi. C’est pourquoi les Pereš de l’Eglise, convaincus par l’Ecriture que Satan et les demons sont les adversaires de la Redemption, n’ont pas manque de rappeler aux fideles leur existence et leur action. DOCTRINE GENERALE DES PEREŠ Des le second siecle de notre ere Meliton de Sardes avait ecrit un ou vrage «Sur le demon»; 35 et ii serait difficile de nommer un seul des Pereš qui ait garde sur ce sujet le silence. Comme de juste, les plus attentifs a mettre en lumiere l’action du diable furent ceux d’en- tre eux qui mirent en lumiere le dessein de Dieu dans l’histoire, notamment saint Irenee et Tertullien qui firent front successivement contre le dualisme gnostique et contre Marcion; plus tard, Victorin de Pettau, et finalement saint Augustin. Saint Irenee enseigna que le diable est un »ange apostat^ 36 que le Christ, recapitulant en lui-me- me la guerre que nous faisait cet ennemi, dut affronter des le debut de son ministere. 37 Avec plus d’ampleur et de force, saint Augustin le montra a l’oeuvre dans la lutte des «deux cites», qui trouvent leur origine dans le ciel a l’heure ou les premieres creatures de Dieu, les anges, se declarerent fideles ou infideles a leur Seigneur; 38 dans la societe des pecheurs ii discerna un «corps» mystique du diable, 39 que l’on retrouvera plus tard dans les Moralia in Job de saint Gre- goire le Grand/* 0 Evidemment la maj orite des Pereš, abandonnant avec Origene Pi- dee d’un peche charnel des anges dechus, virent dans leur orgueil — 30 Jn 8, 38.44. 31 Jn 8, 34.44. 32 Jn 8, 41. 33 Ibid. 34 Jn 8, 38.44. 35 J. Quasten, Initiation aux Pereš de VEglise, t. 1, Pariš 1955, p. 279 (= Pa- trology, vol. I, p. 246). 314 tom smislu i samo u toj mjeri Sotona je njihov »otac«, 33 jer između između njega i ljudske savjesti uvijek ostaje duhovni razmak koji đavolsku »laž« dijeli od pristanka koji joj se može dati ili uskratiti, 34 upravo kao što između Krista i nas uvijek postoji razmak između »istine« što je on objavljuje i vjere kojom mi tu istinu prihvaćamo. Stoga su crkveni oci, iz Svetog pisma, uvjereni da su Sotona i zlo¬ dusi protivnici otkupljenja, upozoravali vjernike da ovi doista postoje i da djeluju. NAUK OTACA Već od 2. st. naše ere Meliton Sardijski piše djelo »O zloduhu« 135 te bi bilo teško navesti bar jednog od otaca koji se ne bi dotaknuo toga predmeta. Razumije se da su najpozornije osvjetljivali đavolsko djelovanje oni koji su prikazali Božji naum u povijesti, posebno sv. Irenej i Tertulijan, koji su se susljedno protivili gnostičkom dualizmu i Marcionu; zatim Viktorin iz Pettaua i, napokon, sv. Augustin. Sveti je Irenej naučavao da je đavao »anđeo odmetnik«; 36 kojega je Krist, ponavljajući u sebi borbu što ju taj neprijatelj vodi protiv nas, morao susresti na početku svoje službe. 37 Još šire i snažnije pokazuje to u borbi između »dviju država« koje potječu iz neba, kad su se ono prva Božja stvorenja, anđeli, proglasili vjernima, odnosno nevjernima svome Gospodinu. 38 Augustin u društvu grešnika vidi mistično »tijelo« đavolovo, ,u o kojemu će kasnije u djelu Moralia in Job govoriti i sv. Grgur Veliki. 40 Očevidno, većina otaca, odbacujući s Origenom misao o tjelesnom grijehu palih anđela, vidješe počelo njihova pada u njihovoj oholosti 36 Adv. Haer., V, XXIV, 3: PG 7, 1188 A. 37 Iđ., XXI, 2: PL 7, 1179 C — 1180 A. 38 De civitate Dei, lib. XI, IX: PL 4il, 323—325. 39 De Genesi ad litteram, lib. XI, XXIV, 31: PL 34, 441—442. 40 PL 76, 694, 705, 722. 315 desir de s’elever au-dessus de leur condition, đ’affirmer leur inde- pendance, de se faire passer pour Dieu — le principe de leur chute. Mais a cote de cet orgueil, plusieurs releverent en outre leur malig- nite a l’egard de l’homme. Pour saint Irenee, l’apostasie du diable aurait commence au jour ou ii jalousa la nouvelle creature de Dieu et chercha a la dresser a son tour contre son auteur/ 11 Selon Tertul- lien, Satan, pour contrecarrer le plan du Seigneur, aurait plagie dans les mysteres paiens les institutions sacramentelles du Christ. 42 L’en- seignement patristique donna done un eeho substantiellement fidele a la doctrine et aux direetives du Nouveau Testament. LATRAN IV (1215) ET SON ENONCE DEMONOLOGIQUE II est vrai qu’au cours de vingt sieeles d’histoire le Magistere ne consacra a la demonologie que peu de deelarations proprement dog- matiques. La raison en est que l’occasion ne se presenta que rarement, a deux reprises, dont la plus importante se situe au debut du XIII e sieele, quand se manifesta une resurgence du dualisme manicheen et priscillianiste avec l’apparition des Cathares ou Albigeois. Mais l’enonce đogmat.ique d’alors, formule dans un cadre doctrinal fami- lier, rejoint d’assez pres notre preoccupation actuelle, pouisqu’il y va de l’univers et de sa creation par Dieu: -«Nous croyons fermement et nous professons simplement. . . un principe unique de l’univers, crea- teur de toutes les ehoses visibles et invisibles, spirituelles et corpo- relles: par sa force toute-puissante des le commencement du temps ii crea tout ensemble de rien Tune et l’autre creature, spirituelle et corporelle, a savoir celle des anges et celle du monde, puis la creature humaine, qui tient en quelque sorte de Tune et de Pautre puisqu’elle est composee d’esprit et de corps. Car le diable et les autres demons ont ete crees par Dieu naturellement bons, mais ce sont eux qui, d’eux-memes, se sont rendus mauvais; quant a l’homme, ii a peche a l’instigation du diable». 43 41 Saint Irenee, Adv. Haer., VI, XI, 3: PG 7, 143 C. 42 De praescriptionibus, cap. XL: PL 2, 54; De ieiuniis, cap. XVI: ibid., 977. 43 « Firmiter credimus et simpliciter confitemur ... unum universorum prin- cipium, creator omnium invisibilium et visibilium, spiritualium et corpora- lium, qui sua omnipotenti virtute simul ab initio temporis, utramque de nihilo condidit creaturam, spiritualem et corporalem, angelicam videlicet 316 — tj. u želji da se uzdignu iznad svoje stvarnosti, da potvrde svoju punu nezavisnost, da se predstave kao da su Bog. Međutim, uz tu oholost mnogi ističu također njihovu zlobu prema ljudima. Sveti Irenej drži da bi đavolov otpad bio započeo kad on postade ljubomo¬ ran zbog stvaranja čovjeka te htjede čovjeka navesti na pobunu pro¬ tiv njegova Stvoritelja/ 11 Prema Tertulijanovu mišljenju, Sotona bi, za ustuk Gospodnjem naumu, potaknuo poganske misterije kao opo¬ našanje Kristovih sakramenata/' 2 Nauk je, dakle, otaca bitno vjeran odjek smjernica Novoga zavjeta. ČETVRTI LATERANSKI KONCIL (1215) I NJEGOVE DEMONOLOŠKE IZJAVE Istina je da je kroz 20 stoljeća crkveno Učiteljstvo učenja o zlodu¬ sima, demonologiji, posvetilo sasvim malo doista dogmatičkih izjava. Razlog je u tome što se rijetko pružila prilika, svega dvaput. Naj¬ važnija je bila početkom 13. st. kad je oživio manihejski i priscilijan- ski dualizam pojavom Katara i Albigenza. Dogmatski izričaji onoga vremena složeni poput obiteljske pouke vrlo su bliski suvremenom zanimanju jer polaze od svemira i stvaranja: »Čvrsto vjerujemo i iskreno priznajemo. . . jedno jedino počelo svemira, Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga, duhovnoga i tjelesnoga: On svojom svemoći na početku vremena jednako ni iz čega stvori jedno i drugo stvorenje, duhovno i tjelesno, tj. anđele i svijet, zatim ljudsko stvorenje koje na izvjestan način pripada jednom i drugom, složeno od duha i tijela. Jer, đavao i drugi zlodusi stvoreni su od Boga naravno dobri, no po- stadoše zli po sebi, vlastitom pobudom. Što se pak čovjeka tiče, on je sagriješio napastovan od đavla.« 43 et mundanam, ac deinde humanam quasi communem ex špiritu et corpore constitutam. Diabolus enim et daemones alii a Deo quidem natura creati sunt boni, sed ipsi per se facti sunt mali. Homo vero diaboli suggestione peccavit...» (COED = Conciliorum Oecumenicorum Decreta, ćđit I.S.R. Bologna 3 1973, p. 230, 3—15; DS 800). 317 L’essentiel de cet expose est sobre. Sur le diable et les demons le Concile se contente d’affirmer que, creatures du Dieu unique, ils ne sont pas substantiellement mauvais, mais qu , ils le devinrent par leur libre arbitre. Ni leur nombre ni leur faute, ni l’etendue de leur pou- voir ne sont alors precises: ces questions etrangeres au probleme dog- matique en jeu, sont laissees a la discussion des ecoles. Mais l’affir- mation conciliaire, si succincte qu , elle soit, reste capitale. Elle emane du plus grand des Conciles du XIII e siecle, qui la mit en bonne place dans sa profession de foi. Et celle-ci, preceđee historiquement de peu par celles qu’on imposait aux Cathares et aux Vaudois/* 4 reconduisait aux condamnations portees contre le priscillianisme plusieurs siecles auparavant. 45 Cette profession de foi merite done d’etre consideree avec attention. Elle adopte la strueture habituelle aux Symboles dogmatiques et prend aisement place dans la serie que ceux-ci formaient depuis Ni- cee. Telle qu’on vient de la lire, elle se resume, de notre point de vue, en deux themes connexes, egalement importants pour la foi: l’enonce relatif au diable, auquel nous devrons nous arreter particu- lierement, suit en effet une deelaration sur le Dieu createur de toutes ehoses «visibles et invisibles», c’est-a-dire des etres corporels et an- geliques. PREMIER THEME CONCILIAIRE: DIEU CREATEUR DES ETRES «VISIBLES ET INVISIBLES» Cette affirmation concernant le Createur et la formule qui l’ex- prime ont ici une importance particuliere. Elles etaient si anciennes qu , elles s’enracinaient sur la doctrine de saint Paul. Glorifiant en effet le Christ ressuscite, l’Apotre avait affirme qu , il exerce l’empire sur tous les etres «dans les cieux, sur terre et dans les enfers», 46 «en ce monde-ci et dans le monde a venir»-/ 17 Affirmant ensuite sa pre- existence, ii enseigna qu’«il a tout cree dans les cieux et sur la terre, les (etres) visibles et les invisibles»/ lS Pareille doctrine de la creation 44 La premiere en date est la profession de foi du Synode de Lyon (ann. 1179/H181), prononcee par P. Valdo (edit. A. Dondaine, Arch. Fr. Pr., 16, 1946, 231—235), puis celle que Durand de Huesca dut professer devant l’eveque de Tarragone (PL 215, 1540—1513) en 1208; enfin celle de Bernard Prim en 1210 (PL 216, 289—292). DS 790—797 donne une eollation de ces documents. 318 Ta je izjava bitno uzdržljiva. O đavlu i zlodusima Koncil se ogra¬ ničio ustvrditi da oni, stvorenja Boga jedinoga, nisu po svojoj biti zli, nego to postadoše svojom slobodnom odlukom. Tu se ne određuje ni njihov broj, ni njihov grijeh, ni opseg njihove moći. Ta pitanja koja se onda nađoše izvan dogmatične problematike, bijahu prepuštena sko- lastičkom raspravljanju. Ali koncilska tvrdnja, kolikogod sažeta, osta¬ je od poglavite važnosti, jer je izraz najvećega Koncila 13. stoljeća te je umetnuta u njegovu ispovijest vjere koja se — povijesno nešto mlađa od onih što su naložene katarima i valdezima 44 povezuje s osudama što su koje stoljeće prije toga bile izrečene protiv priscili- janstva. 45 Ta dakle ispovijest vjere zavređuje punu pozornost. Ona prihvaća uobičajeno ustrojstvo dogmatičnih simbola te se lako smještava u njihov niz polazeći od Nicejskoga sabora. Prema navede¬ nu tekstu ona se s našega zrenika sažimlje u dvije tvrdnje koje su povezane i jednako važne za vjeru. Izričaj o đavlu, na kome se mora¬ mo posebno zaustaviti, dolazi zapravo nakon izjave o Bogu, Stvori¬ telju svega vidljivoga i nevidljivoga, što znači bića tjelesnih i anđe¬ oskih. PRVI SADRŽAJ KONCILSKE IZJAVE: BOG STVORITELJ BIĆA »VIDLJIVIH I NEVIDLJIVIH« Ta tvrdnja o Stvoritelju i obrazac koji ju izriče posebno su važni za naš predmet, jer su toliko starinske da se ukorjenjuju u učenju svetoga Pavla. Doista, Apostol, proslavljujući Krista uskrsloga, bijaše ustvrdio da on gospoduje nad svim bićima »na nebesima, na zemlji i u podzemlju«, 46 »u svijetu sadašnjem i budućem«: 47 zatim, utvrđu¬ jući Kristovo pretpostojanje, naučavaše da je »on stvorio sve na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo«. 48 Taj nauk o stvaranju ubrzo postade itekako važan za kršćansku vjeru, jer su uskoro gnostici i marcionisti, 45 Au Concile de Braga (560/563) au Portugal (DS 451—464). 46 Pi: 2, 10. 47 Ep 1, 21. 48 Col 1, 16. 319 eut sans retard son importance pour la foi chretienne: car la Gnose et le Marcionisme tenterent aussitot, avant le Manicheisme et le Pri- scillianisme, de l’ebranler. Et les premiers symboles de la foi speci- fierent regulierement que «les (etres) visibles et invisibles» ont tous ete crees par Dieu. Affirmee par le Concile de Nicee-Constantinople/* 9 puis par celui de Tolede, 50 elle se lisait dans les professions de foi des grandes Eglises qui s’en servaient dans leur celebration du bap- teme. 51 Elle penetra aussi dans la grande priere eucharistique de saint Jacques a Jerusalem, 52 de saint Basile en Asie mineure, et a Alexan- drie, 53 et d’autres Eglises d’Orient. 54 Chez les Pereš grecs, elle apparait des saint Irenee 55 et dans YExpositio fidei de saint Athanase 50 En Occident on la rencontre chez Gregoire đ’Elvire, 57 saint Augustin, 58 saint Fulgence, 59 etc. Au moment ou les Cathares d’Occident, prolongeant les Bogomiles de l’Europe orientale, restauraient le dualisme manicheen, la pro- fession de foi du IV e Concile du Latran ne pouvait mieux faire que de reprendre cette declaration et sa formule, qui revetirent des lors une importance definitive. Repetees en effet aussitot par les profes¬ sions de foi du second Concile de Lyon, 60 de Florence 61 et de Trente, 62 elles reparurent finalement dans la Constitution Dei Filius au premier Concile du Vatican 03 dans les termes memes qui avaient ete ceux du IV e Concile du Latran en 1215. C’est done bien la une affirmation primordiale et constante de la foi que ce Concile souligna providen- tiellement pour y rattacher son enonce concernant Satan et les de- mons. Par la meme ii signifiait que leur cas, deja important en lui- -meme, s’inserait dans un contexte plus general, forme par la doctrine de la creation universelle et de la foi aux etres angeliques. 49 COED, p. 5 et 24; DS 125—150. 50 DS 188. 51 A Jćrusalem (DS 41), a Chypre (rapporte par Epiphane de Salamine: DS DS 44), a Alexandrie (DS 46), a Antioche (DS 50), en Armenie (DS 84), etc. 52 PE (= Prex Eucharistica, edit. Hanggl-Phal, Fribourg 1068), p. 244. 53 PE, p. 232 et 348. 54 PE, p. 327, 332, 382. 55 Adv. Haer., II, XXX, 6: PG 7, 818 B. 56 PG 25, 199—200. 57 De fide orthodoxa contra Arianos: dans les oeuvres attribućes k saint Am- broise (PL 17, 549) et £ Phebađe (PL 20, 49). 320 prije manihejaca i priscilijanaca, pokušali taj nauk uzdrmati. Najra¬ niji simboli vjere redovito su izricali da su »(bića) vidljiva i nevidlji¬ va« sva od Boga stvorena. Taj nauk, potvrđen od Koncila nicejsko- -carigradskoga/* 9 zatim od onoga u Toledu, 50 čitao se u ispovijestima vjere kojima su se velike Crkve služile u slavljenju krštenja, 51 bijaše ušao i u veliku euharistijsku molitvu sv. Jakova u Jeruzalemu, 52 sve¬ toga Bazilija u Maloj Aziji i Aleksandriji 53 i drugih Crkvi Istoka. 5 '* Kod grčkih otaca taj se nauk nalazi, počevši od sv. Ireneja 55 i djela Expositio fidei svetoga Atanazija. 56 Na Zapadu susrećemo ga kod Grgura iz Elvire, 57 sv. Augustina, 58 svetog Fulgencija 59 i drugih. U vrijeme kad su na Zapadu katari, a u istočnoj Evropi bogumili, obnavljali manihejski dualizam, ispovijest vjere 4. lateranskog koncila nije mogla ništa bolje učiniti nego preuzeti ovu izjavu i njezin obra¬ zac koji su od tada definitivno važni. Ponovljeni, naime, vrlo brzo u ispovijestima vjere 2. lionskog koncila, 60 zatim koncila u Firenzi 61 i u Tridentu, 62 pojavljuju se napokon u konstituciji Dei filius 1. vati¬ kanskog koncila 63 , istim izrazima kao u 4. lateranskog g. 1215. Riječ je dakle o poglavitoj i trajnoj tvrdnji vjere koju je Lateranski koncil providnosno istaknuo da bi uz nju povezao svoju izjavu o Sotoni i zlodusima. Na taj je način pokazao da to što se tiče Sotone i zloduha nije samo važno po sebi, nego se uklapa u općenitiji kontekst učenja o sveobuhvatnom stvaranju i vjerovanju o anđeoskim bićima. 58 De Genesi ad litteram liber imperfectus, I, 1—2: PL 34, 221. 59 De fide liber unus, III, 25: PL 65, 683. 60 Cette profession de foi, prononcee par l’empereur Michel Paleologue, est conservee par Hardouin et par Mansi dans les Actes de ce Concile; on la trouvera commodeement dans DS 85H, La COED de Bologne l’omet sans en donner les raisons (au premier Concile du Vatican, le rapporteur de la Deputatio fidei s’en reclama pourtant officiellement, Mansi, t. LII, 113 B). 61 Sess. IX, Bulla unionis Coptorum: COED , p. 571; DS 1333. 62 DS 1862 (la COED ne la donne pas). 63 Sess . III, Constitutio Dei Filius, cap. I: COED, p. 805—806; DS 3002. 2i ŠEPER 321 DEUKIEME THEME CONCILIAIRE: LE DIABLE 1. Le texte Quant a cet enonce demonologique, ii est loin de se presenter com- me une nouveaute adjointe pour la circonstance a la maniere d’une consequence doctrinale ou d’une deduction theologique: ii apparait au contraire comme un point ferme, acquis depuis longtemps. La seule formulation du texte en est deja l’indice. En effet, une fois affirmee la creation universelle, le document ne passe point au diable et aux demons comme a une conclusion logiquement deduite. II n’ecrit pas: «En consequence Satan et les demons ont ete crees naturelle- ment bons . . comme ii aurait fallu si la declaration avait ete nou- velle et tiree de la precedente. Au contraire ii presente le cas de Sa¬ tan comme une preuve de cette affirmation precedente, a titre d’ar- gument contre le dualisme. II ecrit effectivement: Car Satan et les demons ont ete crees naturellement bons . . Bref, l’enonce qui les concerne se propose comme une affirmation indiscute de la conscien- ce chretienne: c’est un temps fort du document. II ne pouvait du reste en etre autrement si Ton veut bien tenir compte de l’histoire. 2. La preparation: les formulations positives et negatives (iye_ye s ) Effectivement des le IV e sižcle l’Eglise avait pris position contre la these manicheenne de deux principes coeternels et opposes. fi/| En Orient et en Occident elle enseignait fermement que Satan et les demons ont ete crees et faits naturellement bons. «Crois, declarait saint Gregoire de Nazianze au neophyte, qu’il n’existe pas d’essence du mal, ni de royaume [du mal], exempt de commencement ou sub- sistant par lui-meme ou cree par Dieu». C5 Le diable etait considere comme une creature de Dieu, initialement bonne et eclatante; mal- heureusement elle n’etait pas restee dans la verite ou elle avait ete etablie (Jn 8, 44); elle s’etait dressee contre le Seigneur. 06 Le mal n’etait done pas dans sa nature, mais dans un acte libre et contingent 64 Mani, fondateur de la secte, vecut au lile sieele de notre ere. Des le sieele suivant s’affirma la resistance des Pereš au manicheisme. Ephiphane con- sacra a cette hćresie un long expose suivi d’une refutation (Haer. 66: PG 42, 29—172). Saint Athanase en parle k l’occasion (Oratio contra gentes, 2: PG 25, 6 C). Saint Basile composa un petit traite. Quod Deus non sit auctor malorum {PG 31, 330—354). Didyme d’Alexandrie est l’auteur d’un Contra 322 DRUGI PREDMET KONCILA: ĐAVAO 1. Tekst Sto se tiče toga demonološkog izričaja, daleko od toga da bi se predstavio kao neka novost koja bi tu bila dodana iz okolnosti poput neke doktrinalne konzekvencije ili teološkog izraza; ona se, nasuprot, pojavljuje kao sigurni stav stečen od davnine. Nato nas upućuje for¬ mulacija teksta. Doista, pošto je potvrđeno sveobuhvatno stvaranje, dokument ne prelazi na đavla i zloduhe kao na neki logično izvedeni zaključak. Ne piše »dosljedno tome Sotona i zlodusi stvoreni su na¬ ravno dobri.. .« što bi bilo nužno da je riječ o izjavi koja bi bila nova a izvedena iz prethodne. Nasuprot, izjava predstavlja slučaj Sotone kao dokaz za prethodnu tvrdnju, kao argument protiv dualizma. Piše upravo: »jer Sotona i zlodusi stvoreni su naravno dobri. . .«. Ukratko, izričaj koji se na njih odnosi, predstavlja se kao neprijeporna tvrdnja kršćanske svijesti i to je važno mjesto dokumenta. Nije ni moglo biti drugačije sjetimo li se onih povijesnih prilika. 2. Priprava: Pozitivne i negativne formulacije (IV.—V. st.) Zaista je već od 4. st. Crkva zauzimala stajalište protiv manihejske tvrdnje o dva suvječna i suprotna počela, 64 kako na Istoku tako i na Zapadu, čvrsto naučavajući da su Sotona i zlodusi stvoreni i načinjeni naravno dobrima. »Vjeruj«, proglašavao je sv. Grgur Nazijanski obra¬ ćenicima, »da ne postoji bit zla, niti carstva (zla) koje bi bilo bez početka bilo da bi postojalo po sebi bilo od Boga stvoreno«. 65 Đavao je smatran stvorenjem Božjim, izvorno dobrim i sjajnim koje, naža¬ lost, nije izdržalo u istini u kojoj je bilo postavljeno (Iv 8, 44), nego se od Boga odmetnulo. 66 Zlo, dakle, nije bilo u njegovoj naravi nego u slobodnom i nenužnom činu njegove volje. 67 Takve tvrdnje — koje se podjednako nalaze kod sv. Bazilija, 68 sv. Grgura Nazijanskog, 69 sv. Manichaeos (PG 39, 1035—1:110). En Occident, saint Augustin, apres avoir admis dans sa jeunesse le manicheisme, le combattit systšmatiquement aprčs sa conversion 82 « Cap. LX: Fides vera, quae est Catholica, omnium creaturarum sive spi- ritualium, sive corporalium bonam confitetur substantiam, et mali nullam esse naturam; quia Deus, qui universitatis est conditor, nihil non bonum fecit. Unde et diabolus bonus esset, si in eo quod factus est permaneret. Sed quia naturali excellentia male usus est, et in veritate non stetit, non in contrariam subsantiam transiit, sed a summo bono, cui debuit adhaerere, discessit» (De ecclesiasticis dogmatibus: PL 58, 995 C—D). Mais la recension primitive du meme ouvrage, publiee en appendice des oeuvres de saint Augustin, n’a pas ce ehapitre (PL 42, 1213—1222). 328 nih dogmi što se pripisuje Genadiju Marseljskom. 82 Napokon isto učenje istim učiteljskim tonom odjekuje u Pravilu vjere za Petra , djelu sv. Fulgencija gdje nalazimo tvrdnju da je nužno »prihvaćati poglavito«, »prihvaćati čvrsto«, da je sve što nije Bog, Božje stvore¬ nje, a takva su sva bića »vidljiva i nevidljiva«; »da se dio anđela dragovoljno udaljio, odvratio od svoga Stvoritelja, i »da zlo nije nikakva narav«. 83 Nije, dakle, čudno što su u takvom povijesnom kontekstu Statuta Ecclesiae antigua — crkvenozakonska zbirka iz 5. st. — među pitanja namijenjena ispitu iz pravovjerja za biskupske kandidate uvrstila im i ovo: »Je li đavao zao po naravi ili je postao takvim po slobodnom izboru«, 84 a taj se obrazac ponovno nalazi u ispovijesti vjere što ju je Inocent III. predložio valdezima. Prvi koncil u Bragi (6. st.) Taj je, dakle, nauk bio općenit i siguran. Mnogi dokumenti koji ga izražavaju, a od kojih smo glavne spomenuli, predstavljaju doktri- nalni temelj na kome je izrastao prvi koncil u gradu Braga (sjeverni Portugal) sredinom 6. st. Na tom temelju 7. kanon toga sinoda ne djeluje kao nešto izolirano nego kao sažetak naučavan ja o tome kroz 4. i 5. st., i posebno nauka sv. Leona Velikog: »Ako bi se netko drnzuo tvrditi da đavao ne bijaše prije (dobri) anđeo od Boga stvoren i da njegova narav nije Božje djelo, nego da je on izišao iz kaosa i tmina te da njegovo biće nema tvorca nego da je on sam počelo i bit zla, kako kažu Mani i Priscila, neka je izopćen.« 86 83 De fide seu de regula fidei ad Petrum liber unus: PL 65, 671—706. « Prin- cipaliter tene » (III, 25, col. 683 A); « Firmissime... tene » (IV, 45, col. 694 C). « Pars itaque angelorum quae a suo creatore Deo, quo solo bono beata fuit, voluntaria prorsus aversione discessit... » (III, 31, col. 687 A); «[...] nullamque esse mali naturam » (XXI, 62, col. 699 D — 700 A). 84 Concilia Gallica (314—506), CC, S.L., 148, edit. Ch. Munier, p. 165, 25—26; de nouveau en appendice de l’Orđo XXXIV, dans M. Andrieu, Ordines ro¬ mani , t. III, Lovanii 1951, p. 616. 85 PL 215, 1512 D; A. Dondaine, Arch. Fr. Pr. f 16 (1964), 232; DS 797. 86 DS 457. 329 3. L’incidence « catharc » (XII C et XIII e s.) Ainsi la condition de creature, l’acte libre par lequel le diable s’etait perverti appartenaient depuis longtemps a la foi explicite de PEglise. Le IV e Concile du Latran n’avait done pas a en faire preuve docu- mentee, mais a introduire ces affirmations dans son Synode a titre de croyances clairement professees. Cette insertion, dogmatiquement possible depuis longtemps, etait alors devenue necessaire, car Pheresie des Cathares avait repris a son compte un certain nombre des erreurs manicheennes d’autrefois. Au tournant qui marque le passage du XII e au XIII e sieele, plusieurs professions de foi avaient du prendre les devants pour reaffirmer que Dieu est createur des etres «visibles et invisibles», auteur des deux Testaments, et pour specifier que le diable n’est point mauvais par nature, mais par choix. 87 Les anciennes propositions dualistes, encadrees par de vastes mouvements đoetri- naux et spirituels, constituaient alors un veritable danger pour la foi dans le Midi de la France et dans PItalie septentrionale. En France, Ermengaud, de Beziers, avait du ecrire un traite contre ces heretiques «qui disent et croient que ce monde-ci et tous les etres visibles n’ont pas ete crees par Dieu mais par le diable»: ii existerait ainsi deux dieux, Pun bon et toutpuissant, l’autre mauvais, le diable. 88 En Italie du nord, un ex-cathare converti, Bonacursus, avait aussi jete un eri d’alarme et precise les diverses ecoles de la secte. 89 A peine posterieure a son intervention, la Summa contra haereticos, long¬ temps attribuee a Prevostin de Cremone, marque mieux pour nous Pimpact de Pheresie dualiste dans l’enseignement de Pepoque. Elle debute en effet en traitant ainsi des Cathares: «Le Dieu tout-puissant n’a cree que les [etres] invisibles et incorporels. Quant au diable, que cet heretique appelle le dieu des tenebres ii a cree les [etres] visibles et corporels. Čeci dit, l’heretique ajoute qu’il y a deux principes des ehoses: le principe du bien, a savoir Dieu tout-puissant; le second, le principe du mal, a savoir le diable. II ajoute aussi qu’il existe deux natures, Pune bonne [celle] des incorporels, creee par le Dieu tout- -puissant; Pautre, mauvaise [celle] des [etres] corporels, creee par le 87 Cf. plus haut, n. 44. 83 PL 204, 1235-1272; cf. E. Delaruelle, Dict. Iiist. et Geeogr. Eccl. XV, 754-757. 89 PL 204, 775-792. Le contexte historique de 1’Italie du Nord a cette epoque est bien đecrit par le P. Ilarino da Milano, «Le eresie medioevali» (sec. XI-XV) dans: Grande Antologia filosofica, vol. IV, Milano 1954, p. 1599-1689. 330 3. Slučaj katara (12. i 13. st.) Od davnine u izričitu vjeru Crkve pripadaju i položaj stvorenja i slobodna odluka kojom se je đavao odmetnuo. Četvrtom lateranskom koncilu bilo je dovoljno unijeti te tvrdnje u svoj simbol vjerovanja bez potrebe da ih dokazuje jer je bila riječ o vjerovanjima koja su se već izričito ispovijedala. Taj umetak koji je s dogmatičkog gledišta i prije bio moguć, u ono je vrijeme postao nužnim, zbog toga što je katarsko krivovjerje prisvojilo neke davne manihejske zablude. Na prijelazu 12. i 13. st. brojni obrasci vjerovanja morali su se požuriti da utvrde kako je Bog stvoritelj bića »vidljivih i nevidljivih«, kako je autor obaju Zavjeta, i pobliže odrediti kako đavao nije zao po naravi nego po opredjeljenju. 87 Drevne dualističke tvrdnje, ukloplje¬ ne u široka doktrinalna i spiritualna gibanja, u ono su vrijeme u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji predstavljale stvarnu opasnost za vjeru. U Francuskoj je Ermengaud od Beziersa morao napisati traktat protiv krivovjeraca »koji govore i vjeruju da ovaj svijet i sva vidljiva bića nisu stvoreni od Boga nego od đavla«, te da postoje jedan Bog dobar i svemoguć i drugi Zlobog , tj. đavao. 88 U sjevernoj Italiji je bivši katar obraćenik Bonacursus zvonio na uzbunu i pobliže označi¬ vao različite škole te sljedbe. 80 Malo nakon njegova zahvata, Summa contra haereticos , dugovremeno pripisivana Prepositinu iz Cremone još nam bolje ističe sukob dualističke teze u naučavanju onoga razdo¬ blja, kad svoj prikaz o katarima ovako započinje: »Svemogući Bog stvorio je samo (bića) nevidljiva i bestjelesna. Što se pak tiče đavla, što ga krivovjernik zove bogom tmina, on je stvorio (bića) vidljiva i tjelesna. Rekavši to, krivovjernik dodaje da su dva počela stvari: počelo dobra, tj. Bog svemogući, i počelo zla, tj. đavao. Dodaje tako¬ đer da postoje dvije naravi: jedna dobra, narav bestjelesnih (bića), stvorena od Boga svemogućega; druga zla, (narav) tjelesnih (bića) stvorena od đavla. Krivovjernik koji tako govori nekad se zvaše manihejac a danas katar.« 00 Unatoč svojoj kratkoći, ovaj je sažetak Quant a l’ouvrage de Bonacursus, ii fut etudie par le meme P. Ilarino da Milano: La «Manifestatio heresis Catarorum quam fecit Bonacursus» secon- do ii cnd. Ottob. lat. 136 della Biblioteca Vaticana, Aevum 12 (1938), 281-333.. 331 diable. L’heretique qui s’exprime ainsi s’appelait autrefois le Mani- cheen, aujourd’hui le Cathare«-. 90 Malgre sa brievete, ce resume est deja significatif par sa densite. On peut aujourd’hui le completer en se referant au Livre des deux principes, ecrit par un theologien cathare peu apres Latran IV. 91 Entrant dans les details de l’argumentation et s’appuyant sur l’Ecri- ture, cette petite somme des militants de la secte pretenđait refuter la doctrine de l’unique Createur et etablir sur textes bibliques l’exi- stence de deux principes opposes 92 A cote du Dieu bon, ecrivait-elle, «il nous faut necessairement reconnaitre l’existence d’un autre prin¬ cipe, celui du mal, qui agit pernicieusement contre le vrai Dieu et contre sa creature». 93 VALEUR DE LA DECISION DU LATRAN IV Au debut du XIII e siecle, ces declarations etaient loin d’etre seule- ment des theories d’intellectuels illumines. Elles correspondaient a un ensemble de croyances erronees, vecues et repandues par une foule de conventicules ramifies, organises et actifs. L’Eglise se devait d’intervenir en renouvelant fermement les affirmations doctrinales des siecles anterieurs. C’est ce que fit le Pape Innocent III en intro- duisant les deux enonces dogmatiques signales plus haut dans la pro- fession de foi du IV e Concile oecumenique du Latran. Celle-ci, lue officiellement devant les eveques, regut leur approbation. Interroges a haute voix: «Croyez-vous ces [verites] en tous points?», ils repon- dirent par une acclamation unanime: «Nous [les] croyons». 94 L’en- semble du document conciliaire est done de foi. Et en raison de sa nature et de sa forme, qui sont celles d’un symbole, chacun de ses points principaux a egalement valeur dogmatique. 90 «Sed primo de fide. Contra quam proponit cententiam falsitatis et iniqui- tatis, dicens Deum omnipoetentem sola invisibila et ineorporalia creasse; diabolum vero, quem deum tenebrarum appellat, dicit visibila et corporalia creasse. Quibus predictis addit hereticus duo esse principia rerum: unum boni, sciUicet Deum omnipotentem; alterum mali, scilicet diabolum. Addit etiam duas esse naturaš: unam bonam, ineorporalium, a Deo omnipotente creatam; alteram malam, corporalium, a diabolo creatam. Hereticus autem qui hoc dicit antiquitus Manicheus, nunc vero Catharus appellatur » (Sum- ma contra haereticos, cap. I, edit. Joseph N. Garvin et James A. Corbett, University of Notre-Dame, 1958, p. 4). 91 Ce traite, decouvert et publie une premiere fois par le P. Antoine Donda- ine, O.P., vient đ ? etre l’objet d’une seconde edition: Livre des deux prin¬ cipes. Introduction, texte critique, traduetion, notes et index , par Christi- ne Thouzellier, S Chr 198, Pariš 1973. značajan zbog toga što je doista zgusnut. Danas ga je moguće nado¬ puniti pozivanjem na Knjigu o dva počela što ju je napisao jedan katarski teolog malo nakon 4. lateranskog koncila. 91 Razvijajući sitni¬ čavo dokazivanje i tražeći oslonca u Svetom pismu ta mala suma revnitelja te sekte htjela je odbaciti učenje o jedinom Stvoritelju te na biblijskom štivu utemeljiti opstanak dvaju suprotnih načela. 92 Uz dobroga Boga, govoraše, »nužno moramo priznati opstanak drugog počela, zbog koje opasno djeluje protiv pravoga Boga i protiv njegovih stvorenja. 93 VRIJEDNOST ODLUKA IV. LATERANSKOG KONCILA Početkom 13. st. te su izjave, daleko od toga da bi bile samo teorije stručnjaka intelektualaca, odgovarale spletu zabludnih vjerovanja po kojima je živjela i širila ih masa razgranatih zajednica, organiziranih i aktivnih. Crkva je morala intervenirati energično ponavljajući doktri- nalne tvrdnje prethodnih stoljeća. To je učinio papa Inocent III. une- savši dva dogmatska izričaja u ispovijest vjere IV. lateranskog konci¬ la. Ta je vjeroispovijest biskupima službeno pročitana i oni su je prihvatili. Na glasan upit: »Vjerujete li ove (istine) točku po točku?«, oni su jednodušno klicali: »Vjerujemo«. 9 ' 1 U cjelini je, dakle, koncil- ski dokument vjere te po svojoj naravi i obliku koji su narav i oblik simbola, svaka njegova poglavita točka ima jednaku dogmatsku vri¬ jednost. 92 L. c., par. 1, p. 160-161. 93 lb., par. 12, p. 190-191. 94 «Dominus papa, summo mane missa celebrata et omnibus episcopis per se- des suas đispositis, in eminentiorem locum cum suis cardinalibus et mi- nistris ascendens, sancte Trinitatis fidem et fingulos fidei articulos recitari fecit. Quibus recitatis quesitum est ab universis alta voće: «Creditis haec per omnia?». Responderunt omnes: «Credimus». Postmodum damnati sunt omnes heretici et reprobate quorumdam sententie, Joachim videlicet et Emelrici Parisiensis. Quibus recitatis iterum quesitum est: «An reprobatis sententias Joachim et Emelrici». At illi magis invalescebant clamando: «Re- probamus» (A New Eyewitness, Account oj the Fourth Lateran Council, publie par St. Kuttner et Antonio Garda y Garcia, dans Traditio 20, 1964, 115-128, spćcialement p. 127-128). 333 II y aurait en effet une erreur manifeste a pretendre que chaque paragraphe d’un Symbole de foi ne contiendrait qu’une seule affir- mation dogmatique: ce serait appliquer a son interpretation une her- meneutique valable, par exemple, pour un decret de Trente, dont chaque chapitre n’enseigne d'ordinaire qu’un theme dogmatique: ne- cessite de se preparer a la justification, 95 verite de la presence reelle dans l’Eucharistie, 90 etc. Le premier paragraphe de Latran IV con- dense, au contraire, en autant de lignes que le chapitre de Trente sur «le don de la perseverance«-, 97 une foule d’affirmations de foi, la plupart deja definies, sur Punite de Dieu, la trinite et l’egalite des Personnes, la simplicite de leur nature, les processions du Fils et du Saint-Esprit. II en va de meme pour la creation, notamment pour nos deux passages concernant l’ensemble des etres spirituels et corporels creees par Dieu ainsi que pour la creation du diable et pour son pe- che. C’etait la depuis le IV e et le V e siecle, comme nous l’avons etabli, autant de points appartenant a l’enseignement de l’Eglise. En les in- serant dans son Symbole, le Concile ne fit que consacrer leur appar- tenance a la regle universelle de la foi. Aussi bien Texistence de la realite demoniaque et l’affirmation de sa puissance ne reposent pas seulement sur ces documents plus spe- cifiques: elles trouvent une autre expression, plus generale et moins stricte, dans les enonces conciliaires chaque fois qu , ils descrivent la condition de l’homme sans le Christ. L’ENSEIGNEMENT COMMUN DES PAPES ET DES CONCILES Au milieu du V e siecle, a la veille de Chalcedoine, c'est en evoquant la victoire sur la mort et sur le diable, qui en đetient Tempire selon l’Epitre aux Hebreux, que le Tome du Pape saint Leon le Grand a Flavien precisa Pun des buts de l’economie du salut. 98 Plus tard, quand le Concile de Florence parla de la Redemption, ii la presenta a la maniere scripturaire, comme une liberation de la domination du diable. 99 Trente, resumant la doctrine de saint Paul, declare que l’homme pecheur «est sous la puissance du diable et de la mort». 100 • 95 Sess. VI, Decretum de iustificatione, cap. V: COED, p. 672; DS 1525. 96 Sess. XIII, cap, I: COED, p. 693; DS 1636-1637. 97 Sess. VI, cap. XIII: COED, p. 676; DS 1541. 334 Upalo bi se u očitu zabludu ako bi se pretpostavljalo da svaki paragraf nekog simbola vjere mora sadržavati samo jednu dogmatsku tvrdnju. To bi značilo primijeniti na njegovo tumačenje određenu hermeneutiku koja je npr. valjana za koji dekret Tridentskog koncila gdje svako poglavlje redovito naučava samo jednu dogmatsku temu: nužnost priprave za opravdanje, 95 istine o stvarnoj Kristovoj prisut¬ nosti u Euharistiji, 96 itd. Međutim, prvi paragraf IV. lateranskog sažimlje u nekoliko crta koje nisu veće od onih u Tridentskom po¬ glavlju o »daru ustrajnosti« 97 više vjerskih tvrdnji, većinom već prije definiranih, o jedinstvu Božjem, o trojstvu i jednakosti Osoba, o jednostavnosti njihove naravi, o izlaženju Sina i Duha Svetoga. Tako se događa i kad je riječ o stvaranju, posebno dva ulomka što se odnose na duhovna i tjelesna bića stvorena od Boga, te još na stva¬ ranje đavla i na njegov grijeh. Radilo se tu, kao što smo već utvrdili, o više točaka koje su iza 4. i 5. st. pripadali crkvenom naučavanju. Uvrstivši ih u svoj simbol vjere, koncil je samo posvetio njihovu pripadnost općem pravilu vjerovanja. I opstanak demonske stvarnosti i tvrdnja o njenoj moći temelje se ne samo na ovim specijaliziranim dokumentima nego nalaze izra¬ za, općenitije i manje strogo, u koncilskim izjavama gdje god one opisuju položaj čovjeka bez Krista. OPĆA NAUKA PAPA I KONCILA Sredinom 5. st., uoči Kalcedonskoga koncila »Svezak« pape Sv. Leona Velikog Flavijana pobliže je odredio jedan od ciljeva ekonomije spasenja ističući pobjedu nad smrću i nad đavlom koji je prema Poslanici Hebrejima imao vlast nad smrću. 98 Kasnije će firentinski koncil govoreći o otkupljenju to biblijski prikazati kao oslobođenje od vlasti đavolske. 99 Tridentski koncil sažimljući nauk sv. Pavla, izjav¬ ljuje da je čovjek grešnik »u vlasti đavla i smrti« 1 " Spašavajući nas pak Bog »nas je oslobodio od vlasti tmina i prenio nas u kraljevstvo 98 DS 291; la formule sera reprise par la Sess. V. c. 1, du Concile de Trente (COED, p. 666; DS 1511). 99 Sess. XI, Bulla unionis Coptorum: COED, p. 575—576; DS 1347—1349. 100 Sess. VI. cap. I: COED, p. 671; DS 1521. 335 En nous sauvant, Dieu «nous a delivres du pouvoir des tenebres et transferes dans le royaume de son Fils bienaime, en qui nous avons le rachat et la remission des peches». 101 Commettre le peche apres le bapteme, c’est de nouveau «se livrer au pouvoir du demona. 102 Telle est, en effet, la foi primitive et universelle de l’Eglise. Des les premiers siecles elle s’atteste dans la liturgie de rinitiation chretien- ne au moment ou les catechumenes, sur le point d’etre baptises, re- nongaient a Satan, professaient leur foi a la Tres Sainte Trinite et adheraient au Christ leur Sauveur. 103 C’est pourquoi le second Concile du Vatican, qui prit position sur le present de l’Eglise plus souvent que sur la creation, ne manqua pas de mettre en garde contre l’activite de Satan et des demons. De nouveau, comme a Florence et a Trente, ii rappela a la maniere de l’Apotre que le Christ nous «delivre du pouvoir des tenebres». 1(M Re- sumant l’Ecriture a la maniere de saint Paul et de rApocalypse, la Constitution Gaudium et spes jugea que notre histoire, l’histoire uni¬ verselle, «est un dur combat contre la puissance des tenebres, qui, commence des les origines, durera, comme Ta dit le Seigneur, jus- qu’au dernier jour». 105 Ailleurs, Vatican II renouvela les avertisse- ments de l’Epitre aux Ephesiens a -«endosser Tarmure de Dieu afin de pouvoir tenir contre les manoeuvres du demon». 106 Car, comme la meme Constitution le rappelle aux lai'cs, ^ Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje da se uzdržava¬ te od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u sveto¬ sti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga, pa u tome ne prikraćivati i ne varati svoga brata ... Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Prema tome, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji svoga Duha Svetoga udahnjuje u vas . 20 A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa neka se i ne spominju među vama, kako dolikuje svetima!... Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik — taj idolopoklonik nema baštine u Kraljevstvu Kristovu i Božjem . Nitko neka vas 28 Mt 5, 27—28. 29 Cf. Gai 5, 19—23; 1 Cor 6, 9—11. 30 1 Thess 4, 3—8; cf. Col 3, 5—7; 1 Tim 1, 10. 371 enim scitote, intellegentes quod omnis fornicator aut immundus aut avarus, id est idolorum cultor, non habet hereditatem in regno Christi et Dei. Nemo vos decipiat inanibus verbis, propter haec enim venit ira Dei in filios diffidentiae. Nolite ergo effici compartieipes eorum; eratis enim aliquando tenebrae, nunc autem lux in Domino; ut filii lucis ambulate» 31 Praeterea Apostolus, rationem affert christianorum propriam, cur castitas sit excolenda, dum reprobat peccatum fornicationis non solum quatenus haec actio proximos vel socialem ordinem laedit, sed etiam qua fornicator offendit Christum, cuius sanguine acquisitus est cuiusque est membrum, et Spiritum Sanctum, cuius est templum: «Nescitis quoniam corpora vestra sunt membra Christi? . . . Omne pec¬ catum quodcumque fecerit homo, extra corpus est; qui autem for- nicatur, in corpus suum peccat. An nescitis quoniam membra vestra templum sunt Spiritus Sancti qui in vobis est, quem habetis a Deo, et non estis vestri? Empti enim estis pretio magno. Glorificate et por- tate Deum in corpore vestro«-. 32 Quo magis fideles momentum intellegent castitatis eiusque neces- sarium munus in sua ipsorum vita ut virorum et mulierum, eo magis percipient, instinctu quođam spirituali permoti, quid haec virtus praecipiat vel suadeat; ac facilius etiam, magisterio Ecclesiae obse- quentes, ea excipere et implere scient, quae recta conscientia in sin- gulis casibus dictaverit. 12. Apostolus Paulus vividis verbis acerbam pugnam describit, quam homo, servus peccati, interius experitur inter legem mentis suae et aliam legem, quae est in membris, ipsum captivantem. 33 Atta- men homo liberari potest a corpore mortis per gratiam lesu Christi. 3 '' Hac quidem gratia fruuntur homines, qui per ipsam iustificati sunt et quos lex spiritus vitae in Christo lesu liberavit a lege peccati et mortis. 35 Quamobrem eos Apostolus obsecrat: «Non ergo regnet pec¬ catum in vestro mortali corpore ut oboediatis concupiscentiis eius«. ,% ' Haec autem liberatio, etsi aptos nos reddit ad serviendum Deo in novitate vitae, minime tollit concupiscentiam ex originali peccato ortam, neque invitamenta ad malum in hoc mundo, qui «totus in maligno positus est«-. 37 Quare Apostolus fideles adhortatur, ut vitiorum 31 Eph 5, 3—8; cf. 4, 18—19. 32 1 Cor 6, 15, 18—20. 33 Cf. Rom 7, 23. 372 ispraznim riječima ne zavarava: zbog toga dolazi gnjev Božji na sino¬ ve neposlušne. Nemajte dakle ništa s njima! Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu i kao djeca svjetlosti hodite. 31 Osim toga, Apostol pobliže označuje čisto kršćanski razlog za život u čistoći kad osuđuje grijeh bludnosti ne samo ukoliko je nepravda prema bližnjemu ili prema društvenom poretku, već zato što bludnik vrijeđa Krista čijom je krvlju otkupljen i čiji je ud, i Duha Svetoga čiji je hram: Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? . . . Svaki grijeh koju učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svo¬ jega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupni¬ nom. Proslavite, dakle, Boga u tijelu svojemu. 32 Što vjernici bolje budu shvatili vrijednost čistoće i njenu prijeko potrebnu ulogu u životu koji žive kao muškarci i žene, to više će uvidjeti, nošeni nekim duhovnim nagnućem, što ta krepost zahtijeva ili na što ih potiče te će, u poslušnosti crkvenom Učiteljstvu, bolje ujedno znati prihvatiti i izvršiti što im u pojedinim slučajevima bude nalagala njihova savjest. 12. Apostol Pavao potresnim riječima opisuje onu žalosnu borbu što je čovjek rob grijeha osjeća u nutrini između zakona uma njegova i drugog zakona koji je u udovima i koji ga zarobljava. 33 No, čovjek može biti oslobođen od tijela smrtonosnog po milosti Isusa Krista, 3 * 4 Tu milost imaju ljudi koje je upravo ona i učinila pravednima, oni koje je zakon Duha što daje život u Kristu oslobodio zakona grijeha i smrti. 31 Zato ih Apostol proklinje: Neka, dakle, ne kraljuje grijeh u vašem tijelu, da slušate njegove požude. 3 ® Premda nas to oslobođenje osposobljava za služenje Bogu u novosti života, ono nipošto ne ništi požudu koja je plod iskonskoga grijeha kao ni poticaje na zlo od svijeta koji je sav pod Zlim 31 Stoga Apostol bodri vjernike da napasti nadvladaju Božjom silom 38 i da se odupru 34 Cf. Rom 7, 24—25. 35 Rom 8, 2. 36 Rom 6, 12. 37 1 Io 5, 19. 373 illecebras vincant virtute Dei, 38 et stare valeant «adversus insidias diaboli» 39 per fidem, vigil orandi studium 40 et vitae austeritatem, qua corpus inservitutem Spiritus redigatur. 41 Vita christiana, quae vestigia Christi insistat, postulat ut unusquis- que «abneget seipsum et tollat crucem suam cotidie», 42 spe remunera- tionis suffultus: «nam si commortui sumus. et convivemus; si sustine- mus, et conregnabimus». 43 Secundum vehementia huiusmodi monita, christifideles nostris quoque temporibus, immo hodie magis quam alias umquam, media adhibere debent semper ab Ecclesia commendata ad vitam castam ducendam, quae sunt: sensuum ac mentis disciplina, vigilantia ac prudentia in praecavendis peccandi occasionibus, pudoris custodia, sobrietas in oblectationibus fruendis, sanae occupationes, assidua pre- catio sacramentorumque Paenitentiae et Eucharistiae creber usus. Iu- venes praesertim sedulo foveant pietatem erga Immaculatam Dei Genitricem, atque ad imitandum šibi proponant Sanctorum vitam aliorumque christifidelium, in primiš iuvenum, qui in excolenda ca- stitate ceteris praestiterunt. Peculiari autem modo opus est, ut omnes magni existiment virtu- tem castitatis, eius pulchritudinem eiusque refulgentem splendorem. Quae quidem virtus hominis dignitatem in luče ponit eumque aperit ad amorem verum, magnanimum, non suae utilitatis studiosum, alio- rumque observantem. 13. Proprium Episcoporum officium est fideles docere moralem doctrinam, quae ad sexualitatem pertinet, quaecumque forte occurrant difficultates in hoc munere implendo, propter cogitandi vivenđique rationes, quae passim hodie invalescunt. Haec autem translaticia doc- trina altius investiganda est; praeterea ea ratione est tradenda, ut conscientias illuminet in novis rerum condicionibus constitutas; ac denique sapienter ditari debet iis elementis, quae de significatione ac vi sexualitatis humanae vere utiliterque proferri possint. At principia ac normae de vita morali, quae per hane Declarationem confirmata sunt, fideliter retineri ac doceri debent. Opera peculiari modo danda erit, ut fideles šibi persuadeant Ecclesiam haec principia tueri non tamquam vetustas et inviolabiles res superstitiose servandas, neque, 38 Cf. 1 Cor 10, 13. 39 Eph 6, 11. 40 Cf. Eph 6, 16, 18. 374 lukavstvima đavolovim 30 po vjeri, budnoj molitvi'* 0 i životnoj ozbilj¬ nosti koja tijelo stavlja u službu duha/' 1 Kršćanski život kao hodanje Kristovim stopama zahtijeva da se svatko odreče samoga sebe i danomice uzima križ svoj/ 12 potpomognut nadom u nagradu: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati . 43 U smjeru tih silnih poticaja vjernici i u naše vrijeme, dapače danas više nego ikada, moraju primjenjivati sredstva koja je Crkva uvijek preporučivala, da bi živjeli čistim životom: disciplina osjetila i duha, budnost i razboritost u izbjegavanju grešnih prigoda, čuvanje stida, umjerenost u zabavama, zdrava zaposlenost, česta molitva i pribjega¬ vanje sakramentima pokore i euharistije. Mladi bi naročito trebali gajiti pobožnost prema Neokaljanoj Majci Božjoj i za uzore svog na¬ sljedovanja uzeti život svetaca i drugih vjernika, osobito mladih, koji su se isticali u gajenju čistoće. Naročito je potrebno da svi krepost čistoće, njenu ljepotu i pre- divni sjaj, visoko cijene. Ta krepost ističe dostojanstvo čovjeka te ga osposobljava za pravu, nesebičnu i velikodušnu ljubav u poštivanju drugih ljudi. 13. Dužnost je biskupa da u stvarima koje se odnose na seksualnost vjernika uče moralnu nauku, bez obzira na teškoće na koje pri izvr¬ šavanju te svoje zadaće nailaze zbog danas općenito raširenih shva¬ ćanja i ponašanja. Tu predanu nauku valja još više produbiti i pri¬ kladno je izraziti kako bi mogla prosvijetliti savjesti u novonastalim prilikama, te je napokon razborito obogatiti s onim što se kao isti¬ nito i probitačno o značenju i snazi ljudske spolnosti može otkriti. No načela i norme moralnog života koje su u ovoj Izjavi ponovno istaknute vjerno valja obdržavati i o njima poučavati. Naročito se treba potruditi da vjernici shvate kako ih se Crkva ne drži kao za¬ starjelih »tabua« niti zbog kakvih manihejskih predrasuda, kao što se često predbacuje, nego zato što pouzdano znade da odgovaraju bo- 41 Cf. 1 Cor 9, 27. 42 Lc 9, 23. 43 2 Tim 2, 11—12. 375 ut saepe contenditur, ob praeiudicatam quandam opinionem quae Manichaesmum sapiat, sed quia certo scit eadem principia plane res- pondere divinae creatarum rerum ordinationi et Christi spiritui, ac propterea humanae quoque dignitati. Episcoporum etiam est invigilare, ut in theologicis Facultatibus at- que in Seminariis sana doctrina exponatur, sub lumine fidei et Eccle- siae magisterio duce. Pariter ipsis curae erit, ut et confessarii cons- cientias illuminent et institutio catechetica impertiatur tali ratione, quae fideliter ac perfecte doctrinam catholicam refeat. Ad Episcopos, sacerdotem eorumque adiutores spectat fideles mo- nere, ut šibi caveant ab erroneis opinionibus, quae in libris, commen- tariis ac publicis conventibus saepe proferuntur. Parentes in primiš, necnon iuvenum praeceptores annitentur, ut per integram educationem liberos et discipulos ad congruam mentis, affectuum et morum maturitatem perducant. Propterea eos hac etiam materia edocebunt cum prudentia ac modo ad ipsorum aetatem accommodato, eorumque voluntatem assidue ad christianos mores in- formabunt non solum consiliis, verum etiam ac potissimum vitae suae exemplo. Dei auxilio suffulti, quod šibi precando impetrabunt. Eos etiam a tot periculis defendent. quae iuvenes minime suspicantur. Artifices, scriptores iique ommnes, penes quos sunt instrumenta communicationis socialis, artem suam exerceant ratione suae christi- anae fidei consentanea, plane conscii de vi permagna, qua in homines pollere possunt. Hi meminerint «obiectivi ordinis moralis primatum absolute omnibus tenendum esse», 44 eique fas non esse praeponere ullam rationem, quam dictitant aestheticam, vel quaestuosa commoda, vel prosperum inceptorum exitum. Sive agitur de artis vel litterarum operibus, sive de spectaculis, sive de nuntiis evulgandis, unusquisque in provincia šibi propria circumspectionem. prudentiam, moderatio- nem ac rectam rerum aestimationem prae se ferat. Hoc profecto modo, nedum faveant augescenti morum licentiae, operam conferent ad eam refrenanđam, immo ad saniorem reddendum moralem societatis statum. Fidelibus laicis universis, pro suis iuribus et officiis in opere apo- stolatus, curae erit, ut ad hane agendi rationem sese conforment. Praestat denique omnium in memoriam revocare haec Concilii Va- ticani II verba: «Sancta Synodus deelarat ac adolescentibus ius esse 44 IM 6: AAS 56 (1964), 147; EV I, 254. 376 žanskom redu stvorenja i Kristovu duhu, pa stoga i ljudskom do¬ stojanstvu. Isto tako biskupi moraju paziti da se na teološkim fakultetima i u sjemeništima predaje zdrava nauka, u svjetlu vjere i pod vodstvom crkvenog Učiteljstva. Oni ujedno neka nastoje da ispovjednici pro¬ svjetljuju savjesti i da katehetsko poučavanje vjerno i potpuno odra¬ žava katoličko naučavanje. Neka biskupi, svećenici i njihovi suradnici upozoravaju vjernike na pogrešna shvaćanja koja se često iznose u knjigama, revijama i na javnim sastancima. Roditelji, kao i odgojitelji mlada naraštaja, u prvom redu će se truditi da svoju djecu i svoje učenike po cjelovitu odgoju dovedu psihološkoj, afektivnoj i moralnoj zrelosti koja je primjerena njihovoj životnoj dobi. U tu svrhu poučavat će ih i o pitanjima spolnosti, raz¬ borito i prilagođeno njihovoj dobi, te će ustrajno oblikovati njihovu volju prema kršćanskom ćudoređu, i to ne samo svojim savjetima nego nadasve primjerom svog života, potpomognuti Božjom pomoću koja se dobiva u molitvi. Isto tako neka ih brane od tolikih opasnosti o kojima mladi i ne sanjaju. Umjetnici, pisci i svi oni koji raspolažu sredstvima društvenog priopćavanja neka svoj posao obavljaju u skladu sa svojom kršćan¬ skom vjerom, potpuno svjesni golema utjecaja što ga mogu imati. Neka ne zaborave da se svi moraju apsolutno držati primata objektiv¬ nog moralnog reda Vi i da mu se ne smiju pretpostavljati nikakva tzv. estetski razlozi, materijalna dobit ili uspjeh. Bilo da je riječ o umjet¬ ničkim ili književnim djelima, o igranim komadima ili informacijama, svatko — unutar svoga područja — mora postupati razborito, usmjere¬ no i sa smislom za istinske vrijednosti. Na taj način, umjesto da i sami pridonose sve većoj moralnoj raspuštenosti, oni će pripomoći da se ona obuzda, dapače da se ćudoredno stanje unutar društva popravi. Svi vjerni laici, snagom svog prava i svoje dužnosti da apostolski djeluju, trudit će se sa svoje strane da djeluju u istom smjeru. Dobro je da naposljetku sve podsjetimo na ove riječi II. vatikanskog sabora. Sveti Sabor proglašuje da djeca i mladež imaju pravo na 377 ut in valoribus moralibus recta conscientia aestimandis et adhaesione personali amplectendis necnon in Deo perfectius cognoscendo et dili- gendo instimulentur. Ideo enixe rogat omnes qui vel populorum re- gimen tenent vel educationi praesunt, ut curent ne umquam iuventus hoc sacro iure privetur«-/* 5 Declarationem hane de quibusdam quaestionibus, ad sexualem ethi- cam speetantibus, Summus Pontifex Paulus div. Prov. PP. VI, in Audientia concessa infrascripto Praefecto Sacrae Congregationis pro Doctrina Fidei, die 7 mensis Novembris, a. 1975, ratam habuit, con- firmavit atque evulgari iussit. Datum Romae, ex aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei, die 29 mensis Decembris, a. 1975. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus FR. lIIERONYMUS HAMER, O. P., Archiep. tit. Lorien., a Secretis 45 GE 1: AAS 58 (1966), 730; EV I, 824. 378 posebnu pomoć da bi ispravnom savješću mogli prosuđivati moralne vrednote i prihvatiti ih osobnom odlukom y kao i na to da sve savrše¬ nije upoznaju i ljube Boga. Stoga usrdno moli sve one koji vladaju narodima ili su zaduženi za odgoj da se brinu da mladež ne bude nikada lišena ovoga svetog prava/' 5 Vrhovni svećenik Pavao VI., u audijenciji udijeljenoj nižepotpisa- nom predstojniku Kongregacije za nauk vjere 7. studenoga 1975, odobrio je, potvrdio i dao da se objavi ova Izjava o nekim pitanjima seksualne etike. Dano u Rimu, u sjedištu Kongregacije za nauk vjere , 29. prosinca 1975. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JAROME HAMER, O.P., naslovni nadbiskup lorijski, tajnik 379 De Missa pro aliis christianis defunctis ACCIDIT IN DIVERSIS regionibus ut a ministris catholicis pe- tantur missarum celebrationes in suffragium defunctorum qui bap- tizati fuerunt in aliis Ecclesiis vel Communitatibus ecclesialibus, tune praesertim, cum defuneti religionem catholicam speciali devotione et honore prosecuti fuerunt, vel cum munera publica in servitium totius communitatis civilis gesserunt. Ad missas privatas quod attinet, nulla, uti notum est, habetur diffi- cultas, ut pro his personis defunctis celebrentur; e contrario, multi- plici ex titulo, v. g. pietatis, amicitiae, grati animi etc. possunt com- mendari, nullo vetito obsistente. Quoad publicas autem missarum celebrationes vigens disciplina sta- tuit ne celebrentur pro his, qui extra plenam communionem Eccle- siae catholicae supremum diem obierint. 1 Mutatis hodie condicionibus religiosis et socialibus, quae supradic- tam disciplinam suadebant, diversis ex regionibus ab hac Sacra Con- gregatione quaesitum est, utrum certis in casibus etiam missa publica pro his defunctis celebrari possit. Ad rem quod attinet, Patres S. Congregationis pro Doctrina Fidei, in Congregatione Orđinaria diei 9 Iunii 1976, omnibus rite perpensis, hoc tulerunt decretum: I. Vigens disciplina quoad celebrationes missarum publicarum in suffragium aliorum christianorum in posterum quoque pro norma generali retinenda est; idque etiam propter considerationem debitam conscientiae talium defunctorum, qui fidem catholicam non fuerunt plene professi. SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Decretum Accidit in di¬ versis de missa publice celebranda in Ecclesia catholica pro aliis christianis 380 Dekret o javnom slavljenju mise u katoličkoj crkvi za druge pokojne kršćane Događa se u raznim krajevima da se traži od katoličkih službenika slavljenje mise za pokojnike koji su bili kršteni u drugim Crkvama ili eklezijalnim zajednicama, osobito onda kada su pokojnici posebno cijenili i poštovali katoličku vjeru ili su vršili javne službe u čitavoj civilnoj zajednici. Kao što je poznato, nema nikakve teškoće da se za te pokojne osobe slave privatne mise; naprotiv, nema nikakve zabrane da ih se može preporučiti iz raznog naslova, npr. iz pobožnosti, prijateljstva, za¬ hvalnosti, itd. S obzirom na javna slavljenja misa, sadašnja disciplina određuje da se ne slave za one koji su umrli izvan potpunog zajedništva s katoličkom Crkvom. * 1 Budući da su danas izmijenjene vjerske i socijalne prilike koje su savjetovale spomenutu disciplinu, zatraženo je s raznih strana od ove Sv. kongregacije, da li bi se u nekim određenim slučajevima mogla služiti i javna misa za spomenute pokojnike. Oci Sv. kongregacije za nauk vjere su na redovnoj sjednici od 9. lipnja 1976, pošto su sve pozorno odvagnuli, donijeli u tom predmetu ovu odluku: I. Sadašnju disciplinu o slavljenju javnih misa za druge kršćane treba i ubuduće zadržati kao opću normu; a to i zbog dužnog obzira prema savjesti takvih pokojnika, koji nisu potpuno ispovijedali ka¬ toličku vjeru. defunctis, 11 junii 1976: AAS 68 (1976), 621—622; Notitiae 12 (1976), 364 1.; OR 17 sett. 1976. 1 Cf. can. 1241, coll. 1240, par. 1, 1°. 381 II. Huic autem normae generali derogari potest, usque ad promul- gationem novi Codicis, quoties sequentes condiciones simul verifi- centur: 1) Publica missarum celebratio a familiaribus, amicis. vel subdi- tis defuncti ex genuino motivo religioso expresse petatur. 2) Iudicio Ordinarii absit scandalum fidelium. Quae duae supradictae condiciones facilius verificari posunt si de fratribus agitur Ecclesiarum Orientalium, quibuscum arctior, quam- vis non plena, communio in rebus fidei exsistit. III. Hisce in casibus missa publica celebrari potest, ea tamen con- dicione, ut defuncti nomen in preče eucharistica non commemoretur, quae quidem commemoratio plenam communionem cum Ecclesia catholica presupponit. Quođsi cum fidelibus catholicis in celebratione missarum partici- pantibus praesentes adsint alii christiani, ad communicationem in sacris quod attinet, normae a Concilio Vaticano II 2 et a Sancta Seđe 3 hac in materia latae, quam fidelissime observentur. Summus Pontifex Paulus Pp. VI, in audientia infrascripto Cardinali Sacrae Congregationis pro Doctrina Fidei Praefecto, die 11 Iunii con- cessa, derogando quatenus opus sit can. 809 (simul cum can. 2262, par. 2, n. 2) et 1241, contrariis quibuslibet non abstantibus, praedic- tam Patrum decisionem ratam habuit, adprobavit et promulgari iussit. Romae, ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei, die 11 Iunii 1976. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER, O. P., Archiep. tit. Lorien., a Secretis 2 OE 26—29: AAS 57 (1965), 84—85; EV I, 487—490; UR 8: AAS 57 (1965), 98; EV I, 528. 3 Cf. Directorium Ad totam Ecclesiam de re oecumenica, nn. 40—42 et 55—56; AAS 59 (1967), 589 et 590—591; EV II, 1233—1235 et 1248 s.; Instructio In rerum circumstantiis de peculiaribus casibus admittendi alios christianos ad communionem eucharisticam in Ecclesia catholica, nn. 5—6: AAS 64 ( 1972 ), 523; EV IV, 1637—1640. 3H2 II. Ova opća norma može se dokinuti, do promulgiranja novog kodeksa, ako se ispune skupno ovi uvjeti: 1. — Rodbina, prijatelji ili podložnici pokojnika trebaju iz pravog religioznog motiva izričito zatražiti javno slavljenje mise. 2. — Ordinarij mora prosuditi da nema sablazni vjernika. Ova će se dva spomenuta uvjeta lakše moći ostvariti ako se radi o braći istočnih Crkvi, s kojima postoji uže, i ako ne potpuno, zajedništvo u nauci vjere. III. U ovim slučajevima može se slaviti javna misa uz uvjet da se ime pokojnika ne spomene u euharistijškoj molitvi, jer takav spomen pretpostavlja puno zajedništvo s katoličkom Crkvom. Ako su pak kod slavljenja mise prisutni drugi kršćani uz vjernike katolike, treba najvjernije obdržavati norme izdane od II. vatikanskog sabora 2 i Sv. Stolice 3 s obzirom na communicatio in sacris. Vrhovni Svećenik Papa Pavao VI. je u audijenciji potpisao Kardi¬ nalu Prefektu Sv. kongregacije za nauk vjere 11. lipnja, derogirajući ukoliko je potrebno kan. 809 (s kan. 2262, § 2, br. 2) i 1241, maloprije navedenu odluku Otaca prihvatio, odobrio i odredio da se promulgira, contrariis quibuslibet non obstantibus. Rim, 11. lipnja 1976. FRANJO kard. ŠEPER, prefekt Fr. JEROME HAMER, O.P., naslovni nadbiskup lorijski, tajnik 383 Circa quasdain illegitimas ordinationes presbyterales et episcopales Exc.mus et Rev.mus Dominus Petrus Martinus Ngo-dinh-Thuc, Archiepiseopus tit. Bullensium Regiorum, media nocte diei 31 decem- bris 1975, in pago Palmar de Troya, contra expressam prohibitionem Em.mi et Rev.mi Cardinalis Archiepiscopi Hispalensis, neglecto pra- escripto can. 955, presbiteros ordinavit; immo die 11 Ianuarii 1976, contra normam can. 953, sine mandato pontificio et. quod gravius est, sine provisione canonica quinque episcopos ordinavit; demum, episcopi tali modo ordinati ad ulteriores ordinationes presbyterales et episcopales, etiam aliis in locis, sua viče proceserunt. Gravitate delictorum perpensa, haec Sacra Congregatio pro Doc- trina Fidei, de speciali mandato SS.mi D. N. Pauli Pp. VI, ea quae sequuntur circa praedictas ordinationes declaranda decrevit: 1) EPISCOPI QUI ALIOS episcopos ordinaverunt, et ipsi episcopi ordinati, praeterquam in sanctiones, de quibus in canonibus 2370 et 2373, 1 et 3, Codicis iuris canonici, etiam in excommunicationem ipso facto incurrerunt, Apostolicae Sedi specialissimo modo reservatam, de qua in Decreto Sacrae Congregationis Sancti Officii, diei 9 Aprilis 1951 (AAS 43, 1951, p. 217 s.). Poena vero, de qua in can. 2370, et presbyteris assistentibus, si qui adfuerint, applicatur. 2) Presbyteri, hoc illegitimo modo ordinati, sunt iuxta canonem 2374 ipso facto a recepto ordine suspensi et, quatenus actum ordinis posuerint, etiam irregulares (can. 985, 7). 3) Denique, quod attinet ad eos qui hoc modo illegitimo ordinati- onem iam acceperunt, vel qui ab his forte eandem accepturi sint, quidquid est de ordinum validitate, Ecclesia ipsorum ordinationem neque agnoscit neque agnitura est eosque, ad omnes iuris effectus, SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Decretum Episcopi qui alios circa quasdam illegitimas ordinationes presbyterales et episcopales, 17 septembris 1976: AAS 68 (1976), 623. 384 O nekim nezakonitim ređenjima svećenika i biskupa Preuzvišeni i prečasni gospodin Pierre Martin Ngo-dinh-Thuc, naslovni nadbiskup Bulla Regia, o ponoći 31. prosinca 1975., u gradiću Palmar de Troya, protiv izričite zabrane seviljskog kardinala nad¬ biskupa i ne obazirući se na odredbe can. 955 zaredio je neke svećeni¬ ke. Dapače je 11. veljače 1976, suprotno odredbama can. 953, bez papinskog ovlaštenja i, što je još teže, bez kanonske provizije, posve¬ tio pet biskupa. A potom su tako posvećeni biskupi nastavili zare¬ di vati svećenike i biskupe i u drugim mjestima. Razmotrivši teškoću prekršaja, ova Kongregacija za nauk vjere, po posebnom nalogu Pape Pavla VI., odlučila je da o spomenutim ređenjima treba izjaviti kako slijedi: 1) Biskupi koji su posvetili druge biskupe, kao i tako posvećeni biskupi, osim kazni o kojima govore canoni 2370. i 2373, 1. i 3. CIC-a, automatski su također upali u izopćenje koje je na poseban način pridržano Svetoj Stolici, o čemu se govori u dekretu Kongregacije svetoga oficija od 9. travnja 1951. (AAS 43 1951, str. 217 i ss.). Kazna pak o kojoj govori can. 2370 primjenjuje se i na svećeničke asistente, ako ih je bilo. 2) Svećenici koji su tako nezakonito zaređeni, automatski su su¬ spendirani od primljenog reda prema can. 2374, ako su pak obavljali službu svećeničkog reda, također su iregularni (can. 985, 7). 3. Napokon, što se tiče onih koji su tako nezakonito zaređeni i na one koji su od takvih možda primili ređenje, bez obzira na valjanost ili nevaljanost tih ređenja, Crkva im ne priznaje niti će ubuduće pri¬ znati njihovo ređenje te ih s obzirom na prave učinke smatra onim 25 ŠEFER 385 in eo statu habet, quem ipsi singuli antea habuerint, firmis manen- tibus, usque ad resipiscentiam, supra memoratis sanctionibus poena- libus. Contrarris quibusvis non obstantibus. Datum Romae, ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei, die 17 Septembris 1976. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER, O. P., Archiep. tit. Lorien., a Secretis 386 što su bili prije, osim što su, dokle god se ne pokaju, vezani spomenu¬ tim kaznama. Sto je ovdje rečeno vrijedi bez obzira na kakvu posto¬ jeću suprotnu odredbu. U Rimu, u palači Svete kongregacije za nauk vjere, 17. rujna 1976. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JEROME HAMER, naslovni nadbiskup lorijski, tajnik 387 Circa quaestionem admissionis muliertmi ad sacerdotium ministeriale Prooemium: Pars mulieribus habenda in nostri temporis societate et Ecclesia INTER INSIGNIORES aetatis nostrae notas, loannes Papa XXIII, fel. rec., in Encyclicis Litteris suis Pacem in terris, die 11 Aprilis anno 1963 datis eam assignavit «quod . . . mulieres in re publica inter- sunt.. ., quod fortasse celerius apud populos fit christianam fidem profitentes, et tardius quidem, sed late, apud Gentes aliarum memo- riarum heredes alioque vitae cultu imbutas«-, 1 Concilium vero Vati- canum II, in sua Constitutione pastorali, quae verbis incipit Gaudium et spes, enumerans hos discriminandi modos in iuribus personae fun- damentalibus, qui superandi et removendi sunt, utpote Dei propo- sito contrarii, congruenter primum eum enuntiat, qui a sexu peta- tur. 2 Aequabilitas vero personarum, quae inde oritur, ad talem ho- minum societatem aedificandam tendit, quae non sit plane uniformis, sed harmonice componatur et una fiat, dummodo viri ac mulieres suas ipsorum proprias dotes et dynamicam vim in eam conferant, ut nuper exposuit Paulus Papa VI. 3 In Ecclesiae ipsius vita decursu Saeculorum, ut historia testatur, fuerunt mulieres, quae summa efficacitate adlaboraverunt, opera in- signia perficientes. Meminisse satis sit earum, quae magnas Familias religiosas fundaverunt, ut sancta Clara Assisiensis, sancta Teresia Abu- lensis, meminisse eiusdem Teresiae atque Catharinae Senensis, quae SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Declaratio Inter insig- niores circa quaestionem admissionis mulierum ad sacerdotium ministeriale, 15 octobris 1976: AAS 69 (1977), 98—116; Notitiae 13 (1977), 51—66; OR 28 genn. 1977. Vrijednost dokumenta je disciplinska, autoritativna i službena, ali nije neprevarljiva ni nepromjenjiva. Za produbljenje teme pogledati i komentar što je objavljen zajedno s Izjavom (OR 28 genn. 1977, pp. 3—4; Regno-doc. 1—3—’77, pp. 103—109), što ga je uredio »teološki stručnjak« kojemu je Kon¬ gregacija »povjerila lekturu za odgovarajuće poimanje dokumenta« O pitanju primanja žena u ministerijalno svećeništvo Uvod: Položaj žene u suvremenom društvu i u Crkvi Među pojavama koje posebno označuju naše vrijeme blažene uspo¬ mene Papa Ivan XXIII. je u enciklici Pacem in terris od 11. travnja 1963. posebno istaknuo »ulazak žene u javni život: možda istaknutije u narodima kršćanske civilizacije; manje ali ipak široko među naro¬ dima drugih tradicija ili civilizacija«. 1 U istom je smislu II. vatikanski koncil nabrajajući u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes oblike diskriminacija s obzirom na osnovna prava osobe, koje diskriminacije treba nadvladati i ukloniti jer su suprotne Božjem naumu, na prvom mjestu navodi onu što se temelji na razlici spola. 2 Jednakost koja bi odatle proizišla trebala bi pridonijeti izgradnji svijeta nesravnjenog ni jednolikog nego usklađenog i sjedinjenog, ako bi muškarci i žene pridonosili vlastita bogatstva i dinamizam kao što je nedavno isticao Papa Pavao VI. 3 U samom životu Crkve — kako to povijest svjedoči — bilo je žena koje su imale odlučnu ulogu i izvršile značajne zadatke. Dovoljno je sjetiti se utemeljiteljica velikih redovničkih zajednica kao što su sv. Klara Asiška i sv. Terezi ja Avilska. S druge je strane ta posljed¬ nja, kao i sv. Katarina Sijenska, ostavila spise tako bogate duhovnim 1 A AS 55 (1963), 267—268; EV II, 19. 2 Cf. GS 29: A AS 58 (1966), 1048—1049; EV I, 1410. 3 Cf. Paulus VI, Allocutio ad membra Commissionis a studiis de muneribus mulieris in Societate et in Ecclesia itemque ad Membra Consilii praepositi anno internationali «de muliere» celebrando, 18 aprilis 1975; AAS 67 (1975), 265. 389 scripta posteris tradiderunt tanta doctrina spiritali referta, ut eas Paulus Papa VI albo Ecclesiae doctorum inscripserit. Neque oblivioni dandae sunt innumerabiles illae mulieres, quae seipsas Domino con- secraverunt, ut caritatem exercerent vel operi missionali se devove- rent, sed nec christianae illae matresfamilias, quae ad suos perma- gnam vim habuerunt et praecipue in filios fidem transfuderunt. Temporibus autem nostris, multo maiora vindicantur: »Cum . . . no- stris diebus mulieres magis magisque partes activas habeant in teta so- cietatis vita, magni momenti est amplior earum participatio etiam in variis campis apostolatus Ecclesiae^. 4 Haec a Concilio Vaticano iussa impulsum excitarunt, qui iam fruetus suos edit: quae tamen varia ex- perimenta maturitatem adhuc exspectant. Numerosissimae vero iam sunt hodie, ut etiam Paulus VI dixit, 5 christianae illae communitates, quae apostolica novitate mulierum fruantur; quin etiam quaedam ex illis mulieribus vocantur in partem consiliorum in ambitu tam đioece- sano quam paroeciali ad res pastorales investigandas institutorum. Apostolica quouque Sedes iam in quibusdam suae Curiae laboris coe- tibus partem mulieribus attribuit. Porro iam ab aliquot annis, quaedam christianae communitates, ex iis quae saeculo decimo sexto vel posterioribus temporibus ab Apo¬ stolica Sede Romana separatae sunt, mulieres admiserunt ad pasto¬ rale munus non aliter ac viros: quo novo incepto moti harum commu- nitatum sodales vel etiam aliae huiusmodi communitates postulati- ones et scripta, ut mulieribus latior pateat haec admissio, nunc repe- tunt, contradicentibus vero aliis. Huius ergo negotii oecumenicum momentum patet, de quo Ecclesia catholica suam mentem aperire debet, eo vel magis quod publicae opiniones late in variis circulis sparsae quaestionem moverunt, num etiam catholica Ecclesia suam disciplinam mutare posset, ut mulieres ad sacerdotalem ordinationem admitteret. Nonnulli immo et catholicis theologis eandem controver- siam aperte agitarunt, pervestigationes incitantes non tantum in sa- cris Bibliis, in Patrum scriptis, in historia ecclesiastica, sed etiam in evolvendis institutorum et morum historiis, vel in pshychologicis et sociologicis scientiis. Ex quo factum est, ut pleraque argumenta, quae conferre possent ad hane gravem quaestionem solvendam, acri iudicio expensa sint. Cum vero agatur de tali controversia, quam, saltem uti 4 AA 9: AAS 58 (1966), 846; EV I, 948. 5 Cf. Paulus VI, Allocutio ad membra Commissionis a studiis de muneribus mulieris in Societate et in Ecclesia itemque ad Membra Consilii praepositi anno internationali «đe muliere» celebrando, 18 aprilis 1975; AAS 67 (1975), 266. 390 naukom da ih je Papa Pavao VI. uvrstio u crkvene naučitelje. Ne bi se smjelo zaboraviti ni mnoge žene koje su se posvetile Gospodinu u pothvatima djelatne ljubavi ili za misije, također one kršćanske supruge koje su duboko utjecale na svoje obitelji i osobito prenijele vjeru na svoju djecu. Naše vrijeme, međutim, postavlja veće zahtjeve: »Budući da u naše dane žene sve aktivnije sudjeluju u svemu dru¬ štvenom životu, itekako je važno i njihovo šire sudjelovanje također na raznim područjima crkvenoga apostolata.« 4 Taj poticaj II. vatikan¬ skog koncila već je odredio razvojno gibanje koje se još uvijek doga¬ đa. Riječ je ipak o različitim pokušajima koja trebaju tek sazreti. Ali je — kako je isticao još Pavao VI 5 — već mnogo kršćanskih zajednica koje su obdarene apostolskim zauzimanjem žena. Neke su od tih žena pozvane sudjelovati u ustanovama pastoralnog istraživanja, kako na razini biskupija, tako u župama. I Sveta je Stolica uzela neke žene da sudjeluju u nekim njezinim radnim tijelima. Posljednjih su godina međutim razne kršćanske zajednice što po¬ tječu od reforme u 16. st. ili iz kasnijeg razdoblja, povjerile ženama službu pastora, jednako kao muškarcima. Ta inicijativa je izazvala među članovima tih zajednica ili njima sličnih, zahtjeve i spise koji bi htjeli uopćiti takvu praksu; kao što je uostalom izazvala i suprotne reakcije. Riječ je, dakle, o ekumenskom pitanju kojim katolička Crkva mora upoznati vlastitu misao, to više što se je na raznim područjima javnoga mnijenja postavilo pitanje ne bi li i ona morala izmijeniti vlastitu disciplinu i dopustiti ženama primanje svetoga reda. I neki su katolički teolozi javno postavili to pitanje te poduzeše istraživanje ne samo na polju biblijske egzegeze, patristike i crkvene povijesti nego također na području povijesti ustanova i ponašanja, sociologije, psihologije. Kritičkom su ispitivanju podvrgnuti različiti podaci koji su kadri unijeti svjetla u to važno pitanje. Budući da je riječ o raspri koju je, bar koliko je sad razvidno, tradicija teoloških škola jedva 391 nunc se offert, traditio scholarum theologicarum vix attigerit, fieri potest, ut in ea nunc evolvenda rationes quaeđam necessariae ab iis, qui argumentantur, neglegeantur. Quamobrem Sacra haec Congregatio pro Doctrina Fidei, manda- tum exsequens a Beatissimo Patre aceptum eiusque subsequens verba. quae in suis die 30 Novembris anno 1975 datis litteris scripsit, 6 censet nunc resumendum: Ecclesiam, quae Domini exemplo fidelis manere intendit, auctoritatem šibi non agnoscere admittendi mulieres ad sa- cerdotalem ordinationem; atque aestimat oportere, pro praesentibus adiunctis, ut in luče clariore ponat hane doctrinam, quae dolenter for- sitan a quibusdam percipiantur, unde tamen oriens bonum paulatim discernetur, quippe quae conferre possit ad «respectiva» viri ac muli- eris munera altius investiganda. I. Traditio perpetuo ab Ecclesia servata Numquam Ecclesia catholica sensit presbyteralem vel epispopalem ordinationem mulieribus valide conferri posse. Fuerunt quidem pri¬ miš saeculis nonullae sectae haereticae, praesertim gnosticae, quae mu¬ lieribus sacerdotale ministerium committere aggressae sunt: quod sta- tim Patres animadversum vituperaverunt, utpote quod novum atque in Ecclesia minime accipiendum iuđicarent. 7 Sane in eorundem Patrum scriptis haud dissimulanda percipitur contagio praeiudicatarum opi- nionum circa muliebrem sexum non aequarum, quae tamen fere nihil in eorum pastoralem actuositatem et etiam minus in corum spi- ritalem direetionem influxerunt. At praetermissis hisce commentati- onibus, illius temporis ingenio afflante concitatis, aperte legitur, prae- cipue in monumentis iuris ecclesiastici, quae Antiochena et Aegyp- tiaca traditio servavit, ob eam propriam praecipue causam solos viros ad ordinem ministeriumque vere sacerdotale voćari, quia Eccle¬ sia fideliter servare intendit exemplar illud sacerdotalis ministerii, quod Dominus Iesus Christus voluit quodque Apostoli accurate custo- dierunt. 8 6 Cf. A AS 68 (1976), 599—600; cf. ibiđ., pp. 600—601. 7 S. Irenaeus, Adv. haereses 1, 13, 2: PG 7, 580—581; ed. Harvey, I, 114—122; Tertullianus, De praescript. haeretic. 41, 5: CCL 1 , p. 221; Firmilianus Cae- sarien., in S. Cypriani Epist. 75: CSEL 3, pp. 817—818; Origenes, Fragmento in 1 Cor 74: in Journal of theological studies 10 (1909), pp. 41—42; S. Epi- 392 dotaknula, može se dogoditi da oni što sudjeluju u razvijanju te rasprave zanemare štogod bitna. To su razlozi zbog kojih Kongregacija za nauku vjere — izvršujući nalog Svetog Oca i slijedeći njegove riječi iz pisma od 30. studenog 1975. * * 8 smatra svojom dužnošću dozvati upamet da se Crkva, vjerna Gospodinovu primjeru, ne smatra ovlaštenom prihvatiti žene u sve¬ ćenički red, te drži da je potrebno u sadašnjim okolnostima rastuma¬ čiti taj crkveni stav koji će možda bolno odjeknuti ali će tijekom vremena pokazati svoju pozitivnu vrijednost ukoliko pridonosi bo¬ ljem shvaćanju odgovarajućih poslanja muškarca i žene. I. Trajna praksa crkvene predaje Katolička Crkva nije nikada smatrala da žene mogu valjano pri¬ miti svećeničko ili biskupsko ređenje. Neke krivo vjerne sljedbe prvih stoljeća, posebno gnostičke, htjedoše vršenje svećeničke službe po¬ vjeriti ženama. Tu su novotariju primijetili i osudili oci koji su je procijenili kao u Crkvi neprihvatljivu. 7 Jest istina da se u njihovim spisima može pronaći neporecivi utjecaj predrasuda protiv žene. No, treba također istaknuti da te predrasude nisu znatno utjecale na njihovu dušobrižničku djelatnost a još manje na njihovo duhovno vodstvo. Međutim, iznad takvih razmišljanja što su bila nadahnuta duhom onih vremena, nalazi se, osobito u kanonskim dokumentima antiohijske i egipatske predaje, izražen onaj bitni razlog da, naime, Crkva pozivajući samo muškarce u sveti red i na službu koja je vlastita svećeništvu, želi ostati vjerna onom tipu zaređenog službe¬ nika kojeg je htio Gospodin Isus Krist i Apostoli su ga pomno sa¬ čuvali. 8 phanius, Panarion 49, 2—3; 78, 23; 79, 2—4; t. 2 GCS 31, pp. 243—244; t. 3, GCS 37, pp. 473, 477—479. 8 Didascalia Apostolorum , c. 15: ed. R. H. Connolly, pp. 133 et 42; Constitutio- nes Apostolicae , lib. 3, c. 6, nn. 1—2; c. 9, nn. 3—4; ed. F. X. Funk, pp. 191, 201; S. Ioannes Chrys., De sacerdotio, 2, 2: PG 48, 633. 393 Idem animi iudicium aetatis mediae theologos movit, 9 etsi schola- stici doctores, cum fidei veritates argumentis ratione conceptis illu- strare satagerent, de illa quaestione argumenta saepe hauriebant, quae hodie docti difficile accipiant, immo iure improbent. Ex eo tempore usque ad nostram aetatem non iam videtur haec quaestio mota fuisse, quia sine controversia et universaliter accepta erat consuetudo, veluti iure possessionis gaudens. Eclesiae ergo hac de re traditio per saecula tam firma fuit, ut ma- gisterium numquam necesse habuerit edisserere principium, cui nulla labes inferebatur. seu legem defendere, quae nullo infitiante vigebat. At quotiescumque traditio illa, occasione data, manifestabatur, ea te- stimonio erat Ecclesiam in id intentam esse, ut ad exemplar šibi a Domino traditum se conformaret. Eandem traditionem religiose custodierunt Orientales Ecclesiae, quarum unanimis hac de re consensus eo magis conspicuus est, quod de multis aliis rebus varium esse suum cuiusque ius libenter accipiant; atque etiam hodie quidquam commune habere recusant cum iis po- stulationibus, quibus mulierum sacerdotalis ordinatio intenditur. II. Quomodo Chrislus se gesserit Christus Iesus nullam mulierem inter Duodecim adscivit. Si ita se gessit, id non propterea evenit, quod sui temporis moribus cedebat, nam ipsius cum mulieribus agendi ratio modo civium suorum prorsus dissimilis erat, et ab eorum observantia ille voluntarie audacterque se removebat. Sic nempe palam cum Samaritana muliere colloquitur, ideoque mirationem ipsis discipulis movet (cf. Io 4, 27); legalis im- munditiae mulieris, quae sanguinis fluxum patiebatur, nullam ratio- nem habet (cf. Mt 9, 20-22); a peccatrice muliere in domo Simonis pharisaei se tangi patitur (cf. Lc 7, 37 et ss.); mulierem in adulterio deprehensam absolvens, docere intendit haud severius agendum esse in mulierum quam in virorum culpas (cf. Io 8, 11); a lege Moysis se distineri non dubitans, aequalia asseverat viri ac mulieris quoad vin- culum matrimonii iura et officia (cf. Mc 10, 2-11; Mt 19, 3-9). Cum vero iter faciens Iesus evangelizaret regnum Dei, šibi comites adiunxit non tantum Duodecim, sed etiam mulieres, inter quas erat 9 S. Bonaventura, In IV Sent ., Dist. 25, art. 2, q. 1: ed. Quaracchi, t. 4, p. 649; Richardus de Mediavilla (Miđdletown), In IV Sent., Dist. 25, art. 4, n. 1: ed. Venetiis 1499, f° 177r; Ioannes Duns Scotus, In IV Sent. Dist. 25: Opus Oaro- 394 Isto je uvjerenje nadahnulo i srednjovjekovnu teologiju, 9 iako su skolastički učitelji, nastojeći razumski rasvijetliti podatke vjere, u tom pitanju često iznosili dokaze što ih suvremena misao teško može prihvatiti ili ih čak s pravom odbacuje. Otada pa sve do našeg vre¬ mena može se reći da pitanje nije ni postavljeno jer je bez protivlje¬ nja općenito prihvaćana praksa za koju se može reći da je stekla pravo neometanog posjedovanja (»ius possessionis«). Crkvena je dakle pre¬ daja u toj stvari bila kroz stoljeća tako sigurna da Učiteljstvo nije osje¬ tilo potrebe da svojim zahvatom potvrđuje načelo kome se nitko nije protivio, da brani zakon protiv kojega nije bilo oporbe. A svaki put kad se pružila prilika iskazivanja te predaje, ona je potvrđivala volju Crkve da bude suobličena uzorku što joj ga je namro Gospodin. Ista ta predaja vjerno je čuvana u Crkvama Istoka. Njihova jedno- dušnost u tom pitanju pokazuje se to vrednija pozornosti što se više uočuje kako je njihova disciplina u mnogim drugim pitanjima dopu¬ stila velike razlike. I u naše vrijeme te iste Crkve odbijaju pridružiti se zahtjevima za prihvaćanje žena u svećenički red. II. Kako je postupao Isus Isus Krist nijednu ženu nije uvrstio među Dvanaestoricu. Nije ta¬ ko postupio suobličavajući se običajima svoga vremena, jer je nje¬ govo postupanje prema ženama bilo u očitoj suprotnosti s njegovom sredinom te je označivalo svjestan i hrabar prekid. Tako je on na za¬ prepaštenje i samih svojih učenika javno razgovarao sa Samarijan- kom (usp. Iv 4,27); uopće se nije obazirao na zakonsku nečistoću žene koja je bolovala od krvarenja (usp. Mt 9, 20—22); dopustio je da mu se grešnica približi kod Simuna Farizeja (usp. Lk 7, 37 si.), i oprašta¬ jući preljubnici, potrudio se pokazati da se ne smije biti stroži s obzi¬ rom na grijeh žene nego na grijeh muškarca (usp. Iv 8, 11). On ne oklijeva udaljiti se od Moj sijeva zakona da bi potvrdio jednakost dužnosti muškarca i žene s obzirom na vez braka (usp. Mk 10, 2—11; Mt 19, 3—9). Dok je putujući naviještao kraljevstvo Božje Isus nije u svoju prat¬ nju uzeo samo dvanaestoricu nego također skupinu žena: »Marija iz niense, ed. Vives, t. 19. p. 140; Reportala Parisiensia , t. 24, pp. 369—371; Durandus a Sancto Porciano, In IV Seiit., Dist. 25, q. 2: ed. Venetiis 1571, f° 364*. 395 « Maria, quae vocatur Magdalene, de qua daemonia septem exierant, et Ioanna uxor Chusa procuratoris Herodis, et Susanna. et aliae mul- tae, quae ministrabant eis de facultatibus suis » (Lc 8, 2—3). Quamvis secundum mentis habitum Hebraeum haud magni valoris esset, teste iure Iudaico, mulieris testimonium, tamen primae Domi- num a mortuis suscitatum viderunt mulieres, et ille iis officium com- misit primum paschale nuntium Apostolis ipsis afferendi (cf. Mt 28, 7 10; Lc 24, 9—10; Io 20, 11—18), qui praepararentur, ut publici Re- surrectionis testes postea fierent. Haec vero omnia — id fatendum est — non quidem talem eviden- tiam afferunt, ut cuique proxime perspicua sint, quođ quidem miran- dum non est, siquidem quaestiones, quas movet Verbum Dei, altiores sunt quam ut responsa pateant; nam ad intellegendum tam lesu mis- sionis, quam Scripturae ipsius ultimum sensum, non satis est mere historicam textuum enarrationem instruere. Hac tamen in re agnos- cendus est velut fascis colligatus factorum, quae in idem indicandum vergunt, magisque admirationem movent quod Iesus munus aposto- licum 10 mulieribus non concredidit. Ipsa Mater eius, Filii mysterio tam arcte sociata, cuius partes eximiae in Lucae et Ioannis Evangeliis extolluntur, apostolico non est affecta ministerio. Quod Patres inđu- xit, ut Mariam in exemplum proponerent Christi hac in re volun- tatis: eandemque doctrinam, saeculo ineunte XIII, adhuc confirmavit Innocentius Pp. III, scribens: « Licet beatissima Virgo Maria dignior et excellentior fuerit Apostolis universis, non tamen illi, sed istis Dominus claves regni caelorum commisit ». ll III. Apostoli quomodo se gesserint Hune Christi modum cum mulieribus agendi Apostolica communi- tas fideliter observavit. Etsi B. Maria insignem locum obtinebat inter illos paucos, qui in Cenaculum post Domini ascensionem congrega- bantur (cf. Act 1, 14), non tamen ipsa in Collegium duodecim Apo- stolorum est cooptata, cum de eleetione ageretur, cuius exitus fuit designatio Matthiae; duo enim discipuli propositi erant, de quorum nominibus Evangelia ne mentionem quidem faciunt. 10 Obiciunt quiđam Iesum ideo duodecim viros elegisse, ut signum allegori- cum compleret, quippe qui in figura significaret, hos duodecim eorum per- sonam acturos qui duodecim tribus Israel genuerant (cf. Mt 19, 28; Lc 22, 30). At in textibus ad id allatis nil asseritur nisi Duodecim in iudicio eseha- tologico partem habituros. Genuina ratio, cur Duodecim eleeti sint, intelle- gitur potius ex toto illorum munere, ad quod vocati sunt (cf. Mc 3, 14), ut scilicet Christum in populo repraesentarent eiusque opus continuarent. 396 Magdale iz koje je izišlo sedam zloduha, Ivana žena Kuže Herodova namjesnika, Suzana i mnoge druge koje su im posluživale od svojih dobara.« (Lk 8, 2—3). Nasuprot judejskom stavu koji nije pridavao veliku vrijednost ženskom svjedočenju, o čemu svjedoči hebrejsko pravo, ipak su žene imale povlasticu prve vidjeti Krista uskrsloga i njima je Isus povjerio zadaću da ponesu prvu uskrsnu poruku samoj Jedanaestorici (usp. Mt 28, 7—10; Lk 24, 9—10; Iv 20, 11—18) kako bi ih pripravile da postanu službeni svjedoci Uskrsnuloga. Treba priznati da sve to ne pruža još izravnu očevidnost. Nije ni čudno jer pitanje što ih pokreće riječ Božja nadilaze očevidnost. Da bi se shva¬ tilo posljednji smisao Isusova poslanja kao i samog Pisma nedostaje sama povijesna egzegeza teksta. No, ipak treba priznati da se tu na¬ lazi skup podudarnih pokazatelja koji ističu važnu činjenicu da Isus nije ženama povjerio službu Dvanaestorice. 10 Ni sama njegova Maj¬ ka, tako čvrsto pridružena Sinovljevu otajstvu te njezinu neuspore¬ divu ulogu ističu Lukino i Ivanovo evanđelje, nije zaogrnuta apo¬ stolskom službom. To je navelo oca da je predstave kao izraz Kri¬ stove volje na tom području, te je početkom 13. st. Papa Inocent III. također potvrdio istu nauku: »Premda je BI. Dj. Marija bila dostoj¬ nija i uzvišenija od svih Apostola, ipak nije njoj nego njima Gospo¬ din povjerio ključeve Kraljevstva Božjega«. 11 III. Apostolska praksa Apostolska zajednica ostala je vjerna Isusovu stavu prema že¬ nama. Blažena Djevica Marija zauzimala je povlašteno mjesto u ma¬ lom krugu što se okupljao poslije Uzašašća u dvorani Posljednje ve¬ čere (Dj 1, 14). Ipak, kad je trebalo izabrati novog člana zbora Dva¬ naestorice, što je dovelo do izbora Mati je, nije ona bila pridružena tome zboru, nego su bila predložena dva učenika o kojima u Evan¬ đelju ni spomena nema. 11 Innocentius III, Epist. 11 decembris 1210 ad episcopos Palentin. et Burgen., in Corpore Iuris, Decretal. lib. 5, tit. 30. De paenit. c. 10 Nova: ed. A. Frieđ- berg, t. 2, col. 886—887; cf. Glossa in Decretal. lib. 1, tit. 33, c. 12 Dilecta, v u Iurisdictioni. Cf. S. Thomas, Summ. theol., III* pars, quaest. 27, art. 5, ad 3um; Pseudo-Albertus Magnus, Mariale, quaest. 42: ed Borgnet 37, 81. 397 Die autem. Pentecostes, Špiritu Sancto repleti sunt omnes, viri ac mulieres (cf. Act 2, 1; 1, 14), attamen nonnisi « Petrus cum undecim levavit voćem suam », ut nuntiaret in lesu adimpletas esse prophe- tias (Act 2, 14). Illis vero atque Paulo, quando terminos orbis Iudaeorum transie- runt, necesse fuit, ut Evangelium et vitam christianam hominibus Graeco et Romano cultu atque humanitate imbutis praedicarent. Mo- saicae Legis observantias solvere, et quidem interdum cum dolore. Potuissent ergo, nisi iis persuasum esset in hoc fidem Christo ser- vandam esse, libenter šibi proponere, ut mulieribus ordinem confer- rent. Apud illius aetatis Graecos plura quorundam deorum sacrificia exstabant, quae per mulieres confici solerent. Graeci enim a Iudae¬ orum opinionibus aberant: etsi eorum philosophi mulierem viro in- feriorem esse profitebantur, fiebant inter eos ad promovendam aliquo modo mulierum dignitatem concitationes, quas historiarum scriptores notatu dignas aestimant, quaeque imperatorum temporibus creverunt. Revera ex libro Actuum Apostolorum atque Epistulis beati Pauli con- stat mulieres quasdam cum Apostolo in Evangelio laborasse (cf. Rom 16, 3—12; Phil 4, 3); et ille gratus singularum nomina enumerat inter salutationes, quibus Epistulas suas concludit; ad conversiones promo- vendas partes haud parvas habuerunt quaedam ex illis mulieribus, ut Priscilla, Lydia, aliaeque; prae ceteris vero Priscilla, nam ^Priscilla et Aquila assumpserunt Apollo et diligentius exposuerunt ei viam Dei» (cf. Act 18, 26); Phoebe etiam, quae erat « ministra Ecclesiae quae est Cenchris » (Rom 16, 1). Ex his omnibus manifeste constat mores Ecclesiae Apostolorum longe a Iudaeorum moribus recessisse; attamen numquam mulieribus illis ordinationem conferre cogita- verunt. In Pauli Epistulis, probati exegetae animadverterunt varios esse dicendi modos ab Apostolo usurpatos; scribens enim «adiutores meos » (Rom 16, 3; Phil 4, 2—3), nominat indistincte viros et mulieres, qui quocumque titulo eum in Evangelio adiuvant; nomen vero «Dei adiutores» (1 Cor 3, 9; cf. 1 Thess 3, 2) reservat Apollo, Timotheo sibique Paulo, utpote qui directe ad apostolicum ministerium et verbi Dei praedicationem segregati sint. Mulierum tamen quamvis insigne fuisset die Resurrectionis munus, cooperatio ad id a Paulo non extensa est, ut illo publico munere sollemniter praeconium nuntiandi funge- rentur, quod unius missionis apostolicae proprium est. 398 Na dan Pedesetnice Duh Sveti sišao je na sve muškarce i žene (usp. Dj 2, 1; 1, 14), a ipak su ispunjenje Isusovih proroštava proglasili »Petar i Jedanaestorica« (Dj 2, 14). Njih, kao i Pavla, kad iziđoše iz okvira židovskoga svijeta, propo¬ vijedanje Evanđelja i kršćanskog življenja u gi'čko-rimskoj civiliza¬ ciji navedoše da, katkad bolno, prekinu s obdržavanjem Mojsijeva za¬ kona. Da nisu u tom pitanju bili uvjereni o dužnoj vjernosti Gospo¬ dinu, mogli su pomisliti da i ženama udijele sveti red. Uostalom, u helenističkom svijetu neka štovanja poganskih božanstava bila su po¬ vjerena svećenicama. Grci doista nisu imali židovska shvaćanja. Iako su neki filozofi proglašavali da su žene manje vrijedne od muškaraca, povjesničari ističu da je u carskom razdoblju postojao neki pokret za promicanje žena. U Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama či¬ tamo da su neke žene surađivale s Apostolima u Evanđelju (usp. Rim 16, 3—12; Fil 4, 3). Pavao im rado nabraja i imena u završnim poz¬ dravima svojih pisama. Neke od njih često su imale značajnog utje¬ caja u promicanju obraćenja: Priscila, Lidija i druge; osobito Prisci- la, jer »Priscila i Akvila uzeše Apola da mu pomnije izlože put Božji« (usp. Dj 18, 26); također Feba koja bijaše »služiteljica Crkve u Ken- hreji« (Rim 16, 1). Svi ti podaci pokazuju kako se apostolska Crkva vidljivo razvila u odnosu prema judejskim običajima. Unatoč tome nikad ni u kojem trenutku nije se postavilo pitanje podjeljivanja svetoga reda tim ženama. U pavlovskim su spisima iskusni tumači zabilježili kako Apostol upotrebljava dva različita obrasca: on i muškarce i žene koje mu ovako ili onako pomažu u apostolatu bez razlike naziva »moji surad¬ nici« (Rim 16, 3; Fil 4, 2—3); ali izraz »suradnici Božji« (1 Kor 3—9; Usp. 1 Sol 3, 2) čuva za Apola, Timoteja i za samoga sebe, Pavla, koji su izravno odijeljeni za apostolsku službu i propovijedanje riječi Božje. Unatoč toliko značajnoj ulozi žena u vrijeme uskrsnuća, nji¬ hova suradnja nije za sv. Pavla dorasla za službu službenog i javnog naviještanja, što ostaje isključiva vlastitost apostolskog poslanja. 399 IV. Quae Christus et Apostoli fecerunt, norma sunt perpetua Etsi hic Christi et Apostolorum modus se gerendi a tota persaecula usque ad nos firma traditione ut norma habitus est, quaestio tamen oritur, num hodie aliter se gerere Ecclesiae liceat. Sunt qui affirma- tive respondeant, pluribus rationibus fulti, quas pervestigare oportet. Asseverant praesertim Iesum et Apostolos sic egisse, quia mores illius temporis regionisque necessario observabant, nec aliam causam fuisse, cur Christus ministerium neque mulieribus neque ipsi Matri suae committeret, nisi quod aliter agere prohiberent eiusdem temporis adiuncta. Nemo tamen probavit, ac reapse probari non potest, eius- modi agendi modum solum a rationibus socialibus et cultus humani propriis esse profectum. Revera, cum Evangelia supra examinaremus, Iesum contra conspeximus ab opinionibus suorum coaetaneorum se longe distraxisse, ea auferendo discrimina, quibus mulieres a viriš separabantur. Asseverari ergo non potest Iesum opportunitatis tan- tum rationem habuisse, cum mulieres in apostolicum coetum non adnumeraret. Eo minus Apostoli ad hunc morem observandum socie- tatis cultusque adiunctis coacti sunt apud Graecos, quod illi haec discrimina ignorabant. Praeterea obiciunt, inter ea, quae Paulus de mulieribus prae- scripsit, nonnulla esse, quae nostris temporibus caduca censeantur, atque partes aliquas eius doctrinae difficultates movere. At contra animadvertendum est fere omnia praecepta illa, ut veri simile esse videtur, ab aetatis moribus petita, ad disciplinae nonnisi minoris mo¬ menti usus spectare, cuiusmodi est obligatio facta mulieribus caput velandi (cf. 1 Cor 11, 2—16); quae praescripta iam non urgent. Cum vero Paulus, ut « mulieres in ecclesia taceant» statuit, non permit- tens eas loqui (1 Cor 14, 34—35; cf. 1 Tim 2, 12), haec interdictio diversae est indolis eiusque significationem exegetae illustrant, nempe apostolum mulieribus non adimere ius, quod aliunde agnoscit, in ec¬ clesia prophetandi (cf. 1 Cor 11, 5), sed solum prohibere, ne publicum docendi munus gerant in coetu christiano. Haec interdictio secundum Paulum cum consilio divino de creatione conectitur (cf. 1 Cor 11, 7; Gen 2, 18—24), nec facile cultui moribusque adscribenda est. Prae¬ terea in mentem revocare iuvat Paulum eum fuisse, qui in Novi Tes¬ tamenti scriptis, de primi iuris virorum et mulierum aequalitate, ut- pote Dei filiorum in Christo (cf. Gal 3, 28), maxima cum firmitate diceret. Nihil denique est, cur Paulus accusetur infensorum praeiu- diciorum in mulieres, quibus ex contrario eum fiduciam significasse quasque ad laborandum secum vocasse constet. 400 IV. Trajna vrijednost Kristova i apostolskog stava Da li bi se suvremena Crkva smjela udaljiti od takva Isusova i apo¬ stolskog stava koji je smatran mjerodavnim u cijeloj predaji sve do naših dana? U prilog pozitivnog odgovora na to pitanje izneseni su različiti razlozi koje vrijedi ispitati. Posebno se htjelo Isusov i apostolski stav protumačiti utjecajem njihove sredine i njihova vremena. Kažu da Isus ženama, čak ni svo¬ joj majci, nije dodijelio službe koja bi ih pridružila Dvanaestorici zbog toga što mu to nisu dopuštale povijesne okolnosti. Međutim, nit¬ ko nikada nije pokazao — i to je bez sumnje nemoguće dokazati — da je taj stav bio nadahnut samo sociokulturalnim motivima. Istraživa¬ nje Evanđelja, kao što vidjesmo, pokazuje suprotno, da je, naime, Isus raskinuo s predrasudama svoga vremena postupajući protiv uobičajenih diskriminacija prema ženama. Ne može se, dakle, održati tvrdnja da se Isus ne pozivajući žene da uđu u apostolski zbor na¬ prosto dao voditi razlozima oportunosti. Još je manje razloga bilo da ta sociokulturalna uvjetovanost vezuje apostole u grčkoj sredini gdje takvih diskriminacija nije bilo. Osim toga, prigovaraju da je Pavao o ženama odredio ponešto što se u naše vrijeme smatra zastarjelim te da u tom smislu ima teškoća s nekim oblicima njegova učenja. No, treba primijetiti da se te odred¬ be, vjerojatno primijenjene potrebama vremena, odnose na disciplin¬ ske prakse od manje važnosti, kao što je ženska obveza nositi veo na glavi (usp. 1 Kor 11, 2—16). Takvi zahtjevi više ne obvezuju. Među¬ tim je Pavlova zabrana ženskog »govorenja« na sastanku (usp. 1 Kor 14, 34—35; 1 Tim 2, 12) drugačije naravi. Egzegeti joj ovako odre¬ đuju smisao: Apostol nipošto ne niječe ženama pravo, koje im čak izričito priznaje, prorokovati na sastanku (usp. 1 Kor 11, 5); zabrana se odnosi jedino na službeno naučavan je na sastanku. Takva je za¬ brana, po sv. Pavlu, povezana s Božjim naumom stvaranja (usp. 1 Kor 11, 7; Post 2, 18—24); stoga bi se teško u tomu mogao vidjeti izraz kulturalnog utjecaja. Ne smije se, uostalom, zaboraviti da sv. Pavlu dugujemo jedan od najsnažnijih novozavjetnih tekstova o temeljnoj jednakosti muškaraca i žene kao djece Božje u Kristu (usp. Gal 3, 28). Nema stoga razloga da ga se optuži zbog neprijateljskih predrasuda prema ženama. Doista je, naime, utvrđeno povjerenje koje im iska¬ zuje i suradnja koju od njih traži u apostolatu. 26 seper 401 Ad haec vero de apostolicae aetatis adiunctis obiecta addunt, qui legitimam futuram esse huiusmodi disciplinae mutationem conten- đunt, considerandum esse, quomođo Ecclesia sacramentorum discipli- nam moderetur. Equiđem animadvertitur, nostris praecipue tempo- ribus, quam conscia sit Ecclesia se in sacramenta, quamvis a Christo instituta, potestate quadam pollere, cuius decursu temporum usa est, ut eorum signum distinctius designaret, atque ea ministrandi condi- ciones determinaret; quod patet ex recentibus Summorum Pontificum Pii XII Paulique VI decretis. 12 Attamen sedulo advertendum est hane potestatem, quamvis veram, certis finibus circumscriptam esse. De hoc monuit Pius Papa XII scribens: « Ecclesiae nulla competit po- testas in substantiam Sacramentorum, id est in ea quae, testibus di- vinae revelationis fontibus, ipse Christus Dominus in signo Sacra- menti servanda statuit » i3 Quae iam docuit Tridentina Synodus de- clarans: « Hane potestatem perpetuo in Ecclesia fuisse, ut in Sacra¬ mentorum dispensatione, salva illorum substantia, ea statueret vel mutaret, quae suscipientium utilitati seu ipsorum Sacramentorum ve- nerationi, pro rerum, temporum et locorum varietate, magis expedire iudicaret >>. 14 Praeterea haud praetermittendum est sacramentalia signa non, quasi ex pacto convenerit, seleeta esse: non solum sub multiplici res- pectu, signa sunt reapse naturalia, utpote quae gestuum, rerumque vim significandi naturaliter inditam assumant, sed praecipue ordinan- tur ad annectendos illi summo, qui praecesserit, salutis eventui pos- terioris aetatis homines, eosque uberi sacrorum Bibliorum vi educan- dos et arte symbolica docendos, qualem gratiam significent atque efficiant. Sic Sacramentum Eucharistiae non est mere fraternum con- vivium, sed simul memoriale praesens et « actuale » denuo faciens Christi sacrificium, nec non eius ab Ecclesia facta oblatio; sic mini- steriale sacerdotium non est tantum pastorale munus, sed continua- tionem infert eorum munerum, quae Apostolis Christus concredidit, potestatumque, quae ad ea munera pertinent. Aptatio ergo ad tem- pora civilisque cultus formas ad id extendi nequit,ut solvatur quoad substantiam hoc sacramentale vinculum cum iis eventibus, qui chris- tianam religionem fundaverunt, et cum Christo ipso. 12 Pius XII, Const. apost. Sacramentum ordinis, 30 novembris 1947: A AS 40 (1948), 5—7; Paulus VI, Const. apost. Divinae consortium naturae , 15 augusti 1971: AAS 63 (1971), 657—064; EV IV, 1067—1082; Const. apost. Sacram unetionem , 30 novembris 1972: AAS 65 (1973), 5—9; EV IV, 1838—1848. 402 Osim tih prigovora što se vuku od apostolskih vremena, oni što podupiru zakonitost određenog razvoja na tom području uzimaju do¬ kaze iz crkvene prakse u disciplini sakramenata. Osobito se u naše vrijeme moglo pokazati kako je Crkva svjesna da ima određenu vlast nad sakramentima, iako ih je Krist ustanovio. Ona se tom vlašću sto¬ ljećima služi pobliže određujući sakramentalni znak i uvjete slav¬ ljenja. Dokaz su tome najnovije odredbe Pape Pija XII. i Pavla VI. 12 No, također treba istaknuti da je ta vlast doista stvarna ali ograniče¬ na. Pio XII. upozoruje kako »Crkva nema nikakve vlasti nad biti sa¬ kramenata, što znači nad svim onim što je Gospodin Krist, kako to svjedoče izvori Objave htio da bude sadržano u sakramentalnom zna¬ ku«. 13 Tako je naučavao već Tridentski koncil izjavljujući: »U Crkvi je uvijek postojala ta vlast da, naime, u slavljenju sakramenata, ču¬ vajući nepromijenjenu njihovu bit, može ustanoviti ili promijeniti sve ono što smatra prikladnijim na korist onima koji ih primaju i za poštovanje prema tim istim sakramentima u skladu s promjenama okolnosti vremena i mjesta«. 14 S druge strane, ne smije se zaboraviti da sakramentalni znakovi nisu konvencionalni; iako je istina da su u određenom smislu pri¬ rodni znakovi jer odgovaraju dubokoj znakovitosti čina i stvari, oni su više od toga: prvotno su namijenjeni tomu da čovjeka svakog vre¬ mena povežu s najvišim događajem povijesti spasenja, kako bi on, uz pomoć svega bogatstva biblijske pedagogije i znakovitosti shvatio koliku milost ti sakramenti znače i tvore. Tako sakrament euharistije nije samo bratska gozba nego je istodobno spomen-čin koji uprisut- njuje i posadašnjuje Kristovu žrtvu i njegov prinos posredovanjem Crkve. Tako i ministerijalno svećeništvo nije samo služba dušobrižne naravi, nego jamči neprekinutost služenja koje je Krist povjerio Dva¬ naestorici i odgovarajućih ovlasti. Stoga prilagodba civilizacijama i epohama ne može u bitnim točkama ukinuti sakramentalnu poveza¬ nost s onim događajem koje je utemeljilo kršćanstvo, sa samim Kri¬ stom. 13 Pius XII, Const. apost. Sacramentum ordinis: loc. cit., p. 5. 14 Sessio 21, cap. 2: DS 1728. 403 His in rebus, ad extremum est Ecclesiae, per suum Magisterium pronuntiantis, decernere quaenam partes sint immutabiles, quae vero partes mutationi sint obnoxiae. Ideo Ecclesia certas mutationes haud šibi admittendas esse censet, quia conscia est se Christi modo agendi obstrictam esse: tune multum abest, ut moveatur antiquitatis fallaci studio, sed revera Domino suo servat fidem, cuius sola luče vera ratio eius iudicii intellegi potest. Ecclesia autem sententiam suam dicit, in- nixa in Domini promisso nec non in Spiritus Sancti praesentia, atque eo consilio, quo luculentius annuntietur Christi mysterium maioreque sedulitate custodiantur et ostendantur integrae eius divitiae. Ecclesiae ergo praxis vim normae habet. In eo autem quod solum viriš ordinatio sacerdotalis confertur, subest traditio continua per totam Ecclesiae historiam, universalis tam in Oriente quam in Occi- dente, intenta ad pravos usus statim coercendos; quae norma, exemp- lo Christi innixa, ideo observata est, et observatur, quia putatur con- formis esse proposito Dei circa Ecclesiam suam. V. Ministeriale sacerdotium mysterii Christi luče contemplandum est Postquam haec Ecclesiae norma huiusque fundamentum in mentem revocata sunt, utile et opportunum videtur eandem normam illustrare ostendendo eius, quam theologica cogitatio dignoscit, convenientiam: quod enim nonnisi viri ad ordinationem sacerdotalem accipiendam vocati sunt, hoc arete convenit cum Sacramenti genuina indole eius- que specifica ad Christi mysterium relatione. Tune vero non inten- ditur, ut argumentum demonstrativum afferatur, sed ut doctrina per analogiam fidei illustretur. Constans Ecclesiae doctrina est, quam denuo fusiusque deelaravit Concilium Vaticanum II, revocavit etiam Synodus Episcoporum anno 1971 habita, iteravit denique Sacra haec Congregatio pro Doctrina Fidei in sua die 24 Iunii anno 1973 data Declaratione, Episcopum vel Presbyterum, suo quemque munere fungentem, in persona propria non agere, sed Christum repraesentare, qui per eum agit: « Sacerdos viče Christi vere fungitur », ut scripsit iam saeculo III S. Cyprianus. 15 Christum ipsum repraesentare posse, hoc Paulus proprium esse affir- mavit apostolici sui muneris (cf. 2 Cor 5, 20; Gal 4, 14). Quae Christi repraesentatio tune altissimam sui significationem ac peculiarem pror- 15 S. Cyprianus, Epist. 63, 14: PL 4, 397 B; eđ. Hartel, t. 3. p. 713. 404 Napokon je Crkva ta koja glasom svog Učiteljstva na tim raznim područjima osigurava razlikovanje između onoga što se može mije¬ njati i onoga što mora ostati nepromjenjivo. Kad ona drži da ne može prihvatiti neke promjene, znači da je svjesna kako je vezana Kristo¬ vim načinom postupanja. Njezin stav, unatoč prividu nije, dakle, arhaizam nego vjernost. Ona se ne može istinski shvatiti, osim u toj svjetlosti. Crkva iznosi svoje mišljenje snagom Gospodnjega obeća¬ nja i prisutnosti Duha Svetoga kako bi bolje proglasila Kristovo otaj¬ stvo, sačuvala i objavila cjelinu njegova bogatstva. Ta crkvena prak¬ sa poprima, dakle, značenje propisa. U činjenici da samo muškarci¬ ma daje svećeničko ređenje, sadržana je neprekinuta predaja opće¬ nita na Istoku i na Zapadu, spremna odbijati zloporabe. Takvo je pravilo osnovano na Kristovu primjeru, obdržavano je zbog toga što je smatrano u skladu s Božjim naumom o njegovoj Crkvi. V. Ministerijalno svećenstvo u svjetlosti Kristova otajstva Pošto smo podsjetili na crkveno pravilo i njegove temelje, korisno ga je i prikladno pojasniti pokazujući kako teološko razmišljanje pro¬ nalazi duboku sukladnost vlastite naravi sakramenta svetoga reda u njegovu specifičnom odnosu s Kristovim otajstvom i činjenice da su samo muškarci pozvani primati svećeničko ređenje. Nije ovdje riječ o iznošenju dokaznog postupka, nego o rasvjetljivanju ovog nauka po analogiji vjere. Trajno učenje Crkve, obnovljeno i pobliže utvrđeno II. vatikan¬ skim koncilom, također potvrđeno da Biskupskoj sinodi 1971. i Izja¬ vom ove Kongregacije za nauk vjere od 24. lipnja 1973., proglašuje da biskup ili svećenik u izvršavanju odgovarajućeg služenja ne dje¬ luje u svoje ime nego predstavlja Krista koji po njemu djeluje: »Sve¬ ćenik stvarno djeluje mjesto Krista«, kao što je već u III. st. pisao sv. Ciprijan . l> Upravo je tu vrijednost predstavljanja Krista sv. Pa- vao smatrao oznakom svog apostolskog djelovanja (usp. 2 Kor 5, 10; Gal 4, 14). To zastupanje Krista poprima svoj najviši izraz i sasvim naročit oblik u slavljenju Euharistije koja je izvor i središte crkve- 405 sus modum assequitur, cum eucharistica celebratur synaxis, fons et centrum Ecclesiae unitatis, convivium sacrificale, quo populus Dei sacrificio Christi coniungitur: sacerdos, qui solus potestatem habet id perficiendi, agit non tantum virtute, quae ei a Cristo confertur, sed in persona Christi, 16 huius partes sustinens, ita ut ipsam eius imagi- nem gerat, cum verba consecrationis enuntiat. 17 Christianum ergo sacerdotium est sacramentalis indolis, sacerdos est signum, cuius quidem supernaturalis efficacitas ordinatione accep- ta obtinetur, at signum, quod percipi oportet, 18 cuiusque significatio- nem fideles facile dignoscant. Tota enim sacramentorum oeconomia in signis naturalibus fundatur, quae vim significandi habent cum ho- minum animo concinentem: « Signa sacramentalia », ut ait S. Tho- mas, « ex naturali similitudine repraesentant » 19 Eadem autem natu- ralis similitudo exigitur circa personas, quae circa res: cum enim re- praesentare oportet sacramentaliter Christi agendi modum in Eucha- ristia, non haberetur haec naturalis similitudo, quae inter Christum eiusque ministrum postulatur, nisi partes a viro agerentur: secus dif- ficile in eodem ministro imago Christi perspiceretur; siquidem Chris- tus ipse fuit et permanet vir. Sine dubio totius generis humani mulierum aeque ac virorum pri- mogenitus est Christus: unitatem peccato fractam ita reparavit, ut iam non sii Iudaeus neque Graecus, non sit servus neque liber, non masculus et femina: omnes enim unus sunt in Christo lesu (cf. Gal 3, 28). Attamen Verbum incarnatum est secundum sexum virilem; quae quidem res in facto innititur, quod, nedum excellentiam quan- dam viri super mulierem importet, ab oeconomia salutis seiungi non potest: etenim id cum universo consilio Dei consonat — sicut a Deo est revelatum — cuius nucleus est Foederis mysterium. 16 SC 33: «... a sacerdote, qui coetui in persona Christi praeest...»; LG 10: «Sacerdos quidem ministerialis, potestate sacra qua gaudet, populum sacer- dotalem efformat ac regit, sacrificium eucharisticum in persona Christi conficit illudque nomine totius populi Deo offert...»; LG 28: «Vi sacra- menti Ordinis, ad imaginem Christi, summi atque aeterni Sacerdotis... suum munus sacrum maxime exercent in eucharistico cultu vel synaxi, qua in persona Christi agentes...»; PO 2: «... Presbyteri, unctione Spiritus Sancti, speciali charactere signantur et sic Christo Sacerdoti configurantur, ita ut in persona Christi Capitis agere valeant»; PO 13: «ut sacrorum ministri, praesertim in sacrificio missae, presbyteri personam specialiter gerunt Christi...»; cf. Synodus episcoporum a. 1971, De sacerdotio mini - steriali, I, 4: EV IV, 1166; S. Congr. pro Doctrina Fidei, Declaratio Myste- rium ecclesiae circa catholicam doctrinam de Ecclesia, 24 iunii 1973, n. 6: EV IV, 2584 s. 406 noga jedinstva; žrtvena gozba u kojoj se Božji narod pridružuje Kri¬ stovoj žrtvi. Svećenik koji jedini ima moć da je izvrši, ne djeluje u tom slučaju samo snagom koju mu je Krist povjerio, nego djeluje u osobi Kristovoj, 16 nastupa u ulozi Krista do te mjere da postaje nje¬ govom slikom kad izgovara riječi pretvorbe. 17 Kršćansko je svećeništvo dakle sakramentalne naravi: svećenik je znak čija nadnaravna učinkovitost proizlazi od primljenog ređenja, ali taj znak mora biti prepoznatljiv tako da ga vjernici mogu lako prepoznati. Rasporedba sakramenata odista je utemeljena na naravnim znakovima, na simbolima utisnutim u ljudsku dušu: »Sakramentalni znakovi — kaže sv. Toma — predstavljaju ono što označuju po odre¬ đenoj naravnoj sličnosti.« 19 To, dakle, mjerilo sličnosti vrijedi, kako za stvari tako i za osobe. Budući da treba sakramentalno izraziti Kri¬ stovu ulogu u euharistiji, te »naravne sličnosti« koja mora postojati između Krista i služitelja ne bi bilo ako Kristovu ulogu ne bi vršio muškarac. U suprotnom slučaju teško bi se u onomu koji služi vidjela slika Kristova. Krist je doista bio i ostao muškarac. Nema sumnje da je Krist prvorođenac svega čovječanstva, kako muškaraca tako i žena. Jedinstvo koje je on nakon grijeha ponovno uspostavio takvo je da nema više ni Židova ni Grka, ni roba ni slo¬ bodnog, ni muškog ni ženskog; svi su doista samo jedno u Kristu Isusu (usp. Gal 3, 28). No, ipak se utjelovljenje Riječi dogodilo u mu¬ škom spolu. To jest pitanje činjenice, ali ta činjenica — daleko od toga da bi uključivala neku prirodnu superiornost muškarca nad že¬ nama, neodvojiva je od rasporedbe spasenja. Ona je doista u skladu s cjelinom Božjega nauma kako ga je on sam objavio a komu je u središtu otajstvo Saveza. 17 S. Thomas, Summ. theol., lila pa rs, quaest. 83, art. 1, ad 3um; «Dicendum est quođ [sicut celebratio huius sacramenti est imago repraesentativa crucis ipsius: ibid. ad 2um], per eandem rationem etiam sacerdos gerit imaginem Christi, in cuius persona et virtute verba pronunciat ad consecrandum*. 18 «Quia cum sacramentum sit signum in eis in sacramento aguntur, requiri- tur non solum res, sed significatio rei», ait S. Thomas plane ad ordinatio- nem mulierum removendam: In IV Sent., đist. 25, q. 2, art. 1, quaestiuncula l a corp. 19 S. Thomas, In IV Sent., dist. 25, q. 2, art. 2, quaestiuncula l a , ad 4um. 407 Salus enim, quae hominibus a Deo offertur, seu unio cum eo, ad quam vocantur, Foedus nempe, describebatur iam in Vetere Testa¬ menta, apud Prophetas, praecipue sub figura nuptialis mysterii: po- pulum electum fieri Dei sponsam ardenter dilectam; cuius dilectionis familiaritatem intimam traditio cum Iudaea tum christiana pervidit, quae iterum iterumque Cantica Canticorum perlegebat; sponsum vero fidelem mansurum esse, etiam quoties sponsa amorem eius deciperet, id est quoties Israel Deo infidelis esset (cf. Os 1—3; Ier 2). « At ubi venit plenitudo temporis » (Gal 4, 4), Verbum, Dei Filius, ideo caro factum est, ut iniret et sanciret novum et aeternum Testamentum in sanguine suo, qui pro multis effunderetur in remissionem peccatorum: cuius mors filios Dei, qui erant dispersi, congregaret in unum; cuius e latere transfixo Ecclesia nascitur, sicut Eva a letere Adam est nata. Tune plenum et sempiternum efficitur hoc nuptiarum mysterium, quod nuntiaverunt atque cecinerunt scripta Veteris Testamenti: Chris- tus est sponsus; Ecclesia est eius sponsa, quam ideo diligit, quod eam acquisivit sanguine suo, ut eam exhiberet šibi gloriosam, sanetam et immaculatam, neque ab ea iam separari potest. Argumentum nempe nuptiarum evolvitur inde ab Epistulis saneti Pauli (cf. 2 Cor 11, 2; Eph 5, 22—23) usque ad beati Ioannis scripta (praecipue Io 3, 29; Apoc 19, 7 et 9); innuitur vero etiam in synopticis Evangeliis, nam «quanto tempore habent secum sponsum, non possunt ieiunare » amici eius (cf. Mc 2, 19); « simile factum est Regnum caelorum ho- mini regi qui fecit nuptias filio suo » (Mt 22, 1—14). Sermone illo Sacrae Scripturae, symbolis intertexto, quo vir et mulier in intima sua identitate exprimuntur et attinguntur, revelatum est nobis myste- rium Dei et Christi, quod ex se pervestigari non potest. Numquam ergo praetermittendum est Christum virum esse. Ideo, ne momentum huiusmodi symbolismi neglegatur in oeconomia Reve- lationis, tenendum est in iis actionibus, quae ordinationis characterem postulant et in quibus repraesentatur Christus ipse, auctor Foederis, sponsus et caput Ecclesiae, suo salutis officio fungens, quod praecla- rissimo modo in Eucharistia fieri contingit, partes eius — haec est enim primigenia significatio verbi « personae » — viro agendas esse. Hoc vero in viro nequaquam oritur ab aliqua excellentia, quatenus est persona, in ordine valorum, sed solum a diversitate, quae, in ordine munerum et servitii rationum, in factis innititur. Num dići potest, cum Christus sit nunc in caelesti condicione, iam nihil interesse, utrum a viro an a muliere repraesentetur, quia «in 408 Spasenje, naime, što ga je Bog pružio ljudima, jedinstvo na koje su s njime pozvani, jednom riječju Savez, poprima već od Staroga zavjeta, kod proroka, povlašteni oblik bračnog otajstva: Izabrani na¬ rod u očima Božjim postaje žarko ljubljena zaručnica. Židovska i kršćanska predaja uvijek iznova čitajući Pjesmu nad pjesmama otkri¬ le su dubinu te intimnosti ljubavi; božanski Zaručnik ostat će vjeran i onda kad zaručnica iznevjeri ljubav, kad Izrael Boga iznevjeri (usp. Hoš 1—3; Jer 2). Kad dođe »punina vremena« (Gal 4, 4). Riječ, Sin Božji, uze tijelo da započne i potvrdi novi i vječni Savez u svojoj krvi koja će se proliti za mnoge na otpuštenje grijeha. Njegova će smrt okupiti raspršenu djecu Božju. Iz njegova probodena boka rodit će se Crkva iz boka Adamova. Tada se ostvaruje potpuno i zauvijek bračno otajstvo što je naviješteno i opjevano u Starom zavjetu: Krist je zaručnik, Crkva je njegova zaručnica koju on ljubi jer ju je svo¬ jom Krvlju stekao i učinio slavnom, svetom i neokaljanom, od koje je odsad neodvojiv. Ta svadbena tema koja se razvija počevši od Pav¬ lovih poslanica (usp. 2 Kor 11, 2; Ef 5, 22—23) do ivanovskih spisa (osobito Iv 3, 29; Otk 19, 7 i 9), nazočna je i u sinoptičkim evanđelji¬ ma: dok je zaručnik s njima, njegovi prijatelji ne moraju postiti (usp. Mk 2, 19); Kraljevstvo je nebesko poput kralja koji pripravi svadbu svome sinu (usp. Mt 22, 1—14). Tim jezikom Pisma, koji je sav prot¬ kan simbolima i koji izrazuje i dosiže muškarca i ženu do njihove najdublje istobitnosti, objavilo se otajstvo Boga i Krista, otajstvo po sebi neistraživo. Eto zbog čega se nikad ne smije zanemariti činjenica da je Krist muškarac. Stoga, da se ne bi umanjila važnost te znakovitosti u ras- poredbi Objave, treba priznati da u činima koji iziskuju karakter svetoga reda, i u kojima je predstavljen sam Krist, začetnik Saveza, zaručnik i glava Crkve, u izvršavanju njegova otajstva spasenja, a to se u najuzvišenijem obliku ostvaruje u euharistiji, njegovu ulogu — a to je izvorno značenje riječi »osoba« — mora vršiti muškarac. To za muškarca ne proizlazi ni od kakve osobne nadmoćnosti na razini vrijednosti, nego samo iz činjenične različnosti na razini djelovanja i služenja. Zar se ne bi moglo reći da je sada svejedno da li Krista pred¬ stavlja muškarac ili žena, jer Krist sada živi u nebeskim uvjetima, a 409 resurrectione neque nubent neque nubentur » (Mt 22, 30)? Haec ta- men verba non significant viri ac mulieris distinctionem in aeterna gloria aboleri, cum identiatem personae propriam determinent. Quod de Christo dicendum est sicut de nobis. Plane enim compertum est sexus diversitatem in natura humana magnum influxum exercere, utique profundiorem quam exempli causa gentium diversitates; hae enim non tam intime humanam personam afficiunt quam sexus di- versitas, quae directe ordinatur cum ad personarum communionem, tum ad humanam generationem, atque in revelatione biblica ascribi- tur primordiali Dei voluntati: «masculum et feminam creavit eos » (Gen 1, 27). Attamen, instabunt aliqui forsan dicentes sacerdotem, maxime cum liturgicis et sacramentalibus actionibus praesideat, pariter Ecclesiam repraesentare, utpote cuius nomine agat, intendens « facere id quod facit Ecclesia ». Eo nempe sensu aetatis mediae theologi tradebant ministrum etiam agere «in persona Ecclesiae, id est nomine totius Ecclesiae et ad eam repraesentendam. Re quidem vera, qualiscumque est, ad fideles quođ attinet, participatio actionis liturgicae, totius ta- men Ecclesiae nomine reapse celebrat sacerdos, quippe qui omnium nomine oret et in missa totius Ecclesiae sacrificium offerat: Ecclesia in novo Paschate Christum Dominum per sacerdotes sub signis visi- bilibus immolat. 20 Cum ergo Ecclesiam quoque ipsam sacerdos reprae- sentet, num cogitari licet hane congruenter cum supra descripta ra- tione signi a muliere posse repraesentari? Fatendum sane est sacer¬ dotem reapse Ecclesiam repraesentare, quae est Corpus Christi: at hoc ideo, quia in primiš Christum ipsum repraesentat, qui est caput et pastor Ecclesiae, quibus verbis Concilium Vaticanum II utitur, ac- euratius enuntians et complens locutionem «in persona Christi ». 21 Hoc munere fungens, sacerdos christianae synaxi praesidet atque eucharisticum sacrificium celebrat, in quo Ecclesia tota offert ipsaque offertur. 22 Quicumque praedictis rationibus obsequi voluerit, melius intelleget, quam iustis de causis Ecclesia hoc modo se gesserit; ex iis denique controversiis, quae nostra aetate ortae sunt, utrum mulieres ordina- tionem recipere valeant necne, christiani incitari se sentiant, ut my- 20 Ct Concilium Tridentinum, sessio 22, cap. 1: DS 1741. 21 LG 28: «Munus Christi Pastoris et Capitis pro sua parte... exercentes»; PO 2: »ita ut in persona Cristi Capitis agere valeant...«; PO 6: »munus Christi Capitis et Pastoris». Cf. Pius XII, Litt. enc. Medintor Dei: «altaris administer personam Christi utpote Capitis gerit, membrorum omnium \ 410 »u uskrsnuću niti se žene niti udaju« (usp. Mt 22, 30)? Ali te evan¬ đeoske riječi ne znače da će u vječnoj slavi biti izbrisana razlika mu¬ škarca i žene ako je riječ o oznakama što određuju osobni identitet. To što vrijedi za nas, vrijedi i za Krista. Doista, treba se sjetiti da spolna razlika ima u ljudskim bićima snažan utjecaj, mnogo dublji nego npr. etničke razlike. Te razlike ne određuju tako duboko ljud¬ sku osobu kao što to čini spolna razlika koja je izravno usmjerena kako na međusobne odnose tako i na rađanje novih ljudi. U biblijskoj Objavi ta je razlika učinak prvotne Božje volje: »muško i žensko stvori ih« (Post 1, 27). Neki ipak primjećuju da svećenik, osobito kad predsjeda liturgij¬ skim i sakramentalnim činima, predstavlja također Crkvu; da radi u njezino ime, »namjeravajući činiti ono što ona čini«. U tom su smislu srednjovjekovni teolozi govorili da služitelj također djeluje »u osobi Crkve«, tj. u ime cijele Crkve i da bi nju predstavljao. Uistinu, ka¬ kvo god bilo sudjelovanje vjernika u kojem liturgijskom činu, taj je čin slavljen odista po svećeniku u ime cijele Crkve. On moli u ime sviju; u misi prikazuje žrtvu cijele Crkve. U novoj Pashi Crkva je ta koja prikazuje Krista pod vidljivim znakovima po svećeničkoj služ¬ bi. 20 Cim dakle svećenik predstavlja također Crkvu, ne bi li se moglo misliti da bi to predstavljanje mogla osigurati i žena u skladu s izne- senom znakovitošću? Istina je da svećenik predstavlja Crkvu koja je tijelo Kristovo. No, ako to čini, to upravo zbog toga što prije svega predstavlja samoga Krista koji je glava i pastir Crkve, kako se izvrša¬ va. II. vatikanski koncil 21 pobliže označujući i upotpunjujući izraz »u Kristovoj osobi«. U tom svojstvu svećenik predsjeda kršćanskoj za¬ jednici i slavi euharistijsku žrtvu u kojoj sva Crkva prikazuje i sva je prikazana. 22 Tko shvaća vrijednost tih razloga, bolje će shvatiti koliko je razlož¬ na crkvena praksa i zaključit će da rasprave što se u naše dane po¬ dižu o ređenju žena za sve kršćane predstavljaju snažni poticaj da prodube poimanje biskupstva i svećeništva, da otkriju osobit položaj nomine offerentis: AAS 39 (1947), 556; Synodus episcoporum a. 1971, De sacerdotio ministeriali, I, 4: «Christum, Caput communitatis, praesentem reddit...»: EV IV, 1164. 22 Paulus VI, Litt. enc. Mysterium fidei, 3 scptembris 1965: AAS 57 (1965), 761; EV II, 419. 411 sterium Ecclesiae perscrutentur, naturam et significationem episco- patus et presbyteratus pressius investigent, item genuinum insegnem- que discernant locum sacerdotis in baptizatorum communitate, cuius membrum quidem est, a qua tamen secernitur, quia in iis actionibus, in quibus ordinationis character requiritur, sacerdos, cum illa effica- cia, quae sacramentorum est propria, imago est ac signum ipsius Christi, qui convocat, absolvit, Foederis sacrificium conficit. VI. Ministeriale sacerdotium Ecclesiae mysterio illustratum In memoriam vero opportune redigendum est quaestiones, quae oriantur e sacramentorum theologia et praesertim e sacerdotio mi- nisteriali, de quo nunc agitur, solvi non posse nisi Revelationis luče affulgente. In iis enim solvendis humanae scientiae, quamvis magni sit aestimanda, quam in proprio ambitu conferant, cognitio, sufficere non possunt, quippe quae non apprehendant res fidei, in quibus, quod proprie supernaturale est, istarum scientiarum competentis iudicii non sunt. Sic advertendum est, quantum Ecclesia a ceteris societatibus diffe- rat, natura et structura sua plane singularis. In Ecclesia enim pasto¬ rale munus cum ordinis sacramento pro more conectitur; non est ergo mere regimen, quođ conferri possit iis potestatis formis, quae in rebus publicis inveniuntur. Non confertur spontaneo hominum delectu, etsi quidem forte per modum electionis designatur, qui munus accipiat: nonnisi enim per Apostolorum successorum manus impositionem et orationem electio ut a Deo facta confirmatur atque Spiritus Sanctus, qui in ordinatione datur, aliquem participem reddit regiminis Christi, supremi pastoris (cf. Act 20, 28). Quod munus est opus servitutis et amoris: « Si diligis me, pasce oves meas » (cf. Io 21, 15—17). Quapropter non patet, quomodo proponi possit mulierum ad sacer¬ dotium accessus ob eam, quae hominibus agnoscitur, iurium aequa- bilitatem, quaeque etiam christianis contingit. Ad quod probandum, nonnumquam ut argumento utuntur verbis supra allatis Epistulae ad Galatas (3, 28), quibus declaratur nullam esse iam in Christo dis- tinctionem viri mulieris. His tamen verbis non agitur de ministeriis Ecclesiae, sed tantum asseritur omnes aequaliter voćari, ut adop- tionem filiorum Dei accipiant. Praeterea ac potissimum, in ipsa mi- nisterialis sacerdotii natura vehementer erraret, qui illud inter hu¬ mana iura ascriberet, cum baptismus nemini ullum ius conferat ad 412 svećenika u zajednici krštenih koje je on doista dio, ali od koje se i razlikuje u činirna koji zahtijevaju karakter reda; on je za tu zajed¬ nicu — svom učinkovitošću sakramenta — slika, znak samoga Krista koji poziva, oprašta, iz vršu je žrtvu Saveza. VI. Ministerijalno svećeništvo u otajstvu Crkve Bit će korisno sjetiti se da se problemi ekleziologije i teologije sa¬ kramenata, osobito kad se — kao u ovom slučaju — odnose na sveće¬ ništvo, ne mogu rješavati izvan svjetla Objave. Ljudske znanosti, ko¬ liki god bio njihov doprinos na vlastitom im području, ne mogu dosta- jati, jer ne dosežu stvarnost vjere, njezin doslovno nadnaravni sadržaj izmiče njihovoj nadležnosti. Eto zbog čega treba istaknuti da je Crkva društvo različito od dru¬ gih društava, izvorno po naravi i ustrojstvu. Dušobrižničko djelova¬ nje u Crkvi redovito je povezano sa sakramentom reda. Nije tu riječ samo o upravljanju koje se može usporediti s načinima vladanja u državama. Ta služba se ne daje po slobodnom ljudskom izboru. I kad prethodi određenje kandidata putem izbora, izbor je Božji zajamčen tek polaganjem ruku i molitvom apostolskih nasljednika; Duh Sveti koji se dariva u ređenju čini dotičnog sudionikom vlasti vrhovnog pa¬ stira Krista (usp. Dj 20, 28). Ta je pak vlast služba ljubavi: »Ako me ljubiš, pasi ovce moje« (usp. Iv 21, 15—17). Stoga nije očito kako bi se moglo ženama ponuditi pristup u sve¬ ćeništvo snagom jednakosti prava ljudske osobe, koja jednako vrijedi i za kršćane. Katkad se u tu svrhu upotrebljava navedeni tekst iz Po¬ slanice Galaćanima (3, 28) prema kojemu u Kristu nema više razli¬ kovanja muškoga i ženskoga. No taj stavak iz Pisma nipošto se ne odnosi na službe; on samo potvrđuje sveopći poziv na Božje posin- stvo koji je za sve jednak. Osim toga i nadasve značilo bi sasvim za¬ nijekati narav ministerijalnog svećeništva promatrajući ga kao neko pravo. Krštenje ne donosi nikakvo osobno pravo na javnu službu u Crkvi. Svećeništvo se ne udjeljuje za počast ili dobrobit onoga koji 413 publicum ministerium in Ecclesia adipiscenđum, Sacerdotium enim alicui confertur, non ut ei honori sit vel commodo, sed ut Deo et Ecclesiae serviat; immo respondet vocationi peculiari et omnino gra- tuitae: «Non vos me elegistis, sed ego elegi vos et posui vos » (Io 15, 16; cf. Heb 5, 4). Dicunt interdum, vel in libris seu ephemeridibus passim scribunt, esse mulieres, quae in animo vocationem ad sacerdotium percipiant. Huiusmodi proclivitas, quamvis generosus et intellectu sit facilis, ad genuinam vocationem non sufficit: haec enim redigi nequit ad me- ram mentis inclinationem, quae subiectiva tantum maneret. Cum enim sacerdotium peculiare ministerium sit, cuius Ecclesia officium et custodiam acceperit, pro vocatione ad illud Ecclesiae auctoritas atque fides adeo expetenda est, ut eius sit pars constitutiva, nam Christus elegit « quos voluit ipse >► (Mc 3, 13). Rursus universalis est vocatio omnium baptizatorum ad regale sacerdotium exercendum, suam Deo offerendo vitam, atque testimonium reddendo in laudem Dei. Mulieres, quae ministeriale sacerdotium se ambire profitentur, ser- viendi Christo Ecclesiaeque desiderio sane impelluntur. Nec mirum est quod, simul ac ipsae consciae fiunt olim discrimina se passas esse in civitate, ad id adducuntur, ut ipsum ministeriale sacerdotium šibi exoptent. Praetermittendum tamen non est sacerdotalem ordinem in humanae personae iuribus non contineri, sed e mysterii Christi et Ecclesiae oeconomia pendere. Presbyteri munus ambiri non potest quasi provectionem secum ferat in excelsiorem societatis dignitatem; nullus enim mere humanus sive societatis sive personae progressus ex sese capax est ad illud aditum praebendi, quippe cuius status omni¬ no diversus sit. Restat ergo, ut profundius meditemur inter maxima christianae professionis asserta genuinam illam baptizatorum aequabilitatem, quae ideo non est uniformitas, quia Ecclesia est corpus varietate membrorum distinctum, in quo suum cuique membro munus assigna- tur. Munera ergo distinguenda, non permiscenda sunt, nulli alterius in alterum exsuperantiae favent, aemulationis nomen non praebent. Unum charisma melius, quođ quis aemulari potest ac debet, est cari- tas (cf. 1 Cor 12—13). Maiores in Regno caelorum non sunt ministri, sed sancti. Exoptat sancta Mater Ecclesia, ut christianae mulieres šibi plene consciae fiant, quanta sit ipsarum missio: partes earum hodie maxi- 414 ga prima, nego kao služenje Bogu i Crkvi. Ono je predmet naročitog poziva, sasvim nezasluženog: »Niste vi mene izabrali nego vas ja iza- brah i postavih« . . . (Iv 15, 16; usp. Heb 5, 4). Gdjekad se kaže i piše u knjigama i časopisima da ima žena što osjećaju svećeničko zvanje. Takva privlačnost koliko god bila pleme¬ nita i razumljiva ne predstavlja još zvanje. Ono se naime ne može svesti na samu osobnu sklonost koja može ostati sasvim subjektivna. Budući da je svećeništvo naročita služba za koju je Crkva primila ovlast i dužnost nadzora, u tom je pitanju prijeko potrebna potvrda Crkve; ta je potvrda bitni dio samoga zvanja. Krist je izabrao »one koje je sam htio« (Mk 3, 13). Za razliku od toga postoji opće zvanje svih krštenika na vršenje kraljevskog svećeništva koje se sastoji u prikazivanju svog života Bogu i svjedočenju Bogu na slavu. Žene što izrazu ju svoje zahtjeve da prime ministeri jalno svećeni¬ štvo zacijelo su nadahnute željom služiti Kristu i Crkvi. Nije čudno što one, kad postanu svjesne diskriminacija koje su ih pogađale u građanskom društvu, zažele i samo ministeri jalno svećeništvo. Ne treba, međutim, zaboraviti da svećeništvo ne spada u prava ljud¬ ske osobe, nego ovisi o rasporedbi otajstva Krista i Crkve. Svećenička služba ne smije se shvatiti kao društveno promaknuće. Nikoji isklju¬ čivo ljudski napredak društva ili osobe ne može sam po sebi osigura¬ ti pristup u svećeništvo; riječ je tu o sasvim drugoj razini. Ostaje nam dakle dublje razmatrati pravu narav spomenute jedna¬ kosti krštenika. To je jedna od silnih prednosti kršćanstva. No, ta jed¬ nakost uistinu nije istovjetnost. Crkva je raznoliko tijelo u kojemu svatko ima svoju službu; zadaci su različiti i ne treba ih miješati. Oni ne opravdavaju uzdizanje jednih nad druge; ne opravdavaju ljubo¬ moru i najviši dar koji se može i treba željeti je ljubav (usp. 1 Kor 12 i 13). Najveći u nebeskom Kraljevstvu nisu nosioci crkvenih služ¬ bi, nego sveci. Sveta se majka Crkva nada da će kršćanske žene biti svjesne uzvi- šenosti svoga poslanja; njihova će uloga biti u ovo vrijeme odlučna 415 mae sunt, ut simul et instauretur atque humanior fiat. societas et fi- deles veram Ecclesiae imaginem agnoscant. Declarationem hane Summus Pontifex Paulus divina Providentia PP. VI in Audientia concessa infrascripto Praefecto Sacrae Congrega- tionis pro Doctrina Fidei, die 15 octobris a. 1976, ratam habuit, con- firmavit atque evulgari iussit. Datum Romae, ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei , die 15 mensis Octobris 1976 , in fešto Sanctae Teresiae Abulensis. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER, O.P., Archiep. tit. Lorien., Secretarius 416 kako za obnovu i očovječenje društva, tako i za otkrivanje među vjernicima pravog lica Crkve. Vrhovni Svećenik Božjom providnošću Papa Pavao VI. u audijen¬ ciji koju je 15. listopada 1976. udijelio potpisanom predstojniku Sve¬ te kongregacije za nauk vjere ovu je Izjavu prihvatio, potvrdio i na¬ redio da se objavi. U Rimu, u palači Svete kongregacije za nauk vjere, 15. listopada 1976., na blagdan sv. Terezije Avilske. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JFrOME HAMER, naslovni nadbiskup lorijski, tajnik 27 SEPER 417 Circa impotentiam quae matrimonium dirimit SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI semper retinuit a matrimonio non esse impediendos eos qui vasectomiam passi sunt aliosque in similibus condicionibus versantes eo quod non certo con- staret de eorum impotentia. Iam vero, inspecta tali praxi et post iterata studia ab hac Sacra Congregatione necnon a Commissione Codici Iuris Canonici recogno- scendo peracta, Em.mi ac Rev.mi Patres huius S. Congregationis, in consessu plenario feriae IV, die 11 Maii 1977 habito, propositis Šibi dubiis, quae sequuntur, respondendum decreverunt: 1. IJTRUM IMPOPENTIA, quae matrimonium dirimit, consistat in incapacitate, antecedenti quidem et perpetua, sive absoluta sive re- lativa, perficiendi copulam coniugalem. 2. Quatenus affirmative, utrum ad copulam coniugalem requiratur necessario eiaculatio seminis in testiculis elaborati. Ad primum: Affirmative; ad secundum: Negative. Et in Audientia, feria VI, die 13 eiusdem mensis et anni, Summus Pontifex div. Prov. Paulus Pp. VI infrascripto Praefecto huius S. Congregationis concessa, praefatum decretum adprobavit ac publici iuris fieri iussit. Datum Romae, ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei, die 13 Maii 1977. FBANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER, O.P., Archiep. tit. Lorien., Secretarius SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Decretum Sacra Congre- gatio pro Doctrina Fidei circa impotentiam quae matrimonium dirimit, 13 maii 1977: A AS 69 (1977), 426. 418 Impotencija koja brak čini nevaljano sklopljenim Sveta kongregacija za nauku vjere uvijek je smatrala da se že¬ nidba ne može zapriječiti onima na kojima je izvršena operacija va- zektomije kao i svim drugima koji se nalaze u sličnim situacijama, ukoliko ne postoji sigurnost o njihovoj spolnoj nemoći. Stoga, na temelju takve prakse i nakon ponovnog ispitivanja od ove Kongregacije i Komisije za reviziju Crkvenog zakonika, uzoriti i prečasni Oci ove Svete kongregacije na plenarnom zasjedanju dne 11. svibnja 1977. na ova postavljena pitanja odlučili su dati odgovor: 1. Da li se spolna nemoć, koja čini ženidbu nevaljanom, sastoji u prethodnoj i trajnoj, bilo relativnoj bilo apsolutnoj nesposobnosti za izvršenje bračnog čina? 2. Ukoliko afirmativno, da li se za bračni čin traži nužno izbaci¬ vanje spolnog sjemena? Odgovor: na prvo pitanje: afirmativno na drugo pitanje: negativno U audijenciji danoj dne 13. svibnja 1977. potpisanom Prefektu ove Svete kongregacije Sv. Otac Pavao VI. odobrio je ovaj dekret i na¬ redio da se objavi. U Rimu, u palači Svete kongregacije za nauk vjere 13. svibnja 1977. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JErOME HAMER, naslovni nadbiskup lorijski, tajnik 419 A Question about General Absolution IN THE CASE of a certain ecclesiastical iurisdiction « X », special penitential Services in preparation for Easter were planned, specify- ing places and times in which general absolution would be given, together with provision for preparation of the people for such Services. This pastoral plan was favorably received by the faithful, and general absolution was given in the presence of several priests, some of whom were also penitents. Is the case described above in conformity with the norms for ge¬ neral absolution? RESPONSE The Congregation for the Doctrine of the Faith replies that the case described does not conform to the 1972 Normae pastorales circa absolutionem sacramentalem generali modo impertiendam 1 because the conditions listed for the use of the extraordinary practice of ge¬ neral absolution are not necessarily verified. 1) Norm III requires that the that faithful, too large in number for the small number of priests to hear their individual confessions pro¬ peri^ within a suitable period of time, would have to go without sa- cramental grace or holy communion for a long time and trough no fault of their own. The case described does not offer any reason why the faithful could not find other opportunities for confession and holy communion, which are normally offered on a regular basis in their parishes; such a rea- SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Responsum In the case ad quaesitum circa absolutionem sacramentalem generali modo impertiendam. Prot. n. 274/64, 20 ianuarii 1978: Notitiae 14 (1978), 6—7. 1 AAS 64 (1972), 510—514; EV IV, 1653 ss. 420 O zajedničkom odr jesen ju Na području jedne crkvene pokrajine bila su predviđena posebna pokornička slavlja kao priprava za Uskrs. Određena su mjesta i vri¬ jeme davanja općeg odrješenja i način kako bi se vjernici imali pri¬ premati za ta slavlja. Tu dušobrižničku inicijativu dobro su primili vjernici te je zajed¬ ničko odrješenje dijeljeno u prisutnosti brojnih svećenika od kojih su neki bili i pokornici. Je li primijenjeni postupak u skladu s pravilima koja ravnaju za¬ jedničkim odrješenjem? ODGOVOR Kongregacija za nauk vjere odgovara da izloženi slučaj nije u skla¬ du s Dušobrižničkim pravilima za davanje zajedničkog sakramental- nog odrješenja (Normae pastorales circa absolutionem sacramentalem generali modo impertiendam) 1 jer se nisu ostvarili potrebni uvjeti koji se traže za izvanrednu primjenu zajedničkog odrješenja. 1) Pravilo III. ima pred očima slučaj kad bi vjernici, odveć brojni u odnosu prema malobrojnim svećenicima koji bi mogli dolično sa¬ slušati njihove pojedinačne ispovijedi u odgovarajućem vremenu, bi¬ li bez svoje krivnje prisiljeni za dugo vrijeme biti lišeni sakramen- talne milosti i svete pričesti. U iznesenom slučaju nema nikakva razloga da vjernici ne bi imali drugih mogućnosti da se ispovijede i pričeste; takve su im, naime, mogućnosti redovito pružene u njihovim župama. Takav bi razlog, 421 son might be present, for example, where a priest could visit a re- mote mission station only infrequently. 2) Norm IV requires that bishops and priests dispose the arrange- ment of pastoral duties so that a sufficient number of priests will be available for the ministry of sacramental confession. The case described does not offer any reason why the available priests could not arrange for the normal confession procedures accor- ding to nn. 15-21 and 22-30 of the «Ordo Paenitentiae». FRANJO Card. ŠEPER, Prefect na primjer, postojao kad bi koji svećenik samo rijetko mogao poho¬ diti zaista udaljenu misijsku postaju. 2) Pravilo IV. traži da biskupi i svećenici organiziraju svoju dušo- brižničku djelatnost tako da bude dovoljan broj svećenika za službu sakramentalne ispovijedi. Izloženi slučaj ne sadrži nikakvih razloga zbog kojih raspoloživi svećenici ne bi mogli predvidjeti redovito vrijeme za ispovijedanje — u skladu s xočkama 15—21. i 22—30. »Obreda pokore-«. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Le proibizioni riguardanti la devozione alla Divina Misericordia NOTIFICAZIONE DA DIVERSE PARTI. specialmente dalla Polonia, anche autore- volmente, e stato chiesto se le proibizioni contenute nella «Notifica- zione» della S. Congregazione del S. Offizio, publicata sugli A.A.S., anno 1959, p. 271.* * riguardanti la devozione alla Divina Misericordia nelle forme proposte da Suor Faustina Kowalska, si debbano ritenere ancora in vigore. Questa S. Congregazione, tenuti presenti i molti documenti origi¬ nali, non conosciuti nel 1959; considerate le circostanze profonda- mente mutate, e tenuto conto del parere di molti Ordinari Polacchi, dichiara non piu vincolanti le proibizioni contenute nella citata «No- tificazione». Dalla Sede della S. Congregazione, 15 Aprile 1978. FRANJO Card. ŠEPER, Prefetto Fr. JEROME HAMER, O.P., arcivescovo tit. di Lorium, Segretario SVETA KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Priopćenje »Da diverse parti«, 15. travnja 1978. AAS 70 (1978), 350. * Tekst toga Priopćenja: Obznanjuje se da je Vrhovna Sveta kongregacija svetoga oficija uzela u razmatranje navodna viđenja i objave s. Faustine Kowalske iz družbe Naše Gospe od milosrđa koja je umrla blizu Krakova g. 1938., te određuje kako slijedi: 1. Treba zabraniti širenje slika i spisa koji izlažu pobožnost Božjem milo¬ srđu u oblicima predloženim od te sestre Faustine; 2. Ostavlja se razboritosti biskupa da uklone spomenute slike koje su možda već izložene štovanju. Iz Palače svetoga oficija, 6. ožujka 1959. UGO 0’FLAHERTY, bilježnik 424 Zabrane u vezi s pobožnošću Božjem milosrđu PRIOPĆENJE S raznih strana, osobito iz Poljske, također od odgovornih upućena su pitanja jesu li još na snazi zabrane sadržane u »Priopćenju« Kon¬ gregacije svetoga oficija što su objavljene u AAS g. 1959., 271,* što se odnose na pobonžost Božjem milosrđu u oblicima što ih je predložila s. Faustina Kowalska. Ova Sveta kongregacija imajući pred očima mnoge izvorne doku¬ mente koji nisu bili poznati g. 1959., smatrajući da su se okolnosti duboko promijenile, i računajući na mišljenja mnogih poljskih ordi¬ narija izjavljuje da više nisu na snazi zabrane sadržane u navede¬ nom »Priopćenju«. Iz sjedišta Svete kongregacije, 15. travnja 1978. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JEROME HAMER, naslovni nadbiskup lorijski De erroribus et propositionibus periculosis in libro )>Quand je dis Dieu« SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI munus suum promovendi atque tutandi doctrinam fidei et morum in universa Ecclesia adimplens, iuxta propriam «Agendi rationem«- 1 examini sub- iecit librum R.P. Iacobi Pohier: Quand je dis Dieu, in eoque affirma- tiones Revelationi et Magisterio Ecclesiae manifeste non consentaneas deprehendit. Exitus huiusmodi examinis per Superiorem Generalem significatus est auctori iam die 21 Aprilis 1978 litteris, quibus ipse invitatus est ad suas opiniones publice corrigendas necnon ad suam plenam adha- esionem doctrinae Ecclesiae manifestandam. Iteratis huius Congrega- tionis petitionibus auctor responđit, clarificationes non sufficientes afferens; praeterea circa puncta quae ipsi significata sunt, explicitam fidei Ecclesiae professionem non emisit. Propterea S. Congregatio pro Doctrina Fidei nunc ad sequentia declaranda cogitur: 1) INTER ERRORES MANIFESTIORES huius libri notanda est negatio veritatum quae sequuntur: intentio Christi passioni suae va- lorem redemptivum et sacrificalem attribuendi; resurrectio corpo- ralis Christi necnon continuatio Ipsius tamquam subiecti realis post consummatam existentiam historicam; vita post mortem, resurrectio, vita aeterna cum Deo tamquam hominis vocatio; praesentia in Sacra Scriptura verae doctrinae sensu obiectivo praeditae, quem fides in ipsa percipere et Magisterium Ecclesiae, Špiritu Sancto auxi- liante, authentice determinare potest. 2) Supradictis erroribus plures aliae adiunguntur et miscentur pro- positiones periculosae, quippe quae tam ambiguae talisque naturae sint, ut in animis fidelium incertitudinem circa fundamentales arti- SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Declaratio Inter errores manifestiores circa librum R. P. Iacobi Pohier: «Quanđ je dis Dieu», 3 aprilis 1979: AAS 71 (1979), 446—447. 426 Zablude i opasne tvrdnje u knjizi »Kad kažem Bog« Kongregacija za nauk vjere, ispunjavajući svoju zadaću promicanja i čuvanja vjerskoga nauka i morala u svoj Crkvi, u skladu sa svojim Pravilnikom, 1 ispitivala je knjigu o. Jacquesa Pohiera »Kad kažem Bog« (»Quand je dis Dieu«) te je u njoj pronašla tvrdnje što očito nisu u skladu s Objavom i crkvenim Učiteljstvom. Ishod tog ispitivanja priopćen je piscu preko njegova vrhovnog poglavara još 21. travnja 1978. i to pismom u kom je pozvan da jav¬ no opozove svoja mišljenja te da izradi svoje puno prianjanje uz crkvenu nauku. Na ponovljene molbe ove Kongregacije pisac je odgo¬ vorio ograničivši se na davanje nedovoljnih pojašnjenja. Štoviše, nije s obzirom na označene točke dao izričitu ispovijest crkvene vjere. Stoga se Kongregacija za nauk vjere smatra prisiljenom izjaviti kako slijedi: 1. Među najočitijim zabludama knjige o kojoj je riječ treba istak¬ nuti nijekanje ovih istina: Kristove namjere da svojoj muci dade otkupiteljsku i žrtvenu vrijednost, Kristova tjelesna uskrsnuća i nje¬ gova trajnog postojanja kao stvarnog subjekta nakon završetka nje¬ gova povijesnog postojanja; života poslije smrti, uskrsnuća i vječnog života s Bogom kao čovjekova poziva, činjenice da se u Svetom Pismu nalazi istinski nauk koji ima objektivni smisao što ga vjera može pre¬ poznati i što ga crkveno Učiteljstvo, uz pomoć Duha Svetoga, može izvorno odrediti. 2. Uz navedene zaslude nalaze se i s njima se miješaju mnoge opas¬ ne tvrdnje tako dvoznačne i takve da u dušama vjernika mogu uro¬ diti nesigurnošću s obzirom na bitne članke katoličkog vjerovanja, 1 Cf. Nova agendi ratio in doctrinarum examine: AAS 63 (1971), 234—236; EV IV, 112—130. 427 culos fidei catholicae gignere possint, cuiusmođi sunt: conceptus chri- stianus Dei transcendentis; praesentia realis Christi in Eucharistia uti a Concilio Tridentino et recenter a Paulo VI in Encyclica Mysterium fidei proposita est; munus specificum sacerdotis in hac praesentia reali efficienda; exercitium infallibilitatis in Ecclesia. Quod ad divi- nitatem Christi spectat auctor modo tam inusitato sese exprimit, ut determinari nequeat, an ipse talem veritatem adhuc sensu catholico traditionali profiteatur. Hac Declaratione S. Congregatio pro Doctrina Fidei, bonum fide- lium prae oculis habens, gravitatem errorum hic denuntiatorum pa- tefacit necnon impossibilitatem eosdem considerandi tamquam opi- niones quae liberae theologorum discussioni relinquantur. Hane Declarationem in Conventu ordinario huius S. Congregationis deliberatam, Summus Pontifex Ioannes Paulus Pp. II, in Audientia infrascripto Cardinali Praefecto concessa, adprobavit et publici iuris fieri iussit. Romae , ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei , die 3 Aprilis 1979. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER, O.P., Archiep. tit. Loriensis, Secret. kao što su: kršćansko poimanje transcendentnoga Boga; stvarna Kri¬ stova prisutnost u Euharistiji kako je utvrđena od Tridentskog kon¬ cila i u novije vrijeme od Pavla VI. u enciklici Mysterium fidei; spe¬ cifična uloga svećenika u ostvarenju te stvarne prisutnosti; služenje nepogrešivošću u Crkvi. Kad je riječ o Kristovu božanstvu, pisac se izražava tako neuobičajeno da je nemoguće odrediti priznaje li tu istinu još uvijek u smislu katoličke predaje. Ovom izjavom Kongregacija za nauk vjere, zabrinuta za dobro vjernika, svraća pozornost na težinu spomenutih zabluda ističući ka¬ ko je nemoguće smatrati ih mišljenjima koja bi bila prepuštena slo¬ bodnom teološkom raspravljanju. Vrhovni Svećenik Ivan Pavao II. u audijenciji udijeljenoj potpisa¬ nom kardinalu predstojniku potvrdio je ovu Izjavu što je zaključena na redovitoj sjednici ove Svete kongregacije, te je odredio da se objavi. U Rimu , iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere 3. travnja 1979. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JfiROME HAMER, naslovni nadbiskup lorijski, tajnik 429 De quibusdam quaestionibus ad eschatologiani spectantibus RECENTIORES EPISCOPORUM SYNODI, evangelizationi at que catecheticae institutioni operam dederunt, magis magisque persuasio- nem confirmaverunt de necessitate perfectae fidelitatis servanđae erga fundamentales fidei veritates, nostris praesertim temporibus, quibus magnae humani consortii mutationes nec non studia christi- anam fidem inserendi diversis populorum culturis iubent maiore quam anteacta aetate nisu contendere, ut eadem fides facilius percipi atque communicari queat. Haec altera necessitas, quae tantopere urgere animadvertitur, reapse quam maximam postulat curam ut fidei verus sensus atque integritas in tuto ponantur. Quapropter ii, ad quos res pertinet, summopere attentos se praebere debent ad ea omnia quae in communem fidelium conscientiam indu- cere possint lentam corruptionem et progredientem dissolutionem alicuius elementi Symboli baptismalis, quod necessarium est ad cohae- rentiam fidei quodque indissolubili nexu coniungitur cum quibus- dam magni momenti usibus in vita Ecclesiae receptis. In unum sane ex his elementis nobis necessarium et urgens visum est mentem convertere eorum, quibus Deus munus commisit fidei promovendae atque tutandae, ut pericula praecaveantur, quae eandem fidem in animo fidelium in discrimen adducere possint. Agitur de eo Symboli articulo qui vitam aeternam respicit ac pro- inde, generatim, ea quae post mortem futura sunt. In hac doctrina proponenda fas non est aliquid detrahi, neque imperfectam aut in- certam agendi rationem adhiberi absque fidei ac salutis fidelium periculo. • * * * SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Epistula Recentvores epi- scoporum synodi ad Venerabiles Praesules Conferentiarum Episcopalium de quibusdam quaestionibus ad Eschatologiam spectantibus, 17 maii 1979: A AS 430 Neka pitanja eshatologije Fosljednje sinode, posvećene evangelizaciji i katehezi, živo su po- svijestile potrebu potpune vjernosti temeljnim istinama vjere, oso¬ bito danas kad duboke promjene ljudske sredine i skrb za integrira¬ nje vjere u različite kulture nalažu veće napore da se vjera učini prihvatljivom i priopćivom. Taj posljednji zahtjev, danas toliko pri¬ sutan, traži doista, kao nikad do sada, pojačanu skrb za izvornost i cjelovitost vjere. Odgovorni trebaju, dakle, biti osobito pozorni na sve što bi u za¬ jedničkoj svijesti vjernika moglo uzrokovati polagano srozavanje i postupno gašenje nekih sastojnica krsnoga Vjerovanja koje je prijeko potrebno za suvislost vjere i koje je nedjeljivo povezano s djelova¬ njima koja su važna za život Crkve. Čini se prikladnim i žurnim posebno na jednu od tih točaka svratiti pozornost onih kojima je Bog povjerio brigu za promicanje i obranu vjere, da uzmognu predusresti opasnosti koje bi mogle ugroziti tu vjeru u dušama vjernika. Riječ je o onome članku Vjerovanja koji se odnosi na vječni život i prema tome, govoreći općenito, na prekogrobni ivot. U takvom jed¬ nom pitanju naučavan je vjere ne može sebi dopustiti slabosti; zaista ne može ostati manjkavo i nesigurno a ne dovesti u opasnost vjeru i spasenje vjernika. * * * 71 (1979), 939—043; Notitiae 15 (1979), 566—570; OR 16—17 luglio 1979; Versione italiana; OR 16—17 luglio 1979. p. 2. 431 Neminem fugit momentum huius postremi articuli Symboli baptis- malis: per ipsum enim terminus ac finiš exprimuntur consilii Dei, cuius iter in Symbolo describitur. Si resurrectio non datur, tota cor- ruit fidei structura, ut Sanctus Paulus tam firmiter asseverat. 1 Nisi apud christianos certo constet quid verbis «vita aeterna» contineatur, Evangelii promissiones, creationis Redemptionisque significatio eva- nescunt, ac vel ipsa terrena vita omni spe prorsus destitui dicenda est. 2 Nunc autem quomodo angustiae atque anxietates ignorari possunt, quibus multi circa hane quaestionem vexantur? Quis non videt du- bium in animos sensim ac penitus insinuari? Etiamsi feliciter contin- gat, quod plerumque fit, ut christianus homo nondum ad dubium po- sitivum pervenerit, haud raro is abstinet a sorte cogitanda post mor- tem futura, eo quod incipit animo persentire quaestiones, quibus šibi respondendum esse pavet: Num quidquam extat post mortem? Ex nobis vita funetis num aliquid superest? Fortasse nihil nos exspectat? Cuius quidem rei causa partim in vi reponenda est, quam praeter voluntatem in animos habent theologicae controversiae hodie passim publice agitatae, quarum neque exactum obiectum neque pondus maior pars fidelium percipere valet. Ac revera in disceptationem vo¬ ćari animae exsistentia animadvertitur ac significatio vitae post mor¬ tem, itemque quaeritur quid inter christiani hominis mortem et uni- versalem resurrectionem intercedat. Quibus omnibus christifideles perturbantur, cum usitatum suum loquendi modum ac notiones šibi familiares iam nequeant agnoscere. Profecto hic non agitur de coarctanda aut prorsus impedienda in- vestigatione theologica, qua Ecclesiae fides indiget cuiusque studia oportet in suum usum convertat; attamen id nullo modo praetermitti sinit officium tempestivo tempore in tuto ponendi fidem christiano- rum circa ea capita, quae in dubium vocantur. Cuius duplicis difficilisque officii naturam atque varios aspeetus, in gravibus hisce rerum adiunctis, nobis in animo est summatim revo- care. * * In primiš necesse est ut ii, qui docendi munere sunguntur, plane ea discernant, quae Ecclesia ad essentiam fidei pertinere iudicat; ipsa 1 Cf. l Cor 15. 2 Cf. Hebr 11, 1. 432 Svakom je uočljiva važnost tog posljednjeg članka krsnog Vjero¬ vanja. On izriče svršetak i cilj Božjega nauma koji se u Vjerovanju opisuje. Ako nema uskrsnuća, ruši se sva zgrada vjere, kako to tako snažno reče sveti Pavao. 1 Ako kršćanin ne bi više mogao riječima »vječni život« dati siguran sadržaj, iščezla bi evanđeoska obećanja sa svim smislom stvaranja i otkupljenja, a sadašnji bi život ostao bez svake nade. 2 Zar je moguće zanemariti činjenicu da su mnogi mučno zabrinuti nad tom točkom? Tko ne vidi kako se sumnja suptilno unosi duboko u duše? Cak i ondje gdje kršćanin, srećom, još nije upao u pozitivnu sumnju, on se često suspreže razmišljati o onome što slijedi poslije smrti, jer počinje osjećati kako se u njemu bude pitanja na koja ga je strah odgovarati: Postoji li išta poslije smrti? Hoće li išta od nas tu smrt preživjeti! Zar nas ne očekuje ništavilo? U tome treba dijelom uočiti i nenamjeravane odjeke u javnosti ši¬ roko proširenih teoloških raspri, kojih ni točan sadržaj ni zamašnost većina vjernika nije kadra procijeniti. Čuju se raspre o postojanju duše, o značenju prekogrobnog života, postavljaju se pitanja o ono¬ me što se događa između smrti kršćanina i općega uskrsnuća. Kršćan¬ ski je puk smeten i ne prepoznaje više svoj rječnik i udomaćene spoz¬ naje. Ne može, dakako, biti govora o ograničavanju ili čak sprečavanju teološkog istraživanja koje je vjeri Crkve potrebno i kojim se ona mora znati poslužiti. No, ona se nipošto ne može odreći dužnosti da u prikladnim vremenima utvrdi vjeru kršćana u onim točkama koje su stavljene pod sumnju. Svjesni te dvostruke teške obveze želimo pregledno podsjetiti na narav i razne oblike tog osjetljivog stanja. * * * Ponajprije treba da svi oni kojima je dužnost poučavati dobro raz¬ likuju što Crkva smatra da pripada biti njezine vjere; teološko istra- 28 ŠEPER 433 theologica investigatio nihil aliud spectare debet, nisi eadem altius perscrutari atque explicare. Sacra autem haec Congregatio, cuius est doctrinam fidei promo- vere ac tutari, hic šibi proponit ea recolere quae Ecclesia, nomine Christi, docet, praesertim, quae inter christiani hominis mortem et resurrectionem universalem intercedunt. 1) Ecclesia credit 3 mortuorum resurrectionem. 2) Ecclesia hane resurrectionem ita intellegit ut ad totum hominem referatur; haec autem pro eleetis nihil aliud est quam ipsius Resur- rectionis Christi ad homines extensio. 3) Ecclesia affirmat continuationem et subsistentiam, post mor¬ tem, elementi spiritualis, conscientia et voluntate praediti, ita ut ipsum »ego humanum», interim tamen complemento sui corporis ca- rens, subsistat. Ad huiusmodi elementum designandum Ecclesia utitur voće «anima», quae Sacrarum Scripturarum et Traditionis usu recepta est. Quamquam non ignorat in Scripturis Sacris huic voci diversas subici significationes, nihilominus ipsa censet nullam validam ratio- nem adesse, cur vox reiciatur, ac iudicat praeterea prorsus necessa- rium esse verbale instrumentum ad christianorum fidem sustinendam. 4) Ecclesia excludit quoslibet cogitandi aut dicendi modos, quibus absurda fiant vel intellegi nequeant eius precatio, funebres ritus, cultus mortuorum: quae omnia, quoad suam substantiam, locos theo- logicos constituunt. 5) Ecclesia, secundum Sacras Scripturas, exspectat «gloriosam ma- nifestationem Domini nostri lesu Christi», 4 quam tamen distinetam et dilatam credit, respeetu habito hominium condicionis statim post mortem. 6) Ecclesia, in sua doctrina proponenda de sorte hominis post mor¬ tem, excludit quamlibet explicationem, qua prorsus evansceret signi- ficatio Virginis Mariae Assumptionis circa id quod ad ipsam unice pertinet; hoc scilicet sensu, quod corporea Virginis glorificatio eam glorificationem anticipat, quae ceteris omnibus eleetis destinatur. 7) Ecclesia, Novo Testamento ac Traditioni fideliter adhaerens, cre¬ dit beatitudinem iustorum, qui aliquando cum Christo erunt. Item ipsa credit poena aeterna pleetendum fore peccatorem, qui Dei visi- one privabitur, nec non huius poenae repercussionem in totum ipsius peccatoris «esse». Ad eleetos autem quod attinet, credit etiam haberi 3 Cf. Symbolum Apostolorum. 4 DV 4: EV I, 876. 434 živanje ne može ići drugim putem nego što je put produbljivanja i razvijanja tih istina. Ovaj Sveti zbor, koji je odgovoran za promicanje i zaštitu nauka vjere, želi ovdje podsjetiti na nauk što ga Crkva daje u ime Krista, s posebnim obzirom na ono što se događa između smrti kršćanina i općeg uskrsnuća. 1) Crkva vjeruje 3 u uskrsnuće mrtvih. 2) Crkva tu misli na uskrsnuće cijeloga čovjeka; ono za izabrane nije ništa drugo nego proširenje samoga uskrsnuća Kristova na ljude. 3) Crkva tvrdi da nakon smrti preživljuje i opstoji određeni duhov¬ ni sastojak, obdaren sviješću i voljom, tako da ljudsko »ja« i dalje postoji. Da bi označila taj sastojak, Crkva upotrebljava riječ »duša«. A ta je riječ posvećena upotrebom u Pismu i Predaji. Ne niječući da taj izraz u Bibliji ima više značenja, Crkva ipak drži da nema ozbilj¬ na razloga da bi se odbacio, nego ga smatra izražajnim sredstvom pri¬ jeko potrebnim za potporanj vjere kršćana. 4) Crkva odbacuje svaki oblik mišljenja ili govorenja koji bi učinio proturječnima ili nerazumljivima njezinu molitvu, njezine pogrebne obrede, njezino štovanje pokojnika, jer sve su to u biti »teološka mje¬ sta«. 5) Sukladno Pismu Crkva očekuje »slavnu pojavu Našega Gospo¬ dina Isusa Kreista«, 4 smatrajući ipak da je to nešto različno i odjelito s obzirom na ono stanje u kojem se čovjek nađe neposredno nakon svoje smrti. 6) U svom naučavanju o sudbini čovjeka nakon njegove smrti Crkva odbija sva tumačenja koja bi oduzela smisao Marijinu uznese¬ nju u onome u čemu je ono jedinstveno, što znači da je tjelesno pro- slavljenje Djevice predujam one proslave koja je namijenjena i svim drugim izabranicima. 7) Crkva, vjerna Novom zavjetu i Predaji, vjeruje u sreću praved¬ nika koji će jednom biti s Kristom. Ona vjeruje da vječna kazna oče¬ kuje grešnika koji će biti lišen lica Božjega, vjeruje da se ta kazna odrazu je u svemu njegovu biću. Ona, napokon, vjeruje u možebitno čišćenje izabranih prije gledanja Boga. No, to je doista različno od 435 posse purificationem visioni Dei praeviam, quae tamen prorsus diver- sa est a damnatorum poena. Id Ecclesia intellegit, cum de Inferno ac de Purgatorio loquitur. Cum autem agitur de hominis condicione post mortem, peculiari modo cavendum est a repraesentationibus, quae mentis fictione et arbitrio unice nituntur; huiusmodi enim immoderatio haud modica causa est difficultatum, in quas saepe christiana fides incurrit. Atta- men imaginibus, quarum usus apud Sacras Scripturas invenitur, reve- rentia praestanda est. Necessarium est arcanum earum sensum per- cipere, remoto periculo eas nimis extenuandi, cum hoc saepe inanes reddat realitates, quae per has imagines indicantur. Nec Scripturae Sacrae nec theologi satis luminum suppeditant ad futuram vitam post mortem rite describendam. Christifideles haec duo essentialia capita firmiter tenere debent: ex una parte credant oportet fundamentalem continuationem quae, virtute Spiritus Sancti, inter praesentem vitam in Christo et futuram vitam intercedit (nam caritas est lex Regni Dei, atquae ipsa nostra in terris caritate metienda erit nostra in caelis divinae gloriae participatio); ex altera vero parte probe noscere debent rationes praesentis vitae et futurae valde inter se differre, nam oeconomiae fidei succedit oeconomia plenae lucis, ac nos cum Christo erimus et «Deum videbimus»; 5 quibus in promis- sionibus ac mirandis mysteriis essentialiter spes nostra consistit. Quod si nostra imaginandi vis eo accedere non valet, illuc cor nostrum sponte sua ac penitus pervenit. * * * Hisce doctrinae capitibus in mentem revocatis, nunc liceat praeci- puas partes pastoralis muneris illustrare, quod in praesentibus tem- porum adiunctis absolvendum est, secundum normas christianae pru- dentiae. Difficultates cum his quaestionibus conexae gravia officia impo- nunt theologis, quorum munus necessarium sane est. Ad eos igitur iure merito spectat nostrum incitamentum nec non illud libertatis spa- tium, quod ipsorum methodi legitime requirunt. Ad nos quod attinet, necessarium utcumque est in mentem christianorum incessanter re- vocare doctrina Ecclesiae, quae fundamentum constituit tum chri¬ stianae vitae, tum doctorum virorum investigationum. Necessarium 5 Cf. 1 Io 3, 2. 436 muka osuđenih. To je ono što Crkva misli dok govori o paklu i čisti- lištu. Kad je riječ pak o uvjetima o kojima se čovjek nađe poslije smrti, posebno se treba čuvati samovoljnih slikovitih predočivanja, jer ta pre¬ tjeravanja čine znatan dio teškoća s kojima se kršćanska vjera često susreće. Međutim, zaslužuju poštovanje slike kojima se služi Sveto pismo. Treba shvaćati njihov duboki smisao, izbjegavajući opasnost da ih se previše oslabi, što često znači oduzeti im sadržaj onih stvar¬ nosti koje označuju. Ni Pismo ni teologija ne pružaju nam dovoljno svjetla da bismo sebi mogli predstaviti onostranost. Kršćanin se treba čvrsto držati dviju bitnih točaka: on, s jedne strane, treba vjerovati u temeljnu neprekinutost koja, snagom Duha Svetoga, postoji između sadašnjeg života u Kristu i života budućega. Ljubav je, naime, zakon Kraljev¬ stva Božjega, a mjera naše ljubavi na ovom svijetu bit će i mjera našeg sudioništva u nebeskoj slavi. No, s druge strane, kršćanin tre¬ ba uvidjeti korjenit prekid između sadašnjosti i budućnosti, tako da on, vođen vjerom, dolazi do pune svjetlosti: bit će s Kristom i »gle¬ dati Boga«,-’ evo nečuvena obećanja i otajstva u kojem je sva naša nada. Ako se predodžba pred tim zaustavlja, srce instinktivno ide do dna. * * * Pošto smo se podsjetili na te datosti, neka nam bude dopušteno spomenuti glavne oblike pastirske odgovornosti, kakva bi se trebala ostvarivati u sadašnjim okolnostima u svjetlu kršćanske razboritosti. Teškoće povezane s tim problemima postavljaju teške obveze teo¬ lozima čije je poslanje nezamjenjivo. Stoga imaju pravo na naše ohrabrenje i na onu slobodu koju opravdano traže njihove metode. Međutim, s naše je strane potrebno neumorno podsjećati kršćane na nauku Crkve koja je temelj kako kršćanskoga življenja tako i stručnog istraživanja. Također treba postići da teolozi s nama podijele naše pastirske brige kako njihovi istraživački pothvati ne bi bili 437 quoque est operam dare, ut theologi nostrarum pastoralium sollicitu- dinum participes fiant, hoc quidem proposito, ne eorum studia inve- stigationesque temere proferantur inter fideles, qui, si alias umquam, hodie potissimum fidei periculis sunt obnoxii. Postrema Synodus manifesto in lumine posuit sedulam attentionem, qua Episcopi essentialia catecheseos capita consideraverunt, prae ocu- lis habito christifidelium bono; quae capita bene perspecta habeant oportet omnes, quibus munus ea tradendi est concreditum. Nostrum igitur est auxilia praebere, quorum ope ipsi firmissime haerere vale- ant in iis quae ad doctrinae essentiam pertinent, simulque vigiles se gerant, ne contingat ut pueriles representationes vel ad arbitrium fictae pro veritatibus fidei habeantur. Assidua ac strenua vigilantia per doctrinalem Commissionem đioe- cesanam vel nationalem exercenda est in scripta, quae evulgantur, non solum ut tempestivo tempore fideles praecaveantur ab operibus minus tutis quoad doctrinam, verum etiam ac potius ut ipsis scripta innotescant, quae ad eorum fidem alendam fulciendamque opta vide- antur. De munere agitur arduo et magni momenti, quod tamen instan- ter urget, sive ob tam latam diffusionem scriptorum typis editorum, sive ob illam officiorum «decentralizationem», uti aiunt, quam rerum adiuncta necessario requirunt et Concilii Oecumenici Patres volu- erunt. Has Litteras in Conventu ordinario huius S. Congregationis delibera- tas, Summus Pontifex Ioannes Paulus Pp. II, in Audientia infrascripto Cardinali Praefecto concessa, adprobavit et publici iuris fieri iussit. Romae, ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei , die 17 Maii 1979 . FRANCISCUS Card. SEPER, Praefectus Fr. HIERONYMUS HAMER, O.P., Archiep. tit. Loriensis, Secretarius 43S neodgovorno šireni među vjernike, kojih je vjera danas u pogibelji više nego ikada. Posljednja Sinoda pokazala je kako su biskupi pozorni na bitne sadržaje kateheze, radi dobra vjernika. Potrebno je da svi kojima je dužnost taj sadržaj prenositi imaju o njemu vrlo jasne ideje. Moramo im stoga osigurati sredstva da u isto vrijeme budu potpuno sigurni o bitnom sadržaju nauke i pozorni da se djetinjaste ili samovoljne predstave ne miješaju s istinom vjere. Biskupijsko ili nacionalno vijeće za nauku vjere treba ustrajno i hrabro bdjeti nad onim što se tiskom objavljuje, i to ne samo kako bi vjernike na vrijeme upozorilo na nesigurna djela, nego da vjernike nadasve upozna s onim djelima koja su kadra njihovu vjeru hraniti i braniti. Teška je to i važna zadaća koja je postala hitnom zbog velike rasprostranjenosti tiska i zbog decentralizacije odgovornosti koju okolnosti učiniše prijeko potrebnom i koju je Koncil htio. U audijenciji udijeljenoj potpisanom Pročelniku Njegova Svetost Papa Ivan Pavao II. potvrdio je ovo pismo koje je bilo prihvaćeno na redovitoj sjednici Kongregacije za nauku vjere, te je odredio da se objavi. Dano u Rimu, u sjedištu Kongregacije , 17. svibnja god. 1979. FRANJO, karđ. ŠEPER, predstojnik Fr. JAROME HAMER, O.P., naslovni nadbiskup lorijski, tajnik 439 Human Sexuality I. LETTER Your Excellency } THE BOOK «HUMAN SEXUALITY»: New Directions in American Catholic Thought , a study commissioned by the Catholic Theological Society of America and edited by the Reverend Anthony Kosnik, has been given wide publicity through its distribution not only in the United States but elsewhere, both in the English version and in va- rious translations. The Sacred Congregation for the Doctrine of the Faith wishes to commend the actions of the American bishops, who exercized their pastoral ministry as authentic teachers of the faith by calling to the attention of their priests and people the errors contained in this book, particularly in regard to the unacceptability of its ^pastoral guide- lines» as suitable norms for the formation of Christian consciences in matters of sexual morality. The Congregation particularly wishes to commend the Na¬ tional Conference of Catholic Bishops’ Commitee on Doctrine for its statement of November, 1977, which gives an evaluation of the book that can serve the bishops and the Catholic comunity at large not only in the United States but wherever this book has made its apperance. The enclosed «Observations» of this Congregation may also be useful to the bishops for their continued prudent guidance of their people on this delicate pastoral question. SACRED CONGREGATION FOR THE DOCTRINE OF THE FAITH, I. Let- ter The book »Human Sexuality« to Archbishop John R. Quinn, President of the National Conference of Catholic Bishops in the U.S.A., July 13th 1979: OR (Weekly Eđition in English) December 17, 1979, p. 9. — 11. Observations The 440 Ljudska seksualnost \ I. PISMO Preuzvišeni! Knjiga Human Sexuality: New Directions in American Catholic Thought (Ljudska seksualnost: Nova usmjerenja američke katoličke misli) koju je u izdanju Američkog katoličkog teološkog društva pri¬ redio vlč. Anthony Kosnik dobila je velik publicitet šireći se ne samo u Sjedinjenim Državama nego i u drugim zemljama, kako na engle¬ skom tako i u raznim prijevodima. Sveta kongregacija za nauk vjere želi poduprijeti pothvat ame¬ ričkih biskupa koji su znali vršiti svoju dušobrižničku službu auten¬ tičnih učitelja vjere te su svoj kler i puk upozorili na zablude što su u toj knjizi sadržane, osobito s obzirom na neprihvatljivost njezinih »pastoralnih smjernica« kao valjanih normi za oblikovanje kršćanske savjesti na području seksualnog morala. Kongregacija posebno odaje priznanje Doktrinarnom vijeću Bi¬ skupske konferencije za izjavu od studenoga 1977. Ocjena što ju je to vijeće dalo o spomenutoj knjizi, može poslužiti biskupima i svoj katoličkoj zajednici ne samo u Sjedinjenim Držayama nego gdje god se knjiga proširila. Ovdje pridodane »Primjedbe« ove Kongregacije također mogu koristiti biskupima u njihovu mudrom i trajnom upu¬ ćivanju naroda o tom osjetljivom dušobrižnom pitanju. Istodobno ova Kongregacija ne može prešutjeti zabrinutost zbog činjenice što book »Human Sexuality« about the book »Human Sexuality«, A study com- missioned by the Catholic Theological Society of America, Rev. Anthony Ko¬ snik editor, July 13th 1979: OR cit., p. 9. 441 At the same time, the Congregation cannot fail to note its concern that a distinguished society of Catholic theologians would have arran- ged for the publication of this report in such a way as to give broad distribution to the erroneous principles and conclusions of this book and in this way provide a source of confusion among the people of God. I would be grateful to Your Excellency for bringing this letter to the attention of the members of the Episcopal Conference. With kind regards and personal best wishes for you, I remain Rome , July 13, 1979. Sincerely yours in Christ, FRANJO Cardinal SEPER, Prefect II. OBSERVATION3 THE BOOK «HUMAN SEXUALITY» has already received substan- tial criticism on the part of theologians, of numerous American bi- shops, and of the Doctrinal Commission of the American Episcopal Conference. It would seem clear that the authors of this book, who speak of «encouraging others to join us in the continuing search for more satisfyng answers to the mystery of human sexuality>» (p. XV), will have to give rigorous reconsideration to the position they have assumed in the light of such criticism. This is ali the more important, since the topic of the book — human sexuality — and the attempt to offer «helpful practical guidelines to beleaguered pastors, priests, counsellors and teachers», charge the authors with an enormous res- ponsibility for the erroneous conclusions and the potentially harmful impact these ideas can have on the correct formation of the Christian consciences of so many people. This Sacred Congregation, considering the fact that this book and its opinions have been given wide distribution within the U.S.A., throughout the English-speaking world, and elsewhere through various translations, considers it a duty to intervene by calling attention to the errors contained in this book and by inviting the authors to cor¬ rect these errors. Here we limit our considerations to some of these errors which seem to be the most fundamental and to touch the heart 442 je ugledno društvo katoličkih teologa tako postavilo objavljivanje tog izvještaja da se široko prošire zabludna načela i zaključci spome¬ nute knjige, iz čega proizlazi zbunjenost u Božjem narodu. Bit ću vam, Vaša preuzvišenosti, zahvalan ako članove Biskupske konferencije upoznate s ovim pismom. Izrazima srdačne odanosti dodajem svoje najbolje želje u Kristu odani Rim, 13. srpnja 1979. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik II. PRIMJEDBE Knjiga »Human sexuality« primila je već bitne kritike od teologa, od brojnih američkih biskupa i od Doktrinalnog vijeća Američke biskupske konferencije. Čini se da bi u svjetlu tih kritika autori knji¬ ge, koji druge ohrabruju »da nastave tražiti najprikladnije i zado¬ voljavajuće odgovore misteriju ljudske seksualnosti« (str. XV), mo¬ rali vrlo pozorno preispitati svoja stanovišta. To preispitivanje to je potrebnije što naslov knjige (»Ljudska seksualnost«), i pokušaj da se pruže »neke korisne smjernice dušobrižnicima, svećenicima, duhovnicima i nastavnicima koji su često zbunjeni i nesigurni«, na¬ meću piscima neizrecivu odgovornost zbog zabludnih zaključaka i mogućih štetnih utjecaja što ih te ideje mogu imati s obzirom na ispravno oblikovanje mnogih kršćanskih savjesti. Imajući u vidu da se ta knjiga i u njoj sadržana mišljenja široko proširiše u Sjedinjenim Državama, u drugim zemljama engleskog jezika i drugdje preko raznih prijevoda, ova Sveta kongregacija sma¬ tra svojom dužnošću svratiti pozornost na zablude što se u knjizi sadrže i pozvati pisce da ih isprave. Ograničujemo se na promatranje pojedinih slučajeva koji nam se čine glavnijima i koji idu u srž predmeta o kojemu je riječ, iako to 443 of the matter; this limitation should not lead to the inference that other errors of a historical, scriptural, and theological nature are not to be found in this book as well. 1) A most pervasive mistake in this book is the manipulation of the concept or definition of human sexuality. ^Sexuality then is the mode or manner by which humans experience and express both the incompleteness of their individualities as well as their relatedness to each other as male and female . . . This definition broadens the mea- ning of sexuality beyond the merely genital and generative and is so to be understood in ali that follows» (p. 82). This definition refers to what may be called generic sexuality, in which «sex is seen as a force that permeates, influences, and affects every act of a person’s being at every moment of existence». In this generic sense the book quotes the Vatican Declaration on Certain Questions concerning Sexual Etliics, which ackmnvledged this basic human differentiation saying «it is from sex that the human person receives the characteristics which, on the biological, psychological and spiritual levels, make that person a man or a woman, and thereby largely condition his or her progress towards maturity and insertion into society» (Persona hu¬ mana, 1). It is not, however, in this area of generic sexuality that the moral problematic of chastity is engaged. This occurs rather within the more specific field of sexual being and behaviour called genital sexuality, which, while existing within the field of generic sexuality, has its specific rules corresponding to its proper sructure and finality. These do not simply coincide with those of generic sexuality. Hence while Human Sexuality cites the first paragraph of Persona humana, as noted above, it fails to refer to the rest of this document’s teaching on human sexuality, especially n. 5, which clearly states that »the use of the sexual function has its true meaning and moral rectitude only in true marriage». It is equally evident that Vatican II, in n. 51 of Gaudium et spes, speaks clearly of genital rather than generic sexuality when it indi- cates that the moral character of sexual conduct «does not depend solely on sincere intentions or on an evaluation of motives. It must be determined by objective standards. These, based on the nature of the human person and his acts, preserve the full sense of mutual self-giving and human procreation in the context of true love. Such a goal cannot be achieved unless the virtue of conjugal chastity is 444 ograničavanje ne znači da u toj knjizi nema i drugih povijesnih, biblijskih i teoloških zabluda. 1) Jedna od vrlo raširenih zabluda u toj knjizi je manipuliranje pojmom ili definicijom »ljudska seksualnost«. »Seksualnost je, da¬ kle, osobit način na koji ljudska bića doživljavaju i izražavaju kako nepotpunost svoje osobnosti, tako i svoju bitnu usmjerenost jednih na druge ako su muški i ženske ... Ta definicija proširuje značenje seksualnosti iznad uskog genitalnog i prokreativnog poimanja, i u toj je perspektivi uključena u slijedeća razmišljanja« (str. 82). Ta se definicija odnosi na ono što se uopćeno može nazvati seksualnost; u tome je smislu seksualnost »snaga koja obuhvaća, utječe i uvjetuje svaki čin osobe u svakom času njezina života«. Uvijek u tom uopće¬ nom smislu knjiga navodi »izjavu o nekim pitanjima seksualne etike«, vatikanski, naime, dokument koji priznaje tu osnovnu ljudsku ra¬ zličitost tvrdeći: »doista iz svoje seksualnosti ljudska osoba dobiva značajke koje je na biološkoj, psihološkoj i duhovnoj razini čine muškarcem ili ženom, te uvelike uvjetuju put njezina sazrijevanja i uključivanje u društvo (Persona Humana 1). Međutim, moralni se problem spolne čistoće ne rješava u okviru te opće seksualnosti. Taj se problem više uključuje u specifično polje seksualnog bivovanja i ponašanja što se zove genitalna seksualnost. Iako je ta genitalna seksualnost sadržana u općoj seksualnosti, ona ima specifična pravila koja su u skladu s njoj vlastitim ustrojstvom i svrhom te se sasvim ne podudara s općom, generičnom, seksualnosti. Tako, dok se u knjizi »Ljudska seksualnost« navodi prvi paragraf dokumenta »Persona humana«, zaboravlja se nastavak nauka iz tog dokumenta o »Ljudskoj seksualnosti«, posebno br. 5, koji jasno tvrdi: »upotreba seksualne sposobnosti nalazi svoj pravi smisao i svoju moralnu ispravnost samo u zakonitom braku«. Također je očevidno da II. vatikanski u broju 51. Uredbe »Radost i nada« jasno govori o genitalnoj a ne generičkoj seksualnosti, kad, naime, tvrdi da moralni značaj seksualnog ponašanja »ne ovisi samo o iskrenoj namjeri i procjeni pobuda, nego se mora određivati objektiv¬ nim mjerilima što se temelje u samoj naravi ljudske osobe i njezinih čina te su određeni da u sklopu istinske ljubavi sačuvaju cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudske plodnosti; a sve to ne bi bilo moguće ako ne bi iskreno bila njegovana krepost bračne čistoće«. Dok 445 sincerely practised». While the first part of this quotation is often cited in Human Sexuality, the last part is regularly omitted, an omis- sion extended also to the following sentence in GS 51, which States, «Relying on these principles, sons of the Church may not undertake methods of regulating procreation which are found blameworthy by the teaching authority of the Church in its unfolding of the divine law». While this book speaks in fact exclusively about genital sexu- ality, it sets aside the specific norms for genital sexuality and instead attempts to resolve questions by the criteria of generic sexuality (cf. n. 2 below). Furthermore, in regard to the teaching of Vatican II, we note here another mistaken notion. This book repeatedly States that the Council deliberately refused to retain the traditional hierarchy of primary and secondary ends of marriage, opening »the Church to a new and deeper understanding of the meaning and value of conjugal love» (p. 125 and passim). On the contrary, the Commission of the Modi de- clared explicitly, replying to a proposal brought forward by many Fathers to put this hierarchical distinction into the text of n. 48, «ln a pastoral text wich intends to institute a dialogue with the world, juridical elements are not required. . . . In any case, the primordial importance of procreation and education is shown at least ten times in the text» (cf. nn. 48 and 50). 2) In the view of sexuality described in Human Sexuality, the for- mulation of its purpose undergoes a substanitial change with respect to the classical formulation: the traditional «procreative and unitive purpose» of sexuality, consistently developed in ali the magisterial documents through Vatican II and Humanae vitae, is substituted by a ^Creative and integrative purpose», also called «creative growth towards integration», which describes a broad and vague purpose applicable to any generic sexuality (and practically to any human action). Admitting that procreation is only one possible form of cre- ativity, but not essential to sexuality (cf p. 83 sq.), is a gratuitous change in the accepted terms without any substantial argument, a change which contradicts the formulation used in Vatican II and assumed in Persona humana. This change of purpose and consequen- tly of the criteria for morality in human sexuality evidently of the criteria for morallity in human sexuality evidently changes ali the traditional conclusions about sexual behaviour; it even precludes the possibility of fruitful theological discussion by removing the common terminology. 446 je prvi dio tog navoda često spominjan u knjizi »Ljudska seksual¬ nost«, drugi se dio redovito ispušta. Takvo se ispuštanje primjećuje također s obzirom na 51. točku Uredbe »Radost i nada« koja kaže: »Djeci Crkve koja se drže tih načela, nije dopušteno radi reguliranja poroda ići putovima što ih je crkveno Učiteljstvo tumačeći Božji zakon osudilo«. Doista, dok se u toj knjizi isključivo govori o genital¬ noj seksualnosti, odbacuju se specifične norme što se odnose na takvu seksualnost, a pitanje se nastoji rješavati mjerilima opće, generične seksualnosti (usp. niže u br. 2). Štoviše, kad je riječ o učenju II. vatikanskog, upozoravamo na još jedno pogrešno mišljenje. Knjiga uzastopce tvrdi da je Koncil svjesno odbacio sačuvati tradicionalnu ljestvicu prvotnih i drugotnih ciljeva braka »otvarajući Crkvu novom i dubljem značenju vrijednosti brač¬ ne ljubavi« (str. 125 i slij.). Nasuprot tome, odgovarajući na zahtjev mnogih otaca da bi se u tekst broja 48. uvrstio taj vrednosni pore¬ dak, komisija za prijedloge izrijekom kaže: »U tekstu pastoralnog značaja koji namjerava uspostaviti dijalog sa svijetom, ne traže se pravni elementi... U svakom slučaju, prvotna važnost rađanja i odgoja spominje se bar deset puta u tom tekstu« (usp. br. 48 i 50). 2) S obzirom na poimanje seksualnosti kako je prikazano u knjizi »Ljudska seksualnost«, prikazivanje njezinih ciljeva podliježe korje¬ nitoj promjeni u odnosu prema klasičnom govorenju. Tradicionalni »prokreativni i unitivni« (tj. plodonost i sjedinjenje) cilj seksualnosti što se dosljedno razvija u svim crkvenim dokumentima uključujući i II. vatikanski i »Humanae vitae«, zamijenjen je ciljem »kreativnim i integrativnim« (stvaralačkim i upotpunjnjućim), što se također ozna¬ čuje kao »kreativni rast prema upotpunjenju«, što označuje široki neodređeni cilj što se može primijeniti bilo kojoj općoj seksualnosti, čak svakoj ljudskoj djelatnosti. Sve i prihvaćajući da je plodnost jedna od mogućih oblika stvaralaštva ali ne bitna za seksuanlost (usp. br. 83. i si.), to ipak predstavlja samovoljno mijenjanje dosad prihvaćenih izraza. Riječ je o promjeni koja se ne oslanja na bitne razloge a protuslovi izričajima II. vatikanskog što su preuzete u dokument »Persona humana«. Ta izmjena ciljeva i dosljedno izmjena mjerila moralnosti ljudske seksualnosti očito mijenja sve tradicionalne za¬ ključke o seksualnom ponašanju i, mijenjajući zajedničku termino¬ logiju, onemogućuje i plodni teološki razgovor. 447 3) The authors of this book try to give more concrete content to the formal criterion ^Creative growth towards integration» (p. 92 sq.), but hardly anything in this development seems to refer specifically to genital sexual activity. It is true that they intend to give only some «particularly significant» values (cf. p. 92); nevertheless, those cited (e. g. honest, joyous, socially responsible) may be postulated equally well of most human activity. The authors pretend that these are not purely subjective criteria, though in fact they are: the personal judgments about these factors are so different, determinated by personal sentiments, feelings, cus- toms, etc., that it would be next to imposible to single out definite cri¬ teria of what exactly integrates a particular person or contributes to his or her Creative growth in any specific sexual activity. Thus in chapter five, the criteria for discerning ^Creative growth towards integration», when aplied to specific areas of sexual activity, yield no manageable or helpful rules for serious conscience formation in matters of sexuality. In the book, moreover, they are called «guide- lines» which can never be regarded as «absolute and universal moral norms» (p. 97). 4) The practical applications proposed in chapter five show clearly the consequences of this theory of human sexuality. These conclusi- ons either dissociate themselves from or directly contradict Catholic teaching as consistently proposed by moral theologians and as taught by the Church’s magisterium. The intention expressed in the preface — «The fifth chapter . . . attempts to provide information and assi- stance for leaders in pastoral ministry to help them form and guide consciences in this area according to the mind of Jesus» — is sadly unfulfilled, indeed even reversed. The authors nearly always find a way to allow for integrative growth through the neglect or destruction of some intrinsic element of sexual morality, particularly its procreative ordination. And if some forms of sexual conduct are disapproved, it is only because of the supposed absence, generally expressed in the form of a doubt, of «hu- man integration» (as in swinging, mate-swapping, bestiality), and not because these actions are opposed to the nature of human sexuality. When some action is considered completely immoral, it is never for instrinsic reasons, on the basis of objective finality, but only because the authors happen not to see, for their part, any way of making it serve for some human integration. This subjection of theological and 448 3) Pisci knjige što više nastoje dati određeniji sadržaj formalnom kriteriju »kreativni rast prema upotpunjenju« (str. 92. i si.), ali čini se da se ništa od tog razvoja ne odnosi na genitalnu seksualnost. Istina je da oni namjeravaju predstaviti samo neke »značajne vrijed¬ nosti« (str. 92), no ono što navode (npr. »iskrena«, »radosna«, »dru- štveno-odgovorna«), moglo bi se sasvim dobro postaviti kao zahtjev za veći dio ljudskog djelovanja. Pisci pretendiraju da to nisu samo subjektivna mjerila, no ona to doista jesu. Osobni sudovi o tim čimbenicima toliko su različiti, odre¬ đeni osobnim raspoloženjima, osjećajima, navikama, itd., da bi bilo gotovo nemoguće jasno odrediti što uistinu može pridonositi upot¬ punjenju i rastu pojedine osobe u ovoj ili onoj specifično seksualnoj djelatnosti. Tako, u poglavlju 5. kriteriji za razlikovanje stvaralačkog rasta prema upotpunjenju, primijenjeni na specifično područje seksu¬ alne djelatnosti, ne daju praktičnih ni korisnih pravila za ozbiljno oblikovanje savjesti s obzirom na seksualna pitanja. Dapače, u knjizi se naziva »smjernicama« ono što se nikako ne može smatrati apsolut¬ nim i sveopćim moralnim normama« (str. 97). 4) Praktične primjene iznesene u poglavlju 5. jasno pokazuju do čega dovode takve teorije o ljudskoj seksualnosti. Ti se, naime, za¬ ključci odvajaju od katoličkog učenja kako su ga moralisti suvislo izložili i kako ga crkveno Učiteljstvo naučava ili mu izravno protu¬ slove. Nažalost, ostala je neispunjena, čak osujećena, namjera izložena u predgovoru: »Peto poglavlje... želi pastirima što su zauzeti služe¬ njem pružiti neke informacije ili smjernice koje će im pomoći u obli¬ kovanju i vođenju vjerničkih savjesti na tom području u skladu s Isusovim shvaćanjem.« Pisci, gotovo uvijek, pronalaze put koji omogućuje »rast prema upotpunjenju«, zanemarujući ili razarajući koji od unutrašnjih sa¬ stavnica seksualnog morala, na poseban način cilj plodnosti. Ako zatim ipak osuđuju neke oblike seksualnog ponašanja, to je samo zbog pretpostavljenog pomanjkanja, što je općenito izraženo u obliku sumnje, određenog »ljudskog upotpunjenja« kao u slučaju seksual¬ nog promiskuiteta, izmjene žena, općenja sa životinjama (a ne zbog toga što se takvi postupci protive samoj naravi ljudske seksualnosti). Kad dođu do toga da neke čine smatraju potpuno nemoralnim, to nikad nije zbog unutrašnjih razloga na temelju objektivne svrhovito¬ sti, nego samo zbog toga što pisci ne vide nikakva načina da bi takvi 29 SEPER 449 scientific arguments to evaluation by criteria primarily derived from one’s present experience of what is human or less than human gives rise to a relativism in human conduct which recognizes no absolute values. Given these criteria, it is small wonder that this book pays such scant attention to the documents of the Church’s magisterium, whose clear teaching and helpful norms of morality in the area of human sexuality it often openly contradicts. 450 čini mogli služiti ljudskom upotpunjenju. Ta ovisnost teoloških i znanstvenih razloga o kriterijima koji se bitno vrednuju na temelju neposrednog iskustva je li nešto više ili manje čovječno, dovela je do takva relativizma u ljudskom ponašanju da se više ne priznaju nikakve apsolutne vrijednosti. Kad se sve to ima u vidu, nije čudno što se knjiga tako malo obazire na dokumente crkvenoga Učiteljstva te često otvoreno protuslovi jasnom učenju i korisnim moralnim normama toga Učiteljstva na području ljudske seksualnosti. 451 De erroribus in doctrina theologica professoris Ioannis Kiing CHRISTI ECCLESIA a Deo mandatum accepit fidei depositum cu- stodiendi atque tutandi, ut fidelium universitas, sub duetu Sacri Ma- gisterii, quo in Ecclesia ipsius Christi Magistri persona geritur, semel traditae sanetis fidei indefeetibiliter adhaereat, reeto iudicio in eam profundius penetret eamque in vita plenius applicet. 1 Ecclesiae autem Magisterium ad illud grave officium šibi soli con- creditum 2 explendum, opera utitur theologorum, maxime eorum qui in Ecclesia docendi munus ab auctoritate susceperunt, magistri verita- tis et ipsi quodammodo ideo effecti. In sua investigatione theologi, non aliter ac ceterarum scientiarum cultores, legitima libertate scien- tifica gaudent, intra tamen limites methodi sacrae theologiae, nitentes ut modo šibi proprio idem ac ipsius Magisterii propositum assequi queant, « nempe sacrum Revelationis depositum custodire, altius us- que introspicere, exponere, đocere, defendere: hoc est, Ecclesiae hu- manique generis vitam lumine divinae veritatis collustrare ». 3 Oportet igitur ut in doctrina catholica investiganda et docenda fide- litas erga Ecclesiae Magisterium semper eluceat, cum nemini liceat theologiam tractare nonnisi coniunctim cum munere veritatem do¬ cendi quod Ecclesiae ipsi ineumbit. 4 Qua deficiente fidelitate, iniuria etiam cunctis infertur fidelibus, qui, cum fidem profiteri teneantur quam a Deo per Ecclesiam acceperunt, sacro iure fruuntur verbum SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Declaratio Christi Eccle¬ sia de quibusdam capitibus doctrinae theologicae Professoris Ioannis Kiing, 15 decembris 1979: A AS 72 (1980), 90—92; OR 19 dic. 1979, pp. 1—2. — Versione italiana: OR 19 dic. 1979, p. 2. 1 Cf. Conc. Vatic. I, Const. dogm. Dei Filius, cap. IV «De fide et ratione»: DS 3018; LG 12: EV I, 316. 452 Zablude u teološkom učenju Hansa Kiinga Crkva Kristova primila je od Boga nalog čuvati i štititi poklad vjere kako bi svi vjernici pod vodstvom svetog Učitelj stva, po kojemu u Crkvi djeluje sama osoba Krista Učitelja, bili postojani u istini vjere koja je vjernicima prenesena jednom za svagda, kako bi pra¬ vilnim rasuđivanjem sve dublje u nju prodirali i kako bi je sve potpunije primjenjivali u životu. 1 Crkveno Učiteljstvo, da bi ispunjalo tu tešku dužnost koja je samo njemu predana 2 služi se doprinosom teologa, osobito onih koji su u Crkvi ovlašteno primili zadaću naučavan ja, te su stoga i oni na neki način postavljeni učiteljima istine. U svomu istraživanju teolozi, slično kao i djelatnici drugih znanosti, uživaju zakonitu znanstveničku slobodu, dakako u okvirima metode svete teologije, težeći da na sebi svojstven način postignu isti cilj koji je specifičan Učiteljstvu: »ču¬ vati, sve dublje shvaćati, izlagati, naučavati, braniti sveti poklad Objave; to jest prosvjetljivati božanskom istinom život Crkve i čo¬ vječanstva«. 3 4 Nužno je stoga da u dubljem istraživanju i naučavanja katoličke nauke trajno odsijeva vjernost crkvenom Učiteljstvu, jer nitko se ne može baviti teologijom osim u povezanosti s onim poslanjem nauča¬ vanja istine za koje je sama Crkva odgovorna/ 1 Uzmanjkati u toj vjernosti značilo bi nanositi štetu također svima vjernicima koji, budući da su dužni priznavati vjeru što su je od Boga preko Crkve 2 Cf. DV 10: EV 8, 887. 3 Paulus VI, Allocutio ad Congress. Internat, de Theologia Conc. Vatic. II, 1 oct. 1966: A AS 58 (1966), 891. 4 Cf. Ioannes Paulus II, Const. apost. Sapientia christiana, art. 70: A AS 71 (1979), 493; EV VI, 1428; Litt. enc. Redemptor hominis, n. 19: A AS 71 (1970), 308; EV VI, 1248. 453 Dei intaminatum accipiendi, ideoque ut errores šibi impendentes vi- gilanter arceantur expectant. 5 Itaque si accidat quod aliquis sacrarum disciplinarum magister pro- prium iudicium, non autem sensum Ecclesiae, uti normam veritatis eligat atque diffundat ac, nonobstantibus omnibus caritatis, officiis erga ipsum adhibitis, in suo sensu perseveret, ipsa probitas postulat ut Ecclesia huiusmodi agendi rationem patefaciat, atque statuat eum amplius vi missionis ab Ipsa acceptae docere non posse. 6 Haec missio canonica etenim mutuae fiduciae est testimonium: fi- duciae nempe competentis auctoritatis Ecclesiae erga theologum qui proprio in munere investigandi atque docendi tamquam theologum catholicum sese gerit, necnon fiduciae ipsius theologi erga Ecclesiam eiusque integram doctrinam, cuius mandato operam suam absolvit. * * * Cum aliqua scripta Professoris Ioannis Kiing, Presbyteri, permultis in nationibus diffusa, eiusque doctrina conturbationum in animis fi- delium causa sint, Episcopi Germaniae et ipsa Congregatio pro Doctri¬ na Fidei, communi proposito pluries ipsi consilia monitionesque si- gnificaverunt, ut eum ad laborem suum theologicum in plena com- munione cum authentico Magisterio Ecclesiae explendum adducerent. Hoc in špiritu Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei munus suum doctrinam fidei et morum in universa Ecclesia promovendi ac tutan- di adimplens, 7 publico documento die 15 mensis Februari a. 1975 dato, declaravit nonnullas opiniones Professoris Ioannis Kiing doctrinae Ecclesiae catholicae, ab omnibus fidelibus tenendae, diverso gradu op- poni. Inter quas illas praesertim notavit, utpote maioris momenti, quae ad dogma fidei de infallibilitate in Ecclesia spectant necnon ad munus authentice interpretandi unum verbi Dei sacrum depositum soli vivo Ecclesiae Magisterio concreditum, ac denique ad Euchari- stiam valide conficiendam. Insimul haec Sacra Congregatio eundem Professorem monuit ne tales sententias docere pergeret, interea exspectans ut ipse in har- moniam cum doctrina Magisterii authentici opiniones proprias ad- duceret. 8 Ipse vero in praefatis sententiis nihil hucusque immutavit. 5 Cf. LG 11 et 25: EV I, 313 e 344; Paulus VI, Adhort. apost. Quinque iam anni: AAS 63 (1971), 99 s.; EV III, 2877 s. 6 Cf. Sapientia christiana, tit. III, art. 27, par. 1: AAS 71 (1979), 483; EV VI, 1385. 454 r primili, imaju sveto pravo da Božju riječ primaju neokrnjenu, te stoga očekuju da budu pažljivo zaštićeni od zabluda koje im prijete. 5 Ako se međutim dogodi da koji učitelj svete znanosti prihvati i širi kao pravilo istine vlastito mnijenje a ne misao Crkve, te ustraje u svom naumu iako su prema njemu primijenjena sva sredstva što ih predlaže bratska ljubav, samo poštenje traži da Crkva javno upozori na takvo ponašanje i da odredi kako dotični ne može više naučavati snagom poslanja koje je od nje primio. 6 Takvo kanonsko poslanje (missio canonica) dokaz je naime uza¬ jamnog povjerenja: povjerenja odgovorne crkvene vlasti prema te¬ ologu koji se u svojoj zadaći istraživanja i naučavanja ponaša kao katolički teolog; i povjerenja samog teologa prema Crkvi, po čijem ovlaštenju ispunja svoju ulogu, i prema cjelini njezine nauke. * * * Budući da su neki spisi svećenika profesora Hansa Kiinga, proši¬ reni u tolikim zemljama, i njegova nauka urodili zbunjenošću u du¬ šama vjernika, njemački biskupi i sama Kongregacija za nauk vjere, suglasno su ga više puta savjetovali i opominjali, kako bi ga naveli da on svoju teološku djelatnost obavlja u punom zajedništvu s auten¬ tičnim Crkvenim Učiteljstvom. U tom smislu je Sveta kongregacija za nauk vjere, ispunjajući svoju zadaću promicanja i zaštićivan ja učenja vjere i morala u sve¬ općoj Crkvi, 7 dokumentom od 15. veljače 1975. izjavila da se neka mišljenja profesora Hansa Kiinga u različitoj mjeri protive crkvenoj nauci koja obvezuje sve vjernike. Među tim točkama Kongregacija je kao važnije označila one koje se odnose na utvrđenu vjersku istinu o nezabludivosti Crkve i službe autentičnog tumačenja jedi¬ nog svetog poklada Božje riječi, koja je povjerena samo živom Uči- teljstvu Crkve; i, konačno, o valjanom posvećivanju Euharistije. U isto vrijeme ova Sveta kongregacija upozorila je rečenoga pro¬ fesora da ne nastavlja s naučavanjem takvih učenja, te je ostala u očekivanju da on uskladi vlastita mnijenja s naukom autentičnog Učiteljstva. 8 7 Cf. Motu proprio Integrae servandae, n. 1, 3 et 4: AAS 57 (1965), 954; EV II 482 484 485 8 Cf. AAS 67 (1975), 203—204; EV V, 1088—1095. 4 55 Quod quidem speciali modo constat relate ad opinionem quae ip- sum dogma de infallibilitate in Ecclesia in dubium saltem ponit vel reducit ad quandam fundamentalem Ecclesiae indefectibilitatem in veritate, cum possibilitate errandi in sententiis quas Ecclesiae Magi- sterium definitive tenendas docet. Hac in re Ioannes Kiing minime sese doctrinae Magisterii conformavit, immo opinionem suam expres- sius recenter denuo proposuit (nominatim in scriptis suis Kirche- -gehalten in der Wahrheit?, Benziger Verlag 1979, necnon Zum Geleit operi A. B. Hasler cui titulus Wie der Papst unfehlbar vourde, Piper Verlag 1979), etsi Sacra haec Congregatio eandem doctrinae a Concilio Vaticano I definitae et a Concilio Vaticano II confirmatae contradicere tune edixerit. Insuper huiusmodi opinionis consequentiae, praesertim contemptus Magisterii Ecclesiae, in aliis etiam ab illo editis operibus deprehen- duntur, in domnum utique nonnullorum catholicae fidei capitum (v. g. ea quae ad Christum consubstantialem Patri et ad Beatam Ma- riam Virginem speetant), quippe quod sensus hisce tribuatur alius ab eo quem intellexit et intellegit Ecclesia. Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei in praedicto documento anni 1975 ab ulteriori actione quoad superius allatas opiniones Professoris Kiing pro tune destitit, praesumendo ipsum ab illis recessurum esse. Cum autem haec praesumptio amplius iam non detur, haec Sacra Congregatio pro munere suo in praesens deelarare cogitur Profes- sorem Ioannem Kiing in suis scriptis ab integra fidei catholicae veri¬ tate deficere, ideoque eundem nec uti theologum catholicum haberi neque qua talem munere docendi fungi posse. Hane Declarationem in Conventu ordinario huius Sacrae Congre- gationis deliberatam, Summus Pontifex Ioannes Paulus pp. II, in Audientia infrascripto Cardinali Praefecto concessa, adprobavit et publici iuris fieri iussit. Romae , ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei, die 15 Decembris a. 1979. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fi HIERONYMUS HAMER, O.P., Archiep. tit. Loriensis, Secretarius 456 On, međutim, sve do sada nije promijenio ništa od spomenutih mišljenja. To se posebno odnosi na mišljenje koje u najmanju ruku dovodi u sumnju proglašenu vjersku istinu o nezabludivosti Crkve ili je svo¬ di na određenu temeljnu postojanost Crkve u istini (indefektibilnost), uz mogućnost zablude u onim učenjima koje crkveno Učiteljstvo na¬ učava kao definitivno obvezatne. S obzirom na tu točku Hans Kung nije se ni najmanje uskladio s naukom Učiteljstva, čak je nedavno iznova još istaknutije izrazio svoje mišljenje (i to u spisima Kirche- -gehalten in der Warheit?, izdanje Benzinger, 1979, i Zum Geleit , Uvod u djelo A. B. Haslera pod naslovom Wie der Papst unfehlbar vourde, izdanje Piper, 1979.), premda je ova Sveta kongregacija bila već upozorila da takvo učenje protuslovi nauci koju je utvrdio I. vatikanski koncil i potvrdio II. vatikanski koncil. Sveta kongregacija za nauk vjere u spomenutom dokumentu iz godine 1975. bila se je uzdržala od daljnjih mjera u odnosu prema spomenutom mišljenju profesora Kiinga, pretpostavljajući da će on ta mišljenja napustiti. Međutim, da toj pretpostavci više nema mje¬ sta, ova Sv. kongregacija po svojoj službi osjeća se sad dužnom izja¬ viti da je profesor Hans Kung u svojim spisima uzmanjkao na cje¬ lovitosti katoličke vjere i stoga se njega više ne može smatrati kato¬ ličkim teologom niti on više kao takav može vršiti službu naučavan ja. Za vrijeme audijencije udijeljene potpisanom Kardinalu Pročelniku Vrhovni Svećenik papa Ivan Pavao II. potvrdio je ovu Izjavu, koja je utvrđena na redovitoj sjednici ove Kongregacije, i odredio da se objavi. U Rimu, iz sjedišta Svete kongregacije za nauk vjere, 15. prosinca 1979. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. j£ROME HAMER, OP, nasl. nadbiskup lorijski, tajnik 457 De euthanasia IURA ET BONA quae humanae personae inhaerent, magnum obti- nent momentum in quaestionibus quae apud nostrae aetatis homines agitantur. Ad rem quod attinet, concilium oecumenicum Vaticanum II praecellentem personae humanae dignitatem, peculiarique modo ius ipsius ad vitam, sollemniter confirmavit. Quapropter idem con¬ cilium denuntiavit crimina contra vitam, quorum in numero ponun- tur cuiusvis generis homicidia, genocidia, abortus, euthanasia et ipsum voluntarium suicidium » (GS 27). Recentiore tempore S. Congregatio pro Doctrina Fidei in omnium christifiđelium mentem doctrinam de abortu procurato revocavit. 1 SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Declaratio Iura et bona de euthanasia, 5 maii 1'980: AAS 72 <1980) 1542—1552; OR 27 giugno 1980, 1 e 4. — Versione italiana: OR 27 giugno 1980. — II testo e accompagnato dal se- guente. COMUNICATO DELLA CONGREGAZIONE PER LA DOTTRINA DELLA FEDE 1. La s. Congregazione per la dottrina della fede pubblica, oggi giovedi 26 giugno 1980, una «Dichiarazione sull’eutanasia», firmata ii 5 maggio scorso dal card. prefetto e dal segretario, dopo che era stata decisa nella riunione orđi- naria dei cardinali membri di quel dicastero e approvata dal papa Giovanni Paolo II, che ne ha ordinato la pubblicazione. 2. II documento, la cui iniziativa remota risale al papa Paolo VI, intende rispondere a numerose richieste presentate alla sede apostolica da vescovi e sacerdoti, ma anche da medici e da membri del personale ospedaliero. In effet- ti, per quanto restino sempre validi i principi affermati dagli ultimi pontefici riguardo all’eutanasia, i progressi della medicina hanno messo in luče negli anni piu recenti nuovi aspetti dell’eutanasia, che richiedono ulteriori precisa- zioni sul piano etico. 3. La dichiarazione e stata preparata nelle diverse istanze della congrega¬ zione e secondo ii suo metodo abituale: inchiesta preliminare e fissazione di un progetto da parte di una commissione di esperti, studio da parte dei consultori e dei cardinali membri della congregazione ordinaria, messa a punto definitiva e approvazione pontificia. Sia allo stadio preliminare che a quello finale si e fatto ricorso a rappresentanti del mondo della salute e in particolare ad emi- nenti specialisti in medicina. Dopo la firma (5 maggio), ii testo č stado tradotto e stampato in diverse lingue e poi comunicato dalla Santa Sede a tutti gli episcopati tramite i rappresentanti pontifici. 4. La dichiarazione comprende quattro grandi parti. Dopo l’introduzione che ricorda le circostanze dell’elaborazione e indica i destinatari, un primo punto 458 O eutanaziji Prava i dobra ljudske osobe imaju veliku važnost među pitanjima koja se pokreću kod ljudi našeg vremena. O tom je ekumenski II. vatikanski sabor svečano potvrdio dostojanstvo ljudske osobe te na osobit način pravo na život. Stoga je spomenuti Sabor osudio zločine protiv života u koje se ubrajaju »bilo koje vrsti ubojstva, genocidi, pobačaj, eutanazija i svojevoljno samoubojstvo« (pastoral, konstitucija Gaudium et spes, br. 27). Nedavno je Sv. kongregacija za nauk vjere svim kršćanima dozva¬ la u pamet nauku o izazvanom pobačaju. 1 A sad se istoj Sv. kongre¬ gaciji čini prikladnim izložiti nauku Crkve o eutanaziji. richiama ii valore della vita umana, fondato sulla dottrina della creazione. Un secondo punto e dedicato all’eutanasia propriamente detta, per precisarne ii significato esatto nel vocabolario dell’etica cristiana (azione od omissione che di natura sua, o nelle intenzioni, procura la morte, allo scopo di eliminare ogni dolore), e per condannare fermamente ogni atto di eutanasia come violazione della legge divina, offesa alla dignita della persona umana, crimine contro la vita e attentato contro 1’umanita. Tuttavia la dottrina cristiana non puč igno- rare i problemi posti dalla sofferenza e dalla malattia grave, e percič una terza parte tratta dei problemi morali che comporta l’uso degli analgesici, mentre una quarta parte, senza entrare nei dettagli della casistica, espone i grandi principi morali che regolano l’uso proporzionato dei mezzi terapeutici nel corso di gravi malattie e nell’imminenza della morte. II testo si conclude con un breve richiamo al significato cristiano della morte e con l’invito a tutti coloro che lavorano nel campo della salute a mettere al servizio degli amma- lati e dei moribondi tutta la loro competenza e tutta la loro carita. 5. Come precisa ii documento stesso, la congregazione si rivolge in primo luogo ai vescovi, e attraverso essi a tutti i cattolici. Ma e chiaro che di fronte ad un problema cosi grave e che l’attualita ripropone di continuo e, talvolta, in maniera urgente, la congregazione si auspica che questo richiamo dei grandi orincipi morali in materia sia accolto anche dagli altri cristiani, dagli altri credenti e da tutti gli uomini di buona valonta, e in particolare da tutti coloro, che in ragione dei loro compito o dei loro mandato politico potrebbero essere indotti a legiferare in questo campo. In tal modo essa ritiene di compiere un vero servizio all’uomo nella linea cosi fortemente richiamata dall’enciclica Redemptor hominis . 1 Decl. Quaestio da abortu de abortu procurato, 18 novembris 1974: A AS 66 (1974) 730—747; EV V, 662—688. 459 Nunc vero eadem S. Congregatio opportunum ducit Ecclesiae doctri- nam de euthanasia propdnere. Verum quidem est, hoc in doctrinae campo, ultimos pontifices 2 principia exposuisse, quae vim suam integre servant; at medicae artis progressus effecerunt ut in quaestione de eutha[1543]nasia hisce ulti- mis annis novi aspectus in medium proferrentur; qui quidem aspectus postulant ut novis dilucidationibus proponantur, ad ethicas normas quod attinet. In hominum societate, quae hodie est, cum saepe in discrimen vocentur ipsa fundamentalia vitae humanae bona, fit ut mutatio civi- lis culturae vim habeat in ipsam rationem mortem et dolorem aesti- mandi; animadvertendum etiam est auctam esse medicae artis virtu- tem sanandi vitamque prorogandi quibusdam datis condicionibus, quae quidem interdum nonnullas de re morali quaestiones gignunt. Itaque homines, qui in tali rerum statu versantur, anxii šibi interro- gationes ponunt de extremae senectutis et mortis significatione. Ac proinde consentaneum est, ut iidem quaestionem šibi ponant an ius habeant šibi vel suis procurandi <« dulcem mortem », quae breviores dolores reddere possit, quaeque ipsis videtur hominis dignitati magis respondere. Qua de re plures conferentiae episcopales Sacrae Congregationi pro Doctrina Fidei quaestiones proposuerunt. Nunc autem haec Sacra Con¬ gregatio, postquam circa varios euthanasiae aspectus peritorum sen- tentiam iam quaesivit, in animo habet hac declaratione episcoporum petitionibus respondere, quo ipsi facilius fideles šibi creditos recte docere possint, idque habeant unde ad gravissimam hane causam pu- blicae rei moderatoribus considerationis elementa praebeant. Argumenta hoc in documento proposita ad eos in primiš speetant, qui fidem et spem suam reponunt in Christo, e cuius vita, morte et resurrectione christianorum vita ac mors praesertim novam significa- tionem acceperunt, iuxta s. Pauli verba: « Sive enim vivimus, Do¬ mino vivimus, sive morimu, Domino morimur. Sive ergo vivimus sive morimur, Domini sumus » (Rm 14, 8; cf. Phil 1, 20). 2 Pius XII, Allocutio ad delegatos Unionis internationalis sodalitatum mulie- rum catholicarum, 11 septembris 1947: AAS 39 (1947) 483; Allocutio ad membra Unionis catholicae italicae inter obstetrices, 29 octobris 1951: AAS 43 (1951) 835—854; Allocutio ad membra Consilii internationalis inquistionis de medicina exercenda inter milites, 19 octobris 1953: AAS 45 (1953) 744— —754; Allocutio ad participantes XI congressum Societatis italicae de ane- 460 Istina je da su na ovom području nauke posljednji Pape 2 izložili načela koja u cijelosti ostaju na snazi: no radi napretka medicine u pitanju se eutanazije pojavljuju novi aspekti koji traže da budu izloženi novim objašnjenjima s obzirom na etičke norme. Budući da se u današnjem ljudskom društvu često dovode u pita¬ nje i sama osnovna dobra ljudskog života, promjena građanske kulture utječe i na sam način procjenjivanja smrti i boli. Treba tako¬ đer pripomenuti kako se povećala moć medicine da ozdravlja, te produljuje život uz neke uvjete iz kojih se katkad rađaju neka mo¬ ralna pitanja. Stoga ljudi, koji se nalaze u tom stanju, zabrinuti sebi postavljaju pitanja o značenju duboke starosti i smrti. S tim je u skladu što se također pitaju: imaju li pravo sebi i svojima priskrbiti »slatku smrt« koja bi bolove mogla skratiti i o kojoj im se čini da više odgovara dostojanstvu čovjeka. O tom problemu je više biskupskih konferencija postavilo pitanje Sv. kongregaciji za nauk vjere. Pošto je zatražila mišljenje stručnjaka o različitim oblicima eutanazije, ova Sv. kongregacija sada želi ovom Deklaracijom odgovoriti traženju biskupa da bi što lakše mogli povje¬ rene vjernike ispravno poučiti te da imadnu na temelju čega upra¬ viteljima javnih ustanova dati elemente za razmatranje o ovom vrlo ozbiljnom problemu. Obrazloženja se ovog dokumenta u prvom redu tiču onih koji vje¬ ru i nadu polažu u Krista iz čijeg života, smrti i uskrsnuća kršćanski život i smrt najviše dobiše novo značenje, prema riječima sv. Pavla: »Bilo da živimo, Gospodinu živimo; bilo da umiremo, Gospodinu umiremo. Bilo dakle da živimo; bilo da umiremo, Gospodnji smo!« (Rim 14, 8; usp. Fil 1, 20). sthesiologia, 24 februarii 1957: A AS 49 (1957) 146; cf. etiam Allocutio circa quaestionem de «reanimatione», 24 novembris 1957: A AS 49 (1957) 1027— —1033. Paulus VI, Allocutio ad membra consilii specialis Nationum Unita- rum versantis in quaestione «Apartheid«, 22 maii 1974: A AS 66 (1974) 346. Ioannes Paulus II, Allocutio ad episeopos Statuum Foederatorum Americae septentrionalis, 5 octobris 1979: A AS 71 (1979) 1225. 461 Ad eos autem quod attinet, qui alias religiones profitentur, horum plerique nobiscum in id profecto consentient, quod scilicet fides in Deum creatorem, providentem et vitae dominum [1544] — si quidem eam ipsi participent — unicuique personae humanae praecellentem dignitatem tribuit, eiusque reverentiam tuetur. Sperandum est hane deelarationem consensum adipisci posse etiam hominum bonae voluntatis, qui etsi philosophicae doctrinae vel ideo- logiae diversitate inter se discrepant, nihilominus de iuribus personae humanae vivam conscientiam ferunt. Haec ipsa iura, alioquin, recen- tiorum annorum decursu, saepe proelamata sunt per deelarationes conventuum internationalium, 3 cum autem hic agatur de iuribus fun- damentalibus cuiusvis humanae personae propriis, patet fas non esse argumentis inniti duetis a pluralismo politico vel a libertate religiosa, ut eorundem iurium vis universalis denegetur. I. VITAE HUMANAE VALOR Vita humana est fundamentum omnium bonorum itemque rieces- sarius fons et condicio cuiusvis activitatis humanae necnon consor- tionis socialis. Quod si maxima pars hominum vitam aestimant rem sacram esse, et fatentur neminem eadem libere uti posse, christifideles tamen in ea quiddam praestantius cernere valent, donum scilicet amoris Dei, quod conservare fructuosumque rcddere debent. Qua ex altera consideratione haec consectaria sequuntur: 1. Nemini attentare licet vitam alicuius hominis innocentis, quin sese opponat amori Dei erga ipsum, quin fundamentale ius violet, quod nec amitti nec alienari potest, ac proinde quin summae gravi- tatis crimen committat/* [1545] 2. Omnis homo vitam secundum Dei consilium agere debet. Ea ipsi committitur tamquam bonum quod iam hisce in terris fruetus facere oportet, sed cuius plena et absoluta perfeetio in aeterna vita exspec- tanda erit. 3. Voluntaria mors igitur, seu suicidium, pariter ac homicidium ne- fas est; tališ enim hominis actio habenda est reiectio supremae Dei potestatis eiusque amoris consilii. Suicidium, praeterea, saepe est 3 Attendatur peculiari modo ad Admonitionem 779 (1976) de iuribus aegro- torum et morientium, quae accepta fuit a Coetu deputatorum Consilii Euro- pae, in XXVII sessione ordinaria. Cf. SIPECA, n. 1, mense martio 1977, pp. 14—16. 462 A što se tiče onih koji ispovijedaju drugu vjeru, njih se većina s nama očito slaže u onom naime što vjera u Boga Stvoritelja, Brižnoga i Gospodara života — ukoliko tu vjeru imaju — svakoj ljudskoj osobi daju posebno dostojanstvo i osigurava poštivanje. Nadati se je da će ovu Deklaraciju prihvatiti i oni ljudi dobre volje koji imaju živu svijest o pravima ljudske osobe, iako se inače među¬ sobno razilaze zbog različitog filozofskog ili ideološkog naučavan ja. Uostalom, ovih su posljednjih godina baš ta prava često proglašavana na međunarodnim skupovima. 3 I budući da se radi o osnovnim pravi¬ ma, koja su vlastita svakoj ljudskoj osobi, očito nije opravdano pori¬ cati univerzalnu vrijednost tih prava oslanjajući se na argumentaciju izvedenu iz političkog pluralizma ili iz vjerske slobode. I. VRIJEDNOSTI LJUDSKOG ŽIVOTA Ljudski je život osnova za sva dobra, a također nužni izvor i uvjet svakoga ljudskog djelovanja i društvenog učešća. Većina ljudi život smatra svetom stvar ju i priznaje da njime nitko ne može raspolagati po miloj volji. Kršćani mogu u životu gledati nešto još izvrsni je, tj. dar Božje ljubavi što ga moraju čuvati i učiniti ga plodnim. Iz ovog drugog vida proizlazi slijedeće: 1. Nitko ne može napadati život bilo kojeg nevinog čovjeka, a da se ne suprotstavi Božjoj ljubavi prema njemu, a da ne povrijedi osnovno pravo koje se ne može ni izgubiti ni otuđiti i — prema tome — da ne počini zločin najveće težine/' 2. Svaki čovjek ima živjeti prema Božjem naumu, jer mu se život povjerava kao najveće dobro koje već ovdje na zemlji mora donositi plodove, a kojeg se potpuno i apsolutno usavršen je ima očekivati u vječnom životu. 3. Hotimično, dakle, smrt ili samoubojstvo jest zločin jednako kao i ubojstvo. Takav se naime čin mora smatrati kao odbacivanje vrhov¬ ne Božje vlasti i Njegova nauma ljubavi. Osim toga, samoubojstvo je 4 Hic omnino praetermittuntur quaestiones de poena mortis et de bello, quae postulant ut aliae fiant peculiares considerationes, quae huius declarationis argumento extraneae sunt. 463 etiam recusatio amoris erga seipsum, negatio naturalis instinctus vi- vendi, fuga a iustitiae et caritatis officiis quae debentur sive proximis, sive variis communitatibus, sive consortioni hominum universae — quamvis interdum, ut omnes norunt, animi status contingant quae culpam minuere aut etiam plene auferre possint. A suicidio tamen plane distinguendum est illud vitae sacrificium, quo quis ob excelsam causam — cuiusmodi est Dei honor, salus ani- marum, vel servitium pro fratribus — vitam suam profundit aut in discrimen adducit (cf. Io 15, 14). II. EUTHANASIA Ut autem quaestio de euthanasia rite tractetur, expedit in primiš vocabulorum significationem accurate explicare. Etymologia spectata, euthanasia apud antiquos placidam mortem significabat acerbis doloribus vacuam. Hodie amplius non attenditur ad hane originariam vocis significationem, sed potius ad quendam medicae artis interventum, quo dolores infirmitatis vel supremi vitae agonis imminunntur, interdum etiam cum periculo vitam praemature auferendi. Denique hoe verbum strictiore sensu accipitur, ita ut eius et notio sit: mortem inferre miserationis causa , eo quidem proposito, ut extremi dolores radicitus tollantur, vel ut pueris abnormibus, ae- grotis insanabilibus aut mente captis evitetur infelicis vitae [1546] prorogatio, fortasse ad plures annos, quae nimium grave onus fami- liis vel societati imponere possit. Necessarium igitur est ut plane pateat, quae notio huic voci in praesenti documento tribuatur. Nomine euthanasiae significatur actio vel omissio quae suapte na¬ tura vel consilio mentis mortem affert, ut hoc modo omnis dolor re- moveatur. Euthanasia igitur in voluntatis proposito et in procedendi rationibus, quaes adhibentur, continetur. Iamvero, denuo firmiter deelarandum est neminem nihilque ulio modo sinere posse ut vivens humanum innocens occidatur, sive sit fetus vel embryon, sive infans vel adultus, sive senex, sive morbo insanabili affectus, sive in mortis agone constitutus. Praeterea nemini licet mortiferam hane actionem petere šibi aut alii, qui sit ipsius re- sponsabilitati commissus, immo in eadem ne consentire quidem potest explicite vel implicite. Nec auctoritas ulla potest eam legitime iniun- 464 često i odbijanje ljubavi prema sebi, porican je prirodnog instinkta za životom, bježanje od obveza pravednosti i ljubavi koje se duguju ili bližnjima ili različitim zajednicama ili cijelom ljudskom društvu, premda se nekada — kako je svima poznato — stvori duševno stanje koje može umanjiti pa i posve ukloniti krivnju. Od samoubojstva svakako treba razlikovati ono žrtvovanje života po kojem tko polaže ili izlaže opasnosti svoj život radi uzvišenijeg razloga kao što je čast Božja, spasenje duša ili služenje braći (usp. Iv 15, 14). H. EUTANAZIJA Da bi se ispravno obradilo pitanje eutanazije, dobro će biti da se najprije pomno protumači značenje riječi. Po etimologiji u davnoj davnini je eutanazija označivala blagu smrt bez ljutih bolova. Danas se ne gleda na to izvorno značenje rije¬ či nego više na neki medicinski zahvat kojim se umanjuju bolovi bolesti i zadnje smrtne borbe, kojiput i uz opasnost da se prerano oduzme život. Ova riječ napokon ima i uži smisao tako da označuje zadavanje smrti iz samilosti, iako s nakanom da se potpuno otklone posljednji bolovi ili da se izbjegne produljivanje života možda i za više godina, što bi moglo nametnuti preveliko opterećenje obitelji ili društvu, kod defektne djece, neizlječivih bolesnika ili maloumnih. Stoga je potrebno da bude potpuno jasno koje se značenje toj riječi daje u ovom dokumentu. Nazivom 'eutanazija’ označuje se zahvat ili propust koji po svojoj naravi ili po nakani zadaje smrt kako bi se tako otklonila svaka bol. Prema tome, eutanazija se sastoji u nakani volje i u načinima postupaka koji se upotrebljavaju. Stoga treba ponovno i odlučno deklarirati da nitko i ništa ni na koji način ne može dopustiti da se živo ljudsko biće nevino ubije, bilo starac, bilo neizlječivi bolesnik, bilo da je u smrtnoj borbi. Osim toga, nikom nije dopušteno da zatraži taj smrtonosni postupak za sebe ili za drugoga koji je povjeren njegovoj odgovornosti, čak na to ne smije ni pristati izričito ni implicite. I nikoja vlast ne može to zakonito nametnuti ili dopustiti, jer se radi o povredi božanskog za- 30 SEPER 465 gere vel permittere. Agitur enim de legis divinae violatione, de offen- sione dignitatis personae humanae, de crimine contra vitam, de fa- cinore in hominum genus. Fieri potest ut ob diuturnos ac vix tolerandos dolores, ob rationes in animi affectibus innixas, vel ob alterius generis causas, aliqui ad persuasionem adducantur se legitime posse mortem šibi petere aut aliis afferre. Quamquam hisce in casibus hominis culpa imminui aut omnino deesse potest, nihilominus error iudicii in quem conscientia, bona fide fortasse, incidit, naturam huius actus mortiferi non mutat, qui per se repudiandus semper erit. Gravissime aegrotantium implo- rationes, quandoque mortem invocantium, haud intelligendae sunt quasi veram euthanasiae voluntatem significent; etenim fere semper agitur de anxiis invocationibus auxilii et amoris. Praeter medicas cu- ras, id quo aegrotus indiget, est amor, est fervidus animi affectus humanus et supernaturalis, quo proximi omnes, parentes et filii, me¬ dici et aegrotorum ministri eum complecti possunt ac debent. [1547] III. DOLORIS SIGNIFICATIO APUD CHRISTIANOS ET ANALGESICORUM REMEDIORUM USUS Non semper mors advenit in miserabilibus condicionibus post vix tolerandorum dolorum cruciatum. Neque necesse est ut casus omnino singulares prae oculis habeamus. Plura enim eaque concordia testi- monia opinari iubent naturam ipsam consuluisse, ut leviores redde- rentur separationes illae in morte faciendae, quae si homini accide- rent optima utenti valetudine, acerbae praeter modum ipsi evaderent. Quo fit ut morbi diuturnitas, provecta senectus, solitudinis ac derelic- tionis status eiusmodi inducant psychologicas condiciones, quae ac- ceptionem mortis faciliorem efficiant. Nihilominus fatendum est mortem, quam saepe acerbi diuturnique dolores praecedunt aut comitantur, eventum exstare, qui naturaliter hominis animum angore afficit. Corporis dolor certe condicionis humanae pars est, quae vitari non potest; ratione biologica spectata, is monitum praebet, cuius utilitas est indubia: at, cum psychologicam hominis vitam attingat, eius vis saepe biologicam utilitatem superat atque adeo augere potest, ut opta- bilis sit eius amotio, quoquo pacto obtinenda. Secundum christianam doctrinam, tamen, dolor praesertim in ex- tremis vitae momentis, proprium obtinet locum in salvifico Dei con- 466 kona, o povredi dostojanstva ljudske osobe, o zločinu proti životu, o zlotvorstvu prema ljudskom rodu. Zbog dugotrajnih i jedva podnosivih bolova, zbog razloga koji se oslanjaju na duševne osjećaje ili iz uzroka druge vrsti, može se do¬ goditi da neki budu navedeni vjerovati da mogu zakonito tražiti smrt za sebe ili (je) drugima zadati. Premda se u takvim slučajevima čo¬ vjekova krivnja može umanjiti ili je uopće ne biti, ipak je pogrešno mišljenje, u koje savjest možda dobronamjerno zapadne, ne mijenja naravi ovog smrtonosnog čina što ga po sebi uvijek treba odbaciti. Opet se ne smije shvatiti da izražavaju pravu volju za eutanazijom i vrlo jaki vapaji bolesnika koji katkada vape za smrću, jer se gotovo uvijek radi o tjeskobnim zazivanjima pomoći.i ljubavi. Bolesniku je naime osim liječničke njege potrebna ljubav, žarko suosjećanje ljud¬ sko i nadnaravno kojim ga mogu i moraju obuhvaćati svi bližnji: roditelji i djeca, liječnici i dvoritelji bolesnika. III. ZNAČENJE BOLA KOD KRŠĆANA I UPOTREBA LIJEKOVA PROTIV BOLOVA Smrt ne dolazi uvijek u jadnim uvjetima nakon mučenja u jedva podnosivim bolovima. Niti je nužno da pred očima imadnemo posve izuzetne slučajeve. Dosta naime, i to podudarnih svjedočanstava na¬ laže da mislimo da se je sama priroda pobrinula da budu lakša ona razdvajanja koja se kod smrti imaju učiniti, koja bi se čovjeku preko mjere činila gorkima kad bi ga snašla dok je u vrlo dobru zdravlju. Tako biva da dugotrajna bolest, duboka starost, stanje osamljenosti i napuštenosti stvore takve psihološke uvjete koji učine lakšim pri¬ hvaćanje smrti. Ipak valja priznati da je smrt, kojoj prethode ili je prate teški i dugi bolovi, zbivanje po kojem prirodno ljudski duh obuzima tjeskoba. Sigurno je tjelesna bol dio ljudskoga stanja koje se ne može izbjeći. S biološkoga je gledišta ta bol opomena od nedvojbene koristi; no kad zahvati psihološki život čovjeka, jačina mu često nadilazi biolo¬ šku korist i može se toliko pojačati da uklanjanje (boli) bude poželjno i da se pod svaku cijenu postigne. Prema kršćanskoj nauci bol ipak, osobito u posljednjim časovima života, ima vlastito mjesto u spasiteljskom Božjem naumu. To je 467 silio; is enim est participatio passionis Christi et coniunctio cum redemptionis sacrificio, quod ipse obtulit voluntati Patris obtem- perans. Quare mirum non est si christiani quidam cupiunt modice uti anaestheticis medicamentis, ita ut partem saltem dolorum suorum voluntarie assumentes, per eos conscio modo cum doloribus Christi cruci affixi sese coniungere valeant (cf. Mt 27, 34). Nihilominus a prudentia alienum est heroicam quandam agendi rationem tanquam generalem normam imponere. E contrario humana et christiana [1548] prudentia pro pluribus aegrotis suadet usum eorum medica- mentorum quae apta sint ad leniendum vel auferendum dolorem, etiamsi inde, ut secundarii effectus, torpor et imminuta animi cons- cientia consequantur. Quod autem ad eos attinet quibus deest facultas sensa sua expri- mendi, recte praesumi potest ipsos velle haec doloris lenimenta su- mere, eademque šibi ministrari secundum medicorum consilia. At intensivus analgesicorum remediorum usus difficultatibus non caret, quia ad eorum efficaciam servandam, ob assuetudinis phaeno- menon, communiter portio sumenda augeri debet. Iuvat hic com- memorare quandam Pii XII declarationem, quae adhuc integram vim suam retinet. Medicorum coetui, qui hane quaestionem proposuerant: «Doloris et conscientiae sublatio ope narctoticorum medicamento- rum [. .. ] iuxta religionem et disciplinae moralis normas potestne permitti medico et aegroto (etiamsi mors immineat atque horum medicamentorum usus praevideatur breviaturus esse vitam) ? pon- tifex respondit: « Si alia subsidia desunt, et si in hisce rerum adiunc- tis id minime impedit quominus alia religiosa et moralia officia im- pleantur: licet». 5 6 Quo in času, uti patet, mors nullo modo est animo intenta aut quaesita, etsi rationabili de causa in eius periculum incur- ritur; id tantummodo in propositis fuit, ut dolores efficaciter leni- rentur, adhibitis ad id analgesicis remediis, quae medicae arti praesto sunt. Attamen analgesica medicamenta, quibus aegroti sui conscientiam amittunt, peculiari consideratione digna sunt. Multum interest, enim, homines posse non solum moralibus praeceptis et officiis erga fami- liares satisfacere, verum etiam ac praesertim plene šibi conscios ad occursum Christi rite animum disponere. Pius XII idcirco admonet « fas non esse morientem sine gravi causa sui conscientia privari ». G 5 Pius XII, Allocutio, 24 februarii 1957: A AS 49 (1957) 147. 6 Ibid., p. 145: cf. Allocutio, 9 septembris 1958: A AS 50 (1958) 694. 468 naime sudjelovanje u Kristovoj muci i pripajanje otkupiteljskoj žrtvi koju je On prinio pokoravajući se Očevoj volji. Stoga nije čudno ako neki kršćani žele samo malo uzimati anestetične lijekove tako da se svojevoljnim primanjem bar dijela bolova mognu po njima na svjestan način priključiti bolovima Krista raspetoga na križ (usp. Mt 27, 34). Ipak ne bi bilo razborito kao opće pravilo nametnuti koji herojski način; naprotiv za većinu bolesnika kršćanska razboritost preporučuje upotrebu onih lijekova koji su prikladni da ublaže ili otklone bol, makar otud — kao drugotni učinak — uslijedila obumr- lost ili umanjena svijest. A što se tiče onih koji nemaju sposobnosti izraziti svoje osjećaje, s pravom se može pretpostaviti da žele uzeti ona sredstva za ubla- ženje boli te da im se dadnu prema uputama liječnika. No intenzivno uzimanje analgetika nije bez opasnosti, jer bi im se, radi pojave priviknutosti, općenito morala povećati doza da bi ostali učinkoviti. Dobro je ovdje pripomenuti jedno objašnjenje Pija XII. koje još uvijek u potpunosti ima svoju važnost. Skupu liječnika koji je postavio pitanje: »Da li se . . . prema načelima religije i mo¬ ralne discipline uklanjanje boli i svijesti pomoću narkotičnih lijekova može dopustiti liječniku i bolesniku, iako je smrt na pomolu a pred¬ viđa se da će uporaba tih lijekova skratiti život?« Papa je odgovorio: »Ako nema drugih pomagala, te ako u tim okolnostima to ne spreča¬ va da se ispunjavaju ostale religiozne i moralne obveze, dopušteno je.«*’ U.tom slučaju, kako je očito, smrt nikako nije namjeravana ni tražena, premda se iz razumna razloga izlaže njenoj opasnosti, a u nakani je samo to da se bolovi djelotvorno ublaže uporabom anal¬ getika kojima raspolaže medicina. Zaslužuju ipak da budu posebno razmotreni analgetski lijekovi po kojima bolesnici gube svijest o sebi. Vrlo je naime važno da ljudi ne mogu samo zadovoljiti moralnim zapovijedima i dužnostima prema svojima, nego također i osobito da se pri potpunoj svijesti kako treba raspolaže za susret s Kristom. Stoga Pio XII. upozoruje kako »nije pravo da umirući bez teškoga razloga bude lišen svijesti«. 6 469 IV. PROPORTIO SERVANDA IN REMEDIORUM THERAPEUTICORUM USU Nostris temporibus magni refert, mortis momento, personae huma- nae dignitatem et christianam vitae significationem servari, cavendo a quadam «technicitate», uti aiunt, quae periculum abusus secumfert. Ac revera sunt qui loquuntur de «iure ad mortem», quam quidem dic- tione non intelligitur ius alicuius ad mortem šibi consciendam per se vel per alium, quemadmodum ipsi placet, sed ius moriendi omni cum tranquillitate, humana et christiana dignitate servata. Si res ita consideretur, artis therapeuticae usus interdum nonnullas quaesti- ones afferre potest. Pluribus in casibus fieri potest ut rerum status adeo implexus sit, ut dubitationes oriantur de modo, quo doctrinae moralis principia in rem traduci oporteat. Decisiones capiendae ad conscientiae iudicium tandem pertinent sive aegroti vel eorum qui legitime ipsius nomine agunt, sive etiam medicorum qui omnes prae oculis habere debent tum disciplinae moralis praecepta tum multiplices casus aspectus. Uniuscuiusque officium est consulere valetudini suae et efficere ut šibi curationes ministrentur. Ii autem quibus infirmorum cura concredita est, omni cum diligentia operam suam praestare debent ac remedia praebere, quae necessaria vel utilia videantur. Suntne igitur in omnibus rerum adiunctis cuncta prorsus remedia experienda? Haud multo ante moralis disciplinae cultores respondebant usum mediorum «extraordinariorum» numquam praecipi posse. Huiusmodi responsio, quae, ut principium, semper valet, hodie fortasse minus perspicua apparet sive ob parum definitum dicendi modum, sive etiam ob celeres progressus, qui in [1550] re therapeutica facti sunt. Hine est quod quibusdam potius placet loqui de mediis «proportio- natis» et «non proportionatis». Utcumque res se habet, recta medi¬ orum aestimatio fieri poterit, si artis therapeuticae genus, eiusque difficultatum et periculorum gradus ac sumptus necessarii necnon possibilitas eodem utendi, cum effectibus, quos exspectare licet, com- parentur, debita ratione habita tum status aegroti tum ipsius corporis et animi virium. Quo facilius haec generalia principia ad rem đedu- cantur, iuvare poterunt accuratiores explicationes, quae sequuntur: — Si alia remedia non suppetunt, licet, ex consensu aegroti, media adhibere, quae novissima medicae artis inventa protulerunt, etiamsi 470 IV. MJERA U PRIMJENI TERAPEUTSKIH SREDSTAVA U naše vrijeme puno znači da se u času smrti poštiva dostojanstvo ljudske osobe i kršćansko značenje života čuvajući se tzv. tehničke (uhodanosti) koja sa sobom nosi opasnost zloporaba. I uistinu ih ima koji govore o »pravu na smrt«, a tom se izrekom ne označuje nečije pravo da sam sobom ili po drugom bude svjestan smrti, kako se njemu svidi; nego pravo da umre u potpunoj smirenosti čuvajući ljudsko i kršćansko dostojanstvo. Ako se pitanje uzme tako, primjena terapije može katkad postaviti neka pitanja. U puno slučajeva može se dogoditi da stanje bude tako složeno te iskrsnu dvojbe o načinu kako da se u djelo provedu načela mo¬ ralne nauke. Donošenje odluke za sud savjesti pripada ili bolesniku ili onima koji zakonito nastupaju u njegovo ime ili čak liječnicima koji moraju sve uzeti u obzir: kako moralne zapovijedi tako i mno¬ govrsne vidove (konkretnoga) slučaja. Svatko je dužan brinuti se o svome zdravlju i činiti da mu se da liječenje. A oni kojima je povjerena briga za bolesnike, moraju sa svom pomnjom obavljati svoj posao i davati lijekove koji se čine nužnima ili korisnima. Da li se u svim okolnostima moraju okušati baš svi lijekovi? Nije davno bilo kad su moralisti odgovarali da se nikad ne može naredili upotreba izvanrednih sredstava. Taj odgovor, koji načelno uvijek vrijedi, danas se možda čini malo nejasan bilo zbog nedovoljno određenog izričaja, bilo zbog brzog napretka koji je u tehnici izvršen. Otuda neki radije govore o razmjernim i nerazmjernim sredstvima. Kakogod bilo, sredstva će se ispravno moći procijeniti, ako se vrsta terapije, te stupanj i nužni troškovi oko nje, kao i mogućnost da se primijeni, usporedi s učincima koji se mogu očekivati, uzimajući u dužni obzir stanje i bolesnika i njegovih tjelesnih i duševnih sila. Da bi se ova opća načela na djelu što bolje provela, moći će pomoći ova potanja objašnjenja: — Ako ne pomažu druga sredstva, smiju se uz bolesnikov prista¬ nak upotrijebiti sredstva do kojih dođu najnovija našašća medicine, 471 haud satis adhuc experimentis probata sint nec aliquo periculo ca- reant. Aegrotus, qui ea accipiat, poterit etiam exemplum generosi animi praebere in bonum generis humani. — Pariter licet horum mediorum usum abrumpere, quotiescumque exitus spem in eis repositam fallit. At in hoc capiendo consilio, ratio habeatur iusti desiderii aegroti eiusque familiarium, nec non senten- tiae medicorum, qui vere periti sint; hi profecto prae ceteris aequam aestimationem facere poterunt, cum sumptus instrumentorum et ho- minum in id impendendorum non respondet effictibus qui praeviden- tur, et cum medicae artis adhibita subsidia imponunt aegroto dolores aut incommoda graviora, quam utilitates quae inde ei afferri possunt. — Semper licet satis habere communia remedia, quae ars medica suppeditare potest. Quapropter nemini obligatio imponenda est genus curationis adhibendi quod, etsi in usu iam est, adhuc tamen non caret periculo vel nimis est onerosum. Quae remedii recusatio comparanda non est cum suicidio: verius habenda est vel simplex acceptatio con- dicionis humanae; vel cura vitandi laboriosum medicae artis appara- tum cui [1551] tamen par sperandorum effectuum utilitas non respon¬ det; vel denique voluntas onus nimis grave familiae aut communi- tati non imponendi. — Imminente morte, quae remediis adhibitis nullo modo impediri potest, licet ex conscientia consilium inire curationibus renuntiandi, quae nonnisi precariam et doloris plenam vitae dilationem afferre valent, haud intermissis tamen ordinariis curiš, quae in similibus casibus aegroto debentur. Tune causa non est cur medicus animi an¬ gore afficiatur, quasi alicui, qui in periculo versaretur, auxilium ne- gaverit. CONCLUSIO Normae quae hac deelaratione continentur, proficiscuntur ab im- penso studio opem hominibus ferendi, secundum Creatoris consilium. Si ex una parte vita habenda est Dei donum, ex altera vero mors vitari nequit; necesse igitur est ut nos, mortis horam nullo modo pro- perantes, eam excipire valeamus plene nobis conscii responsabilitatis nostrae et omni cum dignitate. Mors, enim, finem quidem imponit terrestri huic vitae, sed simul ad immortalem vitam aditum patefacit. Quapropter ad hoc eventum omnes homines animum rite disponere 472 premda pokusima još nisu dostatno dokazana, te nisu bez neke opa¬ snosti. Bolesnik koji ih prima može također dati primjer plemenitosti za dobro ljudskoga roda. — Isto se tako smije prekinuti upotreba tih sredstava kad god ishod prevari u nadi koja se u njih polagala. No za donošenje takve odluke treba uzeti u obzir opravdanu želju bolesnika, i njegovih, a i mišljenja liječnika koji su zbilja stručnjaci. Ovi bi zacijelo bolje nego drugi mogli pravo prosuditi: kada troškovi za instrumente i ljude uz njih uposlene ne odgovaraju predviđenim učincima i kada će upo¬ trijebljena sredstva medicine kod bolesnika izazvati bolove ili ne¬ ugodnosti teže nego što je korist koju bi mu mogla donijeti. — Uvijek je dopušteno zadovoljiti se samo redovitim sredstvima koja medicina može dati. Stoga se nikom ne može nametnuti obveza na ovo liječenje koje ipak nije bez opasnosti ili je jako neugodno, iako je (inače) već u upotrebi. Ovo se odbijanje liječenja ne može uspoređivati sa samoubojstvom, nego se radije ima smatrati ili kao jednostavno prihvaćanje ljudskog udesa ili kao nastojanje da se izbjegne mučno oruđe medicine kojemu ipak ne odgovara korist učinaka koji bi se mogli očekivati, ili, napokon, kao želja da se obitelji ili zajednici ne nametne težak teret. — Kad je smrt već tu tako da se nikakvim sredstvima ne može zapriječiti, smije se po savjesti odlučiti odreći se liječenja koje može donijeti samo jadno i puno boli produženje života, ali ipak ne pro¬ puštajući redovitih kura koje u takvim slučajevima trebaju bolesniku. Tada nema razloga da liječnik bude u tjeskobi kao da je uskratio pomoć nekom tko se nalazi u pogibelji. ZAKLJUČAK Norme sadržane u ovoj deklaraciji proizlaze iz utrošenog nastojanja da se ljudima pomogne u skladu sa Stvoriteljevim naumom. Ako, s jedne strane, život valja smatrati Božjim darom; ne može se, s dru¬ ge strane, ni smrt izbjeći, pa je nužno da je mi — nikako ne ubrza¬ vajući čas smrti — mognemo primiti potpuno svjesni naše odgovor¬ nosti i sa svim dostojanstvom. Smrt, naime, stavlja svršetak ovomu zemaljskom životu, ali ujedno stvara prilaz besmrtnom životu. Stoga se za ovaj događaj svi ljudi moraju duhom ispravno raspoložiti u 473 debent, humanorum valorum praefulgente luče, ac multo magis chri- stifideles suae fidei lumine dueti. Quod attinet ad publicae sanitati tuendae addictos, ii profeeto nihil reliqui faciant ut totam artis suae peritiam in bonum infirmorum et morientium impendant; quibus tamen meminerint aliud solacium de- beri, idque multo magis necessarium, scilicet immensam bonitatem et ardentem caritatem. Huiusmodi ministerium, quod hominibus praes- tatur, ipsi Christo Domino etiam praestatur, qui dixit: Quamdiu fecistis uni de his fratribus meis minimis, mihi fecistis» (Mt 25, 40). [1552] Hane deelarationem in conventu ordinario huius S. Congregationis deliberatam, Summus Pontijex Ioannes Paulus pp. II, in audientia infrascripto Cardinali Praefecto concessa, adprobavit et publici iuris fieri iussit. Romae, ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei , die 5 Maii 1980. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr HIERONTMUS HAMER, O.P., Archiep. tit. Loriensis, Secretarius 474 svjetlu ljudskih vrijednosti, a kršćani još mnogo više vođeni svjetlom svoje vjere. Što se tiče onih koji se posvećuju zaštiti javnoga zdravlja, nek ništa ne propuste učiniti kako bi svu vještinu svoje struke uložili na dobro bolesnih i umirućih, ali nek ipak znaju da je njima potrebna druga utjeha, i to mnogo nužnija, a to je beskrajna dobrota i žarka ljubav. Kad se takva usluga daje ljudima, daje se i samomu Kristu Gospodinu koji je rekao: »Što god ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili-« (Mt 25, 40). Ovu deklaraciju, razmotrenu na redovitoj skupštini ove Sv. kon¬ gregacije, sveti je Otac Papa Ivan Pavao II., u audijenciji datoj pot¬ pisanom Kardinalu, prefektu, odobrio i naredio da se objavi. U Rimu, iz Dvora Sv. kongregacije za nauk vjere, 5. svibnja 1980. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JAROME HAMER, O.P., naslovni nadbiskup lorijski, tajnik 475 De dispensatione a sacerdotali caelibatu I. LITTERAE CIRCULAEES 1. PER LITTERAS AD UNIVERSOS Ecclesiae sacerdotes datas in feria V hebdomadae sanctae anno 1979, Summus Pontifex Ioannes Paulus II sese referens — ut ipse aiebat — ad doctrinam a concilio Vaticano II, deinde a Paulo VI in encyclicis litteris Sacerdotalis cae- libatus ac postremo a synodo episcoporum anno 1971 pertractatum, rursus clara in luče posuit quanta in aestimatione habendus sit caeli- batus sacerdotalis in Ecclesia latina. Agitur de re magni momenti — beatissimus Pater commonet — quae peculiari vinculo coniungitur cum evangelii sermone. Exemplum Christi Domini secuta et secundum apostolicam doctrinam traditio- nemque šibi propriam, Ecclesia latina voluit etiamque nunc vult ut omnes illi qui ordinis recipiunt sacramentum, amplectantur hane re- nuntiationem non solum ut signum eschatologicum, sed etiam ut «sig- num alicuius libertatis quae vicissim ad ministerium destinatur». Animadvertit enim Summus Pontifex: ^Quilibet christianus, ordinis recepturus sacramentum, officio sese caelibatus obstringit plena qui- dem cum conscientia ac libertate, postquam plurium annorum pra- eparationem absolvit in eamque rem deliberationem accuratam et prečem plurimam contulit. Tune solum init consilium vitae in caeli¬ batu ducendae, cum firmiter šibi persuasit Christum šibi donum illud concedere ad totius Ecclesiae emolumentum aliorumque famulatum. . . Perspicuum hine est consilium sic captum iam obligare non tantum ob aliquam legem ab Ecclesia latam, sed etiam ex ipsa conscientia officio [1133] rum nominatim ab homine susceptorum. Interest prop- SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, I. Litterae circulares Per litteras ad universos omnibus locorum ordinariis et moderatoribus gene- ralibus religionum clericalium de modo procedendi in examine et resolutione petitionum quae dispensationem a caelibatu respiciunt, Prot. N. 128/01s, 14 476 Oprost od svećeničkog celibata I. OKRUŽNICA 1. U pismu što ga je za Veliki četvrtak g. 1997. Vrhovni Svećenik Ivan Pavao II. uputio svim svećenicima Crkve, oslanjajući se — kako sam reče — na učenje II. vatikanskog koncila, te učenje Pavla VI. u enciklici Sacerdotalis caelibatus i Biskupske sinode g. 1971. ponovno je vrlo jasno pokazao kako se visoko mora cijeniti svećenički celibat u latinskoj Crkvi. Sveti Otac upozoruje da je riječ o stvari tako važnoj koja je na osobit način povezana s evanđeoskim naukom. Slijedeći primjer Kri¬ sta Gospodina i suglasno s apostolskim naukom i svojom tradicijom latinska je Crkva htjela te i danas hoće da svi oni koji primaju sa¬ krament reda prihvate također to odricanje, ne samo kao eshatološki znak nego također kao »znak slobode koja je usmjerena služenju«. Vrhovni Svećenik upozoruje: »Svaki kršćanin koji prima sakra¬ ment reda obvezuje se na celibat sasvim svjesno i slobodno — nakon višegodišnje priprave, duboka razmišljanja i usrdne molitve. On se odlučuje za život u celibatu tek onda kad se uvjerio da mu Krist daje taj dar za dobro Crkve i za služenje drugima ... Očito je da takva odluka ne obvezuje samo snagom crkvenoga zakona, nego snagom osobne odgovornosti. Radi se tu o održanju riječi zadane Kristu i Crkvi.« Uostalom, kršćani sjedinjeni u brak imaju pravo — dodaje Sveti Otac — očekivati od svećenika »dobar primjer i svjedočenje vjernosti svome zvanju sve do smrti«. octobris 1980: A AS 72 (1980) 1132—1135. — II. Normae proceđurales Ordinarius competens de dispensatione a sacerdotali caelibatu, Prof. N. 128/61 (Sub se- creto ), 14 octobris 1980: AAS 72 (1980) 1136—1137. 477 terea ut stetur datis Christo atque Ecclesiae promissis-. Tandem chri- stifideles matrimonio vincti iusto iure a sacerdotibus exspectant addit Sanctitas Sua — «exemplum bonum ac testimonium fidelitatis erga vocationem usque ad mortem». 2. Difficultates tamen, quas praesertim ultimorum annorum de- cursu sacerdotes experti sunt, effecerunt ut haud parvus eorum nu- merus postulaverint dispensationem ab obligationibus ex ipsorum sacerdotali ordinatione manantibus, peculiarique modo dispensationem a caelibatu. Ob latam diffusionem huius facti — quod acerbum intu- lit vulnus Ecclesiae, hoc modo penitus perculsae in suo ipsius vitae fonte, quodque iugi dolore afficit pastores cunctamque christianam communitatem — Summus Pontifex Ioannes Paulus II inde ab initio supremi sui ministerii apostolici in persuasionem pervenit de ne- cessitate investigationis instruendae circa rerum condicionem inde ortam, eius causas et opportuna remedia adhibenda. 3. Revera cavendum est, ne tam gravis momenti causa, cuiusmodi est dispensatio a caelibatu, habeatur tamquam ius, quod Ecclesia agno- scere debeat indiscriminatim proprium omnium suorum sacerdotum; dum e contra verum ius illud censendum est, quod sacerdos per sui oblationem contulit Christo cunctoque populo Dei, qui propterea ab ipso exspectant observantiam fidelitatis promissae, gravibus non ob- stantibus difficultatibus, quae hac in vita illi occurrere possunt. Pa- riter cavendum est ne dispensatio a caelibatu labente tempore haberi possit tamquam effectus quasi automaticus alicuius summarii pro- cessus administrativi (cf. Litt. summi pontificis Ioannis Pauli II,* Ad universos Ecclesiae sacerdotes, adveniente feria V in Coena Domini, n. 9). Nimis magna bona hic in discrimen adducuntur: bonum in pri¬ miš ipsius sacerdotis dispensationem petentis, qua aestimat hane esse unicam solutionem proprii problematis exsistentialis, cuius pondus putat se iam sustinere non posse; deinde bonum generale Ecclesiae, quae aequo animo ferre non potest pedetemptim dissolvi sacerdota- lem compaginem, quae omnino est necessaria suo muneri adimplendo; denique bonum particulare ecclesiarum localium scilicet episeoporum cum suo presbyterio, qui studio moventur servandi, quantum fieri potest, vires apostolicas necessarias, ac simul etiam omnium coetuum christifidelium, pro quibus servitium sacerdotii ministerialis censen¬ dum est ius et necessitas. Hine in con[1134]siderationem veniunt multiplices rei aspeetus, qui inter se componendi sunt, iustitia et ca- ritate servatis: nullus eorum neglegi aut multo minus reiici potest. * AAS ha Litt. summi pontificis Ioannis Pauli II. 478 2. Unatoč tome, teškoće koje naročito ovih posljednjih godina sve¬ ćenici doživljavaju, uzrokovaše da malobrojni među njima zatražiše oprost od obveza što proizlaze iz njihova svećeničkog ređenja, oso¬ bito oprost od celibata. Zbog proširenosti te pojave — što bolno ra¬ njava Crkvu koja je tako pogođena u izvor svoga života, i što izaziva trajnu bol pastira i cijele kršćanske zajednice — Vrhovni se Svećenik Ivan Pavao II. od samog početka svog najvišeg apostolskog služenja uvjerio kako je prijeko potrebno pokrenuti istraživanje tog stanja i njegovih uzroka te ustuka što bi ga trebalo primijeniti. 3. Doista treba izbjegavati da u tako teškom pitanju oprost od celibata bude smatran nekim pravom što bi ga Crkva bez razlike morala priznavati svakom svom svećeniku. Nasuprot, istinskim pra¬ vom treba smatrati ono što ga je svećenik prikazujući samoga sebe dao Kristu i svemu Božjem narodu koji stoga očekuje da on bude vjeran svome obećanju unatoč silnim teškoćama što ih može u životu sresti. Osim toga, treba izbjegavati da se oprost od celibata počne ti¬ jekom vremena promatrati kao neki automatski učinak sumarnog administrativnog procesa (usp. Ivan Pavao II. Pismo svim svećenicima Crkve povodom Velikoga četvrtka, br. 9). Predragocjene su vrijed¬ nosti u pitanju: ponajprije dobro samoga svećenika koji traži oprost uvjeren da je to jedino rješenje njegova životnog problema kojeg težinu više ne može podnositi. Tu je i opće dobro Crkve koja ne može podnijeti da se na laku ruku rasipa organizam svećeništva koji joj je tako potrebit za ispunjenje njezina poslanja. U pitanju je napo¬ kon i posebno dobro mjesnih Crkava, odnosno biskupa s njihovim svećenstvom, koje su zabrinute za očuvanje, koliko je god moguće, prijeko potrebnih apostolskih snaga i istodobno za dobro svih vjer¬ ničkih slojeva koji imaju i pravo i potrebu da im svećenici služe. Sto¬ ga treba paziti na različite uzajamno povezane vidove, čuvajući pra¬ vednost i ljubav. Nikoji od tih vidova ne smije biti zanemaren a još manje odbačen. 479 4. Conscius igitur de multis iisdemque implexis huius quaestionis aspectibus, qui secumferunt tristes personales condiciones, ac simul necessitatem animađvertens omnia considerandi secundum spiritum Christi, beatissimus Pater — cui plurimi episcopi una cum notitiis consilia suppeditaverunt — statuit congruum temporis spatium su- mere ut, adiuvantibus suis cooperatoribus, deveniret ad prudentem eamque firmis rationibus innixam deliberationem, circa acceptationem, examen et resolutionem petitionum, quae dispensationem a caelibatu respiciunt. Fructus huius maturae considerationis habenda sunt ea quae nunc breviter exponuntur. Studiosa cura expendendi omnes aspectus, qui hac in re proferantur, suggessit atque inspiravit normas, iuxta quas posthac instituendum erit examen petitionum, quae ad Sedem apostolicam mittentur. Uti patet, necesse omnino est, ut huius- modi normae nullo modo separentur a špiritu pastorali, quo eaedem animantur. 5. In examine peragendo petitionum, quam ad Sedem apostolicam mittuntur, praeter casus sacerdotum qui, sacerdotali vita iamdiu re- licta, rerum statum a quo recedere nequeunt, sanare exoptant, Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei ćonsiderandum suscipiet illorum casu- um, qui ordinationem sacerdotalem recipere non debuerant, quia scili- cet vel debitus libertatis vel responsabilitatis respectus defuit, vel competentes superiores opportuno tempore non valuerunt modo pru- denti ac satis idoneo iudicare, num candidatus reapse aptus esset ad vitam perpetuo ducendam in caelibatu Deo dedicato. Vitanda praeterea est hac in re quaevis levis agendi ratio, quae, cum sacerdotii significationem, sacram indolem ordinationis et gra- vitatem obligationum ante susceptarum imminuat, maximum sane potest detrimentum afferre et certe tristem admirationem et scanda- lum apud plurimos christifideles inducere. Quare dispensationis causa demonstranda erit ope argumentorum numero et soliditate praestan- tium. Eadem cura, ut res serio modo procedant et christifidelium bo- num in tuto ponatur, efficiet, ut non admittantur petitiones illae, quae exhibeantur aliter ac animo humilitate affecto.* * RESCRIPTUM D.nus ... sacerdos (archi)dioecesis ... petiit dispensationem a sacerdotali caelibatu. SS.mus D.N. Ioannes Paulus, divina providentia papa II, die ..habita relatione de času a Sacra Congregatione pro doctrina fidei, precibus annuit iuxta sequentes rationes: 1. Rescriptum vim suam exserit a momento notificationis a competenti auctoritate ecclesiastica oratori factae, et amplectitur inseparabiliter dispen- 480 4. Stoga, svjestan mnogih i zamršenih vidova toga problema koji sa sobom nose žalosne osobne prilike, te istodobno svjestan kako je potrebno sve promatrati u Kristovu duhu, Sveti Otac — primivši izvješće i savjete od mnogih biskupa — odlučio je uzeti dovoljno vremena kako bi, uz pomoć svojih suradnika, mogao doći do razborite i na sigurnim razlozima utemeljene odluke o prihvaćanju, ispitivanju i rješavanju molbi za oprost od celibata. Plod tog zrelog razmišljanja su odluke što će ovdje biti ukratko iznesene. Brižno nastojanje da se istraže svi vidovi koji se odnose na to pitanje nadahnuto je propise po kojima će se ubuduće istraživati molbe što će biti proslijeđene Svetoj Stolici. Očito je potrebno da se ti propisi ne odjeljuju od pastoralnog duha kojim su nadahnute. 5. U istraživanju molbi što se upućuju Svetoj Stolici, osim kad je riječ o svećenicima koji su odavno napustili svećenički život te žele pozakoniti stanje iz koga se ne mogu povući, Kongregacija za nauk vjere uzimat će u razmatranje i slučajeve onih koji nisu trebali pri¬ miti svećeničko ređenje jer se nije dovoljno pazilo ni na slobodu ni na svijest odgovornosti, ili zbog toga što nadležni poglavari nisu u prikladno vrijeme bili sposobni razborito i dovoljno procijeniti je li kandidat doista sposoban trajno živjeti u Bogu posvećenom celibatu. U tom predmetu treba izbjegavati svaku površnost koja bi omalo¬ važavajući značenje svećeništva, sveti biljeg rađanja i težinu pre¬ uzetih obveza, bez sumnje mogla izazvati golemu štetu te bd zacijelo izazvala žalosno zgražanje i sablazan za mnoge vjernike. Stoga da¬ vanje oprost a mora biti opravdano mnogim i čvrstim razlozima. Kako bi se to događalo u ozbiljnosti i uz zaštitu vjerničkoga dobra, ta ista pozornost nalaže da se ne uzimaju u razmatranje zahtjevi koji bi se predstavljali bez duha poniznosti.* sationem a sacerdotali caelibatu et simul amissionem status clericalis. Num- quam oratori fas est duo illa elementa seiungere, seu prius accipere et alterum recusare. Si vero orator est religiosus, rescriptum continet etiam dispensatio- nem a votis; idemque, insuper, quatenus opus sit, secumfert absolutionem a contractis censuris et legitimationem prolis. 2. Notitia concessionis dispensationis adnotetur in libris baptizatorum pa- roeciae oratoris. 3. Quod attinet ad celebrationem canonici matrimonii, applicandae sunt nor- 31 SEPER 481 6. In arduo absolvendo hoc munere šibi a Romano Pontifice concre- dito, Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei probe novit se spem collo [1135] care posse in plena ac fidenti cooperatione omnium ordina- riorum, quorum interrit. Ipsa paratam se praebet ad omnia auxilia, quae iidem optaverint, ministranda. Item plane confidit in prudenti ab iis praestanda observantia normarum propositarum, cum bene cog- nitum habeat eorum pastorale studium, quod attinet ad gignendas in hoc campo condiciones necessarias ad serviendum Ecclesiae et sacer- dotii bono, nec non ad consulendum spirituali vitae tum presbytero- rum tum christianorum communitatum. Denique hoc dicasterium scit ipsos oblivisci nullo modo posse sua spiritualis paternitatis officia erga omnes suos sacerdotes, eos praesertim qui in gravi animi discri- mine versantur, ut iisdem praebeant firmissimum suum prorsusque necessarium auxilium, ad facilius iucundiusque tuenda munia sumpta die ordinationis erga Dominum Iesum Christum eiusque Sanctam Ecclesiam, omnia in Domino experiendo quae vacillantem fratrem possint ad animi tranquillitatem, ad fiduciam, ad poenitentiam atque ad pristinam resumendam alacritatem revocare, opem ferentibus, pro casuum diversitate, confratribus, amicis, consanguineis, medicis ac psychologis (cf. Litt. enc. Sacerdotalis caelibatus , n. 87 et 91). 7. Hisce litteris adnectuntur normae de modo procedendi, quae ser- vare oportet in apparandis documentis spectantibus ad petitionem dis- pensationis a caelibatu. mae quae in Codice Iuris Canonici statuuntur. Ordinarius vero curet ut res caute peragantur sine pompa vel exteriore apparatu. 4. Auctoritas ecclesiastica, ad quam spectat rescriptum cum oratore commu- nicare, hunc enixe hortetur, ut vitam populi Dei, ratione congruenti cum nova eius vivendi condicione, participet, aedificationem praestet et ita amantissi- mum ecclesiae filium se exhibeat. Simul autem eidem notum faciat ea quae sequuntur. a) sacerdos dispensatus eo ipso amittit iura statui clericali propria, dignitates et officia ecclesiastica; ceteris obligationibus cum statu clericali connexis non amplius adstringitur; b) exclusus manet ab exercitio sacri ministerii, iis exceptis de quibus in cann. 882, 892 § 2, ac propterea nequit homiliam habere. Insuper nequit fungi ministerio extraordinario sacrae communionis distribuendae nec potest offi- cium gerere directivum in ambitu pastorali; c) item nullum munus absolvere potest in seminariis et in institutis aequi- paratis. In aliis institutis studiorum gradus superioris, qui quocumiiue modo dependent ab auctoritate ecclesiastica, munere directivo vel officio docendi fungi nequit; d) in iisdem vero institutis studiorum gradus superioris ab auctoritate 482 6. U ispunjavanju tog teškog zadatka koji je povjeren od rimskog Prvosvećenika Kongregacija za nauk vjere uistinu je uvjerena da može računati s punom i pouzdanom suradnjom svih zainteresiranih ordinarija. Koliko je do nje, spremna je pružati svaku potrebnu po¬ moć. Također se pouzdaje da će oni razborito obdržavati iznesene propise, jer zna kako su dušobrižnički zauzeti da bi se na tom podru¬ čju ostvarili potrebni uvjeti za služenje dobru Crkve i svećeništva te za promicanje duhovnog života prezbitera i vjerničke zajednice. Ovaj ured napokon zna da oni ne mogu zaboraviti dužnosti svog duhovnog očinstva prema svim svojim svećenicima, osobito prema onima što se nađu u većim duhovnim teškoćama, a da im ne bi pružili čvrstu i potrebnu pomoć, kako bi lakše i radosnije mogli ispu¬ njavati obveze koje su prema Gospodinu Isusu Kristu i njegovoj sve¬ toj Crkvi preuzeli na dan svoga ređenja; a da ne bi činili sve što je pred Gospodinom moguće kako bi se pokolebani brat vratio duhovnu miru, pouzdanju, pokori, i prvotnoj gorljivosti, osiguravajući mu, od slučaja do slučaja, također pomoć subraće, prijatelja, rođaka, liječni¬ ka i psihologa (usp. Sacerdotalis caelibatus, 87 i 91). 7. Ovom se pismu dodaju provedbeni propisi kojih se treba pri¬ državati u pripremanju dokumentacije u vezi s molbom za oprost od celibata. ecclesiastica non dependentibus nullam disciplinam proprie theologicam vel cum ipsa intime connexam tradere potest; e) in institutis autem studiorum gradus inferioris dependentibus ab auctori- tate ecclesiastica munere directivo vel officio docendi fungi nequit nisi ordi- narius, pro suo prudenti iudicio et remoto scandalo, ad munus docendi quod attinet, aliter decernere aestimaverit. Eadem lege tenetur sacerdos dispensatus in tradenda religione in institutis eiusdem generis non dependentibus ab auctoritate ecclesiastica. 5. Per se sacerdos a sacerdotali caelibatu dispensatus, et a fortiori sacerdos matrimonio iunctus, abesse debet alocis in quibus eius antecedens condicio nota est. Ordinarius loci commorationis oratoris tamen, audito quatenus opus erit, ordinario incardinationis vel superiore maiori religioso, dispensare poterit ab ista clausula rescripfrum afficienti, si oratoris praesentia scandalum paritura non praevideatur. 6. Denique ei aliquod opus pietatis vel caritatis imponatur. Tempore autem opportuno breviter ad sacram congregationem de peracta executione referra- tur, et si qua tandem fidelium admiratio evasit, prudenti explicatione provi- deatur. Contrariis quibuscumque minime obstantibus. Ex aedibus S C. pro doctrina fidei, die . .. 483 Haec dum pro munere nostro communicamus, impensos obsequii nostri sensus libenter pandimus nosque profitemur in Domino adđic- tissimos. Romae, ex Aedibus S. C. pro Doctrina Fidei, die 14 m. Octobris a. 1980 . FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr HIERONYMUS HAMER, O.P., Archiep. tit. Loriensis, Secretarius [1136] II. NORMAE PROCEDURALES Art. 1 ORDINARIUS COMPETENS ad petitionem recipendam et ad in- structionem causae peragendam est orđinarius loci incardinationis vel superior maior, si agatur de sodale instituti clericalis vitae consec- ratae iuris pontificii. Art. 2 Si impossibile sit causam apud proprium ordinarium instruere, po- test rogari orđinarius loci in quo habitualiter degit orator, ut causam instruat. Ex proportionata vero causa Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei delegare potest etiam alium ordinarium. Art. 3 In petitione quae ab oratore subscribi debet, praeter nomen et cog- nomen et generalia oratoris, indicari etiam debent saltem generatim facta et argumenta quibus innititur orator ad petitionem suam sub-' stinendam. Art. 4 Recepta petitione, decernat orđinarius an sit locus procedendi, et, in času afirmativo, oratorem ab exercitio sacrorum ordinum ad cautelam suspendat, nisi, ad protegendam bonam famam ipsius sacerdotis vel ad bonum communitatis tuendum, huiusmodi exercitium prorsus ne- cessarium esse iudicaverit. Itemque sive per se ipsum sive per sacer- dotem aptum et probatum, ad hoc specialiter selectum, curet instruc- tionem causae, in qua adesse debet actuarius qui fidem de actis faciat. 484 Dok po svojoj dužnosti sve ovo priopćujemo, izražavamo svoju odanost u Gospodinu. U Rimu iz Palače Kongregacije za nauk vjere , 14. listopada 1980. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JEROME HAMER, naslovni nadbiskup lorijski, tajnik II. PROVEDBENI PROPISI Član 1. Za primanje molbe i pokretanje procesa nadležan je mjesni Ordi¬ narij po inkardinaciji, ili viši poglavar ako je riječ o članu sveće¬ ničke ustanove posvećena života papinskog prava. Član 2. Ako se ne može voditi proces pred vlastitim Ordinarijem, može se za to zamoliti mjesni Ordinarij moliteljeva prebivališta. Iz dovoljno važnih razloga Kongregacija za nauk vjere može za to delegirati i kojeg drugog Ordinarija. Član 3. U molbi koju molitelj mora potpisati, osim njegova imena, prezi¬ mena i osobnih podataka, moraju bar u glavnim crtama biti nazna¬ čene činjenice i razlozi na kojima molitelj temelji svoj zahtjev. Član 4. Primivši molbu, Ordinarij odlučuje treba li pokrenuti proces. Odlu¬ či li pozitivno, oprezno će suspendirati molitelj a od vršenja svetih čina, osim ako bi se to vršenje ocijenilo apsolutno potrebnim za očuvanje svećenikova dobra glasa i zaštitu dobra zajednice. Zatim će, osobno iil preko razboritog i sigurnog svećenika, izabranog baš za taj zadatak, pokrenuti proces u kome sudjeluje bilježnik koji ovjerava spise. 485 Art. 5 Episcopus vel sacerdos instructor oratorem, praemisso iureiurando de veritate dicenda, accuratis et definitis quaestionibus ad hoc speci- aliter redactis interroget; superiores temporis formationis, si possibile sit, audiat vel eorum depositiones scriptas requirat; alios testes [1137] sive ab oratore inductos sive a se ipso vocatos, examinet; denique documenta aliasque probationes colligat, opera peritorum, si opportu- num fuerit, adhibita. Art. 6 Interrogatorium vero oratoris omnia elementa necessaria et utilia ad investigationem peragendam praebere debit,*, scilicet: a) generalia oratoris: tempus et locum nativitatis, praecedentes vitae notitias, adi- uncta familiae ex qua orator ortus est, conformationem morum, stu- dia, scrutinia de ipso ante sacrorum ordinum susceptionem et etiam, si orator est religiosus, ante votorum nuncupationem, tempus et lo¬ cum sacrae ordinationis; curriculum ministerii sacerdotalis; condici- onem iuridicam in qua nunc versatur sive in foro Ecclesiae sive in foro civitatis et his similia; b) causas et adiuncta defectionis necnon circumstantias quae assumptionem obligationum clericalium vitiare potuerint. * INTERROGATIO ORATORIS (Pro unaquaque quaestione semper indicetur numerus huius elenchi) 1. Nomen familiae et nomen baptismi. 2. Dies, mensis, annus nativitatis. Locus et natio. 3. Condicio vitae parentum. 4 . Dies, mensis et annus primae professionis. 5. An fecisti, et quidem sincere y iuramentum de caelibatu servando, ante subdiaconatum? 6. Dies, mensis et annus ordinationis sacerdotalis . 7. Qualia studia media (v. gr. in iuvenatu) fecesti? Per quot annos? 8. Qualia studia ante sacerdotium (philosophica et theologica)? Ubi? Per quot annos? 9. An fecisti ulteriora studia? Qualia? Ubi? Per quot annos? 10. Qualis apostolatus factus? 11. Munera impleta post sacerdotium . 12. Habuisti difficultates tempore studiorum ante novitiatum? Quales? 13. Et tempore novitiatus? 14. Et tempore studiorum ante sacerdotium? 15. Et post sacerdotium? 16. Qualis erat ratio , cur vitam religiosam et sacerdotalem elegeris? 17. An forsitan religionem ingressus es suadente quadam persona? 18. Quid dicendum de competentia et modo agendi superiorum et forma- torum: a) ante novitiatum? b) in novitiatu? c) post novitiatum? 19 • An quodam morbo physico vel pspchico laborasti? An peritos vel me- 486 Član 5. Pošto molitelj položi zakletvu da će govoriti istinu, biskup ili svećenik istražitelj postavlja mu određena pitanja brižno pripravlje¬ na; ako je moguće, sasluša njegove poglavare iz vremena njegove priprave za svećeništvo, ili ih zamoli za pismena izvješća. Također ispita svjedoke koje predloži molitelj ili koje sam odluči pozvati. Napokon sakupi dokumente i druge dokaze posluživši se, zaključi li da je potrebno, savjetom stručnjaka. Član 6. Upitnik za molitelja treba pružiti sve elemente koji su potrebni ili korisni za istragu;* poimence: a) moliteljevi osobni podaci: vrijeme i mjesto rođenja, bilješke o prethodnom životu, informacije o obitelji iz koje potječe, njegovo ponašanje, studiji, ispiti koji su prethodili ređenju i također, ako je molitelj redovnik, polaganju zavjeta; vri¬ jeme i mjesto ređenja; kratki pregled svećeničkog služenja; pravno stanje u kojem se nalazi na crkvenom i građanskom području, i slične informacije; b) Razlozi i okolnosti odstupanja, također okol¬ nosti koje su mogle dovesti u pitanje primanje obaveza svećeničkog dicos consultasti? Quaenam erat eorum sententia? An documentum de hac re habes? Quid in času factum est? 20. An ante sacerdotium graviter contra onera suscepta defecisti? 21. An difficultates habitas manifestasti: a) superioribus? b) aliis? Qualis erat eorum sententia? 22. Quando deliberasti derelinquere vitam religiosam? 23. An eodem tempore statuisti derelinquere vitam sacerdotalem? 24. Quando revera derelmquisti communitatem religiosam? 25. An licentiam habuisti? Qualem? 26. a) Ubi habitas? Apud personas familiae tuae, vel apud alias? b) An civilem professionem exerces? c) Qualis est tua actualis commoratio: via, numerus, urbs? 27. An matrimonium attentasti? Vel cum muliere cohabitas? 28. An filios habuisti? 29. Quid nunc petis: a) relate ad onera vitae religiosae? b) relate ad onera sacerdotalia? 30. Quasnam rationes proponis? 31. An decisio tua considerari debet ut definitiva? 32. An bene scis quod post obtentam dispensationem a caelibatu munera sacerdotalia non amplius exercere poteris? 33. Praeter responsa data , an quaedam alia tibi videntur adiungenda? (Locus, dies y mensis , annus): ... (Subsignatio oratoris): . (Subsignatio superioris interrogantis): . (Svgilum (Vice-Provinciae): .. 487 Art. 7 Peracta instructione, omnia acta, in triplici exemplari, adiectis indi- cationibus utilibus ad aestimandas probationes, transmittantur ad Sa- cram Congregationem pro Doctrina Fidei una cum voto ordnarii de rei veritate et de non timendo scandalo. Art. 8 % Sacra Congregatio causam discutiet et decernet utrum petitio sit Romano Pontifici commendanda vel instructio complenda vel petitio reicenda utpote fundamento destituta. 488 Član 7. Nakon završene istrage sve spise s dodatkom upozorenja koja su korisna za vrednovanje dokaza, treba u tri primjerka poslati Kon¬ gregaciji za nauk vjere, i zajedno s tim Ordinarijevo mišljenje o vjerodostojnosti i o nepostojanju opasnosti sablazni. Član 8. Sveta kongregacija će slučaj razmotriti i odlučiti treba li molbu proslijediti rimskom Prvosvećeniku, ili istragu treba nadopuniti ili molbu kao neutemeljenu odbiti. 489 De baptismo parvulorum PROOEMIUM 1. PASTORALIS ACTIO ad parvulorum baptismum spectans mag- num adiumentum accepit a promulgatione libri ritualis qui apparatus est secundum normas directorias concilii oecu[l 138]menici Vaticani II. 1 Non tamen penitus dispulsae sunt difficultates, quibus christiani parentes atque pastores afficiuntur ob illam rapidam societatis mu- tationem, quae fidei educationem atque perseverantiam iuvenum arduas ređdit. 2. Multi enim parentes animo anguntur cum filios fidem et sacra- mentorum susceptionem deserere vident, quamquam eis christianam educationem tradere conati sunt; nonnulli vero pastores ex se quae- runt, num severiores esse debeant, antiquam parvulos ad baptismum admittant. Sunt qui optabilius existiment ut parvulorum baptismus differatur, donec compleatur plus minusve protractus catechumena- tus; alii vero postulant ut doctrina de necessitate baptismi — saltem quođ ad parvulos attinet — iterum expendatur atque exoptant ut baptismi celebratio differatur ad eam aetatem, qua quis per se spon- sionem facere possit, immo etiam ad ineuntem adultam aetatem. Attamen haec nova instituta quaestio de tradita pastorali disciplina sacramentali legitimum nimirum timorem in ecclesia suscitat, ne in discrimen adducatur doctrina tam capitalis momenti, qualis est doc¬ trina de necessitate baptismi; multi autem parentes scandalizantur cum recusari vel differri cernant baptismum, quem ipsi, sui officii plene conscii, pro suis infantibus petant. SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Instructio Pastoralis actio de baptismu parvulorum, 20 oetobris 1980: A AS 72 (1980) 1137—1156; OR 22 490 O krštenju djece UVOD 1. U proglašenju obnovljenog obrednika prema smjernicama Dru¬ gog vatikanskog koncila velika je pozornost posvećena krštenju dje¬ ce. * 1 Ipak nisu sasvim razrješene teškoće što ih iznesoše kršćanski ro¬ ditelji i dušobrižnici u vezi s naglim društvenim preobražajem koji otežava vjerski odgoj i ustrajnost mladih u vjeri. 2. Mnogi, naime, roditelji tjeskobno prate kako njihova djeca na¬ puštaju vjeru i sakramentalnu praksu unatoč kršćanskom odgoju što su im ga oni pružili. I neki dušobrižnici pitaju se nisu li morali biti zahtjevniji prije krštenja djece. Neki drže da bi bilo bolje odgađati krštenje djece do kraja duljeg ili kraćeg razdoblja katekumenata. Drugi pak traže da se preispita nauka o nužnosti krštenja — bar kad je riječ o djeci — te predlažu da bi se primanje krštenja odgo¬ dilo za vrijeme kad bi bio moguć osobni stav krštenika, ili čak pred samu punoljetnost. Doista takvo stavljanje u sumnju pastoralne sakramentalne tradi¬ cije potiče u Crkvi opravdani strah da se ne bi kompromitirala tako važna istina kao što je nauk o nužnosti krštenja. Osobito se mnogi roditelji sablažnjavaju kad se odbija ili odgađa krštenje što ga oni traže za svoju djecu svjesni svojih dužnosti. novembre 1980, pp. 1—2; Nottitiae 17 (1981) 7—22. — Versione italiana: OR suppl. 22 novembre 1980. 1 Ordo baptismi parvulorum, ed. typica, Romae, 15 rnaii 1969. 491 3. Quae cum ita sint, utque responsum detur multis ad se directis petitionibus, S. Congregatio pro Doctrina Fidei, consultis nonnullis episcoporum conferentiis hane instruetionem praeparavit. Per eam šibi proponit in mentem revocare primaria de hac re doctrinae capita, quibus tam firma per saecula Ecclesiae praxis legitima probetur atque non obstantibus hodie exortis difficultatibus, eius perpetua vis osten- datur. Indicabit denique nonnulla summa lineamenta actionis pa- storalis. [1139] Pars prima DE BAPTISMO PARVULORUM DOCTRINA A TRADITIONE ACCEPTA Baptizandi parvulos usus immemorabilis 4. Tam in oriente quam in occidente, parvulos baptizandi usus pro immemorabilis traditionis norma habetur. Quem quidem usum Ori- genes ac deinde sanetus Augustinus tamquam « ab apostolis tradi- tionem » susceptam 2 censebant. Cum vero saeculo secundo prodeunt prima aperta testimonia, nullum, eorum exhibet baptismum parvulo- rum tamquam aliquid novi. Sanetus Irenaeus praeter ceteros obvium solitumque putat «infantes et parvulos » inter baptizatos recenseri una cum pueris et iuvenibus et senioribus. 3 * Rituale omnium anti- quissimum, quod ineunte saeculo tertio Traditionem apostolicam des- cribit, hane praescriptionem habet: «Baptizate primum parvulos: omnes autem qui possunt loqui pro se, loquantur; qui autem non possunt loqui pro se, parentes eorum loquantur pro eis, vel aliquis ex eorum genere ». A Sanetus vero Cyprianus, synodum agens cum africanis episeopis, asseverat «nulli homini nato misericordiam Dei et gratiam denegandam », ideoque eadem synodus commonefaciens « pares atque aequales » esse « omnes homines » quaecumque est eorum mensura vel aetas, [1140] legitimum decrevit «intra secun- dum vel tertium diem quo nati sint constitutos baptizari ». 5 2 Origenes, In Romanos lib. 5, 9: PG 14, 1047; cf. S. Augustinus, De Genesi ad litteram 10, 23, 39: PL 34, 426; De peccatorum meritis et remissione et de baptismo parvulorum ad Marcellinum 1 , 26, 39: PL 44, 131. Revera, iam tribus in locis Actuum apostolorum legitur baptizatam esse «domum eius» (16, 15), «omnis domus eius» (16, 33), «cum omni domo sua» (18, 8). 3 Adv. haereses 2, 22, 4: PG 7, 784; Harvey 1, 330. — In multis inscriptionibus nonnulli parvuli, iam a saeculo II, appellantur «Dei filius», qui titulus solis baptizatis concedebatur, vel de eorum baptismo aperta legitur mentio; cf. exempli gratia, Corpus inscriptionum graecarum III, nn. 9727, 9801, 9817; E. 492 3. Suočena s takvim stanjem i želeći odgovoriti na mnoga pitanja koja su joj bila upućena, Kongregacija za nauk vjere pošto se savje¬ tovala s raznim biskupskim konferencijama, pripremila je ovu uputu. Njom želi dozvati u pamet glavne doktrinalne podatke na tom područ¬ ju koji opravdavaju trajnu stoljetnu praksu Crkve dokazujući nje¬ zinu trajnu vrijednost unatoč suvremenim teškoćama. Na kraju će biti navedene osnovne smjernice za dušobrižničko djelovanje. Prvi dio TRADICIONALNI NAUK O KRŠTENJU DJECE Pradavni običaj 4. Običaj krštavanja djece je na Istoku i na Zapadu smatran pra¬ vilom najstarije predaje. Origen je, a poslije sv. Augustin, smatrao to »predajom primljenom od Apostola«. 2 Kad se od drugog stoljeća javljaju izravna svjedočanstva, nijedno od njih ne predstavlja kršte¬ nje djece kao neku novotariju. Sveti Irinej smatra sasvim normalnim da su među krštenicima uz odrasle, mladež i starce prisutni »djeca i dječica«. 3 4 Najstariji poznati obrednik, onaj koji početkom 3. stoljeća opisuje Apostolsku predaju, sadrži ovaj propis: »Najprije krstite dje¬ cu: svi koji mogu govoriti neka govore; za one pak koji ne mogu sami govoriti neka govore roditelji ili netko iz njihove obitelji«/* Sv. Ciprijan, sudjelujući na jednoj sinodi afričkih biskupa tvrdi da se »ne može uskratiti milosrđe i milost Božja nikojemu čovjeku koji je došao na ovaj svijet«. Ta ista sinoda, pozivajući se na »duhovnu rav¬ nopravnost« svih ljudi »svakog stasa i svake dobi«, odredila je da se može krstiti djecu »već od drugog ili trećeg dana nakon rođenja«. 5 Diehl, Inscriptiones latinae christianae veteres, Berlin 1961, nn. 1523 (3), 4429 A. 4 Retroversio latina ex ed. B. Botte, La Tradition apostolique de saint Hippo- lyte, Mlinster, Aschendorff, 1963 (LQF 39), p. 44. 5 Epist. 59, Cyprianus et ceteri collegae qui in Concilio adjuerunt numero LXVI Fido fratri: PL 3, 1013—1019; ed. Hartel (CSEL 3), pp. 717—721. Apud ecclesiam Africae, haec praxis peculiari modo firma erat, non obstante opinione Tertulliani, qui oonsilium dabat differendi baptismum parvulorum ob innocentiam eorum aetatis et ob timorem defectionum quae forte in iuventute accidere possent. Cf. De baptismo, XVIII, 3—XIX, l: PL 1, 1220 — —1222; De anima , 39—41: PL 2, 719ss. 493 5. Aliquem sane regressum, decursu quarti saeculi, praxis parvulos baptizandi passa est. lila enim aetate. cum ipsi adulti suam christia- nam initiationem prolatarent, futuras praemetuentes culpas publicam- que reformidantes paenitentiam, multi parentes iisdem rationibus moti suorum liberorum baptismum remorabantur. At simul comper- tum est fuisse patres ac doctores, ut Basilium, Gregorium Nyssenum, Ambrosium, Ioannem Chrysostomum, Hieronymum, Augustinum qui, quamvis adulta tantum aetate ob easdem rationes baptizati essent, strenue tamen adversus huiuscemodi neglegentiam repugnarent, adultos obsecrantes ne baptismi, utpote ad salutem necessarii, cele- brationem differrent; 6 plures ex eis infantium etiam baptismum urgebant. 7 Magisterii doctrina 6. Saepe pariter romani pontifices et concilia intervenerunt, ut christianorum mentibus inculcarent officium procurandi filiis baptis¬ mum. Exeunte enim saeculo quarto, pelagianorum placitis opponitur mos antiquus tam parvulos quam adultos baptizandi « in remissio- nem peccatorum Qui mos — ut Ori[1141]genes et sanctus Cypria- nus iam animadverterant ante sanctum Augustinum 8 * — confirma- bat fidem Ecclesiae in originale peccatum et sic consequenter neces- sitas baptizandi parvulos clarius eluxit. Hoc sensu dueti intervenerunt romani pontifices Siricius 0 et Innocentius I; 10 deinde a concilio Car- thaginiensi anno 418 damnatur «quicumque parvulos recentes ab uteris matrum baptizandos negat», atque haec docentur: « propter . . . regulam fidei» quam tenet Ecclesia de peccato originali, «etiam par- vuli, qui nihil peccatorum in seipsis adhuc committere potuerunt, ideo in peccatorum remissionem veraciter baptizantur, ut in eis regene- ratione mundetur, quod generatione traxerunt ». u 6 Cf. S. Basilius, Homilia XIII exhortatoria ad sanctum baptisma: PG 31, 424—436; S. Gregorius nyssenus, Adversus eos qui differunt baptismum ora- tio: PG 46, 424; S. S. Augustinus, In Ioannem tractatus 13, 7: PL 35, 1496; CCL 36, p. 134. 7 Cf. S. Ambrosius, De Abraham II, 11, 81—84: PL 14, 495—497; CSEL 32, 1, pp. 632—635; S. Ioannes Chrysostomus, Catechesis III, 5, 6: ed. A. Wenger, SC 50, pp. 153—154; S. Hieronymus, Epist. 107, 6: PL 22, 873; ed. Labourt (coll. Bud6), t. 5, pp. 151—152. Attamen Gregorius nazianzenus, quamvis matres impellat ut earum filii baptizentur aetate tenerrima, satis habet statuere aetatem trium annorum. Cf. Oratio XL in sanctum baptisma, 17 et 28: PG 36, 380 et 399. 494 5. Odista je običaj krštavanja djece doživio određeni zastoj tijekom četvrtog stoljeća. U ono, naime, doba kad su čak i odrasli odgađali svoju krćansku inicijaciju bojeći se budućih grijeha i javne pokore, mnogi su roditelji zbog istih razloga odgađali krštenje svoje djece. No, istodobno su oci i naučitelji poput Bazilija, Grgura Niskog, Ambrozija, Ivana Zlatoustog, Jeronima i Augustina, premda su sami bili zbog istih razloga kršteni kao odrasli, oštro upozoravali protiv takve nemarnosti, zaklinjući odrasle da ne odgađaju krštenje koje je nužno za spasenje. 6 Neki od njih zalagali su se također za kršta- vanje djece. 7 Nauk Učiteljstva 6. Rimski prvosvećenici i crkveni sabori također su često podsje¬ ćali kršćane kako im je dužnost brinuti se za krštenje svoje djece. Krajem 4. stoljeća drevna praksa krštavanja djece kao i odraslih za »oproštenje grijeha« suprotstavljena je pelagijevskom učenju. Ta praksa — kako su isticali Origen i sv. Ciprijan još prije sv. Augusti¬ na 8 — potvrđivala je da Crkva vjeruje u opstojnost istočnoga grije¬ ha, iz čega je slijedila još očitija potreba da se i djeca krste. U tom su se smislu zauzimali i pape Siricije 9 i Inocent I. 10 Napokon je koncil u Kartagi godine 418. osudio »one koji niječu da treba krsti¬ ti djecu što tek iziđoše iz majčine utrobe« i tvrdi da »snagom pravila vjere« katoličke Crkve o istočnom grijehu »također najmanje, koji još osobno nisu mogli počiniti nikakva grijeha, istinski primaju kršte¬ nje za oprošten je grijeha — da bi preporođen j em bilo u njima očiš¬ ćeno ono što su rođenjem primili«. 11 8 Origenes, In Leviticum hom. 8, 3: PG 12, 496; In Lucam hom. 14, 5: PG 13, 1835; S. Cyprianus, Epist. 59, 5: PL 3,1018B, ed. Hartel ( CSEL 3) p. 720; S. Augustinus, De peccatorum meritis et remissione et de baptismo parvu - lorum 1, 17—19, 22—24: PL 44, 121—*122; De gratia Christi et de peccato originali lib. 1, 32, 35: ibid 377: De praedestinatione sanctorum 13, 25: ibid., 978; Opus imperfectum contra lulianum , lib. 5, 9: ibid. 1439. 9 Epist. «Directa ad decessorem» ad Himerium episc. Tarraconensem , 10 febr. 385, n. 2: DS (= Denzinger-Schonmetzer, Enchiridion symbolorum... Herder , 1965), n. 184. 10 Epist. «Inter ceteras Ecćlesiae Romanae» ad Silvanum et ceteros synodi Milevitanae patres, 27 ian. 417, § 5: DS 219. 11 Can. 2: Mansi 3, 811—814 et 4, 327 AB; DS 223. 49 5 7. Ilaec doctrina constanter inculcata et vindicata est decursu me- dii aevi. Viennense praesertim concilium, anno 1312, clara in luče posuit «tam parvulis quam adultis conferri in baptismo informantem gratiam et virtutes » et non solum culpam remitti. 12 Florentinum vero concilium, anno 1442, eos reprehendit qui hoc sacramentum dif- ferendum contendunt, admonetque infantibus « quamprimum com- mode fieri potest, debere conferri >► baptisma « per quod eripiuntur a diaboli dominatu et in Dei filios adoptantur ». 13 Tridentinum autem concilium damnationem a Carthaginiensi con- cilio latam iterat, 14 atque argumentum sumens ex [1142] verbis a lesu Nicodemo dictis, declarat neminem « post evangelium promulgatum sine lavacro regenerationis aut eius voto » iustificari posse. 15 Inter errores, qui a concilio anathemate plectuntur, notatur opinio anabap- tistarum asseverantium « praestare omitti eorum (parvulorum) bap¬ tisma, quam eos non actu proprio credentes baptizari in sola fide Ecclesiae». 16 8. Varia concilia regionalia et synodi, quae post Tridentinum con¬ cilium celebrata sunt, pari firmitate docuerunt necessitatem parvulos baptizandi. Etiam Paulus VI perantiquam de hac re doctrinam sollem- niter revocavit, declarans « baptismum etiam parvulis esse conferen- dum, qui nihil peccatorum in semetipsis adhuc committere potuerint, ita ut gratia supernaturali in ortu privati, renascantur ex aqua et Špiritu sancto ad vitam divinam in Christo lesu », 17 9. Documenta magisterii quae supra relata sunt ad repellendos er¬ rores praecipue spectabant; longe tamen abest ut divitias exhauriant doctrinae de baptismo, qualis exponitur in Novo Testamento, in ss. patrum catechesibus et in ecclesiae doctorum institutione: baptismus enim praevenientem amorem Patris manifestat, Filii paschalis my- sterii participes facit homines, novam in Špiritu vitam cum ipsis communicat, eosdem in Dei hereditatem introducit, atque corpori Christi aggregat, quod est Ecclesia. 10. Quae cum ita se habeant, verba quibus Christus in Evangelio secundum Ioannem nos admonet: « Nisi quis natus fuerit ex aqua et Špiritu, non potest introire in regnum Dei », 18 accipienda sunt tam- 12 Viennense concilium: Mansi 25, 411 CD; DS 903—904. 13 Florentinum Concilium, sess. 11: DS 1349. 14 Sess. 5, can. 4: DS 1514. Cf. Carthaginiense concilium anno 418, v. supra, n. 11. 496 7. Kroz srednji je vijek taj nauk trajno potvrđivan i branjen. Po¬ sebno je koncil u Vienneu godine 1312. istaknuo da se u »krštenju djeci kao i odraslima daje posvetna milost i kreposti« a ne samo oproštenje grijeha. 12 Koncil u Firenzi g. 1442. odbija mišljenje da bi trebalo odgađati davanje toga sakramenta te potiče da novorođenima krštenje »treba udijeliti, što je prije moguće«, jer su »po njemu izuzeti od vlasti zloduha te se usvajaju za djecu Božju«. 13 Tridentski koncil ponavlja osudu koncila u Kartagi 14 i, pozivajući se na Kristove riječi Nikodemu, izjavljuje da »nakon proglašenja Evanđelja« nitko ne može postići opravdanje »bez preporodnog pra¬ nja ili želje primiti ga«. 15 Među zabludama udarenima koncilskim izopćenjem nalazi se i anabaptističko mišljenje prema kojemu bi bilo bolje »ispuštati njihovo (tj. dječje) krštenje nego krstiti ih budući da oni osobno ne vjeruju vjeru Crkve«. i6 8. Različiti pokrajinski koncili i sinode nakon Tridentskog koncila jednako su odlučno naučavali da treba krstiti djecu. Također je Papa Pavao VI. svečano potvrdio drevni nauk izjavljujući da se »krštenje treba dijeliti i djeci koja još ne mogaše počiniti osobnog grijeha, kako bi se oni — rođeni bez nadnaravne milosti, iz vode i Duha Svetoga iznova rađali na božanski život u Kristu Isusu«. 17 9. Dosad navedeni dokumenti učiteljstva poglavito su se odnosili na odbijanje zabluda te ne iscrpljuju bogatstvo nauka o krštenju kako je izloženo u Novom zavjetu, u katehezi svetih otaca i u naučavanju crkvenih naučitelja. Krštenje je odista izraz predusretljive Očeve ljubavi, sudjelovanje u Sinovljevu Vazmenom Otajstvu, priopćavanje novoga života u Duhu. Ono uvodi ljude u Božju baštinu, pritjelovlju- je ih Tijelu Kristovu koje je Crkva. 10. Kad je tome tako, Kristovo upozorenje u Ivanovu Evanđelju: »Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljev¬ stvo nebesko« 18 , treba shvatiti kao poziv na sveobuhvatnu i beskrajnu 15 Sess 6, cap. 6: DS 1524. 16 Sess. 7, can. 13: DS 1626. 17 Sollemnis professio fidei, n. 18: A AS 60 (1968) 440; EV III, 554. 18 Io 3, 5. 32 Seper 4 97 quam universalis et infiniti amoris invitatio; verba sunt Patris qui filios universos vocat eisque maximum [1143] bonum exoptat. Qua irrevocabili vocatione instanter premente, homo nequit se indifferen- tem habere vel neutrius partis esse, quia nonnisi eam accipiendo đesti- natum šibi finem adipisci valet. Ecclesiae missio 11. Ecclesia officium habet illi missioni respondendi quam Christus post resurrectionem suam apostolis concredidit, quaeque modo peču- liariter sollemni in Evangelio secundum Matthaeum refertur: « Data est mihi omnis potestas in caelo et in terra; euntes ergo docete omnes gentes, baptizantes eos in nomine Patris et Filii et Spiritus sancti ». 1{) Fidei transmissio atque baptismi administratio, quae ex hoc Christi mandato arcte inter se colligantur, necessariae partes habendae sunt Ecclesiae missionis, quae universalis est nec umquam poterit desinere esse tališ. 12. Quam quidem missionem Ecclesia iam inde a primaeva aetate ita intellexit, et quidem non solum quoad adultos. Verba enim quae Iesus Nicodemo dixerat, Ecclesia semper ita intel- lexit scilicet « parvulos baptismate non esse privandos »- 20 Haec ver¬ ba revera habebant formam adeo universalem atque absolutam ut a patribus apta retinerentur ad necessitatem baptismi statuendam et a magisterio expresse ad parvulos applicarentur: 2J pro eis quoque hoc sacramentum habendum est introitus in populum Dei 22 et propriae salutis ianua. 13. Sua itaque docendi et agendi ratione Ecclesia ostendit se nullam aliam novisse viam, praeter baptismum, ad certo [1144] procurandum parvulis ingressum in aeternam beatitudinem; quapropter ipsa cavet ne acceptam a Domino missionem neglegat praebendi omnibus qui baptizari possunt regenerationem « ex aqua et Špiritu sancto ». Quod autem attinet ad illos infantes qui decesserunt sine baptismate, Eccle¬ sia nihil aliud agere potest nisi eos misericordiae Dei committere, ut reapse facit in ritu funerum pro iis condito. 23 19 Mt 28, 19; Mc 16, 15—16. 20 Ordo baptismi parvulorum, Praenotanda, n. 2, p. 15: EV III, 1128. 21 Cf. supra, n. 8, laudatos patrum locos; nn. 9—13, conciliorum. Add. potest Professio fidei patriarchae Dosithaei hierosolymitani (an. 1672): Mans 34, 1746. 498 ljubav. To su riječi kojima Otac poziva svu djecu želeći im svako dobro. Taj neopozivi i usrdni zov ne može čovjeka ostaviti ravno¬ dušnim i neopredijeljenim; on, naime, ne može, ne odazove li se tome pozivu, ostvariti svoju sudbinu. Poslanje Crkve 11. Crkva je dužna ispuniti poslanje što ga je Krist nakon uskr¬ snuća povjerio Apostolima, a o kojemu osobito svečano izvješćuje Matejevo Evanđelje: »Dana mi je sva vlast nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode mojim učenicima. Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!« 19 Prenošenje vjere i krštavanje, jedno i drugo čvrsto povezano s tim Gospodnjim nalogom, sastavnice su crkvenoga poslanja koje je sveopće te nikad ne može postati dru¬ gačijim. 12. Crkva je od davne davnine tako shvatila svoje poslanje, i ne samo s obzirom na odrasle. Ona je doista Isusove riječi Nikodemu tako shvaćala da »se djeci ne smije uskraćivati krštenje«. 20 Te Isusove riječi Nikodemu doista su tako sveobuhvatne i apsolutne da su ih oci smatrali sposobnima za utvrđenje nužnosti krštenja, a Učiteljstvo ih je izričito primijenilo na djecu. 21 I za djecu je taj sakrament ulazak među Božji narod 22 i vrata osobnog spasenja. 13. Tako je svojim učenjem i praksom Crkva pokazala da osim krštenja ne poznaje drugoga sredstva kojim bi djeci osigurala pristup u vječno blaženstvo. Stoga se ona čuva da ne bi zanemarila poslanje koje je od Gospodina primila da »iz vode i Duha iznova rađa« sve one koji se mogu krstiti. Što se pak tiče djece koja umiru bez kršte¬ nja, Crkvi ne ostaje drugo nego povjeriti ih Božjem milosrđu, kao što to i čini u sprovodnom obredu koji je priređen za takvu djecu. 23 22 «Nihil agitur aliud, cum parvuli baptizantur, nisi ut incorporentur ecclesiae, id est, Christi corpori membrisque socientur», scribit s. Augustinus (De peccatorum meritis et remissione et de baptismo parvulorum , lib. 3, c. 4, n. 7; PL 44, 189; cf. lib. 1, c. 26, n. 38: ibid. 131). 23 Ordo exsequiarum, ed. typica, Romae, 15 augusti 1969, nn. 82, 231—237. 499 14. Quod infantes fidem suam nondum per se profiteri queunt, minime impedit quominus ecclesia eis hoc sacramentum conferat, cum revera in sua ipsius fide eos baptizet. Istud doctrinae caput iam a sancto Augustino clare definitum est; scribebat enim: « Offeruntur quippe parvuli ad percipiendam spiritualem gratiam, non tam ab eis quorum gestantur manibus (quamvis et ab ipsis, si et ipsi boni fide- les sunt), quam ab universa societate sanctorum atque fidelium . . . Tota hoc ergo Mater Ecclesia, quae in sanctis est, facit, quia tota omnes, tota singulos parit ». 24 Quam doctrinam sanctus Thomas Aqui- nas ac post illum omnes theologi resumunt: infans qui baptizantur non per se ipsum seu per proprium actum sed per alios credit, « per fidem Ecclesiae quae ei communicatur^. 25 Eadem doctrina proponi- tur etiam in instaurato baptismi rituali, cum celebrans parentes et patrinum ac matrinam rogat ut fidem Ecclesiae profiteantur in qua parvuli baptizantur. 26 15. Quamvis vero conscia sit Ecclesia de efficacitate suae fidei, quae in baptismo infantium operatur, necnon de validitate sacra- menti quod eis confert, quosdam tamen in sua praxi limites agnoscit, cum infantem, extra periculum mortis, non admittat ad sacramentum nisi de parentum consensu et seria [1145] cautione accepta ut bapti- zato institutio catholica tradatur: 27 ipsi enim cura est sive de natura- libus parentum iuribus, sive de exigentiis fidei progressus in parvulo. Pars secunda RESPONSA AD DIFFICULTATES HOC TEMPORE EXORTAS 16. Ratione habita doctrinae supra memoratae, iudicandae sunt nonnullae opiniones quae hoc tempore de parvulorum baptismo pro- feruntur, quibus legitimitas huius usus qua regulae generalis in con- troversiam adducitur. Baptismi cum actu fidei connexio 17. Nonnulli, cum animadvertant in scriptis Novi Testamenti bap- tismum praedicationem evangelii consequi, praeviam animi conver- 24 Epist. 98, 5: PL 33, 362: CSEL 34, p. 526; cf. Sermo 176, c. 2, n. 2; PL 38, 950. 25 Summa theologica, lila, q . 69, a. 6, ad 3; cf. q. 68, a. 9, ad 3. 26 Ordo baptismi parvulorum , Praenotanda, n. 2: EV III, 1128; cf. n. 56. 27 Diuturna enim exstat traditio, ad cuius auctoritatem appellarunt s. Thomas 500 14. To što djeca još ne mogu osobno ispovijediti svoju vjeru ne priječi Crkvu podijeliti im taj sakrament; ona ih naime krsti u svojoj vjeri. Taj je nauk jasno utvrdio već sv. Augustin koji je pisao: »dje¬ cu na primanje duhovne milosti ne donose toliko oni što ih nose na rukama (premda i oni ako su dobri vjernici), koliko sva zajednica svetaca i vjernika... Tu, dakle, djeluje sva Crkva, majka svetaca, jer ona cijela rađa sve i svakog napose«. 2,i Taj nauk preuzima sv. Toma Akvinski i za njim svi teolozi: dijete koje se krsti ne vjeruje samo, osobnim činom vjere, nego po drugima, po »vjeri Crkve koja mu se priopćuje«. 25 Taj isti nauk izložen je i u novom obredniku za krštenje, kad krstitelj poziva roditelje, kumove i kume da ispovijede vjeru Crkve »u kojoj se djeca krste«. 26 15. Koliko god bila svjesna učinkovitosti vjere u krstu djece i va¬ ljanosti sakramenta koji im podjeljuje, Crkva ipak priznaje granice te svoje prakse. Izuzevši slučaj smrtne opasnosti, ona, naime, ne pri¬ pušta sakramentu bez pristanka roditelja i bez ozbiljna jamstva da će krštenom djetetu biti osiguran katolički odgoj. 27 Tako ona računa i na prirodno pravo roditelja i na zahtjeve djetetova rasta u vjeri. Drugi dio ODGOVOR NA SUVREMENE TEŠKOĆE 16. U svjetlu iznesenog nauka treba prosuđivati neka mišljenja što se u naše vrijeme iznose o krstu djece s namjerom da se dovede u pitanje zakonitost tog običaja u smislu općega pravila. Povezanost krštenja s činom vjere 17. Primjenjujući da u spisima Novoga zavjeta krst dolazi nakon navještanja Evanđelja, da pretpostavlja obraćenje te ga prati ispovi- Aquinas, Ila—ilac q . 10) a . 12 corp. et Benedictus XIV (Instr. Postremo mense da ta 28 febr. 1747, nn. 4—5: DS 2552—2553) iuxta quam haud bap- tizandus est infans e parentibus infidelibus vel hebraeis ortus, extra mortis periculum (CJC can. 750, § 2), invitis iisdem parentibus; id est nisi ipsi hoc petierint et cautiones praebuerint. 501 sionem exigere atque cum fidei professione coniungi, ac praeterea gratiae effectus (videlicet remissionem peccatorum, iustificationem, regenerationem, vitae divinae participationem) plerumque e fide po- tiusquam e sacramento pendere, 28 proponunt ut hic ordo: praedicatio, fides, sacramentum, vim normae accipiat atque, extra mortis peri- culum, ad parvulos extendatur et pro eis obligatorius instituatur catechumenatus. 18. Sine dubio apostolorum praedicatio ordinarie ad adultos diri- gebatur atque primi baptizati fuerunt homines ad christianam fidem conversi. Cum autem haec facta referantur in libris Novi Testamenti id opinionem ingerere potest illic nonnisi in fidem adultorum consi- derationem intendi. At consue[1146]tudo parvulos baptizandi ut supra memoratum est innititur in traditione immemorabili quae ex apostolis originem ducit, cuiusque momentum recusari nequit; praeterea num- quam confertur baptismus sine fide, quae pro parvulis est fides Ec- clesiae. Insuper, iuxta doctrinam concilii Tridentini de sacramentis, bap- tisma non est mere signum fidei, sed etiam eius causa. 29 In baptizatis operatur «internam illuminationem », ideoque recte liturgia byzan- tina illud nuncupat «sacramentum illuminationis » vel simpliciter «illuminationem », videlicet fidem receptam, quae animos invadit ut caecitatis velamen coram Christi splendore tollatur. 30 Baptismi convenientia cum gratia personaliter suscipienda 19. Affirmatur praeterea quamlibet gratiam, utpote quae alicui personae destinetur, ab eo, qui eandem recipit, conscio modo accipi atque fieri propriam debere; cui rei efficiendae infans prorsus impar est. 20. At infans est revera persona, multo antea quam id significare valeat per actus conscientiae et libertatis; et qua tališ, ipse iam fieri potest per sacramentum baptismi filius Dei et coheres Christi. Postea, ubi primum conscientiae et libertatis exercitium haberi poterit, tune his facultatibus praesto erunt vires quae per gratiam baptismi animo inditae fuerunt. 2)8 Cf. Mt 28, 19; Mc 16, 16; Act 2, 37—41; 8, 35—38; Rm 3, 22, 26; Gal 3, 26. 29 Concilium Tridentinum, sess. 7, Decr. de sacramentis , can. 6: DS 1606. 30 Cf. 2Cor 3, 15—16. 502 jest vjere te da, štoviše, učinci milosti (oproštenje grijeha, opravda¬ nje, preporod, i sudjelovanje u božanskom životu) redovito više ovise o vjeri nego o sakramentu, 28 neki predlažu da se taj slijed: »navješta- nje—vjera—sakrament« — proglasi pravilom te da se primjenjuje i na djecu, osim u slučaju smrtne opasnosti. Tako bi za djecu trebalo uspostaviti obvezatni katekumenat. 18. Nema sumnje da je apostolsko propovijedanje redovito bilo namijenjeno odraslima te da su prvi krštenici bili obraćenici na kršćansku vjeru. Budući da Novi zavjet izvješćuje o takvim doga¬ đajima, moglo bi se pomisliti da on računa samo s vjerom odraslih. Međutim, kako smo vidjeli, običaj krštavanja djece temelji se na drevnoj predaji apostolskoga podrijetla. Važnost te predaje ne može se zanemariti. Osim toga, krštenje se nikad nije obavljalo bez vjere, koja je kad je riječ o djeci, vjera Crkve. S druge pak strane, prema nauku Tridentskog koncila o sakra¬ mentima krštenje nije samo znak nego i uzrok vjere. 29 Ono u kršte- niku proizvodi »unutrašnje prosvjetljenje«, te bizantska liturgija s pravom krštenje naziva »sakramentom prosvjetljenja« ili naprosto »prosvjetljenjem«, odnosno primljenom vjerom koja prožima dušu budući da pred bljeskom Kristovim pada zastor sljepoće. 30 Krštenje i osobno primanje milosti 19. Tvrdi se također da svaka milost, budući je namijenjena odre¬ đenoj osobi, mora biti svjesno prihvaćena i usvojena od onoga koji je prima — za što je pak dijete sasvim nesposobno. 20. Doista je dijete osoba mnogo prije nego što je sposobno to iskazati svjesnim i slobodnim činima. Kao osoba može postati djete¬ tom Božjim i subaštinikom Kristovim po sakramentu krsta. Njegova svijest i sloboda mogu zatim počevši od svoga buđenja, raspolagati moćima koje su u dušu ulivene krsnom milošću. 503 Baptismi convenientia cum parvuli libcrtatc 21. Obicitur praeterea parvulorum baptismum ipsorum libertati officere. Etenim contra personae dignitatem est ut iisdem imponantur religiosae obligationes in futurum tempus servandae, quas ipsi for- tasse repudiaturi sunt. Melius igitur [1147] est si ea tantum aetate sacramentum conferatur, qua ipsi liberae sponsionis capaces facti erunt. Interea parentes atque educatores se caute gerere et a quavis sollicitatione abstinere debent. 22. At huiusmodi agendi ratio prorsus fallax censenda est: nulla libertas humana tam pura exsistit, ut a quovis influxu immunis esse possit. Si ipse rerum naturalium ordo consideretur, animadvertimus parentes pro filiis optiones facere circa ea quae ipsorum vitae neces- saria sunt et ad veros valores eosdem dirigunt. Agendi ratio familiae quae se profiteatur neutrius esse partis circa religiosam pueri vitam, fit reapse damnosa optio, quippe quae essentiali quodam bono eum privet. Praesertim, qui contendunt per sacramentum baptismi vim inferri parvuli libertati, ii non animadvertunt omnes homines, etiam non baptizatos, qua creaturas adstringi erga Deum officiis quae praeter- mitti non possunt, quaeque baptismus confirmat et in filiali adoptione effert. Pariter non animadvertunt in Novo Testamento ingressum in christianam vitam nobis exhiberi non veluti quandam formam servi- tutis vel coercitionis, sed tamquam aditum ad veram libertatem. 31 Accidere quidem poterit, ut puer, cum adoleverit, obligationes e baptismo suo manantes respuat. Attamen eius parentes, quamvis hac de causa dolore affici possint, nihil certe habebunt quod eos paeni- teat, si, ut ipsorum ius et officium erat, baptismum et christianam educationem filio procuraverint. 32 Nam, secus ac res se habere videan- tur, fidei germina in eius animo condita fortasse aliquando revivis- cent, parentibus etiam adiuvantibus patientia et amore, oratione et genuino fidei testimonio. [1148] Baptismus in societatis adiunctis consideratus 23. Sunt praetera qui, ad illum nexum advertentes quo persona coniungitur cum societate, existiment expedire quidem ut infantes baptizentur in societate quae formam homogeneam exhibeat, in qua 31 Io 8, 36; Rm 6, 17—22; 8, 21; Gal 4, 31; 5, 1, 13; 1 Pt 2, 16, etc. 32 Hoc officium et ius, explanatum a concilio Vaticano II in sua declar. Digni - 504 Krštenje i sloboda djeteta 21. Prigovara se također da bi krst djece bio atentat na njegovu slobodu; da je protivno dostojanstvu osobe nametati im buduće vjer¬ ske obveze koje će oni možda poslije odbaciti. Bilo bi prema tome bolje podijeliti im sakrament u doba kad bi oni bili sposobni slobodno se obvezati. U međuvremenu bi se roditelji i odgojitelji morali po¬ našati suzdržano, izbjegavajući svaki pritisak. 22. Takvo međutim ponašanje treba smatrati sasvim prijetvornim. Nema takve ljudske slobode koja bi bila izuzeta od ikojeg utjecaja. Već na naravnom području roditelji donose odluke koje su prijeko potrebne za život njihove djece te ih usmjeravaju prema pravim vrijednostima. Obitelj koja bi se ponašala kao da želi biti neopre¬ dijeljena s obzirom na vjerski život djeteta, u praksi bi izvršila negativan izbor lišavajući ga bitnoga dobra. Kad se tvrdi da sakrament krsta priječi dječju slobodu, zaboravlja se da svaki čovjek, i nekršten, ako je stvorenje, ima s obzirom na Boga neizbrisivih obveza, a krst te obveze samo prihvaća i uzdiže na razinu posinstva. Također se zaboravlja da nam Novi zavjet ulazak u kršćanski život ne predstavlja kao robovanje ili prisilu nego kao istinsko oslobođenje. Nema sumnje da se može dogoditi da dijete kad odraste odbaci obveze svoga krštenja. Koliko god to roditeljima bilo teško oni nemaju razloga sebi predbacivati što su ga dali krstiti i što su ga kršćanski odgojili, kako je bilo njihovo pravo i njihova dužnost 32 Doista, makar se drugačije činilo, klice vjere što su posađene u djetinju dušu po¬ novno mogu oživjeti, a roditelji pridonose tome svojom strpljivošću, ljubavlju, molitvom i istinskim svjedočenjem svoje vjere. Krštenje u suvremenim društvenim prilikama 23. Ima i takvih koji, računajući na povezanost osobe s društvom u kojem živi, drže da bi krst djece bio na mjestu u homogenom dru¬ štvu gdje vrijednosti, mišljenja i običaji tvore skladni sustav, no da latiš humanae, n. 5 [EV I, 1057J inter nationes agnoscitur: Universa De- claratio hominis iurium, art. 26, n. 3. 505 scilicet valores, iudicia et mores quoddam efficiant cohaerens syste- ma; esse tamen haud opportunum in hodiernis societatibus quae plu- ralisticae dicuntur, quae scilicet instabili valorum aestimatione et opinionum conflictatione distinguuntur. Quibus in adiunctis, dicunt expedire ut differatur baptismus, donec satis maturuerit candidati personalitas. 24. Sine dubio Ecclesia non ignorat šibi debitam rationem haben- dam esse realitatis socialis. Homogeneitatis tamen et pluralismi cri- teria vim tantum indicativam habent, neque accipienda sunt pro nor- mativis principiis, cum imparia sint ad solvendam quaestionem pro- prie religiosam, quae suapte natura ad Ecclesiam et ad christianam familiam pertinet. Criterium enim « homogeneae societatis » permittit quidem legi- timum haberi parvulorum baptismum, si societas est christiana; idem tamen criterium conducere potest etiam ad hane legitimitatem ne- gandam, cum christianae familiae numero pauciores sunt, quia in societate maiore ex parte adhuc pagana degunt vel in republica quae atheismum militantem propugnat; quod quidem, ut patet, minime admitti potest. Criterium vero «pluralisticae societatis haud plus valet quam criterium supra memoratum, quia in huiusmodi societate familia et Ecclesia libertate agendi fruuntur, ac proinde christianam institutio- nem procurare possunt. Ceterum, qui historiam perpendat, probe noverit quantopere cohi- bita esset missionalis Ecclesiae dilatatio primiš saeculis, si tune tempo- ris criteria ista « sociologica » observata essent. Accedit quod nostro tempore nimium saepe appellatio fit ad « pluralismum », ut inopi- nato sane modo imponantur fidelibus agendi rationes, quae reapse eos in suo libertatis christianae iure impediunt. [1149] In societate igitur, cuius mentis habitus, mores ac leges, iam non amplius ab evangelio normas sumunt, maxime interest ut in perpen- dendis quaestionibus, quae a baptismo parvulorum oriuntur, in primiš ratio habeatur naturae et missionis propriae ecclesiae. Populus Dei, etsi societati humanae admisceatur atque ex diversis gentibus diver- sisque culturis constet, nihilominus suam habet «identitatem », quae fidei et sacramentorum unitate distinguitur. Eodem špiritu eademque spe animatus, ipse quandam efficit organicam compaginem, quae apud varios hominum coetus apta est ad gignendas strueturas šibi 506 bi bilo neprikladno djecu krstiti u suvremenom pluralističkom dru¬ štvu koje je označeno nesigumošću vrijednosti i ideološkim sukobima. Kažu da bi u takvim prilikama valjalo odgoditi krštenje dok kandidat ne postigne dovoljnu osobnu zrelost. 24. Crkva doista ne zaboravlja da mora računati s društvenom stvarnosti. Međutim su kriteriji homogenosti i pluralizma samo indi¬ kativni, a ne direktivni principi. Oni su naime neprikladni za rješa¬ vanje pitanja koje je izuzetno vjersko te po svojoj naravi pripada na Crkvu i kršćansku obitelj. Kriterij »homogenoga društva« mogao bi potvrditi opravdanost krštavanja djece ukoliko bi društvo bilo kršćansko, ali bi to mogao i zanijekati kad bi kršćanske obitelji bile manjina u društvu pretežito poganskom ili u vlasti borbenog ateizma. To je bez sumnje nepri¬ hvatljivo. Ni kriterij »pluralističkog društva» nije jači od prethodnoga. U ta¬ kvu naime društvu obitelji i Crkva mogu slobodno djelovati, mogu, dakle, dati, pružiti kršćanski odgoj. Uostalom, dovoljno je zaviriti u povijest da se uvjerimo kako bi primjena takvih »socioloških« kriterija u prvim stoljećima bila one¬ mogućila misionarski zamah Crkve. Treba također spomenuti kako se u naše vrijeme događa da se paradoksalno poziva na pluralizam kako bi se vjernicima nametnulo ponašanje koje im uistinu priječi služenje njihovom kršćanskom slobodom. U društvu gdje se mentalitet, običaji i zakoni više nadahnjuju Evanđeljem izvanredno je važno da se kod postavljanja pitanja o krštavanju djece nadasve računa s vlastitom naravi i poslanjem Crkve. Narod Božji, iako je umiješan u ljudsko društvo i sabran iz različitih naroda i kultura, ipak posjeduje vlastitu istovjetnost ozna¬ čenu jedinstvom vjere i sakramenata. Nadahnut istim duhom i istom nadom, on je organska cjelina sposobna u raznim ljudskim skupina¬ ma stvarati ustrojstva koja su mu potrebna za rast. Crkveno sakra- mentalno dušobrižništvo, poimence krštavanje djece, treba da se 507 ad crescendum necessarias. Pastoralis Ecclesiae actio circa sacramen- ta, peculiarique modo circa parvulorum baptisma, aptanda est huic rerum statui, minime vero e criteriis, quae unice e scientiis huma- nis hauriuntur, pendere debet. Infantium baptismus in pastorali actione circa sacramenta 25. Alia denique additur obiectio contra infantes baptizandi morem, quasi procedat e pastorali ratione, quae missionali afflatu careat, cui- que maiori curae sit sacramentum ministrare quam fidem excitare et evangelii actuositatem promovere. Quem morem retinendo, Eccle- siam cedere dicunt tentationi ad numerum respiciendi et socialem statum stabiliendi; incitare ad magicum quemdam sacramentorum conceptum servandum, cum contra eius munus sit ad activitatem missionalem attendere, christianorum fidem adducere ad maturita- tem, eorum promovere liberam et consciam sponsionem idoque quos- dam itineris gradus in sua postorali ratione circa sacramenta ad- mittere. 26. Profecto Ecclesiae apostolatus eo tendere debet, ut vivida fides suscitetur atque genuina christiana vita foveatur; at ea quae ratio pastoralis erga adultos requirit in sacramentorum ađministratione, nequeunt parvulis simpliciter applicari, qui, ut supra memoratum est, «in fide Ecclesiae^ baptizantur. Praeterea haud parvi penden- da est sacramenti necessitas, quae [1150] totum suum momentum et vim urgentem servat, praecipue cum parvulo procuranđum sit in- finitum vitae aeternae bonum. Quod autem attinet ad sollicitudinem respiciendi numerum, id, si recte intellegatur, tantum abest ut habeatur pro Ecclesia tentatio vel malum, ut sit revera eius officium et bonum. Ecclesia, enim, quae a sancto Paulo ut Christi « corpus » et « plenitudo » def ini tur, 33 visi- bile est in mundo Christi sacramentum; eius missio est ad omnes homines extendere sacramentale vinculum, quo Domino suo glorifi- cato coniungitur. Ideoque non potest facere quin optet ut primum et fundamentale sacramentum, hoc est baptismus, omnibus, parvulis aeque ac adultis, conferatur. Si ita intellegatur, praxis administrandi baptismum parvulis vere evangelica est, quippe quae vim testimonii prae se ferat, patefacit enim nos a Deo praeveniri, eiusque gratuito amore vitam nostram 33 Eph 1, 23. 508 uključi u taj kontekst, a da ne zavisi o kriterijima koji se crpe samo iz ljudskih znanosti. Krst djece u sklopu sakramentalnog dušobrižništva 25. Napokon susrećemo još jedan prigovor protiv krštavanja djece. On proizlazi iz dušobrižništva koje je lišeno misionarskog poleta, koje je više zabrinuto za dijeljenje sakramenata nego za buđenje vjere i promicanje evanđeoskog zauzimanja. Kažu da Crkva, želeći sačuvati takvo stanje, upada u napast da više drži do brojnosti i do institucija (establishment), te da ohrabruje održavanje »magijskog shvaćanja*« sakramenata, dok bi joj dužnost bila posvetiti se misionarskoj dje¬ latnosti, poticati sazrijevanje vjere, poticati kršćane na svjesno i slobodno zauzimanje, te u skladu s tim — prihvatiti određenu po¬ stupnost u sakramentalnom dušobrižništvu. 6. Crkveni apostolat bez sumnje treba težiti poticanju žive vjere i doista kršćanskog življenja, ali se zahtjevi sakramentalnog dušo¬ brižništva za odrasle ne mogu doslovno primjenjivati na djecu koja su, kao što je već istaknuto, krštena »u vjeri Crkve«. Ne smije se, osim toga, olako shvaćati nužnost sakramenta koja zadržava svu svoju vrijednost i hitnost nadasve kad je riječ o tome da se djetetu osigura neizmjerno dobro vječnoga života. Sto se tiče skrbi za brojnost, ako se dobro shvati, to za Crkvu nije napast ili zlo nego dužnost i dobro. Doista, Crkva koju sv. Pavao označuje »tijelom« i »punoćom« Kristovom, 33 u svijetu je kao vidljivi Kristov sakrament. Njezino je poslanje na sve ljude proširiti sakra- mentalni vez koji ih povezuje s njihovim proslavljenim Gospodinom. Stoga ona ne može odustati od želje da svima, djeci i odraslima, pruži prvi i temeljni sakrament krsta. Tako shvaćena praksa krštavanja djece izvorno je evanđeoska bu¬ dući da ima vrijednost svjedočenja. Ona odista iskazuje Božju ini¬ cijativu prema nama i nezasluženu ljubav kojom okružuje naš život: 509 circumfundi: « non quasi nos dilexerimus Deum, sed quoniam ipse dilexit nos . . . Nos diligimus, quia ipse prior dilexit nos ». 3 '‘ Quae autem etiam ab adultis ad baptismum suscipiendum postulantur, 35 oblitterari non sinunt id quod scriptum est: « Non ex operibus iusti- tiae quae fecimus nos, sed secundum suam misericordiam salvos nos fecit per lavacrum regenerationis et renovationis Spiritus sancti Pars tertia NONNULLAE PASTORALES NORMAE DIRECTORIAE 27. Etsi impossibile est quasdam hodiernas admittere sententias, quales eae sunt quae contendunt prorsus esse tollendum usum par- vulos baptizandi, vel arbitrio relinquendum, certis de causis, utrum baptismus statim conferatur an prolafl 151]tetur, non potest tamen negari necessitas pastoralis laboris profundioris atque aliqua ex parte renovati cuius principia et summa lineamenta nunc expedit indicare. Principia huius pastoralis navitatis 28. Magni interest in primiš in memoriam revocare baptismum parvulorum habendum esse grave officium; quaestiones quae de eo pastoribus ponuntur, non aliter solvendae sunt nisi fideliter atten- dendo ad doctrinam et perpetuam praxim Ecclesiae. Actio pastoralis circa parvulorum baptisma concrete regenda est duobus principiis, quorum alterum priori subicitur. 1) Baptismus, ad salutem necessarius, signum est et instrumentum praevenientis amoris Dei, qui ab originali peccato liberat, atque vitae divinae consortium communicat: ex se, horum bonorum donum pro parvulis differendum non est. 2) Cautiones praestandae sunt, ut hoc donum per genuinam fidei et vitae christianae educationem ita crescere possit, ut sacramentum totam suam « veritatem » attingat. 37 Istae cautiones regulariter prae- stantur a parentibus vel propinquis, etsi suppleri possunt variis modis in christiana communitate. Si tamen istae cautiones revera seriae non sunt, id causa esse poterit cur sacramentum differatur; si denique certo nullae sunt, sacramentum denegandum est. 34 i lo 4, 10, 19. 35 Cf. Concilium Tridentinum, sess. VI, De iustificatione, cap. 5—6, can 4 et 9: DS 1525—1526, 1554, 1559. 510 «nismo mi ljubili Boga, nego je on prvi nas ljubio«. 34 I kad je riječ o odraslima s obzirom na primanje krštenja, 3 * 3 ne smije se zaboraviti da nas Bog »ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu — spasi kupelj u ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti«. 36 Treći dio SMJERNICE ZA DUŠOBRIŽNIŠTVO 27. Premda su neprihvatljivi neki suvremeni zahtjevi poput za¬ htjeva za potpuno odustajanje od krštavanja djece ili za prepuštanje samovoljnosti odluke između brzog ili odgođenog krštenja, ne može se zanijekati da je potrebno produbiti i u određenom smislu obnoviti dušobrižničke napore. Naznačit ćemo načela i osnovna usmjerenja. Načela 28. Važno je istaknuti da krštenje djece treba smatrati ozbiljnom obvezom. Pitanja koja se u vezi s tim postavljaju pred dušobrižnika ne mogu se rješavati bez vjernosti nauku i praksi što trajno u Crkvi postoji. Dušobrižništvo se u krštavanju djece mora sasvim određeno na¬ dahnjivati s dva načela od kojih je drugo prvom podređeno: 1) Krst nužan za spasenje, znak je i sredstvo predusretljive Božje ljubavi koja oslobađa od grijeha i uvodi u zajedništvo Božjega života. Te darove same po sebi ne smije se djeci odgađati. 2) Treba dobiti jamstva da će se taj dar moći razvijati istinskim odgojem za vjerovanje i kršćansko življenje kako bi se sakrament mogao potpuno »obistiniti«. 37 Ta jamstva obično daju roditelji ili bliski srodnici, premda na različite načine mogu biti nadomještena u kršćanskoj zajednici. Ako pak takva ne bi doista bila ozbiljna, to može navesti na odgađanje sakramenta ili čak na uskraćivanje — ako jamstava uopće ne bi bilo. 36 Tt 3, 5. 37 Cf. Ordo baptismi parvulorum, Praenotanda , n. 3, p. 15: EV III, 1129. 511 Dialogus pastorum cum familiis fidem habentibus 29. Ratione habita horum duorum principiorum, realis singulorum casuum condicio expendenda erit per colloquium pastorale inter sacerdotem et familiam. Quoad modum instituendi colloquium cum christianis parentibus qui religiosa officia assidue observant, normae traditae sunt in Praenotandis Ritualis romani, quorum hic duas res significantiores memorare satis sit. [1152] Imprimis, magnum momentum tribuendum est praesentiae atque activae parentum participationi in celebratione; ipsi iam priores agunt partes, respectu habito patrinorum et matrinarum, quorum praesen- tia tamen etiam requiritur, cum eorum auxiliatrix opera in educa- tione pretiosa sit atque interdum necessaria. Deinde, magnum momentum tribuendum est baptismi praepara- tioni. Parentes debent de eo sollicitudinem habere, pastores suos de exspectato partu certiores facere, suum animum spiritaliter praepa- rare. Pastores autem familias visitabunt, immo plures simul aduna- bunt eisque catechesim atque opportuna monita praebebunt; ad oran- dum denique eas incitabunt pro filiis, quos mox accepturae sint. 38 Quod autem attinet ad tempus baptismi celebrandi, standum erit hic ritualis monitis: «Ratio habeatur in primiš salutis parvuli, ne hic beneficio sacramenti privetur; deinde valetudinis matris, ut, quan- tum fieri possit, et ipsa adesse possit; demum, dummodo hoc prae- stantiori bono infantis non obsit, necessitatis pastoralis, id est tem- poris sufficientis ad praeparandos parentes et ad ipsam celebrationem congrue ordinandam, ut indoles ritus apte manifestetur». Itaque baptismus celebrabitur, « si parvulus in periculo mortis versatur, sine mora », secus, regulariter, «infra priores hebdomadas post nativi- tatem parvuli >>. 39 Dialogus pastorum cum familiis parum credentibus vel non christianis 30. Fieri potest ut pastores adeantur a parentibus modicae fidei atque religionem per occasionem tantum observantibus, vel etiam a parentibus non christianis, qui ex rationibus consideratione dignis baptismum pro filio petunt. [1153] 38 Cf. ibid ., n. 8, § 2, p. 17, et n. 5, §§ 1 et 5, p. 16: EV III, 1134 et 1131. 39 Ibid. n. 8, § 1, p. 17: EV III, 1134. 512 Dijalog dušobrižnika i vjerničkih obitelji 29. Na temelju iznesena dva načela prosuđuje se istinsko stanje u svakom pojedinom slučaju u razgovoru između svećenika i obitelji. Kad je riječ o razgovoru s kršćanskim roditeljima koji su redovito praktički vjernici, pravila za taj razgovor utvrđena su u uvodnom tekstu obrednika od čega je ovdje dovoljno podsjetiti na dvije naj¬ važnije stvari. Prije svega velika se važnost pridaje prisutnosti i sudjelovanju roditelja k slavljenju sakramenata. Oni sad imaju prednost pred ku¬ movima i kumama, premda se traži da i oni budu prisutni budući da je i dalje dragocjena a katkad i nužna njihova uloga u odgoju. Na drugom mjestu veliku važnost treba dati pripravi za krštenje. Roditelji treba da izvijeste dušobrižnike o očekivanom rođenju i da se duhovno pripravljaju. Dušobrižnici će pak pohađati obitelji, čak nastojati okupiti više takvih na katehetsko predavanje i druge ko¬ risne svajete. Poticat će ih da mole za djecu koju će uskoro primiti. 38 Kad treba odrediti datum slavljenja, treba se držati onoga što stoji u obredniku: »neka se prije svega vodi računa o zdravlju djeteta da ne bi ostalo lišeno dobrobiti sakramenta; zatim na zdravstveno stanje majke kako bi i ona — ukoliko je moguće mogla osobno prisu¬ stvovati. Neka se napokon vodi računa — nipošto ne ugrožavajući dobro djeteta — o pastoralnim zahtjevima, naime, o vremenu koje je potrebno da se roditelji priprave na slavljenje tako da se što jasnije pokaže znakovitost i narav obreda«. Neka se, dakle, krštenje obavi bez ikakva odlaganja »ako je dijete u smrtnoj opasnosti«, ina¬ če, što znači redovito, »kroz prve tjedne nakon djetetova rođenja«. 39 Dijalog dušobrižnika s obiteljima koje ne prakticiraju vjeru ili nisu kršćanske 30. Može se dogoditi da se župnicima obrate roditelji koji su slabi vjernici te vjeru ne prakticiraju ili povremeno prakticiraju, ili čak nisu kršćani, koji zbog valjanih razloga traže krštenje svoje djece. 33 SEPER 513 Quo in času, colloquio perspicaci necnon benevolentiae pleno pa- stores conabuntur eorum studium suscitare in sacramentum quo pe- tunt atque eos monere de obligatione quam contrahunt. Ecclesia enim huiusmodi parentum desiderio satisfacere non po- test, nisi data ab eis cautione, baptizatum parvulum postea institu- tione christiana donatum iri, quam sacramentum requirit, itemque spem fundatam habere debet baptismum fructus suos esse daturum/' 0 Si sufficientes sunt cautiones allatae — cuiusmodi sunt electio pa- trinorum seu matrinarum, qui sincero animo curam suscipiant par- vuli, vel auxilium fidelium communitatis, — tune sacerdos non po- terit recusare quominus baptismum sine mora celebret, eodem modo quo ipse se gerit erga christianarum familiarum filios. Si contra cau¬ tiones insufficientes erunt, baptismus prudenter differatur; pasto- res tamen cum parentibus commercium servare debent, ita ut si fieri potest, condiciones ab ipsis ponendae obtineantur, quae necessariae sunt ad sacramentum celebrandum. Denique, si ne id quidem fieri poterit, proponi potest tamquam extrema ratio adseriptio parvuli alicui catechumenatui, tempore seholarum frequentando. 31. Hae normae, quae iam latae sunt et vigent,^ 1 adhuc nonnullis explanationibus indigent. Imprimis manifestum esto huiusmodi baptismi denegationem nullo modo habendam esse formam quandam coercitionis. Certerum nec de denegatione hic agitur, nec multo minus de personarum acceptione, 40 Cf. obid., n. 3, p. 15: EV III, 1129. 41 Edictae primum per litteras huius Congregationis pro doctrina fidei ad respondendum petitioni exc. DD. Bartholomaei Hanrion, episc. Dapangen- sis in Togo, hae normae publici iuris factae sunt, insimul ac praedicti episeopi petitio, in ephemeridibus Notitiae 7 (1971) 64—70. Ova su pravila najprije iznesena u pismu ove Kongregacije kao odgovor na pitanje biskupa Bartolomea Hanriona iz Toga a zatim su objavljena zajedno s njegovim pismom u časopisu Notitiae 7 (1971) 64—70. Evo toga pisma u hrvatskom prijevodu: Monsinjore, u pismu što Vam ga je uputila 15. veljače 1967. odgova¬ rajući na Vaš prijedlog za uspostavljanje određenog katekumenata za djecu, Sveta kongregacija za nauk vjere priopćila Vam je svoju namjeru da se to pitanje dalje proučava, čuvajući ipak tradicionalnu praksu i isti¬ čući kako treba poticati roditeljsku odgovornost. Sada Vam mogu priopćiti zaključke komisije kojoj je bila zadaća prou¬ čavati to pitanje — zaključke što ih potvrdiše kardinali spomenute kon¬ gregacije te ih je prihvatio Sveti Otac dana 19. lipnja 1970. Evo dakle što je odlučeno: I. S obzirom na djecu 1. »Redovitih« kršćanskih roditelja: a) treba se pridržavati uvodnih bi¬ lješki novog Reda krštenja, posebno što se tiče priprave roditelja, b) Nor- 514 U takvim se slučajevima nastoji, u mudrom i punom razumijevanja razgovoru, potaknuti njihova zanimanje za sakrament koji traže i upozoriti ih na odgovornost koju time preuzimaju. Crkva doista ne može zadovoljiti želje takvih roditelja ako oni ne jamče da će dijete koje primi krštenje primiti i kršćanski odgoj što ga sakrament zahtijeva. Crkva, naime, mora imati utemeljenu nadu da će krst uroditi vlastitim plodovima/' 0 Ako pružena jamstva — na primjer izabrani kumovi i kume koji će se ozbiljno brinuti za dijete ili pomoć zajednice vjernika budu zadovoljavajuća, svećenik neće smjeti odbiti neposredno slavljenje krštenja, baš kao ni u slučaju kršćanskih obitelji. No, budu li jamstva nedovoljna, bit će razborito odgoditi krštenje. Međutim, župnici moraju ostati u vezi s roditeljima kako bi od njih dobili koliko je moguće tražene uvjete za slavljenje sakramenta. Ne bude li ni to moguće, moglo bi se kao posljednja mogućnost predložiti upis djeteta u svojevrsni katekumenat koje bi ono pohađalo kad odraste za školu. 31. Ova pravila, što su već proglašena i stupila na snagu/* 1 traže neka pojašnjenja. Prije svega, treba biti jasno da odbijanje krštenja nije neki način vršenja pritiska. Uostalom, ne valja govoriti o odbijanju, još manje o pristranosti, nego o odgađanju iz pedagoških razloga, koje već pre- malno je da revni roditelji žele da se njihova djeca »što prije« rode za život Božje djece. 2. Roditelja koji nisu kršćani ili su »neredoviti« kršćani: NB »Neredo¬ vitim« ili iregularnim kršćanima ovdje smatramo kršćane mnogožence, priležnike, zakonite supružnike koji su sasvim napustili prakticiranje vjere, ili one koji traže krštenje djece samo iz razloga društvenih običaja, a) Treba ih potaknuti da postanu svjesni svojih odgovornosti, b) Također treba ocijeniti ozbiljnost jamstva za katolički odgoj djece. Jamstva što ih daju neki od članova obitelji ili kum, odnosno kuma, ili se računa na pomoć kršćanske zajednice (jamstvom smatramo utemeljenu nadu kato¬ ličkog odgoja), c) Ako dušobrižnik ocijeni da postoje dovoljni uvjeti, Crkva može pristupiti krštenju, jer se djeca krste u vjeri Crkve, d) Nema li takvih uvjeta, roditeljima se može predložiti: upis djeteta za kasnije kršte¬ nje; održavanje dušobrižničkih veza s njima koje bi omogućilo pripremanje krštenja. II. Kad je riječ o odraslima ili nedoraslima u smislu can. 745 § 1—2. Ustanovljenje određenog katekumenata prema smjernicama II. vatikan¬ skog koncila a na način koji će odrediti biskupske konferencije. Nadajući se da sam na taj način zadovoljio Vašu pastoralnu skrb koju ste nam priopćili, molim Vas, monsinjore, da primite izraze moje bratske odanosti. Franjo kard. Šeper, predstojnik 515 sed de paedagogica dilatione, quae eo spectat, ut familia pro sua con- dicione vel in fide progrediatur vel magis conscia fiat suarum obli- gationum. [1154] Quod ad cautiones attinet, sufficiens existimanda est ea promissio, ex qua spes fundata habeatur pueros in christiana religione institu¬ tima iri. Inscriptio, quae forte fiat, ut in futurum catechumenatus frequen- tetur, nullo ritu ad id condito celebrari debet, qui facile sacramenti ipsius instar aestimari possit. Manifestum etiam esto, huiusmodi in- scriptionem non esse revera ingressum in catechumenatum, neque parvulos, qui sic inscribantur, pro catechumenis habendos esse cum omnibus huic statui adnexis praerogativis. Posteriore tempore prae- sentandi erunt ad aptum aetati suae catechumenatum. Ad rem quod attinet, expresse declarandum est, si in Ordine initiationis christianae adultorum extet Ordo initiationis puerorum qui aetatem catecheticam adepti sunt, 42 hoc nullatenus significare Ecclesiam malle aut conside- rare tamquam ordinariam baptismi dilationem ad illam aetatem. Denique, in iis regionibus ubi parum credentes vel non christianae familiae constituunt maiorem incolarum partem, adeo ut ibidem iure conferentiae episcopales introduxerint communem normam pastora- lem de servando temporis intervallo longiore quam in lege generali ante baptismi celebrationem, 43 christianae familiae ibi degentes inte- grum suum ius retinent citius suos filios baptizandi. His ergo sacra- mentum conferendum est, uti Ecclesia exoptat et istarum familiarum fides atque animi magnitudo merentur. Munus familiae necnon communitatis paroecialis 32. Pastoralis opera, quae parvulorum baptismi occasione peragitur, inserenda est in latiorem navitatem quae extendatur ad familias nec¬ non ad totam christianam communitatem. [1155] Quam ad rem magni momenti est impensior pastoralis actio, quae dirigatur ad sponsos qui matrimonii praeparandi causa conveniunt, ac deinde ad coniuges recenter matrimonio iunctos. Pro adiunctis, tota sollicitanda erit ecclesialis communitas, ac praecipue educatores, christiani coniuges, consociationes actionis familiaris, religiosae con- gregationes atque saecularia instituta. Huic apostolatui sacerdotes 42 Cf. Ordo initiationis christianae adultorum, Romae, ed. typica, 6. ian. 1972. cap. 5, pp. 125—149: EV IV, 1485—1502. 516 ma slučajevima ide za tim da obitelj potakne na vjerski napredak ili da je učini svjesnijom vlastite odgovornosti. Što se tiče jamstava treba držati da svako obećanje koje pruža utemeljenu nadu za kršćanski odgoj djece zaslužuje da ga se smatra dovoljnim. Možebitni upis za budući katekumenat neka ne bude popraćen nekim obredom jer bi se taj mogao smatrati kao odgovarajućom za¬ mjenom za sakrament. Treba biti jasno da takav upis nije istinski ulazak u katekumenat i da se tako upisana djeca ne mogu smatrati katekumenima s obzirom na povlastice toga stanja. Oni moraju tek u budućnosti biti dovedeni u katekumenat prilagođen njihovoj dobi. Kad je u tomu riječ, treba jasno reći da postojanje određenih »Obre¬ da za kršćansku inicijaciju djece, vjeronaučne dobi« u »obredniku kršćanske inicijacije odraslih«/* 2 nipošto ne znači da Crkva više cijeni ili smatra normalnim odgađanje krštenja do te životne dobi. Napokon, u krajevima gdje obitelji što malo prakticiraju vjeru ili su nekršćanske predstavljaju većinu pučanstva, što biskupskim kon¬ ferencijama daje pravo da uvedu opći pastoralni propis koji predviđa da se za pripravu krštenja zahtjeva razdoblje dulje od onog što ga predviđa opći zakon/* 3 kršćanske obitelji što ondje žive zadržavaju u cjelini svoje pravo da svoju djecu krste odmah. U tom će se, dakle, slučaju krštenje proslavliti kako Crkva želi i kako zaslužuje vjera i velikodušnost tih obitelji. Zadaci obitelji i župne zajednice 32. Dušobrižničko djelovanje prigodom krštenja djece treba biti uključeno u širu djelatnost, što obuhvaća obitelji i svu kršćansku zajednicu. U tom vidu važno je pojačati dušobrižnički rad sa zaručnicima u susretima za vrijeme priprave za vjenčanje, i poslije s mladim bračnim parovima. Već prema okolnostima treba potaknuti cijelu crkvenu zajednicu, osobito odgojitelje, kršćanske supružnike, pokrete što se zauzimaju za obiteljsko dušobrižništvo, redovničke zajednice i svje¬ tovne institute. Svećenici neka tom apostolatu posvete velik prostor 43 Cf. Ordo baptismi parvulorum, Praenotanda n. 8, §§ 3—4, p. 17: EV III, 1134. 517 magnas tribuant partes. Parentes praecipue de ipsorum officio exci- tandae et educandae filiorum fidei commoneant. His enim cum de- mandatur ut religiosam parvuli initiationem inchoent, eum doceant Christum tamquam propinquum amicum diligere, eius denique con- scientiam efforment. Hoc opus eo fecundius faciliusque evadet, quo magis innitetur in baptismi gratia, in animo parvuli infusa. 33. Ut clare indicat rituale, paroecialis communitas et praesertim christianorum coetus qui necessitudine atque vicinitate cum hac fa- milia coniuncti sunt, partem habere debent in hoc pastorali baptismi opere. Etenim populum Dei, hoc est Ecclesiam, quae fidem ab apostolis acceptam tradit et nutrit, praeparatio baptismi et christiana mstitutio summopere pertinet ». 44 Quae actuosa populi christiani participatio, iam in praxim adducta cum de adultis agitur, pariter exigitur in parvulorum baptismo, ubi ^populus Dei, hoc est Ecclesia, communitate locali repraesentata . . . magnas partes habet. 45 Ceterum communitas ipsa magnum spirituale et apostolicum beneficium per- cipiet e baptismi celebratione. Denique, post liturgicam celebrationem, opus communitatis adhuc continuabitur, cum adulti conspirabunt ad fidem iuvenum educandam tum suae vitae christianae testimonio, tum participatione in variis catecheseos operibus. [1156] CONCLUSIO Congregatio pro Doctrina Fidei ad episcopos sese dirigens, plene confidit ut ipsi, in exercitio muneris a Domino accepti, curae šibi habeant Ecclesiae doctrinam de baptismi parvulorum necessitate in mentem revocare, aptam rationem pastoralem promovere, atque ad traditam disciplinam eos reducere qui, pastoralibus sollicitudinibus consideratione dignis fortasse compulsi, ab illa discesserint. Exoptat etiam, ut de huius instructionis doctrina atque normis directoriis cer- tiores fiant omnes pastores, christiani parentes et Ecclesiae commu- nitates, ita ut omnes conscii evadant suarum obligationum, et per parvulorum baptismum atque eorum christianam educationem ad profectum Ecclesiae, quae est corpus Christi, sociam operam conferant. 44 Ibid,, De initiatione christiana, Praenotanda generalia, n. 7, p. 9: EV III, 1098. 45 Ibid., Praenotanda, n. 4, p. 15: EV III, 1130. 518 svoga služenja. Posebno neka roditelji potiču na odgovorno podizanje i odgoj vjere svoje djece. Na njima je doista dužnost kršćanski upu¬ titi dijete i naučiti ga da Krista voli kao osobnog prijatelja, oblikova¬ ti mu savjest. Taj će zadatak biti to plodniji i to lakši, što se više osloni na krsnu milost ulivenu u djetinju dušu. 33. Kao što obrednik jasno naznačuje, župna zajednica, a osobito oni vjernici koji su bliži dotičnoj obitelji, trebaju sudjelovati u dušo¬ brižništvu za krštenje. Odista »narod Božji, to jest Crkva, koji pre¬ nosi i hrani vjeru primljenu od Apostola, smatra svojim osnovnim zadatkom pripravu za krštenje i kršćanski odgoj««. 44 To djelatno su¬ djelovanje kršćanskoga naroda što se već uobičajilo kad je riječ o odraslima, traži se i za krštenje djece, u čemu »narod Božji, a to je Crkva prisutna u mjesnoj zajednici, ima prevažnu zadaću«. 45 Sama će ta zajednica, uostalom, imati velike duhovne i apostolske koristi od krsnog slavlja. Zatim će se djelovanje zajednice produžiti i poslije liturgijske proslave u sudjelovanju odraslih u vjerskom odgoju mla¬ dih kao i svjedočenjem njihova kršćanskog života i sudjelovanjem u različitim vjeronaučnim pothvatima. ZAKLJUČAK 34. Kongregacija za nauk vjere obraća se biskupima s punim po¬ vjerenjem da će oni vršeći poslanje primljeno od Gospodina, isticati crkveni nauk o potrebi krštavanja djece, promicati odgovarajuće dušobrižništvo, te vraćati na put tradicionalne prakse one što su se, možda potaknuti shvatljivom pastoralnom zabrinutošću, od nje uda¬ ljili. Kongregacija se također nada da će nauk i smjernice ovih uputa doći do svih dušobrižnika, do kršćanskih roditelja i crkvenih zajedni¬ ca kako bi svi postali svjesni vlastite odgovornosti, te bi krštavanjem djece i njihovim kršćanskim odgojem pridonosili rastu Crkve, Tijela Kristova. 519 Hane instruetionem in conventu ordinario huius Sacrae Congrega- tionis deliberatam, Summus Pontifex Ioannes Paulus pp. II, in audi - entia infrascripto Cardinali Praefecto concessa , adprobavit et publici iuris fieri iussit. Romae , ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei, die 20 Octobris 1980. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus Fr HIERONYMUS HAMER, O.P., Archiep. tit. Loriensis, Secretarius 520 Vrhovni svećenik Ivan Pavao II. za vrijeme audijencije što ju je udijelio potpisanom predstojniku potvrdio je ove upute koje su odluka redovitog sastanka ove Kongregacije te je odredio da se objave. U Rimu , iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere , 20. listopada 1980. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik Fr. JlĆROME HAMER, O. P., nasl. nadb. lorijski, tajnik 521 Positions christologiques du p. E. Schillebeeckx I. LETTRE Mon reverend pere , DEPUIS UN CERTAIN TEMPS DELTA, notre Congregation est en contact avec vous pour clarifier les positions christologiques que vous avez exposees dans votre livre Jezus. Het verhaal van een levende. Des le 20 octobre 1976, par l’intermediaire du Cardinal Willebrands qu’elle informait de l’examen en cours —, la Congregation ayant constate que le livre contenait des propositions ambigues qui pou- vaient etre dangereuses pour vos lecteurs, vous adressait une liste de questions portant sur le contenu de l’oeuvre et la methode utilisee. Le 13 avril 1977, vous avez repondu a ces questions dans une lettre qui fournissait diverses explications; celles-ci n’eliminaient pas toutes les difficultes, comme ćela vous fut explique dans une « apprecation de la reponse », que notre dicastere vous envoyait le 6 juillet 1978. Entre temps, vous aviez publie Gerechtigheid en liefde. Genade en bevrijding , second livre de la trilogie sur la christologie que vous aviez annoncee. Quelques mois plus tard, vous avez fait parvenir a la Congregation votre petit ouvrage: Tussentijds verhaal over twe Jezus boeken, accompagne d’une carte qui disait: Dans ce petit livre, je me suis explique sur des passages un peu obscurs ou discutes de mes livres sur Jesus-Christ. . . D’un examen attentif de cette deriere publication, ii resultait que celle-ci contenait bien des precisions interessantes, mais que pourtant SACREE CONGREGATION POUR LA DOCTRINE DE LA FOI, i. Lettre Depuis un certain temps deja, au r.p. E. Schillebeeckx, 20 novembre 1980: OR 26 giugno 1981, p. 1. — II. Note annexe La presente note, 20 novembre 1980: OR 26 giugno 1981, pp. 1—2. 522 ' Kristološki pogledi 0. E. Schillebeeckxa I. PISMO Velečasni oče! Naša je Kongregacija već neko vrijeme u vezi s Vama radi po¬ jašnjenja kristoloških pogleda što ste ih iznijeli u svojoj knjizi »Jezus. Het verhaal van een levende«. Zaključivši da knjiga sadrži dvoznačne tvrdnje koje bi čitateljima mogle postati opasne, Kongregacija Vam je, preko kardinala Wille- brandsa — koji je bio izvješćivan o vođenom ispitivanju — već od 20. listopada 1976; slala popis pitanja o sadržaju spomenutog djela i o spomenutoj metodi. Vi ste 13. travnja 1977. na ta pitanja odgovorili pismom koje je sadržavalo razna tumačenja. Ona nisu uklonila sve teškoće, kako vam je to izneseno u »ocjeni odgovora« koju vam je naš ured uputio 6. srpnja 1978. Vi ste u međuvremenu objavili »Gerechtigheid en liefde. Genade en bevrijding«, drugu knjigu kristološke trilogije koju ste navijestili. Nekoliko mjeseci nakon toga dostavili ste ovoj Kongregaciji djelce »Tussentijds verhaal over tvee Jezus boeken« popraćeno pismom u kom je stajalo: »U ovoj knjižici izjasnio sam se o nekim malo neja¬ snijim ili prijepornim dijelovima mojih knjiga o Isusu Kristu . . .« Pozorno ispitivanje tog posljednjeg izdanja pokazalo je da ono uistinu sadrži zanimljiva pojašnjenja, ali je unatoč tomu Vaš stav 523 votre propre position demeurait ambigue sur des points fondamen- taux de la foi catholique. Aussi, en raison de la gravite des questions examinees, la Congregation pour la doctrine de la foi decidait-elle de vous inviter a un colloque de mise au point, conformement aux articles 13—15 de sa Ratio agendi. Par l’intermediaire du Cardinal Wille- brands, ii vous etait demande le 6 juillet 1978 de bien vouloir venir a Rome, afin de clarifier votre position christologique dans une dis- cussion avec des represantants de notre dicastere. La meme lettre vous indiquait aussi les points essentiels sur lesquels porterait le colloque en question. Apres des contacts ulterieurs, retardes entre autres choses par la mort successive des papes Paul VI et Jean-Paul I er , le Cardinal Wille- brands informait la Congregation (lettre du 30 juin 1979) que vous acceptiez de participer au colloque. Ainsi, apres les echanges episto- laires indispensables pour determiner le moment et les modalites du colloque, celui-ci pouvait se tenir les 13, 14 et 15 decembre 1979, au siege de la Congregation avec la participation de mgr A. Bovone, moderateur des entretiens, de s. e. mgr A. Descamps, et des pereš A. Patfoort, op, et J. Galot, sj. Lors d’une rencontre avec les autorites de la Congregation qui preceda immediatement le colloque, ii vous fut rappele que le but de celui-ci n’etait pas de proceder a un jugement, ni de prendre des decisions, mais de completer les informations sur votre position chris- tologique. On ajoutait enfin qu’au terme du colloque aurait lieu la redaction d’un compte rendu qui, une fois accepte par les deux parties, serait ensuite soumis a Texamen des cardinaux membres de la Con¬ gregation pour la doctrine de la foi. Reunis en congregation ordinaire, les cardinaux ont procede a cet examen a la lumiere des explications donnees par vous dans votre reponse ecrite du 13 avril 1977 et le colloque des 13—15 decembre 1979. Ils ont constate que la procedure suivie s’etait revelee utile puis- qu’elle vous a permis de vous expliquer sur la finalite, la methode et le genre litteraire de vos ecrits et de dissiper un certain nombre d’ambiguites. En formulant leurs conclusions, qui furent approuvees par le Saint- Pere, les cardinaux ont souligne que celles-ci valaient uniquement pour les trois ouvrages indiques au debut de cette lettre. 524 s obzirom na neke osnovne stavove katoličke vjere ostao dvoznačan. Stoga je zbog ozbiljnosti problema o kojima se vodi istraga Kongre¬ gacija za nauk vjere bila odlučila pozvati Vas na razgovor za utvrđi¬ vanje problema u skladu s članovima 13.—15. svoga Pravilnika. Preko kardinala Willebrandsa 6. srpnja 1978. zamoljeni ste doći u Rim da biste objasnili svoje kristološke stavove u diskusiji s predstavnicima našega ureda. U spomenutom pismu bile su naznačene i glavne točke oko kojih bi se vodio razgovor. Nakon narednih kontakata što su zakašnjeli, osobito zbog susljed¬ nih smrti papa Pavla VI. i Ivana Pavla I. kardinal Willebrands izvi¬ jestio je Kongregaciju (pismo od 30. lipnja 1979) da ste pristali su¬ djelovati u razgovoru. Tako se, nakon izmjene pisama za utvrđivanje vremena i načina, taj razgovor mogao i održati 13, 14. i 15. prosinca 1979; u sjedištu Kongregacije uz sudjelovanje moderatora susreta msgr. Bovonea, msgr. A. Descampsa te dominikanca A. Patfoorta i isusovca J. Galota. U susretu s odgovornima u Kongregaciji neposredno prije razgo¬ vora istaknuto Vam je da svrha toga razgovora nije izricanje suda ni stvaranje odluka, nego upotpunjenje informacija o Vašem kristo- loškom stavu. Na kraju je još rečeno da će nakon završetka razgovora biti priređen izvještaj koji će, kada ga obje strane potvrde, biti pod¬ vrgnut ispitivanju kardinala članova Kongregacije za nauk vjere. Okupljeni na redovitu kongregaciju kardinali su pristupili tom ispitivanju u svjetlu tumačenja koje ste sami dali u pismenom odgo¬ voru od 13. travnja 1977. i u razgovoru od 13. do 15. prosinca 1979. Kardinali su ustanovili da se je primijenjeni postupak pokazao korisnim ukoliko Vam je omogućio izjasniti se o svrsi, metodi i književnoj vrsti Vaših spisa i ukloniti određene dvojbe. Slažući svoje zaključke koje je Sveti Otac potvrdio, kardinali su istaknuli da ti zaključci vrijede samo za tri knjige spomenute na po¬ četku ovoga pisma. 525 En consequence, parlant en leur nom, en ma qualite de prefet de cette Congregation, je desire vous communiquer ce qui suit: 1° — La Congregation prend acte des eclaircissements, precisions et rectifications que vous avez apportes au colloque et dans votre lettre, par rapport a vos ouvrages publies (cf. Doc. Annexe, pp. 1—4). 2° — Elle estime cependant que sur certains points les explications fournies n’ont pas suffi pour lever les ambigu'ites (cf. Doc. Annexe, pp. 4—5). Pour cette raison, je vous demande: 1) de faire connaitre au public qui a acces a vos ouvrages les eclaircissements, precisions et rectifications qui resultent des expli- cations recentes que vous avez donnees a la Congregation. II faut en effet consiđerer que le livre Jezus ... a ete connu d’un vaste public. Aussi vos explications qui, sur des points đecisifs, vont plus loin que les affirmations des livres publies, sont-elles importantes non seule- ment pour le magistere ecclesiastique, mais egalement pour vos lec- teurs qui ont le droit d’etre informes sur des indications d’une telle portee. 2) de revoir a la lumiere de la doctrine catholique les points sur lesquels pese encore une certaine ambigi’te, et de manifester publi- quement votre volonte de vous conformer a cette requete. En outre ii faut reconnaitre que, malgre l’ampleur de son program- me, le colloque n’a pas pu pousser assez loin les eclaircissements qu’auraient demande d’une part la fagon dont vous considerez les rapports entre la revelation et l’experience, et d’autre part le role que vous attribuez eri theologie a une « manuductio » de type apo- logetique. En raison de ćela et des doutes qui demeurent encore, la Congregation qui s’abstient pour l’instant de former un jugement a ce sujet, ne peut pas se dispenser de souligner la necessite d’une par- faite conformite aux principes auxquels doit se tenir tout travail theologique. En ce qui concerne le rapport entre revelation et expe- rience (avec ses consequences pour le role normatif de enseigne- ments formels de la Bible et des documents du magistere),elle attire notamment votre attention sur ce qui est expose dans la declaration Mysterium ecclesiae, 5 (AAS 65 [1973] 402—404.)* Je vous saurais gre, mon reverend pere, de me faire savoir quel moyen vous parait le plus efficace pour satisfaire les requetes que * EV IV, 2576—2581. 526 Prema tome, u njihovo ime, a po svojoj službi predstojnika ove Kongregacije želim Vam priopćiti slijedeće: 1. — Kongregacija prihvaća pojašnjenja, određenja i ispravke što ste ih dali o objavljenim djelima u razgovoru i u pismu (usp. Prilog, I). 2. — Uza sve to Kongregacija smatra da data tumačenja nedostaju za uklanjanje dvoznačnosti u nekim točkama (usp. Prilog, II). Stoga Vas molim: 1) da svoju čitalačku javnost upoznate s tumačenjima, pojašnjenji¬ ma i ispravcima što slijede iz tumačenja što ste ih Kongregaciji dali. Treba doista imati na umu da je knjiga Jezus .. . postala poznata u širokim krugovima. Tumačenja pak koja ste dali s obzirom na neka odlučna mjesta idu dalje od tvrdnji koje su u knjizi objavljene; stoga su važna ne samo za crkveno učiteljstvo nego također za Vaše čitatelje koji imaju pravo biti informirani o tako važnim naznakama; 2) da u svjetlu katoličkog nauka pregledati točke koje su još opte¬ rećene određenom dvoznačnošću, te da javno iznesete svoju spre¬ mnost složiti se s tim zahtjevom. Odista treba priznati da razgovor, unatoč njegovom opsežnom programu, nije mogao dovoljno produbiti pojašnjenja, s jedne strane, o tome kako Vi gledate na odnose između objave i iskustva, i, s druge strane, koju ulogu pripisujete o teologiji određenom »manudu- ctio« apologetskog tipa. Zbog tih razloga i ostalih sumnji Kongregacija koja se zasad suzdržava od izricanja suda o tom predmetu, mora istak- taknuti dužnost savršene usklađenosti s načelima kojih se treba pri¬ državati svaki teološki rad. Kad je riječ o odnosu između objave i iskustva (s posljedicama s obzirom na normativnu ulogu formalnih učenja Biblije i dokumenata Učiteljstva), Kongregacija Vas upozoruje osobito na ono što je izloženo u izjavi Mysterium ecclesiae, 5, 5 (AAS 65 1973, 402—404).* Bio bih Vam, velečasni oče, zahvalan kad biste mi priopćili koja sredstva smatrate najdjelotvornijima za zadovoljenje ovih mojih 527 j’ai exprimees. Pour sa part, la Congregation penserait a un article que vous prepareriez en accord avec elle, en prenant pour guide le document joint a la presente lettre. Mais elle est prete a considerer tout autre moyen que vous pourriez proposer. Nous remettons une copie de cette lettre a son Em. le Cardinal J. Willebrands, qui suit cette affaire en qualite de grand chancelier de TUniversite de Nimegue, et une autre au reverendissime maitre general de l’Ordre des freres Precheurs, votre ordinaire. Dans l’attente d’une reponse favorable de votre part, je vous prie d’agreer, mon reverend pere, l’expression de mes sentiments de re- pectueux devouement. 20 novembre 1980 FRANJO card. ŠEPER, profet II. NOTE ANNEXE La presente note est destiee a expliciter la communication generale de la Congregation enoncee dans la lettre ci-jointe. Les observations qu’elle contient sont fondees essentiellement sur le compte rendu du colloque des 13—15 decembre 1979 (= Colloque) et sur la reponse ecrite du prof. Schillebeeckx, datee du 13 avril 1977 aux questions que lui avait posees, egalement par ecrit, la Congregation (= Lettre). I. ECLAIRCISSEMENTS, PRECISIONS ET RECTIFICATIONS APPORTES par le PROFESSEUR schillebeeckx A — Eclaircissement d’ordre dogmatique Note prealable. — L’auteur n’entend pas presenter une christo- logie complete, mais ii voudrait, a travers les resultats de Texegese historico-critique, rapprocher de la personne de Jesus les personnes qui se trouvent aux marges de l’eglise et de la foi. Son travail veut etre une oeuvre de « manuductio », d’apologetique en un sens, de theologie fondamentale ( Colloque, 4). 1) Le prof. Schillebeeckx a « concede » que «le theologien, lors- qu’il s’applique a une recherche exegetique ou historique, ne peut pas envisager sincerement de devoir abandonner les affirmations de foi de Veglise catholique », en particulier ^ ce qui a ete defini par les con- ciles oecumeniques et les declarations infaillibles des papes », et que, « dans ses jugements effectifs sur la rćalitć des choses, le theologien 528 zahtjeva. Kongregacija bi sa svoje strane mislila na jedan dokument što biste ga Vi priredili u dogovoru s njome, polazeći od dokumenta u prilogu ovoga pisma. No, spremna je razmotriti i svako drugo sredstvo koje biste predložili. Jednu kopiju ovoga pisma upućujemo Nj. Uzoritosti kardinalu J. Willebrandsu koji prati ovaj proces kao veliki kancelar sveučilišta u Niemegenu, a drugu prečasnom generalu reda propovjednika, Va¬ šem Ordinariju. U očekivanju povoljnog odgovora, molim Vas, velečasni oče, da primite izraze moga poštovanja 30. studenoga 1980. FRANJO kard. ŠEPER, predstojnik II. PRILOŽENA BILJEŠKA Cilj je ove Bilješke protumačiti opće priopćenje Kongregacije, koje je izneseno u priloženom Pismu. Primjedbe što su u njoj sadržane bitno su utemeljene na izvješću o razgovoru od 13. do 15. prosinca 1979. (u daljem tekstu »Razgovor«) i na pismenom odgovoru prof. Schillebeeckxa od 13. travnja 1977. na pitanja što mu ih je također pismeno postavila Kongregacija (u daljem tekstu »Pismo«). I. OBJAŠNJENJA, TOČNIJA ODREĐENJA I ISPRAVCI STO IH JE DAO PROFESOR SCHILLEBEECKX A. Objašnjenje dogmatskog reda Prethodna bilješka. — Autor ne namjerava prikazati cjelovitu kri- stologiju, nego želi služeći se rezultatima povijesno-kritičke egzegeze Kristovoj osobi privući one koji se nalaze na rubovima Crkve i vjere. Njegovo bi djelo htjelo biti »uvođenje«, u određenom smislu apolo- getika, fundamentalna teologija (Razgovor, 4). 1) Prof. Schillebeeckx »dopušta« da »teolog koji je prionuo egze- getskom ili povijesnom istraživanju ne može iskreno pomišljati na zapuštanje izričaja i vjere katoličke Crkve«, posebice »onoga što je definirano na ekumenskim koncilima i u neprevarljivim izjavama papa« i da »u svojim djelatnim procjenama o stvarnosti predmeta teolog dogmatičar mora kao vrhovno pravilo svoga mišljenja uzeti 34 ŠEPER 529 dogmatique doit prendre comme regle supreme de sa pensee non pas sa propre conception du Jesus de l’histoire, mais la pensee de l’eglise sur Jesus » (Colloque, 4—5). Par consequent, tute interpretation doit se preoccuper d’etre une traduction fidele et homogene des formules de foi qui demeurent « vraies pour toujours » ( Colloque, 3). 2) A la difference de ce qu’il avait fait dans ses ouvrages, et en particulier dans l’epilogue de Tussentijds verhaal over tvoee Jezus boeken, ii n’a plus elude la reconnaissance explicite de la divinite de Jesus dans les termes memes de l’eglise ( Colloque, 5 fin, 6 fin). II a reconnu la preexistence de la personne divine du Fils ( Colloque , 6, Lettre, 5, par 2, 1. 4 avant la fin) et une « Identification hypostatique » du Fils de Dieu avec «la maniere d’etre personnellement humaine » de Jesus. 3) II a declare que dans la relation de Jesus au Pere est impliquee lui la conscience d’etre le Fils unique y et ceci, meme si Jesus n’a pas lui-meme l’expression «le Fils » (Colloque, 10), et que l’identifica- tion explicite entre le royaume de Dieu et Jesus est une explicitation legitime de la conscience que Jesus a eue de lui-meme, et que l’on peut percevoir dans l’ancienne tradition Q ( Lettre, 16). 4) II a declare qu’il « croyait en vertu du magistere du l’eglise qui s’est exprime sur ce pointen la naissance virginale de Jesus (Col- loque y 14). 5) II a reconnu que « le sacrifice de Jesus est expiation pour nos peches « (Colloque, 8). 6) II a declare que « pour (lui), ii est clair que Jesus a voulu fonder l’eglise (choix des douze comme representants des douze tribus d’Israel) ( Colloque, 11). B — Precision sur la portee de certaines formules et raisonnements 1) En ce qui concerne le mystere de l’incarnation: — l’expression «Identification hypostatique» du Verbe et de l’humanite de Jesus, expression que l’A, declare preferer a celle d’union hypostatique (Jezus . . ., p. 543, 1. 7 avant la fin), n’exclut pas pour lui la realite de l’union hypostatique ( Colloque , p. 7, 1. 11: ^ J’admets l’union hypostatique »); l’A. s’est dit convaincu de rejo- indre vraiment le contenu de celle-ci ( Lettre y p. 14, 1. 8: « a mon avis c’est la 1’union hypostatique dans sa pure forme »), et d’etre en ac- 530 ne svoje osobno poimanje o povijesnom Isusu, nego ono što Crkva o Isusu misli« (Razgovor, 4—5). Stoga svako tumačenje mora nasto¬ jati da bude vjerno i istovrsno tumačenje obrazaca vjere koji »za¬ uvijek ostaju istiniti« (Razgovor, 3). 2) Za razliku od onoga što je učinio u svojim djelima i posebno u završetku knjige »Tussentijds verhaal over twee Jezus boeken«, nije više isključivo izričito priznavanje Isusova božanstva izrazima same Crkve (Razgovor, 5, na kraju, 6, na kraju). Priznao je pretpostojanje božanske osobe Sina (Razgovor, 6, Pismo, 5, per. 2, 1, 4, pred kraj) i »hipostatsko poistovjećen je« Sina Božjega s Isusovim »osobno ljud¬ skim načinom postojanja«. 3) Izjavio je da je u odnosu Isusovu prema Ocu uključena svijest da je on jedini Sin, iako da sam Isus nije upotrebljavao izraz »Sin« (Razgovor, 10), te da je izričito poistovjećivanje Kraljevstva Božjega s Isusom zakoniti izraz svijesti koju je Isus o sebi imao i koja se može razabrati u drevnoj »predaji Q« (Pismo, 16). 4) Izjavio je da je on sam »vjerovao snagom crkvenoga Učiteljstva koje se o tome izrazilo« u djevičansko Isusovo rođenje (Razgovor, 14). 5) Priznao je da je »Isusova žrtva okajnica za naše grijehe« (Raz¬ govor, 14). 6) Izjavio je da je (njemu) »jasno da je Isus htio utemeljiti Crkvu« (izabranu od Dvanaestorice kao predstavništva dvanaest plemena Izraelovih) (Razgovor, 11). B. Točniji izrazi o vrijednosti nekih obrazaca i razlaganja 1) S obzirom na otajstvo utjelovljenja: — izraz »hipostatsko poistovjećen je« Riječi i Isusova čovještva, koji izraz autor pretpostavlja izrazu »hipostatsko sjedinjenje« (Je¬ zus ... str. 543, 1. 7, pred kraj) po njemu ne isključuje stvarnost hipostatskog sjedinjenja (Razgovor, str. 7, 1. 11: »prihvaćam hipostat¬ sko sjedinjenje«); tvrdi za sebe da je zaista dosegao sadržaj toga sjedinjenja (Pismo, str. 14, 1. 8: »Po mom mišljenju, to je hipostat¬ sko sjedinjenje u čistom obliku«), te da je u skladu s Kalcedonom 531 cord avec Chalcedoine quand celui-ci parle de « unus et idem » qui est a la fois vrai Dieu et vrai homme. — rexpression «maniere d’etre personnellement-humaine >► ou « humanite personnaliste >► ou encore: « Jesus est ”humainement per¬ sonne” », ne signifie pas pour lui que l’homme Jesus a une personne humaine (Colloque, 7, 1. 6—9), elle entend uniquement souligner la plenitude humaine de Jesus en tant que «verus homo » ( Colloque , 7, 1. 14 et 16). En tant que theologien dogmatique ii ne dit jamais que Jesus est une personne humaine ( Colloque, p. 6, deux dernieres lignes — nb. c’est dit beaucoup mieux en Lettre, p. 13, 1. 22, 30—31, etc.). 2) En ce qui concerne l’institution de l’eucharistie, ii a precise que «les textes de l’institution (de l’eucharistie) tels que nous les lisons (dans les) formules liturgiques » sont « une anamnese historique de ce qui s’est passe a la derniere cene », que «l’origine de ces paroles (sacramentelles) et de toute l’eucharistie se situe dans la derniere cene et dans ce que Jesus a dit et fait dans la derniere cene » ( Collo - que, 12). C — Rectifications et mises au point de PA. L’A. a declare que les rectifications suivantes se sont imposes a lui en partie par Tapprofondissement de sa recherche, en partie par la prise de conscience du fait que certains de ses concepts n’etaient pas « heureux >► et pretaient a malentendu. Ces rectifications et mises au point portent sur les donnees et pro- positions suivantes: 1) « Les titres d’honneur „Fils de Dieu” et ,,le Fils” .. . sont... des identifications chretiennes de Jesus de Nazareth (enoncees) apres sa mort. Jesus ne s’est jamais designe comme ,,le Fils” ou ,,le Fils de Dieu”; aucun texte synoptique (sous-entendu retenu par la critique!) n’est oriente dans cette direction (Jezus . . ., p. 211). — Rectification: «phrase un peu trop apodictique; mitigee dans Gerechtigheid .. .» ( Colloque , 10). 2) En Mare 14, 25 (recit de l’institution), « on pergoit une empre- inte post-pascale apportee par Teglise, a savoir dans la 2.e moitie du verset: Jusqu’au jour ou je la boirai nouvelle dans le royame de Dieu » ( Jezus . . . , p. 253). 532 kad govori o »jednom i istom« (unus et idem) koji je zajedno pravi Bog i pravi čovjek. — izraz »osobno ljudski način postojanja« ili »uosobljena čovječ¬ nost« (»humanite personaliste«), također »Isus je na ljudski način osoba«, po njemu ne znači da čovjek Isus ima (posebnu) ljudsku osobu (Razgovor, 7, 1. 6—9), nego samo želi istaknuti puninu Isusove ljud¬ skosti ukoliko je on »pravi čovjek« (Razgovor, 7, 1. 14 i 16). Kao teolog dogmatičar on nikad ne kaže da je Isus ljudska osoba (Razgo¬ vor, str. 6, dvije posljednje crte — pazi: to je mnogo bolje rečeno u Pismu, str. 13. i 22, 30—31, itd.). 2) Što se tiče ustanovljenja euharistije, točnije je izrekao da su »tekstovi o ustanovljenju (euharistije) kako ih nalazimo u liturgij¬ skim obrascima« »povijesno sjećanje onoga što se dogodilo na Po¬ sljednjoj večeri«, da se »podrijetlo tih (sakramentalnih) riječi i cijele euharistije nalazi u Posljednjoj večeri i u onome što je Isus rekao i učinio na Posljednjoj večeri« (Razgovor, 12). C. Ispravci i pojašnjenja samoga autora Autor je izjavio da su mu se ispravci o kojima je ovdje riječ, nametnuli kao potrebni, dijelom radi produbljenja njegova istraži¬ vanja a dijelom za posvješćenje činjenice da neki od njegovih izraza nisu bili »sretni« te su poslužili pogrešnom shvaćanju. Ispravci i pojašnjenja odnose se na ove podatke i tvrdnje: 1) »Počasni naslovi *Sin Božji* i *Sin*... su . . . kršćanska poisto¬ vjećen] a Isusa Nazaretskoga (izrečena) poslije njegove smrti. Isus nikada nije sam sebe nazivao ’Sin’ ili ’Sin Božji*; nikoji sinoptički tekst (misli se: tekst koji kritika priznaje!) nije tako usmjeren« (Je- zus . . . str. 211). — Ispravak: »izraz je malko odviše apodiktičan; ublažen je u dje¬ lu Gerechtigheid . . .« (Razgovor, 10). 2) U Marko 14, 25 (obrazac ustanovljenja) »zapaža se važan posli- jeuskrsni doprinos od Crkve, i to u drugom dijelu stiha: do dana kad ću ga piti novoga u Kraljevstvu Božjem« (Jezus . . . str. 253). 533 — Rectijication: « l’expression est malheureuse; ce qui est secon- daire, c’est la combinaison des deux parties du logion; je considere ces deux parties comme des „ipsissima verba”; cf. Tussentijds . .. (Colloque, 12—13). 3) « Dans Jezus ...» (p. 284) « je ne mettais pas assez de lien entre le tombeau vide et la resurrection. J’ai par la suite realise que ce lien. etait pour les auteurs du N. T. plus etroit que je ne l’avais pense d’abord. En ce sens, la decouverte du tombeau vide peut etre un signe mediateur de la foi. (II y a sur ce point une evolution de ma pense e de Jezus ... a Tussentijds) (Colloque , 15). 4) « La „communaute Q” ne connait pas đ’apparitions ». — Rectijication: « Cette partie est du reste la plus hypothetique de mon livre. Bien que je la considere comme serieuse, je n’ignore pas les doutes qui existent a propos de cette „communaute Q”. Mon in- tention est seulement de dire que la foi de le communaute en la resurrection ne repose pas uniquement sur le signe du tombeau vide et les apparitions » ( Colloque, 16). 5) Meme si ce que l’Auteur affirme dans le colloque au sujet des apparitions n’est pas entierement satisfaisant (cf. ci-dessous II, 3), on trouve parfois dans la Lettre (p. 17) une precision et en meme temps une rectification de quelque importance. En interpretant l’origine des affirmations sur les apparitions, le p. Schillebeeckx utilise le concept de «metanoia» (conversion). Cette maniere de faire presente le danger de ne pas observer suffisamment la difference qualitative en¬ tre les apparitions dont Jesus a fait beneficier ses disciples, et une « experience de conversion » comme telle. Dans ce contexte l’affir- mation suivante est importante: « Peut-etre mon emploi du mot „con¬ version” dans un sens tant moral que surtout christologique prete a ' Tequivoque. En tout cas, pour moi, dans cette terminologie de „con¬ version”, la christophanie est essentielle, comme celle-ci Test dans la terminologie d’apparition: oophte. C’est le Christ vivant, le ressus- cite, qui ouvre les yeux ». II. LIMITES DES RESULTATS OBTENUS ET AMBIGUlTfiS QUI DEMEURENT 1) La reponse donne a la demande sur la conception virginale de Jesus-Christ est correcte du point de vue formel, mais se presente comme tres limitee dans sa valeur et sa portee, lorsque l’auteur declare: « Je le crois en vertu du magistere » ( Colloque ) n. 14). 534 — Ispravak: »Izraz je nesretan. Tu je sporedna kombinacija dviju dijelova »logiona«. Za mene su ta dva dijela kao »ipsissima verba«; usp. Tussentijds . . . (Razgovor, 12—13). 3) »U knjizi Jezus . ..« (str. 284) »nisam dovoljno istaknuo vezu između praznoga groba i uskrsnuća. Ja sam uostalom, izložio da je za pisca Novoga zavjeta ta veza bila mnogo čvršća nego što sam na početku mislio. U tom smislu otkriće praznoga groba može biti znak posredovanja vjere. (U tom se predmetu moja misao razvila od Je¬ zus ... do Tussentijds . . .) (Razgovor, 15) 4) »'Zajednica Q’ ne zna za ukazanja«. — Ispravak: »To je uostalom najnesigurniji dio moje knjige. Iako ja to smatram ozbiljnim, ne niječem sumnje koje postoje s obzirom na 'zajednicu Q’. Namjeravam samo reći da se vjera zajednice o uskrsnuću ne temelji samo na znaku praznoga groba i ukazanjima« (Razgovor, 16). 5) Iako to što autor u razgovoru tvrdi o ukazanjima nije sasvim zadovoljavajuće (usp. dalje II, 3), ipak se u Pismu nekoliko puta (str. 17) nalaze pojašnjenja i također prilično važan ispravak. Tumačeći podrijetlo tvrdnji o ukazanjima, o. Schillebeeckx upotrebljava pojam »metanoia« (obraćenje). Takav postupak predstavlja opasnost da se dovoljno ne vidi kvalitetnu razliku između Isusovih ukazanja na do¬ brobit učenika i određenog »iskustva obraćenja« kao takvog. U tom je kontekstu važna ova tvrdnja: »Može biti da upotreba riječi 'obra¬ ćenje', kako u smislu moralnom tako osobito u kristološkom, vodi u višeznačnost. U svakom slučaju, za mene je u toj terminologiji »obraćenja« bitna kristofanija, kao što je bitna i u terminologiji uka- zanja: oophte . Krist živi, Uskrsli je onaj koji otvara oči«. II. GRANICE POSTIGNUTIH REZULTATA I PREOSTALE DVOZNACNOSTI 1) Odgovor na pitanje o djevičanskom začeću Isusa Krista ispra¬ van je s formalnog gledišta, ali se pokazuje vrlo ograničen u svojoj vrijednosti i dometu, čim autor tvrdi: »Ja to vjerujem snagom Uči- teljstva« (Razgovor, broj 14). 535 2) Sur certains points importants (cf. ci-dessus, n. 1) l’auteur con- cede que la foi de l’eglise a force d’obligation pour lui comme theo- logien dogmatique, ou encore pour la theologie dogmatique. Mais, assez souvent, les affirmations que contiennent ses ouvrages resonnent comme si cette validite se limitait au theologien dogmatique dans le sens strict. Une telle fondation de la foi vaut au contraire pour toutes les disciplines de la theologie catholique, meme si elles travaillent avec des methodes partiellement differentes. 3) Les affirmations faites dans le colloque au sujet du rapport exis- tant entre resurrection et apparitions ne sont pas entierement satis- faisantes ( Colloque , 16—18). Ćela vaut non seulement pour quelques hypotheses utilisees dans l’explication de l’origine historique de la foi pascale ( Colloque, 16), mais aussi — et ćela concerne davantage le jugement de la Congregation pour la doctrine de la foi — pour quelques affirmations centrales a ce sujet, comme par exemple: « mais les apparitions en tant que telles ne sont pas le fondement formel de notre foi en la resurrection » (Colloque, 16). Une telle affir- mation ne repond pas a la difficulte qui a ete soulevee dans le Collo- que et done l’ambiguite demeure (cf. cependant la citation de la Lettre rapportee ci-dessus). 4) Le rejus systematique et repete du mot anhypostasie (cf. Jezus 534, 1. 31 ss; 538, 1. 5 avant la fin; 540, 1. 3 avant la fin; 543, 1. 8; Collo- que 7, 1. 11: «je prefere eviter Tanhypostasie impliquee dans le neo- chalcedonisme ») sera source permanente d’ambiguites. On sait que Tauteur veut ^ seulement nier (par la) qu , il y aurait une lacune hu- maine dans 1’humanite de Jesus ( Lettre , p. 13, derniere ligne)», mais le mot hypostase n’est pas le mot personne, ii n’a pas pour nos con- temporains le sens de nature spirituelle, mais celui de realite distinete et independante dans l’existence. Des lors refuser l’anhypostasie ne se limite pas a nier toute lacune de l’humanite de Jesus, mais tend a faire voir en elle une realite distinete et independante dans l’existence et a faire imaginer «l’impensable ,,vis-a-vis” entre l’homme Jesus et le Fils de Dieu » que Schillebeeckx lui-meme veut ecarter (Jezus, p. 543, 1. 13 avant la fin). Le lecteur sera ballotte dans les deux sens: personne humaine, pas personne humaine. FRANCISCUS Card. 3EPER, Praefectus 536 2) Za neke važne točke (usp. ovdje gore br. 1) autor priznaje da crkvena vjera ima obvezatnu snagu za njega kao dogmatičara i za dogmatsku teologiju. Ali tvrdnje sadržane u njegovim djelima preče¬ sto odjekuju kao da se ta valjanost ograničuje na dogmatičara u užem smislu. Međutim, takvo utemeljivanje vjere vrijedi za sve katoličke teološke discipline makar radili s djelomično drugačijim metodama. 3) Izjave dane u Razgovoru o odnosu između uskrsnuća i ukazanja nisu sasvim zadovoljavajuće (Razgovor, 16—18). To vrijedi ne samo za neke hipoteze što se primjenjuju u tumačenju povijesnog podri¬ jetla uskrsne vjere (Razgovor, 16) nego također — i na to se ponajviše odnosi sud Kongregacije za nauk vjere — za neke središnje tvrdnje o tom pitanju, kao npr.: »ali ukazanja kao takva nisu formalni temelj naše vjere u uskrsnuće« (Razgovor, 16). Takva tvrdnja ne odgovara na teškoće koje su iskrsle u razgovoru, stoga i dalje ostaje dvo- značnost (usp. također navod iz Pisma što je iznesen ovdje gore). 4) Sustavno i ponovljeno odbijanje riječi anhypostasis (usp. Jezus 534, I. 31 ss; 538, I. 5, pred kraj; 540, I. 3, pred kraj; 543, I. 8; Razgo¬ vor, 7, I. 11: »Radije izbjegavam ’anhypostasis’ umiješanu u neokal- cedonizam«) bit će trajni izvor dvoznačnosti. Zna se da autor želi time »samo zanijekati da bi postojala ljudska praznina u Isusovu čovještvu (Pismo, str. 13, posljednja crta)«, ali riječ »hypostasis« nije riječ »osoba«, ne sadrži za naše suvremenike smisao duhovne naravi, nego stvarnosti različne i nezavisne u egzistenciji. Stoga odbacivanje riječi »anhypostasis« nije samo nijekanje svake praznine u Isusovu čovještvu, nego smjera prema tomu da se u tom čovještvu gleda stvarnost različna i neovisna u egzistenciji, te da se predstavlja »ne- zamišljivim Vis-a-vis’ između Isusa Čovjeka i Sina Božjega«, to i sam Schillebeeckx želi izbeći (Jezus, str. 543, I, 13, pred kraj). Čita¬ telj će ostati u nedoumici između dva shvaćanja: ljudska osoba ili ne ljudska .osoba. FRANJO kard. ŠEPER 537 De catholicis qui nomen dant associationibus massonicis S. CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, die 19 mensis Iulii anni 1974, ad aliquas conferentias episcopales epistulam, ipsis tantum directam, scripsit circa interpretationem can. 2335 CIC, qui vetat sub poena excommunicationis ne catholici nomen dent sectae massonicae aliisque eiusdem generis associationibus. 1 [241] Quoniam praedicta epistula, publici iuris facta, locum dedit falsis et captiosis interpretationibus, haec Congregatio, sine praeiudicio quoad futuram revisionem eiusdem CIC, confirmat et declarat quae sequuntur: 1) quod attinet ad quaestionem de qua agitur, nullo modo mutata est disciplina canonica, quae proinde totam vim suam retinet; 2) consequenter neque excommunicatio neque ceterae praevisae poenae abrogatae sunt; 3) quae in memorata epistula spectant ad interpretationem canonis, de quo agitur, accipienda sunt, sicut in propositis erat S. Congrega- tionis, solummodo tamquam appellatio ad principia generalia de in- terpretatione legum poenalium pro solutione casuum singularum per- sonarum, qui subici possunt iudicio ordinarii loci. Mens autem S. Con- gregationis non erat, ut demandaretur conferentiis episcopalibus fa- cultas publice proferendi iudicium indoliis generalis circa naturam associationum massonicarum quod secumferat derogationes normis praedictis. Romae , ex Aedibus S. Congregationis pro Doctrina Fidei, die 17 Februarii 1981. FRANCISCUS Card. ŠEPER, Praefectus . Fr. HIERONYMUS HAMER, Archiepiscopus tit. Lorensis, a Secretis SACRA CONGREGATIO PRO DOCTRINA FIDEI, Declaratio S. Congrega¬ tio pro doctrina fidei de canonica disciplina quae sub poena excommunicationis 538 O katolicima koji su se upisali u slobodnozidarsko društvo Ova Kongregacija je pisala 19. srpnja 1974. nekim biskupskim konferencijama pismo samo njima namijenjeno o tumačenju can. 2335. CIC-a koji pod prijetnjom izopćenja zabranjuje katolicima upisivanje u masonska i njima slična društva. * 1 Budući da je to pismo, dospjevši u javnost, dalo povoda pogrešnim i zlonamjernim tumačenjima, ova Kongregacija ne želeći prejudici¬ rati eventualne odredbe novog Crkvenog zakonika, utvrđuje i pro- glašuje kako slijedi: 1) Nipošto nije promijenjena sadašnja crkvenopravna disciplina koja ostaje sasvim obvezatna; 2) Nije, dakle, ukinuto ni izopćenje ni druge predviđene kazne; 3) Sto se u spomenutom pismu odnosi na tumačenje kanona treba shvatiti, kako je to Kongregacija namjeravala, samo kao pozivanje na opća načela za tumačenje kaznenih zakona u rješavanju slučajeva pojedinih osoba koji se mogu podvrgnuti sudu mjesnih ordinarija. Kongregacija, međutim, nije namjeravala prepustiti biskupskim kon¬ ferencijama da javno izriču općeniti sud o naravi masonskih društava koji bi sud uključivao ukidanje spomenutih pravila. U Rimu, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 17. veljače 1981. FRANJO karđ. ŠEPER, predstojnik Fr. JErOME HAMiER, naslovni nadbiskup lorijski, tajnik vetat ne cathoylici nomen dent sectae massonicae aliisque eiusdem generis asso- ciationibus, 17 februarii 1981: AAS 73 (1981) 240—241. 1 Tekst toga pisma vidi u ovoj knjizi na str. 257. 539 Former Episcopalian Clergy Who Are Married into the Catholic Priesthood IN JUNE, 1980, the Holy See, through the Congregation for the Doctrine of the Faith, agreed to the request presented by bishops of the United States of America on behalf of some clergy and laity formerly or actually belonging to the Episcopal (Anglican) Church for full communion with the Catholic Church. The Holy See’s response to the initiative of these Episcopalians includes the possibility of a »pa- storal provision » which will provide, for those who desire it, a common identity reflecting certain elements of their own heritage. The entrance of these persons into the Catholic Church should be understood as the «reconciliation of those individuals who are for full Catholic communion» of which the «Decree on Ecumenism» (n. 4) of the second Vatican council speaks. In accepting former Episcopalian clergy who are married into the Catholic priesthood, the Holy See has specified that this exception to the rule of celibacy is granted in favour of these individual per¬ sons, and should not be understood as implying any change in the Church’s conviction of the value of priestly celibacy, which will re- main the rule for future candidates for the priesthood from this group. In consultation with the national conference of Catholic bishops, the Congregation for the Doctrine of the Faith has appointed the most reverend Bernard F. Law, bishop of Springfield-Cape Girardeau, as ecclesiastical delegate in this matter. It will be his responsibility to develop a proposal containing elements for the pastoral provision in question to be submitted for the approval of the Holy See, to oversee its implementation, and to deal with the Congregation for the Doctri¬ ne of the Faith in questions pertaining to the admission of former Episcopalian clergy into the Catholic priesthood. SACRED CONGREGATION FOR THE DOCTRINE OF THE FAITH, State- ment In June, 1980, on behalf of some clergy and laity formerly or actually belonging to the Episcopal (Anglican) Church for full communion with the Ca- 540 Bivši anglikanski svećenici koji su kao oženjeni primljeni među katolički kler U lipnju g. 1980. Sveta Stolica je, preko Kongregacije za nauk vjere, izrazila povoljno mišljenje o zahtjevu biskupa SAD za primanje u puno katoličko crkveno zajedništvo nekih članova klera i laikata što su pripadali episkopalnoj (anglikanskoj) Crkvi. Odgovor Svete Stolice na inicijativu tih episkopalijanaca predviđa i određeno »pa¬ storalno rješenje« po kojemu če, onima koji to žele biti osigurana njihova zajednička istovjetnost (identitet) s očuvanjem nekih eleme¬ nata njihove baštine. Ulazak tih osoba u katoličku Crkvu treba shvatiti kao »pomirenje onih pojedinaca koji žele puno katoličko zajedništvo«, kako to pred¬ viđa dekret o ekumenizmu II. vatikanskog koncila (UR 4). Primajući među katolički kler spomenute oženjene episkopalne svećenike, Sveta je Stolica točno odredila da je izuzetak od zakona celibata dan u korist ovih osoba te se ne smije shvatiti kao da uklju¬ čuje neku promjenu crkvene misli o vrijednosti svećeničkog celibata koji ostaje zakonom također i za buduće svećeničke kandidate iz te sredine. U dogovoru s Biskupskom konferencijom Sjedinjenih Država Kon¬ gregacija za nauk vjere odredila je preuzvišenog mons. Bernarda F. Law, biskupa Springfield-Cape Girardeaua, crkvenim delegatom za to pitanje. Njegov će zadatak biti izraditi prijedloge s elementima za spomenuti »pastoralni postupak« što će se predložiti na potvrdu Svetoj Stolici; zadatak mu je brinuti se za obdržavanje toga postupka te zajedno s Kongregacijom za nauk vjere ispitivati pitanja koja se tiču primanja bivših episkopalnih svećenika u katoličko svećenstvo. tholic Church, 1 april 1981: OR weekly ed. in English, 6 April 1981, p. 2. — Versione ital.: OR 1 aprile 1981, p. 2. 541 FRANJO KARDINAL ŠEPER ( 1905 — 1981 ) Dieser ziveite Band des Gedenkiverkes »SEPER« enthalt Beitrage des zagreber Kardinals zum Zweiten vatikanischen Konzil und diejenigen Dokumente, welche die Kongregation fiir die Glaubenslehre voahrend sei- ner Leitung herausgegeben hat. Die Konzilbeitrage Liegen im lateinischen Original vor, wie sie in den »Acta synodalia Concilii Vaticani secundi« erschienen sind, und ebenfalls in der kroatischen Ubersetzung. Die Schrif- ten der Heiligen Kongregation fiir die Glaubenslehre werden gleichfalls in den Originalsprachen, wie in »Enchii*idion Vaticanum« veroffentlicht, sowie in der kroatischen Ubersetzung hier herausgegeben . Bekanntlich wurden im Band 1 die Dokumente aus der Zeit seiner Leitung der Erzdio - zese Zagreb (1954 — 1968) zusammengestellt, sovoie seine bedeutendsten Ansprachen und Predigten, vor allem diejenigen, die er als papstlicher Delegat anlasslich der grossen Kirchenfeiern und Kongresse in Kroatien zwischen 1971 und 1979 gehalten hat. Franjo Šeper wurde am 2. 10. 1905 in Osijek — Kroatien geboren. Als Zogling des Germanicum-Hungaricum studierte er 1924—1930 an der papstlichen Universitat Gregoriana in Rom , wo er 1927 in der Philosophie und 1930 in der Theologie promovierte. In Rom ivurde er am 26. 10. 1930 zum Priester gevoeiht. Von 1931 war er am Gymnasium in Zagreb als Religionslehrer tdtig, danach als Sekretar des Erzbischofs Antun Bauer und 1941 bis 1951 als Rektor des Priesterseminars. Bis 1954 lebte er zwangsweise als Pfarrer einer Arbeitersiedlung am Rand von Zagreb. Im Jahr 1954 wurde er zum Weihbischof ernannt und 1960, als Nachfolger des verstorbenen Kardinals Aloisius Stepinac, zum Erzbischof-Metropo- liten von Zagreb, zugleich zum Vorsitzenden der Bischofskonferenz Jugo - slavoiens erkoren. In der Vorbereitungsphase des Zvoeiten vatikanischen Konzils vourde er Mitglied der Kommission fiir die heiligen Sakramente, danach auch des Zentralausschusses fiir die Vorbereitung des Konzils. Wahrend des Konzils selbst gehorte er als Mitglied der Theologischen Hauptkommission an. Als Konzilsvater setzte er sich fiir die Einfiihrung des standigen Dia- 543 konais, fiir die Volkssprache in der Liiurgie, fiir die Kommunion in den beiden Gestalten und fiir die Konzelebration ein. Er befiinvortete star- kere Aktivitdt der Laien in der Kirche und die Entlastung der Kirche von jeglichem Antisemitismus-Verdacht. Er wies darauf hin, dass die Kirche mehr als Mutter denn als eine klerikale Einrichtung zu betrachten sei und dass die Marienverehrung aus der Bibel begriindet und im Einklang mit der gesunden Vberlieferung gebracht toerden miisse. Den Migranten und Gastarbeitem solle man unantastbare Menschenrechte garantieren. Im zeitgenossischen Atheismus sei der Wink zu sehen, dass die Christen ihien Gott nicht folgerichtig und bibelfest verkiindet und mit dem eigenen Le- ben bezeugl haben. AH diese Gedanken, zu welchen Seper in seinen Kon- zilsreden und in den schriftlichen Vorschlagen eingetreten ist, fanden Platz in den Konzilsdokumenten wie auch in den Verlautbarungen der nachkonziliaren Reformen: sie wurden untrennbar in das neue Wachstum der Kirche eingebaut. Papst Paul VI. ernannte Erzbischof Seper 1965 zum Kardinal und 1968 zum Leiter der Heiligen Kongregation fiir die Glaubenslehre. Zugleich wurde Seper Mitglied des Rates fiir ausserordentliche Kirchenangelegen- heiten, der Bischofskongregation, Fragen der Sakramente, Gottesdienst und katholische Erziehung. Er war Vorsitzender der Internationalen Theologiekommission, der Papstlichen Bibelkommission und Mitglied dei Papstlichen Kommission fiir die Reform des kanonischen Rechtes. Inmit- ten dieser vielfaltigen Tatigkeiten starb Seper in Rom am 30. 12. 1981. In der Bischofskrgpta der zagreber Doms wurde er am 5. 1. 1982 neben seinem Vorganger Kardinal Aloisius Stepinac und anderen Grosscn der Geschichte Kroatiens beigesetzt. Wdhrend Sepers Leitung der Kongregation fiir die Glaubenslehre gab dieses Amt eine ganze Reihe von Dokumenten heraus, die als Reaktion auf moderne Irrtiimer und Wirrungen auf dem theologischen Gebiet gel- ten. Ali diese Verlautbarungen, die hier versammelt sind, stellen fiir den Eeser die einmalige Gelegenheit dar, sich aus erster Hand zu infoi miei en, wie die Konzils- und Nachkonzilsfragen der gesamten katholischen Welt sich im Mittelpunkt der Fiirsorge Petri um den Glauben und die Moral kristallisierten und wie sie mit grosser V erantivortung und rucksichsvoll gehandhabt wurden, in Bemahrung der ganzen katholischen \Vahrheit, aber auch besorgt, keine positive Entmicklung der kirchlichen Gedanken zu hindem sowie die Freiheit und Menschenioiirde der suchenden Denker zu ermoglichen. Die kroatische Erzdiozese Zagreb, die mit diesem Werk Achtung und Dank fiir einen ihrer grossten Oberhirten ausdriicken mbchte, will durch die unmittelbare Einsicht in wenig bekannte, aber kostbare Dokumente aus der neuesten Zeit zugleich die gesamte kirchliche Offentlichkeit be- reichern. 544 CARDINAL FRANJO SEPER ( 1905 — 1981 ) This second volume of the commemorative »SEPER« documents con- iains the interventions of the Archbishop of Zagreb, Franjo Cardinal Seper, at the Second Vatican Council, and the documents published by the Sacred Congregation for the Doctrine of the Faith while he was the Cardinal prefect of the Congregation. The Council addresses are published in the original Latin version in vohich they appeared in »Acta Synodalia Concilii Vaticani Secundi« and in the Croatian translation. The documents of the Sacred Congregation for the Doctrine of the Faith have been published in the languages in vohich they originally appeared in the records of the »Enchridion Vaticanum«, together voith the Croatian translation. Volume 1 contains the documents dating back to the period during vohich he voas the Archbishop of Zagreb, and his most important and significant sermons, particularly those he preached as the Papal legate to major religious events and congresses held in Croatia betvoeen 1971 and 1979. Franjo Seper voas bom in Osijek in Croatia in 1905. He graduated in philosophy and theology from the Pontifical Gregorian University, and voas ordained priest in 1930. After teaching religion at several schools in Zagreb, he voas appointed secretary to the Archbishop, rector of the Za - greb Major Seminary, and lastly parish priest in a voorking-class parish on the outskirts of Zagreb. In 1954 he voas nominated auxiliary arch¬ bishop, and in 1960 succeeded Alojzije Cardinal Stepinac after his death, before being appointed metropolitan Archbishop and President of the Yugoslav Episcopal Conference. During the preparatorg voork for the Second Vatican Council, he voas a member of the Commiss'ion for the Sacraments and the Central Prepara- tory Commission of the Council. During the Council itself, he voas a mem¬ ber of the CounciVs Central Commission. As a council father, he strongly advocated the permanent diaconate, the use of the vernacular in the liturgy, communion under both kinds, and concelebration. He also urged a re-appraisal of the role of the laity in the Church, and the elimination of the last vestiges of antisemitism for the Church. He emphasized the need to affirm the maternal concept of the Church to offset tendency tovoards clericalism, to relate the veneration on the Mother of God to its biblical sources and sound tradition, to pronounce on the inalienable human rights of migrants throughout the voorld, to acknovoledge the phe- nomenon of contemporary atheism, and to issue a voaiming that christians have not always announced their God in accordance voith biblical teaching, and have failed to bear voitness to him in their lives. Ali these ideas vohich Seper propounded in his addresses and voritten documents to the Council have been ineorporated into the Council docu¬ ments and in those published during the post-conciliar reform. They have become an integral part of the contemporary Church's life. 35 SEPER 545 In 1965, Franjo Seper was elevated to the cardinalate by Paul VI, and in 1968 was appointed Prefect oj the Sacred Congregation for the Doctrine oj the Faith. At the sume time, he was a member oj The Council for the Church’s Public Affairs, The S. Congregution for Bishops, The S. Congre¬ gation for the Sacmments and Divine Worship, and The S. Congregation for Catholic Education. He vcas the President of the International Biblical Commission and the Pontifical Biblical Commission, and member of the Pontifical Commission for the revision of Canon Lavo. He died in Rome on 30 december 1981, and was buried in the crypt of Zagreb cathedral near his predecessor, Alojzije Stepinac and other leading figures in Croatian history. Under Cardinal Seper the S. Congregation for the Doctrine of the Faith published a great many documents to correct theological errors and deviations. Ali the documents have now been coZ- lected in this volume, and they provide the reader voith a rare opportunity to gain a personal insight into the way the events of the Council and the post-conciliar period throughout the catholic voorld converged here at the heart of Peter’s concern for faith and morals. Conscious of this universal responsibility to the Church at the Service of Peter, Cardinal Seper tact- fully endeavoured to preserve catholic truth vohile not hampering the po- sitive development of the Church’s thinking, or the human freedom and dignity of research scholars. This volume has been produced by the archidiocese of Zagreb in grate- ful tribute to one of its greatest pastors, and at the same time as a means of providing public opinion in the Church voith the voealth of material found in these valuable, and little-knovon, documents of the Church’s recent historg. IL CARDINALE FRANJO SEPER ( 1905 — 1981 ) II secondo volume delle opere in memoria di »SEPER« contiene gli in - terventi conciliari dell’archivescovo di Zagabria, cardinale Franjo Seper, e i documenti della Sacra Congregazione per la dottrina dela fede nel periodo in cui egli ne fu prefetto. I documenti concilari vengono pubbli- cati nelVoriginale latino, come riportati in »Acta sgnodalia Concilii Vati - cani secundi« e in traduzione croata. I documenti della Sacra Congrega¬ zione per la dottrina della fede sono pubblicati nella lingua originale, come sono riportati nei fascicoli di »Enchiridion Vaticanum« e poi in tra¬ duzione croata. Nel primo volume sono stati raccolti i documenti che risalgono al pe¬ riodo del suo governo dell’arcidiocesi di Zagabria e le sue piu importanti e significative omelie , in particolare guelle tenute in gualita di legato pontificio alle grandi manijestazioni religiose e ai congressi, svoltisi in Croazia tra U 1971 e ii 1979. 546 Franjo Seper nacque a Osijek in Croazia nel 1905. Si laureo in filosofia e in teologia alla Pontificia Universita Gregoriana. Fu ordinato sacerdote nel 1930. Insegno religione in alcune scnole di Zagabria, fu poi segretario delV arcivescovo , rettore del Seminario maggiore di Zagabria e infine par- roco in una parrocchia di operai nella periferia di Zagabria. Nel 1954 fu nominato arcivescovo coadiutore e nel 1960 succedeva al defunto cardinale Alojzije Stepinac, diventando arcivescovo metropolita. Da allora divenne anche presidente della Conferenza episcopale delta Jugoslavia. Durante i preparativi del Concilio vaticano secondo fu membro della Commissione per i sacramenti e della Commissione centrale preparatoria del Concilio. Durante U Concilio fu poi membro della Commissione cen¬ trale. In gualita di padre conciliare si adoperč per Vintroduzione del dia- conato permanente, della lingua viva nella liturgia, della comunione sotto le due specie e della concelebrazione. Si adoperč per la valorizzazione del ruolo dei laici nella Chiesa e per una Chiesa libera da ogni segno di anti- semitismo. Alcuni punti da lui sottolineati nei suoi interventi furono: accentuare ii senso materno della Chiesa come contrapposizione al cleri- calismo: accordare la venerazione della Madre di Dio con le fonti bibliche c la sana tradizione, assicurare agli emigranti di tutto U mondo gli inalie- nabili diritti umani, riconoscere nel fenomeno delVateismo contemporaneo anche Vavvertimento che i cristiani non hanno annunciato sempre ii loro Dio conformemente alla Biblia e di non averlo testirnoniato con la vita. Tutti questi concetti esposti da Seper nei suoi interventi orali e scritti durante ii Concilio hanno trovato posto sia nei documenti conciliari che in quelli della riforma postconciliare: essi sono diventati parte integrante della crescita attuale della Chiesa. Nel 1965 Franjo Seper venne nominato cardinale da Paolo VI e nel 1968 Prefetto della Sacra Congregazione per la dottrina della fede. Contempo - raneamente fece parte del Consiglio per gli affari pubblici della Chiesa, della Congregazione per i vescovi, della Congregazione per i sacramenti e culto divino, della Congregazione per Veducazione cattolica. Fu presi¬ dente della Commissione teologica internazionale, della Pontificia com¬ missione biblica , e membro della Pontificia commissione per la revisione del Codice di diritto canonico. Mori a Roma U 30 dicembre 1981. E sepolto nella cripta della catedrale di Zagabria vidno al suo predecessore, cardinale Alojzije Stepinac, ed altri personaggi importanti della stona croata. Durante la permanenza di Seper alla Congregazione per la dottrina del¬ la fede, questo dicastero ha emanato tutta una serie di documenti come reazione agli errori e alle deviazioni in campo teologico. Essi sono ora raccolti in questo volume e diventano per i lettori una rara occasione per constatare di prima mano come gli avvenimenti conciliari e postconciliari di tutto U mondo cattolico siano stati oggetto delte attenzioni delle preoc- cupazioni che U papa ha per la difesa della fede e della morale, come la cura universale ed ecclesiale del servizio di Pietro abbia cercato con re- 547 sponsabilitđ e con pradenza di conservare la verita cattolica, cercando di non ostacolare U positivo sviluppo del pensiero teologico e di non ledere la liberta e la dignita umana del ricercatore. Uarcidiocesi di Zagabria, che esprime con quest 3 opera la sua gratitudine verso uno dei suoi piu grandi pastori , arricchisce nello stesso tempo Vopi - nione pubblica con un panorama di documenti preziosi e poco conosciuti del rccente periodo della storia della Chiesa. LE CARDINAL FRANJO SEPER ( 1905 — 1981 ) Ce deuxieme volume de Voeuvre memoriale »SEPER« contient les inter- ventions au Concile Vatican II de V Arćheveque de Zagreb , le Cardinal Franjo Seper et les documents edites par la Congregation pour la Doctrine de la Foi dont le Cardinal etait le Prefet. Les interventions au Concile sont publiees en latin , comme elles paressaient dans »Acta sinodalia con- cilii Vaticani secundi« et en traduction croate. Les documents de la Con¬ gregation pour la Doctrine de la Foi sont aussi presentes en langue d’ori- gine comme ils etaient publies dans les fascicules »Enhiridion vaticanum «, et en traduction croate. Dans le premier volume sont reunis les documents du temps ou U dirigeait Varcheveche de Zagreb et ses homelies les plus significatives, surtout celles qu’il pronon^a comme legat du Pape a Vocca- sion des grandes fetes religieuses et congres en Croatie de 1971 — 1979. Franjo Seper est ne en 1905 a Osijek en Croatie. II a fait un doctorat de phPosophie et de theologie a VUniversite Pontificale »Gregoriana«. II fut ordonne pretre en 1930. Ensuite U devint projesseur de cathechisme au lycec de Zagreb , secretaire de Varcheveque , Recteur du Grand Semi- naire et cure de la paroisse dans un quartier de Zagreb. En 1954 ii devient Varcheveque coadjuteur et en 1960 succede au defunt archeveque Cardinal Alois Stepinac comme archeveque de Zagreb: puis ii est elu President de la Conference episcopale de Vougoslavie. Dans les preparatifs pour le Concile Vatican II ii a ete membre de la Commission pour les sacraments et de la Commission centrale pour la preparation du Concile. Au Concile ii fut membre de la Commission Theologique Generale ou ii a plaide pour Vintroduction: du diaconat per - manent, de la langue nationale dans la liturgie , de la communion sous les deux especes, ainsi que pour la concelebration. II a plaide pour la rivalo- risation du role des laics dans Veglise , pour la liberalisation de Veglise de tous les soupcons d’antisemitisme. II a signale qu y il faut confirmer le con - cept matemel de Veglise afin de faire face au clericalisme. II a exige que la devotion de la Mčre du Christ soit rendue conforme aux fondements bibliques et d la tradition saine, qu’aux immigres dans le monde entier 548 soient garantis les droits inalienables de Vhomme. II a averti que le phe- norriene de Vatheisme contemporain signale que les chretiens n’ont pas toujours annonce et temoigne le vrai Dieu bibligue. Toutes ces idees du Cardinal Seper ont trouve place dans les documents du Concile ainsi que dans les documents du renouveau post-conciliaire, et sont inserees dans la croissance contemporaine de Veglise. En 1965 le Pape Paul VI Va nomme Cardinal et en 1968, Prefet de la Congregation pour la Doctrine de la Foi. En meme temps qu’il a ete membre du Conseil pour les affaires extraordinaires et membre de la Congrega¬ tion pour les Eveques, pour les Sacrements et la liturgie et pour Veduca- tion catholique. II a ete President de la Commission theologique Interna¬ tionale et de la Commission biblique , ainsi que membre de la Commission pontificale pour la revision du droit eclesiastique. II est decede a Rome le 30 decembre 1981 et fut enterre le 5 janvier 1982 dans la crypte de la Cathedrale de Zagreb a cote son predecesseur card. Alois Stepinac et autres grandes personnalites de Vhistoire croate. Sous la responsabilite du Cardinal Seper la Congregation pour la Doctrine de la Foi a publie une serie de documents en reaction aux confusions et aux erreurs dans la theologie. Tous ces documents reunis dans ce volume deviennent pour le lecteur une bonne occasion de voir, de premiere main, les precieux et peu connus documents de Vepoque recente de Vhistoire de VEglise. UArcheveche de Zagreb, par cet oeuvre, exprime sa reconnaissance et sa consideration envers Vune de ses plus grandes personnalites. 549 Kazalo imena A Abraham 107 Adam 47, 409 Akvila 399 Akvinski, Toma 501 Ambrozije 325, 495 Apolo 399 Asiški, sv. Franjo 91 Asiška, sv. Klara 389 Astorg 327 Atanazije 321 Atenagora 263 Augustin, sv. 39, 55, 57, 59, 81, 93, 95, 221, 315, 321, 325, 493, 495, 501 Avilska, sv. Terezi ja 389 B Bazilije, sv. 321, 323, 495 Bertoli, Paolo 8 Bonacursus 331 Bovone 525 C Ciprijan, sv. 405, 493, 495 D David 111 Didim, Aleksandrijski 325 E Ermengand od Beizersa 331 Eva 47 F Faust, manihejac 39 Feba 399 Fulgencije, sv. 321, 329 G Galot, J. 525 Genadij, Marseljski 329 Girarđeau, Springfield-Cape 541 Goretti, Marija 89 Gracijan 265 Grgur iz Elvire 321 Grgur, Nazijanski 323 Grgur, Niski 495 Grgur Veliki 315 H Hamer, Hieronymus, Fr. 210, 211, 214, 239, 240, 241, 244, 245, 254, 255, 256. 257, 282, 283, 288, 289, 292, 293, 300, 301, 378, 379, 383, 386, 387, 416, 417, 418, 419, 424, 425. 428, 429, 438, 439, 175, 484, 485. 520, 538, 539 Inocent I 495 Inocent II 327 Inocent III 329, 333, 397 Inocent XI 201 Inocentije XI 265 Irenej. sv. 315, 317, 493, Isus 14, 69, 89, 145, 187, 189, 191, 223, 227, 283, 305, 307, 309, 311, 313, 337, 341, 359, 369, 373, 393, 395, 397, 401, 407, 435, 523, 531, 533, 535 Ivan, sv. 187 Ivan, Krizostom sv. 303 Ivan, Krstitelj, sv. 239 Ivana, žena Kuže 397 Ivan Pavao I 8, 525 Ivan Pavao II 8, 148, 429, 439, 451, 475, 477, 479, 521 Ivan XXIII 12, 27, 61, 127, 151, 231, 243, 267, 275, 389 J Jakov 321 Jeronim 495 Justin, sv. 117 550 K Klemeent, sv. papa 33 Kosnik, Anthony 441 Kowalska, s. Faustina 425 Krist 8, 29, 31, 33, 35, 45, 47, 51, 53, 55, 61, 63, 79, 81, 89, 91, 97, 103, 109, 111, 117, 125, 187, 189, 191, 193, 199, 217, 219, 221, 223, 227, 233, 235. 237, 237, 263, 281, 283, 287. 303, 305, 307, 309, 311, 313, 317, 319, 335, 337, 339, 343, 347, 349, 353, 355, 359, 361, 369, 373, 375, 393, 395, 397, 403, 405, 407, 409, 411, 413, 435. 437, 443, 469, 475, 483, 497, 503, 509, 519, 523, 529, 535 Ksisto V. 265 Kuhar, s. Nives 10 Kuharić, Franjo 9 Kustić, Živko 10, 149 L Lav, Bernard, F. 541 Leon veliki, Flavijan 335 Leon veliki, sv. 33, 37, 327, 329 Lidija 399 Luka, sv. 309 M Marcion 315 Marija, bi. djevica 12, 47, 85, 87, 91, 111, 117, 187, 189, 375, 435 Marija, Majka 397 Marija iz Magdale 397 Marko 309, 341, 533 Matej, sv. 85, 191 Matija 397 Mesija 109 Mojsije 395 N Nikodem 499 Ngd-dinh-Thuc, Pierre Martin 385 O 0’Flaherty 424 Origen 315, 493 Ottaviani, kard. 8 P Patfort, A. 525 Pavao 93, 283, 307, 311, 319, 335, 337, 349, 359, 371, 373, 399, 401, 405, 423, 433, 461 Pavao VI. 8, 109, 153, 155, 157, 185, 195, 207, 223. 231, 239, 241, 243, 255, 267, 275, 283, 287, 289, 301, 345, 379, 383, 385, 389, 391, 403, 417, 419, 429, 497, 527 Petar, sv. 8, 9, 217, 225, 283, 309, 329, 347 Petar Damjan, sv. 195 Pfilippe, Paulus 161, 178, 179, 184, 185, 194, 195, 206, 207 Pio XII. 129. 157, 243, 265, 291, 403, 469 Pohiera, o. Jacques 427 Prepositin iz Cremone 337 Priscila 329, 399 Pukec, Đuro 10 R R uf fini 69 S Sardijski, Meliton 315 Schillebeeckx, o. E. 522, 523, 529, 535 Sijenska, sv. Katarina 389 Sin Božji 9, 187, 189, 193, 259, 409, 537 Siricije, papa 495 Stanković, Vladimir 10 Starić, Aldo 10 Stjepan V. 265 Suzana 397 S Šagi-Bunić, dr. Tomislav 8, 11 Seper, kard. Franjo 7, 8, 9, 11, 12, 13, 14, 18, 19, 20, 107, 126, 140, 147, 148, 152, 153, 161, 178, 179, 184, 185, 194, 195, 206, 207, 210, 211, 214, 215, 238, 239, 240, 241, 244, 245, 254, 257, 282, 283, 288, 289, 292, 293, 300, 301, 378, 379, 383, 386, 387, 416, 417. 418, 419, 422, 423, 424, 425, 428, 429, 438, 439, 442, 443, 520, 521, 529, 530, 536, 537, 538, 539 Šimun, Farizej 395 T Tertulijan 265. 315, 325 Timotej 33, 399 Toma sv. 265, 407 V Vercelski, Euzebije 325 Viktorin iz Pettau 315 W Wojtyla 148 Willebranđs, kard. 523, 525, 529 l Zlatousti, sv. Ivan 325, 345, 495 552 Kazalo pojmova A Anđeo 307, 315, 317, 321, 337 Apostolat 13, 75, 81, 121, 125, 377, 391, 399, 401, 509, 517 Apostoli 19, 29, 31. 37, 57, 99, 111, 117, 125, 199, 217, 219, 225, 233, 237, 295, 311, 313, 319, 337, 347, 349. 373, 375, 393, 397, 399, 401, 499, 519 Ateist 143 Ateizam 14, 141, 143, 145, 507 B Bazilika 8, 283 Bdijenje Vazmeno 107 Besmrtnost 9 Biblija 109, 435, 527 Biskupi 19, 33, 35, 43, 55, 95, 125, 149, 155, 161, 193, 209, 217, 219, 221, 223, 233, 235, 237, 251, 261, 265, 291, 293, 295, 327, 333, 339, 353, 375, 377. 385, 423, 431, 441, 443, 455, 487 Biskupija 167, 209, 391 Biskupstvo 411 Blagdan 341 Blagoslov 75 Bližnji 367, 369 Bludnost 373 Bog 10, 14, 25, 31, 37, 49, 51, 53, 61, 69, 79. 83, 85. 91, 105, 113—127, 145, 149, 187, 191, 193, 199, 201, 221, 225. 227, 261, 265, 267, 269, 283, 295, 313, 317, 319, 323, 325, 327, 329. 331, 333, 335, 341, 345, 349, 353, 355, 359. 363. 365, 367, 369, 371, 373, 379, 409. 427 431. 453 Bog, otac 51 53 Bog, svemogući 331 Bog, transcendentni 429 Bogoslovi 193 Bogoslužje 9, 233 Bogumili 321 Božanstvo 429 Brak 12, 101, 171, 175, 177, 209, 213, 243, 245, 247, 357, 359, 371, 395 Bračni čin 419 C Celibat 75, 77, 93, 101, 155, 157, 159, 171, 175, 177, 371, 479, 481, 483 Crkva, apostolska 399 Crkva, katolička 7. 9, 10, 12, 13, 14. 17, 19, 21, 25, 29, 31, 35, 37, 39, 43, 45, 47, 49. 55, 59, 61, 65. 67. 69, 73, 75, 77, 79, 83, 87, 91, 93, 97, 99, 101. 105, 107, 109, 111, 115, 119, 125, 131, 133, 141, 143, 155, 171, 175, 185, 189, 193, 195, 199, 201, 205, 213, 217, 219, 221, 223, 225, 229, 231, 233, 235, 237, 239, 253, 255, 259, 261, 277, 281. 283, 285, 287, 293, 301, 303, 309. 313, 321, 323, 331, 333, 337, 341, 343^ 345, 347, 351, 355, 357, 359, 361, 363, 365, 369, 375, 381, 383, 385, 389, 391, 393, 395, 399, 401, 403, 411, 413, 415, 427, 433, 435, 437, 447, 453, 477, 507, 515. 519, 529, 531 Crkva, majka 415 C Ćudoređe 217, 221, 223, 225, 227, 299. 301, 351, 353, 361, 365, 377 c Casoslov 19 Cistilište 437 Čistoća, bračna 445 Čistoća, spolna 435 Čudo 337, 347 D Demon 337 Direktorij 111 Dispenza 175, 177 552 Dispenzirani 171, 173 Djeca, Božja 401, 409 Djeca, Crkve 447 Djela apostolska 307, 399 Djevice 89, 93 Djevičanstvo 13, 93, 95, 371 Dogmatičar 529, 537 Dogme 227, 231, 237, 329, 333 Doktrina 331 Dokumenti 9, 35, 121, 147, 148, 155, 181, 185, 247, 249, 251, 253, 261, 265, 275, 329, 335, 339, 393, 447, 465, 527 Duhovnik 173 Duh, Kristov 61 Duh, sveti 19, 29, 37, 81, 113, 117, 119, 145, 189, 191, 193, 221, 225, 235, 281, 335, 339, 355, 359, 371, 373, 399, 405, 413, 427, 437, 497, 499, 511 Duša 8, 9, 61, 85, 265, 339, 343, 347, 371, 407, 431, 435, 463, 519 Dušobrižnik 19, 209, 443, 491, 513, 519 Dušobrižničko djelovanje 413, 421, 423, 441, 507, 509, 511 Dvanaestorica 395, 397, 401, 403, 531 Đakonat 11, 12, 73, 75, 77, 125 Đakoni 203 Đavao 59, 61, 97, 263, 303, 313, 317, 319, 323, 327, 329, 331, 335, 337, 341, 343, 345, 375 E Egzegeza, biblijska 391, 397, 529 Egzegeti 345, 401 Egzorcizmi 343 Ekleziologija 413 Ekumenizam 12, 97 Enciklike 148, 155, 161, 275, 389, 429 Episkopat 109 Eshatologija 111, 431 Euharistija 187, 197, 233, 237, 287, 335, 375, 401, 429, 533 Eutanazija 459, 461, 465 Evanđelja, sinoptička 409 Evanđelja 10, 11, 31, 39, 51, 85, 117, 125, 143, 191, 193, 217, 219, 223, 235, 263, 281, 295, 311, 313, 345, 357, 397, 399, 401, 497 Evangeliziranje 31, 431 Evangelizirati 75 G Gospodin 8, 10, 31, 53, 59, 67, 85, 93, 199, 221, 223, 233, 257, 263, 281, 303, 313, 315, 317, 337, 341, 349, 369, 371, 373, 391, 393, 395, 397, 403, 405, 435, 461, 475, 483, 499 Gozba, žrtvena 407 Grešnici 59, 85, 241, 313, 315, 335, 339 Grešnost 311 Grijeh 57, 59, 61, 97, 148, 199, 203, 205, 213, 253, 255, 311, 313, 319, 325, 343, 345, 365, 369, 371, 373, 495 Gvardijan 19 H Heretik 57 Hijerarhija 47 Hodočašće 201 Homoseksualac 363 Homoseksualnost 149, 361 Hostija 197 Hram 47 Hram, Boga živoga 47, 51 Hram, Božji 49 I Ispovijed 199, 201, 203, 205, 207, 421, 423 Ispovijedati 191, 193, 195, 199, 201, 203, 217 Ispovjednik 19, 205 Ispovist, Crkve 427 Istina vjere 431, 439 Izrael 409 J Jedinstvo, kršćansko 101, 219, 295 K Kanon 107, 163, 213, 241, 257, 329, 383, 385 Kardinal 7, 8, 9, 13, 17, 43, 147, 149, 151, 181, 183, 207, 255, 383, 385, 429, 525 Karizma 13, 65, 105, 223 Katari 321, 331 Katedrala 8 Katehete 67 Kateheza 431, 439 Katekizam 299 Katekumen 245 Katekumenat 517 Katolici 53, 57, 75, 213, 217, 243, 250, 257, 539 Kazna, vječna 435 Kler 441 Klerici 19, 25, 79, 81 Knjige, liturgijske 297 Koncelebracija 8, 11, 12, 25, 27 Koncil, carigradsko-nicejski 319 Koncil, ekumenski 225, 529 Koncil, firentinski 235, 335, 337, 497 Koncil, halcedonski 335 553 Koncil, lateranski 283, 317, 321, 327, 331, 333 Koncil, lionski 321 Koncil, toledski 327 Koncil, tridentski 321, 325, 335, 337, 403, 429, 497 Koncil, I. vatikanski 285, 321 Koncil, II. vatikanski 7, 9, 10, 11, 14, 147, 148, 149, 217, 219, 221, 225, 231, 235, 255, 287, 319, 337, 389, 391, 405, 411, 439, 447, 491, 541 Konferencija, biskupska 203, 213, 255, 257, 261, 297, 299, 303, 431, 441, 443, 539, 541 Kongregacija, sv. 7, 8, 9, 10, 147, 148, 151, 153, 157, 159, 161, 163, 165, 173, 175, 177, 181, 183, 185, 187, 195, 197, 201, 207, 209, 213, 217, 237, 239, 241, 243, 251, 253, 255, 257, 261, 283, 285, 287, 289, 291, 293, 301, 353, 379, 381, 383, 385, 387, 393, 405, 417, 419, 421, 425, 427, 429, 439, 441, 443, 455, 461, 485, 489, 523, 525, 527, 537, 539 Kongres, euharistijski 27, 181 Konstitucija 39, 61, 63, 91, 121, 141, 357, 389 Kontracepcija 293 Kraljevstvo 29, 335 Kraljevstvo, Božje 69, 337, 373, 395, 397, 437, 531 Kraljevstvo, Kristovo 373 Kraljevstvo, nebesko 409, 415 Krepost 89, 337, 371, 373, 375, 445 Krivovjernik 331 Križ 311, 375 Krstiti 243, 245 Kršćani 12, 14, 63, 103, 115, 143, 225, 259, 261, 263, 303, 305, 339, 351, 371, 411, 433, 435, 437 Kršćanstvo 9, 85, 403, 415 Kršteni 287, 413 Krštenik 415, 491 Krštenje 13, 79, 149, 245, 249, 251, 252, 321, 337, 343, 355, 491, 495, 497, 499, 501, 505, 507, 509, 511, 519 Krv, Kristova 25,27, 103, 111 L Laik 13, 21, 25, 75, 79, 81, 83, 123, 155, 157, 159, 163, 173, 203, 221, 261, 377 Laikat 541 Liturgija 11, 12, 20, 23, 25, 107, 171, 197, 205, 309, 337, 339, 341, 343 LJ Ljubav, bračna 447 Ljubomora 415 M Manihejac 321 Manihejske tvrdnje 323 Masturbacija 149, 365 Milosrđe 59, 161, 199, 371, 499, 511 Milosrđe, Božje 425 Milost 53, 63, 221, 235, 311, 339, 349, 373, 501, 503 Milost, krsna 503 Milost, sakramentalna 421 Ministrant 23, 27 Mir Kristov 103 Misa 20, 27, 123, 205, 341, 381, 383 Misal, Rimski 197, 341 Misterij 443 Molitva 9, 19, 23, 105, 123, 309, 321, 341, 349, 375, 377, 383, 413, 505 Molitvenik 35 Monah 19 Moral 8, 147, 209, 263, 269, 277, 287, 295, 299, 367, 377, 427 Moral, sexualni 441 Moralisti 351 Moralni problem 445 Mučenici 89, 139 Mučeništvo 13, 89, 95 N Nadahnuće apoltosko 37 Nadbiskup 9, 148, 385 Nadbiskupija 9 Narod Božji 111, 234, 297, 443, 499, 507 519 Nauk, katolički: 9, 285, 453, 527 Nauk, Kristov 33, 35, 371 Nauk, kršćanski 35 Nauk, moralni 375 Nauk, vjere 163, 193, 237, 241, 283, 301, 383, 419, 435 Nauk, vjerski 427 Nauka Crkvena 427, 437 Naum Božji 405, 407, 433, 467 Nebo 85, 103, 143 Nedjelja, korizmena 341 Nemrs 19 Nepogrešivost 429 Nezabludiva Crkva 285 Nezabludivost 221, 223, 225, 227, 231, 355, 457 O Objava 12, 13, 29, 97, 113, 115, 117, 187, 189, 191, 223, 227, 237, 307. 347. 353, 355, 357, 401, 409, 411, 427 Obnova, liturgijska 255 Obraćenje 233, 251, 254, 535 Obredi, sakramentski 255 554 Obrednik 491 Oci, crkveni 265, 315 Oci, prečasni 419 Oci, saborski 12, 13, 20, 29, 35, 41, 43, 67, 73, 77, 79, 101, 107, 119, 121, 127, 133, 141, 148, 393 Oci, sveti 267, 383 Odriješenje 421 Odriješenje, sakramentalno 199, 201, 203, 205, 207 Oficij 19, 203, 385, 425 Oltar 27 Oprost 155, 163, 169, 247, 253 Opstojnost Božja 71, 143 Opraštanje grijeha 199, 495, 503 Ordinarij 157, 159, 167, 171, 173, 175, 177, 181, 183, 185, 199, 203, 213, 247, 251, 253, 297, 299, 301, 383, 425, 485, 529 Otac, sveti 8, 163, 213, 255, 345, 393, 477 481 525 Otajstvo 9, 67, 69, 103, 189, 193, 217, 227, 237, 405, 407, 409, 415, 437 Otajstvo, euharistijsko 103 Otajstvo, vazmeno 497 Otkrivenje 313, 337 Otkupitelj 193 Otkupljenje 47, 57, 315, 335, 343, 373, 433 Otpuštanje grijeha 409 P Pakao 339, 437 Papa 7, 9, 147, 155, 157, 161, 283, 461 Pastoral 19, 20, 89, 113, 159, 363, 441, 447 Pastoralni instituti 177 Pasha 411 Pastir, crkveni 295 Patena 197 Patristika 391 Patrologija 347 Pedesetnica 399 Pismo, sveto 13, 69, 73, 79, 93, 113, 115, 117, 119, 223, 225, 229, 297, 305, 315, 333, 337, 345, 355, 363, 365, 369, 413, 427, 435, 437 Pjesma nad pjesmama 409 Pobačaj 259, 265, 267, 275, 459 Pobožnost 206, 375, 381 Poglavar 155, 161, 173, 181, 299 Poglavar, vrhovni 427 Pokora 199, 339, 375, 483, 495 Pokornici 203, 205, 421 Poniznost 481 Poslanica 341, 413 Poslanice, Pavlove 399, 409 Poslušnost 37, 39, 47, 53, 93, 115, 287 Post 19 Posvećenje 125, 355, 371 Potvrda 79 Požuda 373 Pravo, Crkveno 177 Pravovjerje 8 Predaja, apostolska 35 Predaja, božanska 31, 33, 35 Predaja, Crkvena 11, 12, 29, 31, 37, 57, 79, 113, 117, 119, 189, 225, 263. 401, 435, 503 Predaja, katolička 429 Predaja, kršćanska 409 Predrasude 377, 401 Prefekt Sv. kongregacije 152, 160, 178, 184, 195, 206, 207, 210, 214, 215, 238, 244, 254, 256, 282, 283, 288, 289, 292, 293, 300, 378, 382, 386, 416, 422, 424, 428. 438, 442, 456, 457, 474, 475, 484, 485, 515, 536, 538, 539 Prelat 159, 419, 422, 442 Preljub 371 Presveto trojstvo 9, 187, 191, 195, 325, 337 Pretvorba 407 Pričest 11, 12, 23, 25, 27, 197, 201, 205, 421 Prispodobe 309 Propovijed 171 Propovijedanje 29, 37, 39, 87, 117, 235, 309, 399 Propovjednici 67 Proroci 31, 33, 369, 409 Proroštvo, Isusovo 399 Providnost 85, 147, 148, 195, 221, 283, 355, 417 Prvorođenac 407 Prvosvećenik, rimski 101, 161, 183, 185, 225, 483, 489, 495 R Razboritost 107, 175, 283, 299, 347, 369, 375, 437 Razmatranje 223 Redovnici 19, 159, 163, 167, 169, 257 Red, sveti 169, 405, 409 Ređenje 25, 163, 173, 177, 237, 287, 385, 393, 405, 407, 413, 479, 483 Religija 135, 139, 233 Riječ Božja 31, 33, 37, 39, 51, 223, 225, 287, 397, 399 Riječ, Kristova 371 S Sablazan 243 Sabor: ekumenski 17, 25, 29, 77, 107, 108, 459 Sabor: kalcedonski 187 555 Sabor: IV. lateranski 189, 191 Sabor: Mainz 265 Sabor: nicejski 319 Sabor: opći 275 Sabor: II. vatikanski 11, 12, 35, 37, 39, 41, 49, 61, 77, 79, 85, 91, 95, 101, 113, 115, 121, 123, 131, 133, 189, 221, 267, 357, 379, 383 Sakramenti 21, 23, 55, 59, 73, 103, 197, 199, 203, 209, 237, 317, 361, 375, 401, 407, 413, 497, 501, 503, 505, 509, 513 Sakramentalni čin 411 Samostan 27 Savez, Novi 29, 33, 111 Savez, Stari 33 Savez, Vječni 111, 233, 409 Savjest 135, 203, 315, 347, 373, 443, 471, 519 Savršenost 299 Seks 351, 359, 375 Seksualna etika 357, 379 Seksualno ponaašnje 447 Seksualnost 441, 443, 445 Seksualnost bivovanja 445 Seksualnost, genitalna 445, 449 Seksualnost, generička 445, 447 Sinagoga 109 Sinoda 8, 439, 493 Sinoda, biskupska 27, 217, 235, 237, 405, 477 Sjemenište 209, 287, 377 Slava, Božja 49, 61, 103, 105 Slava, nebeska 437 Slavlje, pokorničko 421 Sloboda 273 Sloboda, evanđeoska 147 Sloboda, kršćanska 507 Sloboda, religiozna 133, 135, 137 Služba Božja 197 Službenik 61 Službenik, Krista 63 Služenje 373, 413, 519 Služenje, Bogu i Crkvi 413 Smrt 57, 89, 148, 213, 241, 261, 263, 273, 283, 311, 335, 427, 433, 435, 437, 461, 463, 467, 471, 473, 477 Sorona 303, 305, 307, 309, 311, 313, 315, 317, 321, 337, 343 Spas 187, 191, 371 Spasenje 12, 45, 79, 83, 115, 177, 221, 225, 295, 309, 335, 349, 401, 407, 409, 431, 465, 495 Spasitelj 33, 53, 189, 217, 337, 353 Spisi Ivanovski 409 Sprovod 213 Sterilizacija 291 Stol, nadbiskupski- duhovni 10 Stolica, apoltoska 155, 297 Stolica, sveta 7, 19, 23, 25, 149, 151, 177, 197, 199, 247, 255, 257, 261, 383, 385, 391, 481, 541 Stvoritelj 69, 263, 267, 279, 283, 319, 327, 329, 331, 333, 345, 369, 463, 473 Sveci 89, 91, 103, 105, 341, 375, 415 Svećenici 19, 20, 21, 23, 25, 27, 55, 61, 75, 93, 101, 123, 139, 148, 149, 155, 159, 161 165, 167, 171, 173, 175, 177, 199, 201, 203, 217, 233, 235, 239, 247, 251, 257, 339, 377, 385, 407, 411, 413, 421, 423, 429, 443, 477, 487, 501, 517, 541 Svećeništvo 53, 155, 411, 413, 415. 483, 487 Svećeništvo, kraljevsko 415 Svećeništvo, ministerijalno 405, 413 Svećeništvo, Vrhovno 43. 61, 69, 91, 95, 141, 153, 157, 165, 185, 195, 239, 353, 379, 383, 417, 429, 477, 479 Sveti, svi 103 Svetost 13, 53, 63, 89, 93, 103, 219, 371 T Teologija 413, 437, 529 Teolozi 35, 217, 235, 239, 287, 293, 345, QQ1 J.1 1 44Q f>f)1 Tijelo Kristovo 49, 103, 235, 411, 519 Tijelo, Mistično 55 Tijelo, Otajstveno 235 Tradicija, sveta 237 Trojstvo 148 U Ubojstvo 271, 275 Učitelj 309, 453 Učiteljstvo, Crkve 35, 37, 39, 107, 119, 181, 191, 193, 209, 221, 223, 225, 227, 229, 235, 237, 261, 285, 287, 295, 301, 317, 345, 361, 365, 373, 377, 391, 395, 405, 427, 437, 451, 453, 457, 499, 527, 535 Učiteljstvo, vjere 441 Uskrs 421 Uskrsnuli 397, 535 Uskrsnuće 187, 213, 217, 263, 283, 307, 399, 411, 427, 433, 435, 461, 499, 535, 537 Utjelovljenje 9, 148, 191, 193, 195, 407 Uzašašće 397 Uznesenje 435 V Vijeće, doktrinarno 441, 443 Vjera 8, 9, 13, 17, 20, 35, 37, 103, 113, 115, 117, 123, 133, 147, 151, 153, 161, 556 163, 181, 187, 189, 191, 193, 195, 207, 209, 217, 221, 223, 225, 227, 229, 231, 237, 241, 243, 285, 295, 299, 301, 303, 309, 311, 319, 321, 325, 327, 331, 335, 337, 339, 341, 347, 349, 375, 377, 381, 395, 413, 429, 431, 433, 437, 473, 483, 491, 501, 505, 525, 535, 537 Vjernici 7. 9, 12, 19, 23, 27, 31, 35, 37, 45, 47, 55, 67, 89, 117, 123, 148, 169, 181, 191, 195, 199, 201, 203, 205, 207, 213, 221, 227, 235, 237, 239, 261, 287, 295, 297, 305, 315, 341, 345, 353, 365, 371, 373, 375, 381, 407, 411, 417, 421, 427, 429, 431, 439, 477, 481, 513 Vjernost 279, 347, 359, 399, 403, 405, 431 Vjerodostojnost 247, 249 Vjeronauk 173, 249, 251, 252 Vjerovanje, carigradsko 187, 191, 327, 333, 335, 427, 431, 433, 435 Vjerovati 223, 225, 229 Vježbe, duhovne 19, 27 Volja Božja 411 Z Zablude 31, 187, 225, 229, 427, 429, 443, 445 Zajednice, apostolska 397 Zajednice, crkvena 213, 219 Zajednice, eklezijalna 381 Zajednice, kršćanske 391, 411, 511 Zajednice, redovnička 157, 389, 517 Zajednice, vjerske 133, 137 Zajednice, župna 519 Zakon, Božji 279, 357, 369, 447 Zakon, crkveni 301 Zakon, Mojsijev 395, 399 Zakon, moralni 371 Zakon crkveni 419, 539 Zapovijed Božja 263, 371 Zapovijed, kršćanska 267 Zaručnica, Crkva 55, 409 Zaručnik, Božanski 409 Zavjet: 331 Zavjet, Novi 29, 33, 303, 307, 317, 339, 365, 435, 497, 503, 505, 535 Zavjet, Stari 31, 33, 71, 109, 117, 409 Zavjet, redovnički 13, 163, 169 Zavjetovanje 25 Zlo 277, 281, 305, 375 Zloduh 303, 307, 311, 315, 317, 319, 321, 323, 337, 339, 341, 343, 345, 349 Zvanje, svećeničko 415 Ž Ženidba 419 Život: božanski 281, 499 Život, crkve 431 Život, crkveni 79 Život, ćudoredni 227 Život, duhovni 20, 27 Život, kršćanski 85, 187, 193, 207, 235, 349, 357, 375, 399, 461, 505, 519 Život, monaški 93 Život, moralni 275 Život, prekogrobni 433 Život, svećenički 481 Život, vjerski 133 Život, vječni 369, 427, 433 Žrtva, euharistijska 12, 49, 69, 235, 411 Žrtva, misna 23, 53 Žrtva, Kristova 401, 405 Žrtva, saveza 413 Žrtva, otkupiteljska 427, 469 Župa 123, 391, 421 Župnik 149, 251 557 Index CONSILIA ET VOTA EPISCOPORUM AC PRAELATORUM . 15 ĐECRETA ET DEKLARATIONES S.C.R. PRO DOCTRINA FIDEI 1970—1981 15 SUGGESTIONES CIRCA ARGUMENTA IN FUTURO CONCILIO OECUMENICO TRACTANDA.16 DE AMPLIORE USU LINGUAE POPULARIS IN LITURGIA . . 20 I — COMMUNIO SUB ULTRAQUE SPECIE II — CONCELEBRATIO IN ECCLESIA LATINA.24 I — Communio s.ub utraque specie (n. 42).24 II — Concelebratio in Ecclesia latina (nn. 44—46). 26 DESCRIPTIO TRADITIONIS.28 SIGNIFICATIONES OBSEQUI PATRUM ERGA SUMMUM PONTIFICEM.42 CONCEPTUS ECCLESIAE.44 DESCRIPTIO INTIMAE NATURAE ECCLESIAE.66 DE DIACONATU.72 REVIVISCENTIA VITAE ECCLESIALIS.78 DE UNIVERSALI B. VIRGINIS ET ECCLESIAE MATERNITATE 84 DE MARTYRIO — DE VIRGINITATE ET CAELIBATU ... 90 SINCERA VOLUNTAS UNIONIS CHRISTIANORUM .... 96 »DE CONSUMMATIONE SANCTITATIS IN GLORIA SANCTORUM«.102 ECCLESIA CUM POPULO IUDAICO INTIME CONNEXA EST . 106 DE FIDE QUA REVELATIONEM SUSCIPIMUS . . . . 112 DE APOSTOLATU LAICORUM.120 QUAESTIO EMIGRANTIUM.126 LIBERTAS RELIGIOSA.132 DE ATHEISMO.140 STATUTA COMMISSIONIS THEOLOGICAE.150 DE REDUCTIONE AD STATUM LAICALEM.154 I. Litterae circulares.154 II. Normae.160 III. Declaratio.172 NOVA AGENDI RATIO IN DOCTRINARUM EXAMINE ... 180 558 Sadržaj UVODNA RIJEČ. 7 UVODNE NAPOMENE.11 PRIJEDLOZI I INTERVENTI BISKUPA I PRELATA .... 15 DEKRETI I ODLUKE SVETE KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE 1970—1981 15 PRIJEDLOZI I ZELJE ZA BUDUĆI II VATIKANSKI SABOR . . 17 O NARODNOM JEZIKU U LITURGIJI.21 PRIČEST POD OBJE PRILIKE — KONCELEBRACIJA ... 25 1. Pričest pod obje prilike (br. 42).25 II. Koncelebracija u latinskoj Crkvi (br. 44—46). 27 O PREDAJI.29 IZRAZ POŠTOVANJA OTACA PREMA VRHOVNOM SVEĆENIKU 43 SHEMA O CRKVI.45 UVOD I 1. POGLAVLJE SHEME O CRKVI.67 2. POGLAVLJE SHEME O CRKVI — O ĐAKONATU .... 73 3. POGLAVLJE SHEME O CRKVI.79 MATERINSTVO MARIJE I CRKVE.85 MUCENISTVO, DJEVICANSTVO.91 3. POGLAVLJE SHEME O EKUMENIZMU.97 SHEMA O CRKVI.103 O ZIDOVIMA.107 VJERA I PRENOŠENJE OBJAVE.113 APOSTOLAT LAIKA.121 ISELJENICI.127 RELIGIOZNA SLOBODA.133 O ATEIZMU.141 DRAGOCJENA ZBIRKA AKTUALNIH STUDIJA I RJEŠENJA 147 STATUT TEOLOŠKE KOMISIJE.151 O SVOĐENJU NA LAIČKI STALEŽ.155 I. Okružnica.161 II. Pravila.•.161 III. Izjava.173 NOVI PRAVILNIK ZA ISPITIVANJE NAUKA.181 ZABLUDE O OTAJSTVU UTJELOVLJENJA I PRESVETOGA TROJSTVA.187 559 DE ERRORIBUS CIRCA MYSTERIA INCARNATIONIS ET TRINITATIS.186 DE FRAGMENTIS HOSTIARUM.196 CIRCA ABSOLUTIONEM SACRAMENTALEM GENERALI MODO IMPERTIENDAM.198 DE INDISSOLUBILITATE MATRIMONII.208 DE SEPULTURA ECCLESIASTICA.212 DE ECCLESIA.216 1. De unica Christi Ecclesia.216 2. De infallibilitate Ecclesiae universae.220 3. De infallibilitate Magisterii Ecclesiae.222 4. De dono infallibilitatis Ecclesiae non extenuando .... 224 5. De notione infallibilitatis Ecclesiae non corrumpenda 226 6. De Ecclesia cum sacerdotio Christi consociata.232 DE SEPULTURA ECCLESIASTICA.240 DE SOLUTIONS MATRIMONII IN FAVOREM FIDEI (PRIVILEGIUM PETRINUM).242 I. Instructio.242 II. Normae procedurales.246 II. DECLARATIO.254 DE CATHOLICIS QUI NOMEN DANT ASSOCIATIONIBUS MASSONICIS.256 DE ABORTU PROCURATO.258 I. Prooemium.258 II. Doctrina fidei exponitur.260 III. Adiunguntar argumenta rationis lumine comparata . . 266 IV. Respondetur nonnullis obiectationibus.270 V. Vita moralis et lex civilis.274 VI. Conclusio.278 DE DUOBUS OPERIBUS PROF. IOANNIS Kt)NG .... 284 DE STERILIZATIONE IN NOSOCOMIIS CATHOLICIS ... 290 DE ECCLESIAE PASTORUM VIGILANTIA CIRCA LIBROS . . 294 FOI CHRETIENNE ET DEMONOLOGIE.302 Un malaise actuel.304 Le Nouveau Testament et son contexte.306 Le temoignage propre de Jesus.308 Les ecrits Pauliniens.310 L’ Apocalypse et TEvangile de saint Jean.312 Doctrine generale des Pereš.314 Latran IV (1215) et son enonce demonologique.316 Premier theme Conciliaire: Dieu createur des etres »Visibles et invisibles«.318 Deuxieme theme Conciliaire: Le diable.322 1. Le texte.322 2. La preparation: les formulations positives et negatives (IV e -V e s.) 322 3. L’ incidence »cathare« (XII e et XIII e s.).330 Valeur de la decision du Latran IV.332 560 MRVICE HOSTIJA. 197 O ZAJEDNIČKOM SAKRAMENTALNOM ODRJEŠENJU ... 199 NERAZRIJESIVOST BRAKA.209 O SAHRANI POKOJNIKA.213 OTAJSTVO CRKVE.217 1. Jedinost Kristove Crkve.217 2. Nezabludivost sveukupne Crkve.221 3. Nezabludivost učiteljstva Crkve.223 4. Dar nezabludivosti Crkve ne smije se umanjivati .... 225 5. Pojam nezabludivosti Crkve ne smije se kvariti .... 227 6. Crkva povezana s Kristovim svećeništvom.233 O CRKVENOM SPROVODU.241 RAZRJEŠENJE BRAKA U KORIST VJERE.243 Naputak ..243 II. Provedbeni propisi.247 II. IZJAVA.255 O KATOLICIMA KOJI BI PRIPADALI SLOBODNOZIDARSKIM DRUŠTVIMA.257 O NAMJERNOM POBAČAJU.259 I. Uvod.259 II. Prikaz nauke vjere.261 III. Razumski dokazi.267 IV. O nekim prigovorima.271 V. Moralni život i građansko pravo. .... 275 VI. Zaključak.279 O DVJEMA KNJIGAMA PROF. HANSA KUNGA .... 285 O STERILIZIRANJU U KATOLIČKIM BOLNICAMA .... 291 O BUDNOSTI CRKVENIH PASTIRA NAD KNJIGAMA ... 295 KRŠĆANSKA VJERA I UČENJE O ZLODUSIMA.303 Suvremeno zlo.305 Novi zavjet i njegova sredina.307 Osobno Isusovo svjedočenje.309 Pavlovski spisi.311 Otkrivenje i Evanđelje po Ivanu.313 Nauk Otaca.315 Četvrti Lateranski koncil i njegove demonološke izjave 317 Prvi sadržaj Koncilske izjave: Bog stvoritelj bića — vidljivih i nevidljivih.319 Drugi predmet Koncila: Đavao.323 1. Tekst.323 2. Priprava: Pozitivne i negativne formulacije (IV.—V. st.) . . 323 3. slučaj katara (12. i 13. st.).331 Vrijednost odluka IV. Lateranskog koncila.333 Opća nauka Papa i Koncila.335 Liturgijski dokazi.339 Značenje novih obrednika.339 O NEKIM PITANJIMA SEKSUALNE ETIKE.351 3R SEPER 561 L* enseignement commun des Papes et des Conciles .... 334 Argumentation liturgique.338 Le sens des nouveaux rituels.338 DE QUIBUSDAM QUAESTIONIBUS AD SEXUALEM ETHICAM SPECTANTIBUS.350 DE MISSA PRO ALIIS CHRISTIANIS DEFUNCTIS .... 380 CIRCA QUASDAM ILLEGITIMAS ORDINATIONES PRESBYTERALES ET EPISCOPALES.384 CIRCA QUAESTIONEM ADMISSIONIS MULIERUM AD SACERDOTIUM MINISTERIALE.388 Prooemium: Pars, mulieribus habenda in nostri temporis societate et Ecclesia.388 I. Traditio perpetuo ab Ecclesia servata.392 II. Quomodo Christus se gesserit.394 III. Apostoli quomodo se gesserint.396 IV. Quae Christus et Apostoli fecerunt, norma sunt perpetua 400 V. Ministeriale sacerdotium mysterii Christi luče contemplandum est 404 VI. Ministeriale sacerdotium Ecclesiae mysterio illustratum . 412 CIRCA IMPOTENTIAM QUAE MATRIMONIUM DIRIMIT . . 418 A QUESTION ABOUT GENERAL ABSOLUTION.420 Response.420 LE PROIBIZIONI RIGUARDANTI LA DEVOZIONE ALLA DIVINA MISERICORDIA.424 Notificazione.424 DE ERRORIBUS ET PROPOSITIONIBUS PERICULOSIS IN LIBRO »QUAND JE DIS DIEU«.426 DE QUIBUSDAM QUAESTIONIBUS AD ESCHATOLOGIAM SPECTANTIBUS.430 HUMAN SEXUALITY.440 I. Letter.440 II. Observations.442 DE ERRORIBUS IN DOCTRINA THEOLOGICA PROFESSORIS IOANNIS KUNG.452 DE EUTHANASIA.462 I. Vitae humanae valor.462 II. Euthanasia.464 III. Doloris significatio apud Christianos et analgesicorum rcmediorum usus.466 IV. Proportio servanda in remediorum therapeuticorum usu 470 Conclusio.472 DE DISPENSATIONE A SACERDOTALI CAELIBATU ... 476 I. Litterae circulares.476 II. Normae procedurales.484 DE BAPTISMO PARVULORUM.490 Prooemium.490 Pars prima De baptismo parvulorum doctrina a traditione accepta 492 562 DEKRET O JAVNOM SLAVLJENJU MISE U KATOLIČKOJ CRKVI ZA DRUGE POKOJNE KRŠĆANE.381 O NEKIM NEZAKONITIM REĐENJIMA SVEĆENIKA I BISKUPA 385 O PITANJU PRIMANJA ŽENA U MINISTERIJALNO SVECENIŠTVO.389 Uvod: Položaj žene u suvremenom društvu i Crkvi .... 389 I. Trajna praksa crkvene predaje.393 II. Kako je postupao Isus.395 III. Apostolska praksa.397 IV. Trajna vrijednost Kristova i apostolskog stava.401 V. Ministerijalno svećeništvo u svjetlosti Kristova otajstva . . 405 VI. Ministerijalno svećeništvo u otajstvu Crkve.413 IMPOTENCIJA KOJA BRAK ČINI NEVALJANO SKLOPLJENIM 419 O ZAJEDNIČKOM ODRJEŠENJU.421 Odgovor.421 ZABRANE U VEZI S POBOŽNOŠCU BOŽJEM MILOSRĐU . . 425 Priopćenje.425 ZABLUDE I OPASNE TVRDNJE U KNJIZI »KAD KAŽEM BOG« 427 NEKA PITANJA ESHATOLOGIJE.431 LJUDSKA SEKSUALNOST.441 I. Pismo.441 II. Primjedbe.443 ZABLUDE U TEOLOŠKOM UČENJU HANSA KUNGA ... 453 O EUTANAZIJI. 459 I. Vrijednost ljudskog života.463 II. Eutanazija.465 III. Značenje bola kod kršćana i upotreba ljekova protiv bolova 467 IV. Mjera u primjeni terapeutskih sredstava.471 Zaključak.473 OPROST OD SVEĆENIČKOG CELIBATA.477 I. Okružnica.477 II. Okružnica. 485 O KRŠTENJU DJECE.491 Uvod.491 Prvi dio Tradicionalni nauk o krštenju djece.493 Drugi dio Odgovor na suvremene teškoće.501 Treći dio Smjernice za dušobrižništvo.511 Zaključak.519 KRISTOLOŠKI POGLEDI O. E. SCHILLEBEECKXA .... 523 I. Pismo.523 II. Priložena bilješka. 529 I. Objašnjenja, točnija određenja i ispravci što ih je dao profesor Schillebeeckx.529 563 Pars secunda Responsa ad difficultates hoc tempore exortas.500 Pars tertia Nonnullae pastorales normae directoriae.510 Conclusio .518 POSITIONS CHRISTOLOGIQUES DU P. E. SCHILLEBEECKX 522 I. Lettre.522 II. Note annexe.528 I. Eclairissements, precisions et rectifications apportes par le proffeseur Schillebeeckx.528 II. Limites des resultats obtenus et ambiguites qui demeurent . 534 DE CATHOLICIS QUI NOMEN DANT ASSOCIATIONIBUS MASSONICIS.538 FORME EPISCOPALIAN CLERGY WHO ARE MARRIED INTO THE CATHOLIC PRIESTHOOD.540 Zusammenfassung, Summary, Riassunto, Resume .543 564 II. Granice postignutih rezultata i preostale dvoznačnosti O KATOLICIMA KOJI SU SE UPISALI U SLOBODNOZIDARSKO DRUŠTVO . BIVŠI ANGLIKANSKI SVEĆENICI KOJI SU KAO OŽENJENI PRIMLJENI MEĐU KATOLIČKI KLER. SAŽETAK . KAZALO IMENA . KAZALO POJMOVA . 535 539 541 543 550 552 565 Tlocrt zgrade Svete kongregacije za nauk vjere (Svetog Oficija) nalazi se bijelom kvadratu ove starinske karte 777777 .. >vizzen > V 14. Z-Cl, 1 U Irf “*' \f f < i t. t » « — # //s/ssA 777/)'//*_ __ _ J "' rS’ đi Porta Angelica de! Kj Risofgimgnjlo ’3w5w5v5'-Vv §§11 3<;^fegHK:55i%ršS«t Mt&$Mi"m-x ais« ■■MH HHIIil * t v* W £vj? ’l-t-u'v Ll W 1r *- vtfC- M L v* i- MPBIlll ^^4V3S5-Sg»« ONram -»,-rJ-X'-."r^. gSnv'jJjO', :i«l® IMtii km»iv,;v5v.v.v L%wU* «WQvy ^\jwJ v •> •> HS 1 mm llisll imiim V* 5/i.J,V fcj i ■W>?a WWJ 7/dw. r£»X>>>> f f « »£$Sc iiSpfel: ?$»&:£{>£# ŽMU 1 ^U^ : : gfflKKBSR>-r ; v‘.c-; i«flftftfVV ***** ■»ff lipi i* Izišlo iz tiska ŠEPER Građa za životopis 1 U pripremi ŠEPER Biografija